Vampirlignja baca pipke na obrazovanje

O sustavnom upropaštavanju javnog obrazovanja u SAD-u neoliberalnim “klasnim ratom odozgo” govori David Blacker, profesor filozofije obrazovanja na University of Delaware te autor knjiga Democratic Education Stretched Thin: How Complexity Challenges a Liberal Ideal (SUNY) i Dying to Teach: The Educator’s Search for Immortality (Teachers College Press). Tekst je izvorno objavljen na stranici Mrzine.org.


U Republici Platon dovodi elite u analogiju sa psima čuvarima koji moraju biti dresirani da bi znali koga štititi, a od koga se braniti. Jedna je od Platonovih noćnih mora da vladajuća klasa ostane bez sposobnosti razlikovanja prvih od drugih i obruši se na stanovništvo koje je održava na životu. Ovdje u priču ulaze bankovni moćnici današnjice što su izgradili neoliberalnu mašineriju koja ih prisiljava da provode strategiju “smrskaj i ugrabi”, odnosno da uvećavaju kratkoročne dobiti doslovno na račun budućnosti svih ostalih. I usprkos tome što su #OWS i drugi napokon skrenuli pažnju javnosti na njih, poslu im još nije došao kraj. U nekim su sektorima, štoviše, tek počeli.

Ono što imamo danas pred sobom otvoreni je napad na sve što je preostalo u sustavu, a da još ima nekakvu razmjensku vrijednost. Kao u filmu o čudovištima, ovdje, da posudimo slavnu sliku Matta Taibbija, svjedočimo puštanju neoliberalne bankarske vampirlignje s lanca, koja koristi „pipak za krv“ kako bi isisala novac iz dosad teško dostupnih područja kao što su škole, mirovine, infrastruktura, javno zdravstvo i osiguranje – zapravo, otkud god može. Što je čvrsto, rastače se – postaje likvidno – i usisava se u lijevak za krv, da bi se moglo konzumirati od strane megabanaka koje nemaju nikakvu funkciju izuzev neke vrste vrhunaravnog ubiranja rente, odnosno trajnog, životno pogubnog poreza na sve vidove ljudske djelatnosti. Uistinu, da se prisjetimo jedne od najslavnijih Marxovih slika, radi se o vampirizmu par excellence.

Obrazovanje je neodoljivo izazovna žrtva, ono krvari, ali još uvijek ima dovoljno krvi za dva-tri obilata obroka. Kao i u vrijeme sovjetskog ekonomskog kolapsa, kad se javna imovina prebacila u ruke privatnih oligarha, danas u školama gledamo ono što je David Harvey nazvao “akumulacija izvlaštenjem”: novi neoliberalni pokret ograđivanja u kojem se nekad javna imovina prenosi u privatne, usmrćujuće ruke vampira. Dakako, ovaj proces traje već dulje vrijeme, ali, budući da nema boljih opcija za investiranje, zahuktava se. Baš kao i u slučaju krize sa školarinama u Velikoj Britaniji, vrijeme je da se američko obrazovanje pripremi za zatvaranje.

Ono što su nekad bila „naša“ javna sveučilišta danas su jedne od prvih žrtava elitnih predatora. Eksplicitno napuštaju misiju javnog dobra koju imaju kao sveučilišta osnovana od strane države, jer naša velika javna sveučilišta danas su “javna” samo nazivom, zbog toga što samo malen postotak njihovih sredstava dolazi iz javnih izvora, i to s tendencijom daljnjeg opadanja. Ovaj se proces vuče već desetljećima i pretvorio se u jedan od najblještavijih krunskih dragulja neoliberalizma. Veliko državno sveučilište nije se samo jednog jutra pojavilo na rasprodaji, nego se njegova “javnost” izlijeva već desetljećima. Na koji su to način današnja sveučilišta još uopće “javna”? Kako ona zastupaju više išta osim samih sebe i vlastitih korporativnih donatora? Uistinu, ona se ne čine ništa više javnima od Microsofta ili J.P. Morgan Chasea. Doista, kako smo nedavno shvatili, oni su uzrokovali dug koji premašuje čak i onaj napravljen na kreditnim karticama, putem nenaplativih studentskih kredita koji cijeli sustav drže na životu. Kad se samo sjetim da se nekad mislilo da će „dugi marš kroz institucije“ poduzeti ljevica!

Slični se procesi odvijaju u osnovnom i srednjem javnom školstvu kroz uvođenje čarter škola, vaučera te izravnih poticaja privatnim (pa tako i profitnim) školama. Uzorak akumulacije izvlaštenjem/ograđivanjem jednostavan je: podijeli pa vladaj. Što je nekad bilo zajedničko mora se privatizirati kako bi se nagnalo u modus individualnog “poduzetnika”, samo s “dubljim džepovima“ cijele škole ili školskog okruga. Umetni pipak za krv. Lociraj sljedeću žrtvu. Ponovi postupak.

Ovaj proces redistribucije prema gore – jednostranog klasnog rata odozgo – djeluje, dakako, u širokim razmjerima i teško da je ograničen na obrazovanje. On obuhvaća: rasprodaju javnog zemljišta i resursa; uporne privatizacijske sheme s mirovinama i, u konačnici, sa socijalnim osiguranjem; zdravstvo, pa čak i donedavno nedodirljive javne rezervate poput zatvora, pošte i vojske. Ovo je neoliberalno razdoblje kapitala u punoj smradnoj slavi: bespoštedno trženje svega što postoji – pa tako i samog sebe, jer se i samo trženje prodaje kao, među ostalim, “prirodno”, “pošteno”, “situacija u kojoj svi dobivaju”, “napredak” te drugim praznim označiteljima. Ipak, prodaja trženja dosad je bila toliko uspješna da je u ovom trenutku, kako glasi slavna izjava Slavoja Žižeka, „lakše zamisliti smak svijeta nego kraj kapitalizma.“

Ipak, kako crpe produktivne energije kroz financijalizaciju, neoliberalne su elite, čini se, uspješnije i od najboljih ljevičarskih političkih agitatora u lišavanju mlade generacije iluzija. Dok su napuhivali sebe i svoje obitelji do raspuknuća, 1% je zaboravilo na samo jednu sitnicu: 99%, a osobito njihova djeca, trebaju osjećaj da postoji bolje sutra, nešto čemu se mogu nadati; trebaju vjeru u budućnost u kojoj je moguće stvarati, proizvoditi, raditi nešto stvarno, nešto sa smislom. Većina mladih Amerikanaca više ne sanja o tome da napravi nešto; jedini san koji im je preostao je onaj o manevarskom bogaćenju, odnosno san da se namjeste negdje unutar mjehura koji će već biti u igri u trenu kad steknu svoje kvalifikacije i „budu plaćeni“ (a ako sve drugo propadne, uvijek im ostaje lutrija). Kako su poslovi koji zapravo proizvode stvari pobjegli u prekomorske zemlje, “najbolji i najpametniji” mladi talenti posljednje generacije utjerani su u Wall Street kako bi pomagali predatorskim megabankama u financijskom izvlačenju krvi iz ostataka produktivnih sektora koje se još moglo naći. Pridruživanje mladim kadrovima grabežljivaca sektora F.I.R.E. – financija, investicija i trgovine nekretninama – sve je češće jedini put do bogatstva za kvalificirane. No čak i tome dolazi kraj: stigla su teška vremena za šegrte vampira. Oni također imaju ogromne studentske dugove.

Po putu će na mnogim točkama doći do političkih uzmaka, ali valja očekivati nastavak potpunog korporativnog preuzimanja preostale javne imovine, poput školskog sustava. Ostalo je vrlo malo mjesta na koja tražitelji rente mogu otići. (Vojska je još jedna škrinja s blagom, ali tamo već žare i pale privatni pružatelji usluga.) Doduše, javno školstvo je i dalje tvrd orah, budući da je teže zavarati ljude o stvarnim iskustvima njihove djece. Kako bi se borili protiv roditeljskog zdravog razuma, ovdje možemo očekivati koaliciju koja će one kojima idu sline na usta na sam spomen privatizacije, iz ideoloških razloga ili zbog profita, povezati s kratkovidnim egoistima među poreznim obveznicima, odnosno onima s djecom u lokalnim javnim školama koji ne shvaćaju zašto bi trebali “plaćati za tuđu djecu”. Deal je da porezni obveznici plate manje (privatizatori će i dalje trebati novac poreznih obveznika da bi cijela shema bila isplativa, po uzoru na privatne tvrtke koje dobivaju ugovore s vojskom), a školski proračuni će se onda moći iscijediti koliko je potrebno da se ubere dostatan profit. (Ovi su procesi dobro opisani u dvama člancima nedavno objavljenima u časopisu Monthly Review, autora Johna Bellamya Fostera i Pauline Lipman.) Nominalni „progresivci“ u obrazovanju, kao i pojedini tehnofili, također bi se mogli pridružiti kampanji, zastupajući odbacivanje lošeg i zastarjelog „modela tvornice” u obrazovanju, a u korist vrlog novog svijeta umreženih učenika-potrošača, čija se obrada može organizirati na mnogo učinkovitiji način: uz veće serije učenika i mnogo manji broj nastavnika.

Političke bitke oko ovakvih „reformi“ odigrat će se prema različitim scenarijima koji su funkcija političkih kultura u pojedinim regijama i najvjerojatnije će proizvesti cijelu lepezu shema što će varirati od djelomične do gotovo potpune privatizacije. U cjelini, od američkog obrazovnog sustava treba očekivati povratak na izvorni, predindustrijski uzorak regionalne diferencijacije: kvaliteta škole koju neko dijete pohađa ovisit će, mnogo više no što je trenutno slučaj, o tome gdje ono živi. Vjerojatno ćemo svjedočiti povratku starog kolonijalnog uzorka zanemarenog javnog školstva na jugu (s privatnim tutorima za elite) i relativno snažnijeg zagovaranja javnog obrazovanja na centralnom dijelu atlantske obale i sjeveroistoku (pri čemu će zapadna obala i gornji dio srednjeg zapada spadati u drugu skupinu, a unutrašnji zapad u prvu). U cijelosti, ipak, desetljeća retoričke dekonstrukcije javnog školstva napokon će dovesti do ozbiljne i trajne stvarne dekonstrukcije. Ostaje nam vidjeti kakav će, i koliko uspješan, biti javni otpor (npr. #OWS) menadžeriranim shemama cijeđenja novca za koje se danas, avaj, čini da su nam suđene.

Kao i obično, ova neoliberalna strategija posjeduje unutarnje proturječnosti, od kojih bi neke mogle postati iskrom u buretu baruta. Jednom kad postane razvidno da je unutar učionica teško napraviti mnogo više od davanja testova, da ogromna i kronična nezaposlenost progresivno vodi u nevažnost obrazovnih kvalifikacija u određivanju nečijih životnih izgleda te da je primarna svrha javnih škola postalo skladištenje i nadzor (onih koji još nisu ispali iz sustava), stanje među mladima bi lako moglo postati nepredvidivo i opasno. Nedavni neredi u predgrađima Pariza i nemiri u Londonu vjerojatno su nagovještaj budućih događaja: žrtvovana mladež bez budućnosti okreće se samodestrukciji i nasilju, čime daje (sve malobrojnijim) kvalificiranim i zaposlenim –bjeljim – klasama nove razloge da se još snažnije „obruše“, uvlačeći sustav u silaznu spiralu koja vodi do razina društvenog kaosa koje još nismo iskusili. Zaista je teško zamisliti kako ovaj mentalitet „discipline i kazne“/“zakona i reda“ u konačnici može uspjeti, osim uz pomoć masovne izravne i fizičke represije kakva bi teško naišla na podršku modernog čovjeka. Ovdje je ključna uloga slobodnih medija, u što se ubrajaju i društvene mreže, jer je izgledno da će onemogućavanje elitama da sakriju žrtve u predstojećem ratu protiv “bezvrijedne” urbane mladeži biti možda i najbolja zaštita od općeg pokolja. Važno je zapamtiti da će, kad budu stvarno ugroženi, oni koji imaju uzvratiti udarac kako bi zadržali vlastite privilegije. Bit će gadno.

David Blacker
S engleskog prevela Ruža Lukšić
Lektura: Hrvoje Kovač
Tekst je izvorno objavljen na stranici Mrzine.org. 24. listopada 2011.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve