Benjamin Noys

Snimka predavanja: Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije

SkriptaTV donosi snimku predavanja Benjamina Noysa “Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije” održanog u klubu za net.kulturu mama u sklopu Metodologija valorizacije, ovogodišnjeg programa Centra za dramsku umjetnost koji se sastoji od serije predavanja posvećene teorijskim i historijskim istraživanjima odnosa između kriterija i metoda valorizacije u umjetničkom polju i onih u širem političko-ekonomskom okružju. Nakon predavanja bilo je vremena i za pitanja iz publike, uz moderaturu Marka Kostanića.

Benjamin Noys

Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije

20.06.2011. 19:00h, klub za net.kulturu mama, Preradovićeva 18, Zagreb

Paradoks je umjetničke samo-valorizacije jednostavan. S jedne strane, on koincidira s kapitalističkom samo-valorizacijom – umjetnička praksa postala je model za suvremeni rad: fluidna, prekarna, kreativna, mobilna, itd. S druge strane, čini se da umjetnik nadmašuje kapitalizam i ponovo promišlja ne-kapitalističke ili komunističke društvene odnose: odbijanje otuđenog rada, ekscesivnu kreativnost, igru. Čini se da je pojava “estetskog kapitalizma” učinila da prevagne subordinacija umjetnika kapitalizmu. Prateći analize situacije kroz teoretizacije Antonija Negrija, Alaina Badioua i Jacquesa Rancierea, istražujem kontradikcije i tenzije u njihovim istraživanjima “komunističkog momenta” u umjetničkoj samo-valorizaciji – od Negrijeva modela obrnutog momenta podvrgavanja stvaranju, preko Badiouove teze o momentu oduzimanja od kapitalizma kroz neovisnu afirmaciju, do Ranciereovog prijedloga estetičkog razdora i refiguracije koja odbija apsolutizaciju kapitala. Teoretizacije poput navedenih, koje pokušavaju zadržati “komunistički moment” umjetničke samo-valorizacije iscrpljuju se u tome što se ne posvećuju dovoljno “realnim apstrakcijama” koje generiraju paradoks vrijednosti. Upravo ove forme apstrakcije, otkrivene ogoljavajućim efektima suvremene financijske krize, zahtijevaju opozicijski angažman u odnosu na kapilarne efekte kapitalističke moći.

Benjamin Noys je izvanredni profesor engleskog jezika na University of Chichester. Autor je nekoliko studija – George Bataille: A Critical Introduction(Pluto 2000), The Culture of Death(Berg 2005) i The Persistence of the Negative(Edinburgh UP 2010). Također je puno pisao o suvremenoj teoriji, vizualnoj kulturi, umjetničkoj praksi i kulturnoj politici.

Metodologije valorizacije ovogodišnji su program Centra za dramsku umjetnost koji se sastoji od serije predavanja posvećene teorijskim i historijskim istraživanjima odnosa između kriterija i metoda valorizacije u umjetničkom polju i onih u širem političko-ekonomskom okružju. Bavit ćemo se artikulacijom razlika, koincidencija, uvjetovanosti, kratkih spojeva, ideoloških srastanja, te historijskih i geografskih specifičnosti.

Projekt podržavaju Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i IPA 2009 Programme – Civil Society Facility.

3. kolovoza 2011.
Tagovi:
, , ,

Vezani članci

  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
Arhiva članaka