Obrazovanje u doba mjera štednje

U sklopu Zelene akademije, koju je od 21. do 26. augusta na otoku Visu organizirala Fondacija “Hajnrih Bel” Hrvatska, održan je i panel pod naslovom “Od zajedničkih dobara do roba i natrag” na kojem su, uz moderiranje Danijele Dolenec, govorili Mislav Žitko, Ivana Dragičević i Jagoda Munić. Nakon diskusije napravljen je i ovaj razgovor s Mislavom Žitkom, autorom niza tekstova o političkoj ekonomiji tranzicije. On je svoju temu naslovio “Obrazovanje u doba štednje”.

Prije no što se zaputimo u vašu temu, recite nam nešto o prirodi obrazovnog polja općenito. Ono, za razliku od medija, ima dugoročnije posljedice. Za francuskog sociologa Pjera Burdijea, na kojega se pozivate, univerzitetski pogon s jedne strane obrazuje za reprodukciju postojećeg stanja, ali ipak, s duge strane, i za moguće dovođenje postojećeg u pitanje?

– Gotovo svaki pristup obrazovanju predstavlja kombinaciju manje ili više pogođenog opisa postojećeg stanja i postavljanja normativnog okvira, ukazivanja na ono što bi obrazovni sustav trebao biti. Analiza vezana uz Burdijeove pojmove je važna ako se obrazovni proces želi smjestiti u društvene procese koji karakteriziraju suvremenu kapitalističku ekonomiju. Važno je uočiti “diskretne” pritiske kojima je obrazovanje izloženo i postupke koji oblikuju proizvodnju znanja.

Školarine i ostali troškovi

To se dobro vidi u ekonomskoj znanosti. Ona je kod nas zapala u pragmatiku poslovnih škola za menadžment, a potpuno zapostavila onaj teorijski, političko-ekonomski dio.

– Apsolutno. Razdjeljivanje kurikuluma ekonomskih znanosti na tzv. ekonomsku znanost per se i na tzv. poslovne škole dobar je primjer dualizma koje opstoji u akademskom polju. S jedne strane postoji tržište rada koje zahtijeva određene vještine ili znanja od studenata, a s druge strane postoje znanostima svojstveni principi, koje poslovne škole ne mogu dati studentu. Vrijedi i obrnuto: studij “znanstvene ekonomije” ne može osposobiti studenta da kasnije bude uspješan u poslovnom svijetu. Tako da u sferi ekonomskog obrazovanja imamo taj rascjep, ali taj dualizam sve više karakterizira ukupno akademsko polje danas. Riječ je o neprestanom nastojanju da se znanstveni višak, koji nije na prvi pogled tržišno isplativ, naprosto odstrani, bez pitanja koliko je to održiva strategija čak i prema veoma “pragmatičnim” kriterijima.

U sve to u nas se upleo još i (za nas) novi odnos privatnog i javnog u obrazovanju. Privatne institucije koje nastaju uvode se kao nekakvi paraziti na postojećoj infrastrukturi javnih, uz to često oslobođene odgojnih funkcija i direktno “odgovorne” samo tzv. tržištu potreba za takvima.

– Od početka tranzicije bombardirani smo frazama kako je država loš vlasnik i još gori poduzetnik. Kao da postoji neka neposredna veza između oblika vlasništva i kako god definirane učinkovitosti. To razdvajanje privatnog i javnog nije još toliko osjetno u visokom obrazovanju, čini mi se da je puno osjetnije u, primjerice, srednjoškolskom obrazovanju. Tu se kroz sustav privatnih srednjih škola ustvari vrši određena klasna diferencijacija prije samog ulaska u visoko obrazovanje. Privatne škole predstavljene su u javnosti kao superiorne zastarjelim i nedovoljno financiranim državnim školama. U Hrvatskoj u ovom trenutku u sektoru visokog obrazovanja još uvijek nema privatne konkurencije većini fakulteta, osim u ekonomskoj sferi. No, s tekućim tendencijama ka komercijalizaciji obrazovanja to je ono što vjerojatno slijedi.

Komercijalizacija i privatizacija medijima više ne prijete, jer su se realizirale odmah na početku građanske restauracije. Sada su na redu za upropaštavanje obrazovne institucije. Bavili ste se problemom školarina, porastom duga kućanstava. Diljem Evrope vidimo pobune stanovništva, posebno mladih, no svagdje su razlozi nezadovoljstva malo drugačiji. Kako je sa studentima u nas?

– U Hrvatskoj su se, kao i drugdje, vodile velike bitke oko školarina kao najvidljivijeg dijela troškova koje studentice i studenti tokom studiranja imaju. Školarine nisu najznačajniji trošak, ali su najvidljiviji i sa specifičnom funkcijom na tom popisu. Odnedavno postoje nova istraživanja u Hrvatskoj koja zapravo pokazuju da su školarine samo dio ukupnih troškova koje student snosi da bi studirao, dok su puno značajniji troškovi, primjerice, oni stanovanja, prijevoza i prehrane. Teo Matković s Pravnog fakulteta ima o tome nekoliko istraživanja, Karin Dulan također. Prvi put sada imamo jasne podatke i možemo se osloniti na obavljena terenska istraživanja, pa ne se moramo baviti spekulacijom i nagađanjima.

Sudbina radnog stanovništva

Što se tiče pogoršanja stanja kućanstava, bitno je primijetiti da se unutar tekuće krize najčešće govori o krizi državnog duga, nešto manje spominje se kriza bankarskog sustava, a ponajmanje kriza kućanstava. A ona je zapravo ključni aspekt ove krize. Kako su javne financije u sve većim problemima, tako se postepeno sve više financijskog tereta krize prebacuje na leđa kućanstava. Budući da se radi o sudbini radnog stanovništva, očekivali bismo više pažnje o tim problemima u medijima, barem onima koji ne ulaze u okvir mejnstrima. Tek u ekstremnim situacijama, poput ove posljednje epizode sa stambenim kreditima vezanim uz švicarski franak, razvija se kakva-takva javna rasprava o uzrocima i posljedicama. Ali borbe i trpljenje tereta krize od strane kućanstava prisutni su tokom cijelog kriznog razdoblja, i to ne samo u Hrvatskoj.

Profana kućanstva čuvarima svetosti obitelji sada plaćaju rajske namete. Vidi se i da je školovanje već shvaćeno ne kao ustavno pravo, već kao osobna investicija?

– S jedne se strane obrazovanje ili ulaganje u mirovinske stupove ili dodatno zdravstveno osiguranje shvaćaju kao osobni izbor pojedinaca. S duge strane, od kućanstava se zahtijeva nova financijska pismenost. Traži se da prate što se zapravo događa na međunarodnim financijskim tržištima i da u skladu s tim donose svoje dugoročne odluke, npr. o kupnji kuće ili stana. Naravno, ako banke nisu bile u stanju nositi se s rizicima tržišta, onda kućanstva, koja su u tom pogledu u znatno lošijoj poziciji, to nikako ne mogu.

Kada govorimo o odnosu obrazovanja i ekonomije, to ovdje nije ništa novo. Još u socijalizmu je tzv. Šuvarova reforma školstva zagovarala, pomalo vulgarizirano rečeno, prilagodbu škole tvornici. Kako danas zagovarati reformu kao prilagodbu tržištu kada na njemu privreda propada?

– U Hrvatskoj je zaživjela sintagma “društvo znanja” kao da je riječ o društvu koje doista proizvodi neko za tržište relevantno znanje. I kao da je riječ o društvu koje doista ulaže velika novčana sredstva u opće i visoko obrazovanje. Čini mi se da je većina tih reformi, koje bi da dovedu u sklad obrazovni sustav s potrebama ekonomije, osuđena na propast! Razlog tome leži u činjenici da je riječ o dvije potpuno drugačije društvene strukture. Jednoj, obrazovnoj, koja ima određenu konstantu i neke druge prerogative i norme drugačije od poslovnog sustava. Ovaj pak ima svoju dinamiku i neprestano se mijenja. On može zahtijevati od pojedinca da mu se prilagođava, no u tom slučaju gubi se određeni aspekt obrazovanja – onaj koji naprosto nije utrživ ili isplativ u tom trenutku. To vidimo u načinu na koji se određena fundamentalna istraživanja, u društvenim i prirodnim znanostima, ne financiraju, dok se neka druga financiraju. Sponzori su spremni dati novac za određeni tip istraživanja, dok su im druga nezanimljiva ili suviše rizična, bez jasne razlučivosti kada će ulaganje postati isplativo…

Onako kako smo kao društvo periferni u ekonomskoj sferi, iako još fantaziramo o nacionalnoj ekonomiji, tako smo i u fundamentalnim znanstvenim istraživanjima. Ona se sada odvijaju negdje drugdje, dok je nama ostavljen pomoćnički posao pripreme i primjene.

– Većina najprestižnijih svjetskih sveučilišta ne stvara svoj tzv. pool ljudi iz lokalne zajednice, već bira kadrove iz cijelog svijeta. Tako na MIT-u (Masačusets institut of tehnolodži) rade znanstvenici iz najrazličitijih zemalja, privučeni infrastrukturom, dobrim uvjetima rada, prestižom koji to mjesto nosi itd. Istovremeno u perifernim ekonomijama ne samo da nema novca za neku temeljnu infrastrukturu, nego nema ni prestiža, koji znanstvenicima mnogo znači i čini sastavni dio logike akademskog polja.

U instrukcijama i zakonodavstvu EU-a i u ovoj je oblasti spram pristupnih zemalja prisutan kolonizirajući mentalitet?

– Čini mi se da je ta famozna “Bolonja” išla baš u tom smjeru, da privuče najtalentiranije ili najbolje studente u evropska središta. A da je zapravo vrlo malo učinila za afirmaciju lokalnih, npr. hrvatskih sveučilišta.

O Akademskoj solidarnosti

Kada govorimo o autonomiji sveučilišta, treba priznati da njegove reforme, dobre i loše, već dugo dolaze isključivo iz političke sfere ili barem iz neke simbioze vrhova vlasti na sveučilištu i u “općoj” politici. Što uopće danas još znači institut autonomije?

– To je iz liberalne tradicije naslijeđeni koncept, kojim se željelo zaštititi sveučilište od prekomjernog državnog uplitanja. Čini mi se da takav tip obrane – niz pozitivnih propisa koji brane državi određene radnje – možda i funkcionira u obrani spram prekomjerne državne intervencije. Ali autonomija ne može obraniti sveučilište od tržišnih sila. Naprosto, jednom kada sveučilište uđe u tržišnu igru, razmjenjujući određene ekspertize za novac, ili stvarajući tehnološke parkove koji bi trebali omogućiti bolju prolaznost određenih proizvoda, u toj situaciji autonomija više ne djeluje. Ona ostaje prazan okvir, dok su realni odnosi unutar sveučilišta naprosto podređeni logici tržišne konkurencije.

Kada govorite o realnim odnosima unutar sveučilišta, spomenimo prekarizaciju rada u samoj akademskoj zajednici. Nastao je sloj stalno zaposlenih mandarina, sveučilišnih elita, koje relativno ugodno žive na podlozi rada novog širokog sloja “fleksibilizirano” zaposlenih, loše zaštićenih radnika. To solidarnost unutar akademske zajednice čini težom?

– U Hrvatskoj je sada osnovan novi sindikat Akademska solidarnost, s eksplicitnom namjerom da se ti prekarni odnosi na određeni način promijene, te da se promijeni i sam način funkcioniranja autonomije sveučilišta. Odnosno, da ono što je do sada bio takoreći prazan pojam, bez ikakve političke težine, postane nešto što se oslanja na demokratsku participaciju nastavnika i studenata. To mi se čini kao izuzetno pozitivan pomak. Točno je da smo u dosadašnjoj sveučilišnoj povijesti imali slučajeve kada su određene upravljačke elite unutar pojedinih fakulteta zapravo preuzele fakultete za ostvarivanje svojih privatnih interesa. Dok su, s druge strane, različiti sveučilišni radnici, nastavnici i drugi, uvijek izvlačili deblji kraj, izloženi sve većoj prekarizaciji, sve većoj nesigurnosti na radnom mjestu, podložnosti novim uvjetima. Oni su, između ostalog, izgrađeni preko diskursa štednje, ukidanja sredstava sveučilištu i pokušaja da se dio financiranja prenese na tržište.

Ministarstvo izbačeno iz takta

Pokušajte predvidjeti kako će se rasplesti borba između Ministarstva znanosti s jedne strane i pokreta za obranu visokog školstva i Akademske solidarnosti s druge?

– Čini mi se da je Ministarstvo uhvaćeno nespremno, budući da do sada naprosto nisu imali nikakvog iskustva da im se itko opire. Ta činjenica potpuno ih je izbacila iz takta. Mogli smo vidjeti iscrpljenog i oznojenog ministra Radovana Fuhsa kako daje nekakve doista pomirljive izjave nakon maratonskih sjednica saborskog odbora. Očito je da Ministarstvo znanosti i one društvene sile koje podupiru ovakav protržišni paket mjera, odnosno novih zakona, nisu bile spremne na situaciju promjene unutar samog sveučilišta. Nisu očekivali formiranje demokratskog tijela koje će reći ne samo NE tom paketu zakona, nego koje će biti i sposobno suvislo artikulirati zašto to ne valja, koje su točke sporne i zašto ih treba odbaciti. Događa se dobar smjer kretanja. To je posljedica specifičnosti situacije što sveučilište ipak još uvijek proizvodi ljude koji znaju kritički čitati dokumente i mogu upotrijebiti to svoje znanje PROTIV SISTEMA, koji ustvari želi subvertirati bolje tradicije akademskog polja. Koliko je ta borba poopćiva i za druge snage u društvu, ostavljam otvorenim pitanjem za diskusiju.