George Monbiot: 1% najbogatijih kao najveći uništavatelji bogatstva u povijesti

Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.


Ukoliko je bogatstvo neminovna posljedica napornog rada i poduzetništva, onda bi svaka Afrikanka bila milijunašica. Tvrdnje koje 1% najbogatije populacije iznosi o sebi – da imaju izvanrednu inteligenciju, kreativnost ili nagon – primjeri su pogrešne autopercepcije, tj. pripisivanja samima sebi rezultata za koje nisu zapravo zaslužni. Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.

Otkrića psihologa Daniela Kahnemana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju poražavajuća su za vjerovanja koja financijski teškaši gaje o sebi. Otkrio je kako je njihov prividni uspjeh kognitivni privid. Na primjer, proučavao je postignuća 25 financijskih savjetnika kroz razdoblje od osam godina. Došao je do rezultata kako je dosljednost njihovog radnog učinka ravna nuli. “Rezultati su više nalikovali natjecanju u bacanju kocke no igri koja je zahtijevala vještinu.” Oni koji su dobili najveće bonuse jednostavno su imali sreće.

Takvi su se rezultati naširoko ponavljali. Pokazali su kako trgovci i upravljači fondovima na čitavom Wall Street-u dobivaju svoje ogromne naknade s jednakim uspjehom koji bi postigla i čimpanza odlučujući na temelju bacanja novčića. Kad je na to Kahneman pokušao ukazati, ignorirali su ga. “Privid vještine… je duboko ukorijenjen u njihovoj kulturi.”

Toliko o financijskom sektoru i njegovim sjajno obrazovanim analitičarima. Što se tiče ostalih tipova poslova, recite vi meni. Ima li vaš šef sposobnosti rasuđivanja, viziju i upravljačke sposobnosti u većoj mjeri od ostalih zaposlenika ili je na taj položaj došao blefiranjem, muljanjem i zlostavljanjem?

U istraživanju objavljenom u zborniku Psychology, Crime and Law Belinda Board i Katarina Fritzon testirale su 39 viših upravitelja i glavnih direktora iz vodećih britanskih tvrtki. Usporedile su rezultate s istim testovima koje su ispunili pacijenti specijalističke bolnice Broadmoor, u kojoj su zatvoreni počinitelji ozbiljnijih zločina. Po pitanju pokazatelja psihopatskog ponašanja rezultati šefova bili su viši ili jednaki rezultatima pacijenata. Dapače, po dotičnim su kriterijima nadmašili čak i one pacijente kod kojih je ustanovljen psihopatski poremećaj ličnosti.

Psihopatska obilježja koja su kod šefova bila posebno prisutna, Board i Fritzon primjećuju, poprilično nalikuju karakteristikama koje tvrtke traže kod svojih zaposlenika. Oni kod kojih su ta obilježja često prisutna vrlo su vješti u laskanju i manipulaciji moćnim ljudima. Egocentričnost, snažan osjećaj da zaslužuju povlastice, spremnost na iskorištavanje drugih te nedostatak empatije i savjesti malo će vjerojatno naškoditi njihovim šansama u mnogim korporacijama.

U svojoj knjizi Snakes in Suits, Paul Baibiak i Robert Hare ukazuju na to da, kako se stare korporativne birokracije zamjenjuju prilagodljivijim, stalno promjenjivim strukturama, te kako se timski igrači manje vrednuju u odnosu na natjecateljski raspoložene hazardere, psihopatska će obilježja vjerojatnije biti odabrana i nagrađena. Čitajući njihov rad učinilo mi se kako će netko, ukoliko se s takvim osobinama rodi u siromašnoj obitelji, vjerojatno završiti u zatvoru, no, ako imate psihopatske osobine i rodite se u bogatoj obitelji, vjerojatnije je da ćete završiti u poslovnoj školi.

To ne znači da su svi direktori psihopati, već da ekonomija nagrađuje pogrešne vještine. Kao što su se šefovi riješili sindikata i počeli kontrolirati zakonodavce i porezne uprave, tako je razlika između produktivne i rentijerske više klase potpuno nestala. Glavni se direktori ponašaju poput vojvoda, izvlačeći iz svojih financijskih posjeda sume van svakih razmjera u odnosu na posao koji obavljaju ili na vrijednosti koje stvaraju; iznose koji ponekad u potpunosti iscrpljuju zaradu od poslova na kojima parazitiraju. Nisu ništa više zaslužni za dio tog bogatstva koje su prisvojili od naftnih šeika.

Mi ostali bismo, preko vlada i dodvoravajućih intervjua u medijima, trebali prihvatiti njihov mit o izabranosti, tj. uvjerenje kako imaju nadljudske sposobnosti. Vrlo bogati se često opisuju kao stvaratelji bogatstva, no oni parazitiraju nad zemljinim prirodnim bogatstvima te nad radom i kreativnosti svojih radnika, osiromašujući pritom i ljude i planet. Upravo smo zbog njih skoro bankrotirali. Stvaratelji bogatstva unutar neoliberalne mitologije upravo su jedni od najučinkovitijih uništavatelja bogatstva koje je svijet ikada vidio.

Ono što se dogodilo u proteklih 30 godina jest prisvajanje zajedničke svjetske riznice od strane šačice ljudi potpomognute neoliberalnim politikama koje su u bogatim nacijama prvi uveli Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Sad ću vas obasuti brojkama. Žao mi je zbog toga, no ove se brojke trebaju urezati u naše umove. Između 1947. i 1979., produktivnost je u SAD-u porasla za 119%, dok je prihod donje petine stanovništva porastao za 122%. No između 1979. i 2009. produktivnost je porasla za 80%, dok je prihod donje petine pao za 4%. U otprilike istom razdoblju prihod gornjih 1% porastao je za 270%.

U UK-u iznos novca koji je najsiromašnija desetina zaradila smanjio se za 12% između 1999. i 2009, dok je iznos koji je zaradila najbogatija desetina porastao za 37%. Gini koeficijent, koji mjeri nejednakost u prihodima, porastao je u ovoj zemlji s 26 u 1979. na 40 u 2009.

U svojoj je knjizi Haves and the Have Nots Branko Milanović pokušao otkriti tko je bio najbogatija osoba u povijesti. Počevši od bogatog rimskog trijumvira Marka Licinija Krasa, mjerio je bogatstvo u odnosu na količinu rada svojih sunarodnjaka koju je bogataš mogao kupiti. Čini se da najbogatiji čovjek u zadnjih 2000. godina naš suvremenik. Carlos Slim koji bi mogao kupiti rad 440,000 prosječnih Meksikanaca. To ga čini četrnaest puta bogatijim od Krasa, devet puta bogatijim od Carnegiea i četiri puta bogatijim od Rockefellera.

Donedavno smo bili očarani samopripisivanjem zasluga kod šefova. Njihovi su sljedbenici na akademiji, u medijima, think tankovima i u vladi stvorili opsežnu infrastrukturu isprazne ekonomije i laskanja kako bi opravdali njihovo prisvajanje tuđeg bogatstva. Toliko smo postali uživljeni u ovu besmislicu da rijetko osporavamo njenu istinitost.

Trenutno se to mijenja. U nedjelju navečer svjedočio sam upečatljivoj raspravi na stepenicama katedrale Sv. Pavla između Stuarta Frasera, direktora Corporation of the City of London, još jednog predstavnika te korporacije, nemirnog svećenika Williama Taylora, Johna Christensena iz Tax Justice Networka, te ljudi iz pokreta Okupiraj London. Podsjećalo je donekle na rasprave u Putneyju iz 1647. Po prvi put nakon mnogo godina – pritom svaka čast korporativnim činovnicima na pojavljivanju – narod je financijsku moć pozvao izravno na odgovornost.

Osjećalo se kako se stvara povijest. Nezasluženo bogati su pod povećalom, a mi ostali zahtijevamo svoj novac natrag.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno u Guardianu 7.11.20011.

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.