George Monbiot: 1% najbogatijih kao najveći uništavatelji bogatstva u povijesti

Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.


Ukoliko je bogatstvo neminovna posljedica napornog rada i poduzetništva, onda bi svaka Afrikanka bila milijunašica. Tvrdnje koje 1% najbogatije populacije iznosi o sebi – da imaju izvanrednu inteligenciju, kreativnost ili nagon – primjeri su pogrešne autopercepcije, tj. pripisivanja samima sebi rezultata za koje nisu zapravo zaslužni. Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.

Otkrića psihologa Daniela Kahnemana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju poražavajuća su za vjerovanja koja financijski teškaši gaje o sebi. Otkrio je kako je njihov prividni uspjeh kognitivni privid. Na primjer, proučavao je postignuća 25 financijskih savjetnika kroz razdoblje od osam godina. Došao je do rezultata kako je dosljednost njihovog radnog učinka ravna nuli. “Rezultati su više nalikovali natjecanju u bacanju kocke no igri koja je zahtijevala vještinu.” Oni koji su dobili najveće bonuse jednostavno su imali sreće.

Takvi su se rezultati naširoko ponavljali. Pokazali su kako trgovci i upravljači fondovima na čitavom Wall Street-u dobivaju svoje ogromne naknade s jednakim uspjehom koji bi postigla i čimpanza odlučujući na temelju bacanja novčića. Kad je na to Kahneman pokušao ukazati, ignorirali su ga. “Privid vještine… je duboko ukorijenjen u njihovoj kulturi.”

Toliko o financijskom sektoru i njegovim sjajno obrazovanim analitičarima. Što se tiče ostalih tipova poslova, recite vi meni. Ima li vaš šef sposobnosti rasuđivanja, viziju i upravljačke sposobnosti u većoj mjeri od ostalih zaposlenika ili je na taj položaj došao blefiranjem, muljanjem i zlostavljanjem?

U istraživanju objavljenom u zborniku Psychology, Crime and Law Belinda Board i Katarina Fritzon testirale su 39 viših upravitelja i glavnih direktora iz vodećih britanskih tvrtki. Usporedile su rezultate s istim testovima koje su ispunili pacijenti specijalističke bolnice Broadmoor, u kojoj su zatvoreni počinitelji ozbiljnijih zločina. Po pitanju pokazatelja psihopatskog ponašanja rezultati šefova bili su viši ili jednaki rezultatima pacijenata. Dapače, po dotičnim su kriterijima nadmašili čak i one pacijente kod kojih je ustanovljen psihopatski poremećaj ličnosti.

Psihopatska obilježja koja su kod šefova bila posebno prisutna, Board i Fritzon primjećuju, poprilično nalikuju karakteristikama koje tvrtke traže kod svojih zaposlenika. Oni kod kojih su ta obilježja često prisutna vrlo su vješti u laskanju i manipulaciji moćnim ljudima. Egocentričnost, snažan osjećaj da zaslužuju povlastice, spremnost na iskorištavanje drugih te nedostatak empatije i savjesti malo će vjerojatno naškoditi njihovim šansama u mnogim korporacijama.

U svojoj knjizi Snakes in Suits, Paul Baibiak i Robert Hare ukazuju na to da, kako se stare korporativne birokracije zamjenjuju prilagodljivijim, stalno promjenjivim strukturama, te kako se timski igrači manje vrednuju u odnosu na natjecateljski raspoložene hazardere, psihopatska će obilježja vjerojatnije biti odabrana i nagrađena. Čitajući njihov rad učinilo mi se kako će netko, ukoliko se s takvim osobinama rodi u siromašnoj obitelji, vjerojatno završiti u zatvoru, no, ako imate psihopatske osobine i rodite se u bogatoj obitelji, vjerojatnije je da ćete završiti u poslovnoj školi.

To ne znači da su svi direktori psihopati, već da ekonomija nagrađuje pogrešne vještine. Kao što su se šefovi riješili sindikata i počeli kontrolirati zakonodavce i porezne uprave, tako je razlika između produktivne i rentijerske više klase potpuno nestala. Glavni se direktori ponašaju poput vojvoda, izvlačeći iz svojih financijskih posjeda sume van svakih razmjera u odnosu na posao koji obavljaju ili na vrijednosti koje stvaraju; iznose koji ponekad u potpunosti iscrpljuju zaradu od poslova na kojima parazitiraju. Nisu ništa više zaslužni za dio tog bogatstva koje su prisvojili od naftnih šeika.

Mi ostali bismo, preko vlada i dodvoravajućih intervjua u medijima, trebali prihvatiti njihov mit o izabranosti, tj. uvjerenje kako imaju nadljudske sposobnosti. Vrlo bogati se često opisuju kao stvaratelji bogatstva, no oni parazitiraju nad zemljinim prirodnim bogatstvima te nad radom i kreativnosti svojih radnika, osiromašujući pritom i ljude i planet. Upravo smo zbog njih skoro bankrotirali. Stvaratelji bogatstva unutar neoliberalne mitologije upravo su jedni od najučinkovitijih uništavatelja bogatstva koje je svijet ikada vidio.

Ono što se dogodilo u proteklih 30 godina jest prisvajanje zajedničke svjetske riznice od strane šačice ljudi potpomognute neoliberalnim politikama koje su u bogatim nacijama prvi uveli Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Sad ću vas obasuti brojkama. Žao mi je zbog toga, no ove se brojke trebaju urezati u naše umove. Između 1947. i 1979., produktivnost je u SAD-u porasla za 119%, dok je prihod donje petine stanovništva porastao za 122%. No između 1979. i 2009. produktivnost je porasla za 80%, dok je prihod donje petine pao za 4%. U otprilike istom razdoblju prihod gornjih 1% porastao je za 270%.

U UK-u iznos novca koji je najsiromašnija desetina zaradila smanjio se za 12% između 1999. i 2009, dok je iznos koji je zaradila najbogatija desetina porastao za 37%. Gini koeficijent, koji mjeri nejednakost u prihodima, porastao je u ovoj zemlji s 26 u 1979. na 40 u 2009.

U svojoj je knjizi Haves and the Have Nots Branko Milanović pokušao otkriti tko je bio najbogatija osoba u povijesti. Počevši od bogatog rimskog trijumvira Marka Licinija Krasa, mjerio je bogatstvo u odnosu na količinu rada svojih sunarodnjaka koju je bogataš mogao kupiti. Čini se da najbogatiji čovjek u zadnjih 2000. godina naš suvremenik. Carlos Slim koji bi mogao kupiti rad 440,000 prosječnih Meksikanaca. To ga čini četrnaest puta bogatijim od Krasa, devet puta bogatijim od Carnegiea i četiri puta bogatijim od Rockefellera.

Donedavno smo bili očarani samopripisivanjem zasluga kod šefova. Njihovi su sljedbenici na akademiji, u medijima, think tankovima i u vladi stvorili opsežnu infrastrukturu isprazne ekonomije i laskanja kako bi opravdali njihovo prisvajanje tuđeg bogatstva. Toliko smo postali uživljeni u ovu besmislicu da rijetko osporavamo njenu istinitost.

Trenutno se to mijenja. U nedjelju navečer svjedočio sam upečatljivoj raspravi na stepenicama katedrale Sv. Pavla između Stuarta Frasera, direktora Corporation of the City of London, još jednog predstavnika te korporacije, nemirnog svećenika Williama Taylora, Johna Christensena iz Tax Justice Networka, te ljudi iz pokreta Okupiraj London. Podsjećalo je donekle na rasprave u Putneyju iz 1647. Po prvi put nakon mnogo godina – pritom svaka čast korporativnim činovnicima na pojavljivanju – narod je financijsku moć pozvao izravno na odgovornost.

Osjećalo se kako se stvara povijest. Nezasluženo bogati su pod povećalom, a mi ostali zahtijevamo svoj novac natrag.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno u Guardianu 7.11.20011.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve