Obrazovanje u doba mjera štednje

SkriptaTV donosi snimku izlaganja Mislava Žitka “Education in the Age of Austerity” s ovogodišnje Zelene Akademije održane na Visu. U nastavku pročitajte intervju “Kućanstva snose najveći teret krize” koji je s izlagačem za Novosti br. 612 napravio Srećko Pulig.




U sklopu Zelene akademije, koju je od 21. do 26. augusta na otoku Visu organizirala Fondacija “Hajnrih Bel” Hrvatska, održan je i panel pod naslovom “Od zajedničkih dobara do roba i natrag” na kojem su, uz moderiranje Danijele Dolenec, govorili Mislav Žitko, Ivana Dragičević i Jagoda Munić. Nakon diskusije napravljen je i ovaj razgovor s Mislavom Žitkom, autorom niza tekstova o političkoj ekonomiji tranzicije. On je svoju temu naslovio “Obrazovanje u doba štednje”.

Prije no što se zaputimo u vašu temu, recite nam nešto o prirodi obrazovnog polja općenito. Ono, za razliku od medija, ima dugoročnije posljedice. Za francuskog sociologa Pjera Burdijea, na kojega se pozivate, univerzitetski pogon s jedne strane obrazuje za reprodukciju postojećeg stanja, ali ipak, s duge strane, i za moguće dovođenje postojećeg u pitanje?

– Gotovo svaki pristup obrazovanju predstavlja kombinaciju manje ili više pogođenog opisa postojećeg stanja i postavljanja normativnog okvira, ukazivanja na ono što bi obrazovni sustav trebao biti. Analiza vezana uz Burdijeove pojmove je važna ako se obrazovni proces želi smjestiti u društvene procese koji karakteriziraju suvremenu kapitalističku ekonomiju. Važno je uočiti “diskretne” pritiske kojima je obrazovanje izloženo i postupke koji oblikuju proizvodnju znanja.

Školarine i ostali troškovi

To se dobro vidi u ekonomskoj znanosti. Ona je kod nas zapala u pragmatiku poslovnih škola za menadžment, a potpuno zapostavila onaj teorijski, političko-ekonomski dio.

– Apsolutno. Razdjeljivanje kurikuluma ekonomskih znanosti na tzv. ekonomsku znanost per se i na tzv. poslovne škole dobar je primjer dualizma koje opstoji u akademskom polju. S jedne strane postoji tržište rada koje zahtijeva određene vještine ili znanja od studenata, a s druge strane postoje znanostima svojstveni principi, koje poslovne škole ne mogu dati studentu. Vrijedi i obrnuto: studij “znanstvene ekonomije” ne može osposobiti studenta da kasnije bude uspješan u poslovnom svijetu. Tako da u sferi ekonomskog obrazovanja imamo taj rascjep, ali taj dualizam sve više karakterizira ukupno akademsko polje danas. Riječ je o neprestanom nastojanju da se znanstveni višak, koji nije na prvi pogled tržišno isplativ, naprosto odstrani, bez pitanja koliko je to održiva strategija čak i prema veoma “pragmatičnim” kriterijima.

U sve to u nas se upleo još i (za nas) novi odnos privatnog i javnog u obrazovanju. Privatne institucije koje nastaju uvode se kao nekakvi paraziti na postojećoj infrastrukturi javnih, uz to često oslobođene odgojnih funkcija i direktno “odgovorne” samo tzv. tržištu potreba za takvima.

– Od početka tranzicije bombardirani smo frazama kako je država loš vlasnik i još gori poduzetnik. Kao da postoji neka neposredna veza između oblika vlasništva i kako god definirane učinkovitosti. To razdvajanje privatnog i javnog nije još toliko osjetno u visokom obrazovanju, čini mi se da je puno osjetnije u, primjerice, srednjoškolskom obrazovanju. Tu se kroz sustav privatnih srednjih škola ustvari vrši određena klasna diferencijacija prije samog ulaska u visoko obrazovanje. Privatne škole predstavljene su u javnosti kao superiorne zastarjelim i nedovoljno financiranim državnim školama. U Hrvatskoj u ovom trenutku u sektoru visokog obrazovanja još uvijek nema privatne konkurencije većini fakulteta, osim u ekonomskoj sferi. No, s tekućim tendencijama ka komercijalizaciji obrazovanja to je ono što vjerojatno slijedi.

Komercijalizacija i privatizacija medijima više ne prijete, jer su se realizirale odmah na početku građanske restauracije. Sada su na redu za upropaštavanje obrazovne institucije. Bavili ste se problemom školarina, porastom duga kućanstava. Diljem Evrope vidimo pobune stanovništva, posebno mladih, no svagdje su razlozi nezadovoljstva malo drugačiji. Kako je sa studentima u nas?

– U Hrvatskoj su se, kao i drugdje, vodile velike bitke oko školarina kao najvidljivijeg dijela troškova koje studentice i studenti tokom studiranja imaju. Školarine nisu najznačajniji trošak, ali su najvidljiviji i sa specifičnom funkcijom na tom popisu. Odnedavno postoje nova istraživanja u Hrvatskoj koja zapravo pokazuju da su školarine samo dio ukupnih troškova koje student snosi da bi studirao, dok su puno značajniji troškovi, primjerice, oni stanovanja, prijevoza i prehrane. Teo Matković s Pravnog fakulteta ima o tome nekoliko istraživanja, Karin Dulan također. Prvi put sada imamo jasne podatke i možemo se osloniti na obavljena terenska istraživanja, pa ne se moramo baviti spekulacijom i nagađanjima.

Sudbina radnog stanovništva

Što se tiče pogoršanja stanja kućanstava, bitno je primijetiti da se unutar tekuće krize najčešće govori o krizi državnog duga, nešto manje spominje se kriza bankarskog sustava, a ponajmanje kriza kućanstava. A ona je zapravo ključni aspekt ove krize. Kako su javne financije u sve većim problemima, tako se postepeno sve više financijskog tereta krize prebacuje na leđa kućanstava. Budući da se radi o sudbini radnog stanovništva, očekivali bismo više pažnje o tim problemima u medijima, barem onima koji ne ulaze u okvir mejnstrima. Tek u ekstremnim situacijama, poput ove posljednje epizode sa stambenim kreditima vezanim uz švicarski franak, razvija se kakva-takva javna rasprava o uzrocima i posljedicama. Ali borbe i trpljenje tereta krize od strane kućanstava prisutni su tokom cijelog kriznog razdoblja, i to ne samo u Hrvatskoj.

Profana kućanstva čuvarima svetosti obitelji sada plaćaju rajske namete. Vidi se i da je školovanje već shvaćeno ne kao ustavno pravo, već kao osobna investicija?

– S jedne se strane obrazovanje ili ulaganje u mirovinske stupove ili dodatno zdravstveno osiguranje shvaćaju kao osobni izbor pojedinaca. S duge strane, od kućanstava se zahtijeva nova financijska pismenost. Traži se da prate što se zapravo događa na međunarodnim financijskim tržištima i da u skladu s tim donose svoje dugoročne odluke, npr. o kupnji kuće ili stana. Naravno, ako banke nisu bile u stanju nositi se s rizicima tržišta, onda kućanstva, koja su u tom pogledu u znatno lošijoj poziciji, to nikako ne mogu.

Kada govorimo o odnosu obrazovanja i ekonomije, to ovdje nije ništa novo. Još u socijalizmu je tzv. Šuvarova reforma školstva zagovarala, pomalo vulgarizirano rečeno, prilagodbu škole tvornici. Kako danas zagovarati reformu kao prilagodbu tržištu kada na njemu privreda propada?

– U Hrvatskoj je zaživjela sintagma “društvo znanja” kao da je riječ o društvu koje doista proizvodi neko za tržište relevantno znanje. I kao da je riječ o društvu koje doista ulaže velika novčana sredstva u opće i visoko obrazovanje. Čini mi se da je većina tih reformi, koje bi da dovedu u sklad obrazovni sustav s potrebama ekonomije, osuđena na propast! Razlog tome leži u činjenici da je riječ o dvije potpuno drugačije društvene strukture. Jednoj, obrazovnoj, koja ima određenu konstantu i neke druge prerogative i norme drugačije od poslovnog sustava. Ovaj pak ima svoju dinamiku i neprestano se mijenja. On može zahtijevati od pojedinca da mu se prilagođava, no u tom slučaju gubi se određeni aspekt obrazovanja – onaj koji naprosto nije utrživ ili isplativ u tom trenutku. To vidimo u načinu na koji se određena fundamentalna istraživanja, u društvenim i prirodnim znanostima, ne financiraju, dok se neka druga financiraju. Sponzori su spremni dati novac za određeni tip istraživanja, dok su im druga nezanimljiva ili suviše rizična, bez jasne razlučivosti kada će ulaganje postati isplativo…

Onako kako smo kao društvo periferni u ekonomskoj sferi, iako još fantaziramo o nacionalnoj ekonomiji, tako smo i u fundamentalnim znanstvenim istraživanjima. Ona se sada odvijaju negdje drugdje, dok je nama ostavljen pomoćnički posao pripreme i primjene.

– Većina najprestižnijih svjetskih sveučilišta ne stvara svoj tzv. pool ljudi iz lokalne zajednice, već bira kadrove iz cijelog svijeta. Tako na MIT-u (Masačusets institut of tehnolodži) rade znanstvenici iz najrazličitijih zemalja, privučeni infrastrukturom, dobrim uvjetima rada, prestižom koji to mjesto nosi itd. Istovremeno u perifernim ekonomijama ne samo da nema novca za neku temeljnu infrastrukturu, nego nema ni prestiža, koji znanstvenicima mnogo znači i čini sastavni dio logike akademskog polja.

U instrukcijama i zakonodavstvu EU-a i u ovoj je oblasti spram pristupnih zemalja prisutan kolonizirajući mentalitet?

– Čini mi se da je ta famozna “Bolonja” išla baš u tom smjeru, da privuče najtalentiranije ili najbolje studente u evropska središta. A da je zapravo vrlo malo učinila za afirmaciju lokalnih, npr. hrvatskih sveučilišta.

O Akademskoj solidarnosti

Kada govorimo o autonomiji sveučilišta, treba priznati da njegove reforme, dobre i loše, već dugo dolaze isključivo iz političke sfere ili barem iz neke simbioze vrhova vlasti na sveučilištu i u “općoj” politici. Što uopće danas još znači institut autonomije?

– To je iz liberalne tradicije naslijeđeni koncept, kojim se željelo zaštititi sveučilište od prekomjernog državnog uplitanja. Čini mi se da takav tip obrane – niz pozitivnih propisa koji brane državi određene radnje – možda i funkcionira u obrani spram prekomjerne državne intervencije. Ali autonomija ne može obraniti sveučilište od tržišnih sila. Naprosto, jednom kada sveučilište uđe u tržišnu igru, razmjenjujući određene ekspertize za novac, ili stvarajući tehnološke parkove koji bi trebali omogućiti bolju prolaznost određenih proizvoda, u toj situaciji autonomija više ne djeluje. Ona ostaje prazan okvir, dok su realni odnosi unutar sveučilišta naprosto podređeni logici tržišne konkurencije.

Kada govorite o realnim odnosima unutar sveučilišta, spomenimo prekarizaciju rada u samoj akademskoj zajednici. Nastao je sloj stalno zaposlenih mandarina, sveučilišnih elita, koje relativno ugodno žive na podlozi rada novog širokog sloja “fleksibilizirano” zaposlenih, loše zaštićenih radnika. To solidarnost unutar akademske zajednice čini težom?

– U Hrvatskoj je sada osnovan novi sindikat Akademska solidarnost, s eksplicitnom namjerom da se ti prekarni odnosi na određeni način promijene, te da se promijeni i sam način funkcioniranja autonomije sveučilišta. Odnosno, da ono što je do sada bio takoreći prazan pojam, bez ikakve političke težine, postane nešto što se oslanja na demokratsku participaciju nastavnika i studenata. To mi se čini kao izuzetno pozitivan pomak. Točno je da smo u dosadašnjoj sveučilišnoj povijesti imali slučajeve kada su određene upravljačke elite unutar pojedinih fakulteta zapravo preuzele fakultete za ostvarivanje svojih privatnih interesa. Dok su, s druge strane, različiti sveučilišni radnici, nastavnici i drugi, uvijek izvlačili deblji kraj, izloženi sve većoj prekarizaciji, sve većoj nesigurnosti na radnom mjestu, podložnosti novim uvjetima. Oni su, između ostalog, izgrađeni preko diskursa štednje, ukidanja sredstava sveučilištu i pokušaja da se dio financiranja prenese na tržište.

Ministarstvo izbačeno iz takta

Pokušajte predvidjeti kako će se rasplesti borba između Ministarstva znanosti s jedne strane i pokreta za obranu visokog školstva i Akademske solidarnosti s druge?

– Čini mi se da je Ministarstvo uhvaćeno nespremno, budući da do sada naprosto nisu imali nikakvog iskustva da im se itko opire. Ta činjenica potpuno ih je izbacila iz takta. Mogli smo vidjeti iscrpljenog i oznojenog ministra Radovana Fuhsa kako daje nekakve doista pomirljive izjave nakon maratonskih sjednica saborskog odbora. Očito je da Ministarstvo znanosti i one društvene sile koje podupiru ovakav protržišni paket mjera, odnosno novih zakona, nisu bile spremne na situaciju promjene unutar samog sveučilišta. Nisu očekivali formiranje demokratskog tijela koje će reći ne samo NE tom paketu zakona, nego koje će biti i sposobno suvislo artikulirati zašto to ne valja, koje su točke sporne i zašto ih treba odbaciti. Događa se dobar smjer kretanja. To je posljedica specifičnosti situacije što sveučilište ipak još uvijek proizvodi ljude koji znaju kritički čitati dokumente i mogu upotrijebiti to svoje znanje PROTIV SISTEMA, koji ustvari želi subvertirati bolje tradicije akademskog polja. Koliko je ta borba poopćiva i za druge snage u društvu, ostavljam otvorenim pitanjem za diskusiju.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve