Obrazovanje u doba mjera štednje

SkriptaTV donosi snimku izlaganja Mislava Žitka “Education in the Age of Austerity” s ovogodišnje Zelene Akademije održane na Visu. U nastavku pročitajte intervju “Kućanstva snose najveći teret krize” koji je s izlagačem za Novosti br. 612 napravio Srećko Pulig.




U sklopu Zelene akademije, koju je od 21. do 26. augusta na otoku Visu organizirala Fondacija “Hajnrih Bel” Hrvatska, održan je i panel pod naslovom “Od zajedničkih dobara do roba i natrag” na kojem su, uz moderiranje Danijele Dolenec, govorili Mislav Žitko, Ivana Dragičević i Jagoda Munić. Nakon diskusije napravljen je i ovaj razgovor s Mislavom Žitkom, autorom niza tekstova o političkoj ekonomiji tranzicije. On je svoju temu naslovio “Obrazovanje u doba štednje”.

Prije no što se zaputimo u vašu temu, recite nam nešto o prirodi obrazovnog polja općenito. Ono, za razliku od medija, ima dugoročnije posljedice. Za francuskog sociologa Pjera Burdijea, na kojega se pozivate, univerzitetski pogon s jedne strane obrazuje za reprodukciju postojećeg stanja, ali ipak, s duge strane, i za moguće dovođenje postojećeg u pitanje?

– Gotovo svaki pristup obrazovanju predstavlja kombinaciju manje ili više pogođenog opisa postojećeg stanja i postavljanja normativnog okvira, ukazivanja na ono što bi obrazovni sustav trebao biti. Analiza vezana uz Burdijeove pojmove je važna ako se obrazovni proces želi smjestiti u društvene procese koji karakteriziraju suvremenu kapitalističku ekonomiju. Važno je uočiti “diskretne” pritiske kojima je obrazovanje izloženo i postupke koji oblikuju proizvodnju znanja.

Školarine i ostali troškovi

To se dobro vidi u ekonomskoj znanosti. Ona je kod nas zapala u pragmatiku poslovnih škola za menadžment, a potpuno zapostavila onaj teorijski, političko-ekonomski dio.

– Apsolutno. Razdjeljivanje kurikuluma ekonomskih znanosti na tzv. ekonomsku znanost per se i na tzv. poslovne škole dobar je primjer dualizma koje opstoji u akademskom polju. S jedne strane postoji tržište rada koje zahtijeva određene vještine ili znanja od studenata, a s druge strane postoje znanostima svojstveni principi, koje poslovne škole ne mogu dati studentu. Vrijedi i obrnuto: studij “znanstvene ekonomije” ne može osposobiti studenta da kasnije bude uspješan u poslovnom svijetu. Tako da u sferi ekonomskog obrazovanja imamo taj rascjep, ali taj dualizam sve više karakterizira ukupno akademsko polje danas. Riječ je o neprestanom nastojanju da se znanstveni višak, koji nije na prvi pogled tržišno isplativ, naprosto odstrani, bez pitanja koliko je to održiva strategija čak i prema veoma “pragmatičnim” kriterijima.

U sve to u nas se upleo još i (za nas) novi odnos privatnog i javnog u obrazovanju. Privatne institucije koje nastaju uvode se kao nekakvi paraziti na postojećoj infrastrukturi javnih, uz to često oslobođene odgojnih funkcija i direktno “odgovorne” samo tzv. tržištu potreba za takvima.

– Od početka tranzicije bombardirani smo frazama kako je država loš vlasnik i još gori poduzetnik. Kao da postoji neka neposredna veza između oblika vlasništva i kako god definirane učinkovitosti. To razdvajanje privatnog i javnog nije još toliko osjetno u visokom obrazovanju, čini mi se da je puno osjetnije u, primjerice, srednjoškolskom obrazovanju. Tu se kroz sustav privatnih srednjih škola ustvari vrši određena klasna diferencijacija prije samog ulaska u visoko obrazovanje. Privatne škole predstavljene su u javnosti kao superiorne zastarjelim i nedovoljno financiranim državnim školama. U Hrvatskoj u ovom trenutku u sektoru visokog obrazovanja još uvijek nema privatne konkurencije većini fakulteta, osim u ekonomskoj sferi. No, s tekućim tendencijama ka komercijalizaciji obrazovanja to je ono što vjerojatno slijedi.

Komercijalizacija i privatizacija medijima više ne prijete, jer su se realizirale odmah na početku građanske restauracije. Sada su na redu za upropaštavanje obrazovne institucije. Bavili ste se problemom školarina, porastom duga kućanstava. Diljem Evrope vidimo pobune stanovništva, posebno mladih, no svagdje su razlozi nezadovoljstva malo drugačiji. Kako je sa studentima u nas?

– U Hrvatskoj su se, kao i drugdje, vodile velike bitke oko školarina kao najvidljivijeg dijela troškova koje studentice i studenti tokom studiranja imaju. Školarine nisu najznačajniji trošak, ali su najvidljiviji i sa specifičnom funkcijom na tom popisu. Odnedavno postoje nova istraživanja u Hrvatskoj koja zapravo pokazuju da su školarine samo dio ukupnih troškova koje student snosi da bi studirao, dok su puno značajniji troškovi, primjerice, oni stanovanja, prijevoza i prehrane. Teo Matković s Pravnog fakulteta ima o tome nekoliko istraživanja, Karin Dulan također. Prvi put sada imamo jasne podatke i možemo se osloniti na obavljena terenska istraživanja, pa ne se moramo baviti spekulacijom i nagađanjima.

Sudbina radnog stanovništva

Što se tiče pogoršanja stanja kućanstava, bitno je primijetiti da se unutar tekuće krize najčešće govori o krizi državnog duga, nešto manje spominje se kriza bankarskog sustava, a ponajmanje kriza kućanstava. A ona je zapravo ključni aspekt ove krize. Kako su javne financije u sve većim problemima, tako se postepeno sve više financijskog tereta krize prebacuje na leđa kućanstava. Budući da se radi o sudbini radnog stanovništva, očekivali bismo više pažnje o tim problemima u medijima, barem onima koji ne ulaze u okvir mejnstrima. Tek u ekstremnim situacijama, poput ove posljednje epizode sa stambenim kreditima vezanim uz švicarski franak, razvija se kakva-takva javna rasprava o uzrocima i posljedicama. Ali borbe i trpljenje tereta krize od strane kućanstava prisutni su tokom cijelog kriznog razdoblja, i to ne samo u Hrvatskoj.

Profana kućanstva čuvarima svetosti obitelji sada plaćaju rajske namete. Vidi se i da je školovanje već shvaćeno ne kao ustavno pravo, već kao osobna investicija?

– S jedne se strane obrazovanje ili ulaganje u mirovinske stupove ili dodatno zdravstveno osiguranje shvaćaju kao osobni izbor pojedinaca. S duge strane, od kućanstava se zahtijeva nova financijska pismenost. Traži se da prate što se zapravo događa na međunarodnim financijskim tržištima i da u skladu s tim donose svoje dugoročne odluke, npr. o kupnji kuće ili stana. Naravno, ako banke nisu bile u stanju nositi se s rizicima tržišta, onda kućanstva, koja su u tom pogledu u znatno lošijoj poziciji, to nikako ne mogu.

Kada govorimo o odnosu obrazovanja i ekonomije, to ovdje nije ništa novo. Još u socijalizmu je tzv. Šuvarova reforma školstva zagovarala, pomalo vulgarizirano rečeno, prilagodbu škole tvornici. Kako danas zagovarati reformu kao prilagodbu tržištu kada na njemu privreda propada?

– U Hrvatskoj je zaživjela sintagma “društvo znanja” kao da je riječ o društvu koje doista proizvodi neko za tržište relevantno znanje. I kao da je riječ o društvu koje doista ulaže velika novčana sredstva u opće i visoko obrazovanje. Čini mi se da je većina tih reformi, koje bi da dovedu u sklad obrazovni sustav s potrebama ekonomije, osuđena na propast! Razlog tome leži u činjenici da je riječ o dvije potpuno drugačije društvene strukture. Jednoj, obrazovnoj, koja ima određenu konstantu i neke druge prerogative i norme drugačije od poslovnog sustava. Ovaj pak ima svoju dinamiku i neprestano se mijenja. On može zahtijevati od pojedinca da mu se prilagođava, no u tom slučaju gubi se određeni aspekt obrazovanja – onaj koji naprosto nije utrživ ili isplativ u tom trenutku. To vidimo u načinu na koji se određena fundamentalna istraživanja, u društvenim i prirodnim znanostima, ne financiraju, dok se neka druga financiraju. Sponzori su spremni dati novac za određeni tip istraživanja, dok su im druga nezanimljiva ili suviše rizična, bez jasne razlučivosti kada će ulaganje postati isplativo…

Onako kako smo kao društvo periferni u ekonomskoj sferi, iako još fantaziramo o nacionalnoj ekonomiji, tako smo i u fundamentalnim znanstvenim istraživanjima. Ona se sada odvijaju negdje drugdje, dok je nama ostavljen pomoćnički posao pripreme i primjene.

– Većina najprestižnijih svjetskih sveučilišta ne stvara svoj tzv. pool ljudi iz lokalne zajednice, već bira kadrove iz cijelog svijeta. Tako na MIT-u (Masačusets institut of tehnolodži) rade znanstvenici iz najrazličitijih zemalja, privučeni infrastrukturom, dobrim uvjetima rada, prestižom koji to mjesto nosi itd. Istovremeno u perifernim ekonomijama ne samo da nema novca za neku temeljnu infrastrukturu, nego nema ni prestiža, koji znanstvenicima mnogo znači i čini sastavni dio logike akademskog polja.

U instrukcijama i zakonodavstvu EU-a i u ovoj je oblasti spram pristupnih zemalja prisutan kolonizirajući mentalitet?

– Čini mi se da je ta famozna “Bolonja” išla baš u tom smjeru, da privuče najtalentiranije ili najbolje studente u evropska središta. A da je zapravo vrlo malo učinila za afirmaciju lokalnih, npr. hrvatskih sveučilišta.

O Akademskoj solidarnosti

Kada govorimo o autonomiji sveučilišta, treba priznati da njegove reforme, dobre i loše, već dugo dolaze isključivo iz političke sfere ili barem iz neke simbioze vrhova vlasti na sveučilištu i u “općoj” politici. Što uopće danas još znači institut autonomije?

– To je iz liberalne tradicije naslijeđeni koncept, kojim se željelo zaštititi sveučilište od prekomjernog državnog uplitanja. Čini mi se da takav tip obrane – niz pozitivnih propisa koji brane državi određene radnje – možda i funkcionira u obrani spram prekomjerne državne intervencije. Ali autonomija ne može obraniti sveučilište od tržišnih sila. Naprosto, jednom kada sveučilište uđe u tržišnu igru, razmjenjujući određene ekspertize za novac, ili stvarajući tehnološke parkove koji bi trebali omogućiti bolju prolaznost određenih proizvoda, u toj situaciji autonomija više ne djeluje. Ona ostaje prazan okvir, dok su realni odnosi unutar sveučilišta naprosto podređeni logici tržišne konkurencije.

Kada govorite o realnim odnosima unutar sveučilišta, spomenimo prekarizaciju rada u samoj akademskoj zajednici. Nastao je sloj stalno zaposlenih mandarina, sveučilišnih elita, koje relativno ugodno žive na podlozi rada novog širokog sloja “fleksibilizirano” zaposlenih, loše zaštićenih radnika. To solidarnost unutar akademske zajednice čini težom?

– U Hrvatskoj je sada osnovan novi sindikat Akademska solidarnost, s eksplicitnom namjerom da se ti prekarni odnosi na određeni način promijene, te da se promijeni i sam način funkcioniranja autonomije sveučilišta. Odnosno, da ono što je do sada bio takoreći prazan pojam, bez ikakve političke težine, postane nešto što se oslanja na demokratsku participaciju nastavnika i studenata. To mi se čini kao izuzetno pozitivan pomak. Točno je da smo u dosadašnjoj sveučilišnoj povijesti imali slučajeve kada su određene upravljačke elite unutar pojedinih fakulteta zapravo preuzele fakultete za ostvarivanje svojih privatnih interesa. Dok su, s druge strane, različiti sveučilišni radnici, nastavnici i drugi, uvijek izvlačili deblji kraj, izloženi sve većoj prekarizaciji, sve većoj nesigurnosti na radnom mjestu, podložnosti novim uvjetima. Oni su, između ostalog, izgrađeni preko diskursa štednje, ukidanja sredstava sveučilištu i pokušaja da se dio financiranja prenese na tržište.

Ministarstvo izbačeno iz takta

Pokušajte predvidjeti kako će se rasplesti borba između Ministarstva znanosti s jedne strane i pokreta za obranu visokog školstva i Akademske solidarnosti s druge?

– Čini mi se da je Ministarstvo uhvaćeno nespremno, budući da do sada naprosto nisu imali nikakvog iskustva da im se itko opire. Ta činjenica potpuno ih je izbacila iz takta. Mogli smo vidjeti iscrpljenog i oznojenog ministra Radovana Fuhsa kako daje nekakve doista pomirljive izjave nakon maratonskih sjednica saborskog odbora. Očito je da Ministarstvo znanosti i one društvene sile koje podupiru ovakav protržišni paket mjera, odnosno novih zakona, nisu bile spremne na situaciju promjene unutar samog sveučilišta. Nisu očekivali formiranje demokratskog tijela koje će reći ne samo NE tom paketu zakona, nego koje će biti i sposobno suvislo artikulirati zašto to ne valja, koje su točke sporne i zašto ih treba odbaciti. Događa se dobar smjer kretanja. To je posljedica specifičnosti situacije što sveučilište ipak još uvijek proizvodi ljude koji znaju kritički čitati dokumente i mogu upotrijebiti to svoje znanje PROTIV SISTEMA, koji ustvari želi subvertirati bolje tradicije akademskog polja. Koliko je ta borba poopćiva i za druge snage u društvu, ostavljam otvorenim pitanjem za diskusiju.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve