Vampirlignja baca pipke na obrazovanje

O sustavnom upropaštavanju javnog obrazovanja u SAD-u neoliberalnim “klasnim ratom odozgo” govori David Blacker, profesor filozofije obrazovanja na University of Delaware te autor knjiga Democratic Education Stretched Thin: How Complexity Challenges a Liberal Ideal (SUNY) i Dying to Teach: The Educator’s Search for Immortality (Teachers College Press). Tekst je izvorno objavljen na stranici Mrzine.org.


U Republici Platon dovodi elite u analogiju sa psima čuvarima koji moraju biti dresirani da bi znali koga štititi, a od koga se braniti. Jedna je od Platonovih noćnih mora da vladajuća klasa ostane bez sposobnosti razlikovanja prvih od drugih i obruši se na stanovništvo koje je održava na životu. Ovdje u priču ulaze bankovni moćnici današnjice što su izgradili neoliberalnu mašineriju koja ih prisiljava da provode strategiju “smrskaj i ugrabi”, odnosno da uvećavaju kratkoročne dobiti doslovno na račun budućnosti svih ostalih. I usprkos tome što su #OWS i drugi napokon skrenuli pažnju javnosti na njih, poslu im još nije došao kraj. U nekim su sektorima, štoviše, tek počeli.

Ono što imamo danas pred sobom otvoreni je napad na sve što je preostalo u sustavu, a da još ima nekakvu razmjensku vrijednost. Kao u filmu o čudovištima, ovdje, da posudimo slavnu sliku Matta Taibbija, svjedočimo puštanju neoliberalne bankarske vampirlignje s lanca, koja koristi „pipak za krv“ kako bi isisala novac iz dosad teško dostupnih područja kao što su škole, mirovine, infrastruktura, javno zdravstvo i osiguranje – zapravo, otkud god može. Što je čvrsto, rastače se – postaje likvidno – i usisava se u lijevak za krv, da bi se moglo konzumirati od strane megabanaka koje nemaju nikakvu funkciju izuzev neke vrste vrhunaravnog ubiranja rente, odnosno trajnog, životno pogubnog poreza na sve vidove ljudske djelatnosti. Uistinu, da se prisjetimo jedne od najslavnijih Marxovih slika, radi se o vampirizmu par excellence.

Obrazovanje je neodoljivo izazovna žrtva, ono krvari, ali još uvijek ima dovoljno krvi za dva-tri obilata obroka. Kao i u vrijeme sovjetskog ekonomskog kolapsa, kad se javna imovina prebacila u ruke privatnih oligarha, danas u školama gledamo ono što je David Harvey nazvao “akumulacija izvlaštenjem”: novi neoliberalni pokret ograđivanja u kojem se nekad javna imovina prenosi u privatne, usmrćujuće ruke vampira. Dakako, ovaj proces traje već dulje vrijeme, ali, budući da nema boljih opcija za investiranje, zahuktava se. Baš kao i u slučaju krize sa školarinama u Velikoj Britaniji, vrijeme je da se američko obrazovanje pripremi za zatvaranje.

Ono što su nekad bila „naša“ javna sveučilišta danas su jedne od prvih žrtava elitnih predatora. Eksplicitno napuštaju misiju javnog dobra koju imaju kao sveučilišta osnovana od strane države, jer naša velika javna sveučilišta danas su “javna” samo nazivom, zbog toga što samo malen postotak njihovih sredstava dolazi iz javnih izvora, i to s tendencijom daljnjeg opadanja. Ovaj se proces vuče već desetljećima i pretvorio se u jedan od najblještavijih krunskih dragulja neoliberalizma. Veliko državno sveučilište nije se samo jednog jutra pojavilo na rasprodaji, nego se njegova “javnost” izlijeva već desetljećima. Na koji su to način današnja sveučilišta još uopće “javna”? Kako ona zastupaju više išta osim samih sebe i vlastitih korporativnih donatora? Uistinu, ona se ne čine ništa više javnima od Microsofta ili J.P. Morgan Chasea. Doista, kako smo nedavno shvatili, oni su uzrokovali dug koji premašuje čak i onaj napravljen na kreditnim karticama, putem nenaplativih studentskih kredita koji cijeli sustav drže na životu. Kad se samo sjetim da se nekad mislilo da će „dugi marš kroz institucije“ poduzeti ljevica!

Slični se procesi odvijaju u osnovnom i srednjem javnom školstvu kroz uvođenje čarter škola, vaučera te izravnih poticaja privatnim (pa tako i profitnim) školama. Uzorak akumulacije izvlaštenjem/ograđivanjem jednostavan je: podijeli pa vladaj. Što je nekad bilo zajedničko mora se privatizirati kako bi se nagnalo u modus individualnog “poduzetnika”, samo s “dubljim džepovima“ cijele škole ili školskog okruga. Umetni pipak za krv. Lociraj sljedeću žrtvu. Ponovi postupak.

Ovaj proces redistribucije prema gore – jednostranog klasnog rata odozgo – djeluje, dakako, u širokim razmjerima i teško da je ograničen na obrazovanje. On obuhvaća: rasprodaju javnog zemljišta i resursa; uporne privatizacijske sheme s mirovinama i, u konačnici, sa socijalnim osiguranjem; zdravstvo, pa čak i donedavno nedodirljive javne rezervate poput zatvora, pošte i vojske. Ovo je neoliberalno razdoblje kapitala u punoj smradnoj slavi: bespoštedno trženje svega što postoji – pa tako i samog sebe, jer se i samo trženje prodaje kao, među ostalim, “prirodno”, “pošteno”, “situacija u kojoj svi dobivaju”, “napredak” te drugim praznim označiteljima. Ipak, prodaja trženja dosad je bila toliko uspješna da je u ovom trenutku, kako glasi slavna izjava Slavoja Žižeka, „lakše zamisliti smak svijeta nego kraj kapitalizma.“

Ipak, kako crpe produktivne energije kroz financijalizaciju, neoliberalne su elite, čini se, uspješnije i od najboljih ljevičarskih političkih agitatora u lišavanju mlade generacije iluzija. Dok su napuhivali sebe i svoje obitelji do raspuknuća, 1% je zaboravilo na samo jednu sitnicu: 99%, a osobito njihova djeca, trebaju osjećaj da postoji bolje sutra, nešto čemu se mogu nadati; trebaju vjeru u budućnost u kojoj je moguće stvarati, proizvoditi, raditi nešto stvarno, nešto sa smislom. Većina mladih Amerikanaca više ne sanja o tome da napravi nešto; jedini san koji im je preostao je onaj o manevarskom bogaćenju, odnosno san da se namjeste negdje unutar mjehura koji će već biti u igri u trenu kad steknu svoje kvalifikacije i „budu plaćeni“ (a ako sve drugo propadne, uvijek im ostaje lutrija). Kako su poslovi koji zapravo proizvode stvari pobjegli u prekomorske zemlje, “najbolji i najpametniji” mladi talenti posljednje generacije utjerani su u Wall Street kako bi pomagali predatorskim megabankama u financijskom izvlačenju krvi iz ostataka produktivnih sektora koje se još moglo naći. Pridruživanje mladim kadrovima grabežljivaca sektora F.I.R.E. – financija, investicija i trgovine nekretninama – sve je češće jedini put do bogatstva za kvalificirane. No čak i tome dolazi kraj: stigla su teška vremena za šegrte vampira. Oni također imaju ogromne studentske dugove.

Po putu će na mnogim točkama doći do političkih uzmaka, ali valja očekivati nastavak potpunog korporativnog preuzimanja preostale javne imovine, poput školskog sustava. Ostalo je vrlo malo mjesta na koja tražitelji rente mogu otići. (Vojska je još jedna škrinja s blagom, ali tamo već žare i pale privatni pružatelji usluga.) Doduše, javno školstvo je i dalje tvrd orah, budući da je teže zavarati ljude o stvarnim iskustvima njihove djece. Kako bi se borili protiv roditeljskog zdravog razuma, ovdje možemo očekivati koaliciju koja će one kojima idu sline na usta na sam spomen privatizacije, iz ideoloških razloga ili zbog profita, povezati s kratkovidnim egoistima među poreznim obveznicima, odnosno onima s djecom u lokalnim javnim školama koji ne shvaćaju zašto bi trebali “plaćati za tuđu djecu”. Deal je da porezni obveznici plate manje (privatizatori će i dalje trebati novac poreznih obveznika da bi cijela shema bila isplativa, po uzoru na privatne tvrtke koje dobivaju ugovore s vojskom), a školski proračuni će se onda moći iscijediti koliko je potrebno da se ubere dostatan profit. (Ovi su procesi dobro opisani u dvama člancima nedavno objavljenima u časopisu Monthly Review, autora Johna Bellamya Fostera i Pauline Lipman.) Nominalni „progresivci“ u obrazovanju, kao i pojedini tehnofili, također bi se mogli pridružiti kampanji, zastupajući odbacivanje lošeg i zastarjelog „modela tvornice” u obrazovanju, a u korist vrlog novog svijeta umreženih učenika-potrošača, čija se obrada može organizirati na mnogo učinkovitiji način: uz veće serije učenika i mnogo manji broj nastavnika.

Političke bitke oko ovakvih „reformi“ odigrat će se prema različitim scenarijima koji su funkcija političkih kultura u pojedinim regijama i najvjerojatnije će proizvesti cijelu lepezu shema što će varirati od djelomične do gotovo potpune privatizacije. U cjelini, od američkog obrazovnog sustava treba očekivati povratak na izvorni, predindustrijski uzorak regionalne diferencijacije: kvaliteta škole koju neko dijete pohađa ovisit će, mnogo više no što je trenutno slučaj, o tome gdje ono živi. Vjerojatno ćemo svjedočiti povratku starog kolonijalnog uzorka zanemarenog javnog školstva na jugu (s privatnim tutorima za elite) i relativno snažnijeg zagovaranja javnog obrazovanja na centralnom dijelu atlantske obale i sjeveroistoku (pri čemu će zapadna obala i gornji dio srednjeg zapada spadati u drugu skupinu, a unutrašnji zapad u prvu). U cijelosti, ipak, desetljeća retoričke dekonstrukcije javnog školstva napokon će dovesti do ozbiljne i trajne stvarne dekonstrukcije. Ostaje nam vidjeti kakav će, i koliko uspješan, biti javni otpor (npr. #OWS) menadžeriranim shemama cijeđenja novca za koje se danas, avaj, čini da su nam suđene.

Kao i obično, ova neoliberalna strategija posjeduje unutarnje proturječnosti, od kojih bi neke mogle postati iskrom u buretu baruta. Jednom kad postane razvidno da je unutar učionica teško napraviti mnogo više od davanja testova, da ogromna i kronična nezaposlenost progresivno vodi u nevažnost obrazovnih kvalifikacija u određivanju nečijih životnih izgleda te da je primarna svrha javnih škola postalo skladištenje i nadzor (onih koji još nisu ispali iz sustava), stanje među mladima bi lako moglo postati nepredvidivo i opasno. Nedavni neredi u predgrađima Pariza i nemiri u Londonu vjerojatno su nagovještaj budućih događaja: žrtvovana mladež bez budućnosti okreće se samodestrukciji i nasilju, čime daje (sve malobrojnijim) kvalificiranim i zaposlenim –bjeljim – klasama nove razloge da se još snažnije „obruše“, uvlačeći sustav u silaznu spiralu koja vodi do razina društvenog kaosa koje još nismo iskusili. Zaista je teško zamisliti kako ovaj mentalitet „discipline i kazne“/“zakona i reda“ u konačnici može uspjeti, osim uz pomoć masovne izravne i fizičke represije kakva bi teško naišla na podršku modernog čovjeka. Ovdje je ključna uloga slobodnih medija, u što se ubrajaju i društvene mreže, jer je izgledno da će onemogućavanje elitama da sakriju žrtve u predstojećem ratu protiv “bezvrijedne” urbane mladeži biti možda i najbolja zaštita od općeg pokolja. Važno je zapamtiti da će, kad budu stvarno ugroženi, oni koji imaju uzvratiti udarac kako bi zadržali vlastite privilegije. Bit će gadno.

David Blacker
S engleskog prevela Ruža Lukšić
Lektura: Hrvoje Kovač
Tekst je izvorno objavljen na stranici Mrzine.org. 24. listopada 2011.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve