George Monbiot: 1% najbogatijih kao najveći uništavatelji bogatstva u povijesti

Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.


Ukoliko je bogatstvo neminovna posljedica napornog rada i poduzetništva, onda bi svaka Afrikanka bila milijunašica. Tvrdnje koje 1% najbogatije populacije iznosi o sebi – da imaju izvanrednu inteligenciju, kreativnost ili nagon – primjeri su pogrešne autopercepcije, tj. pripisivanja samima sebi rezultata za koje nisu zapravo zaslužni. Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.

Otkrića psihologa Daniela Kahnemana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju poražavajuća su za vjerovanja koja financijski teškaši gaje o sebi. Otkrio je kako je njihov prividni uspjeh kognitivni privid. Na primjer, proučavao je postignuća 25 financijskih savjetnika kroz razdoblje od osam godina. Došao je do rezultata kako je dosljednost njihovog radnog učinka ravna nuli. “Rezultati su više nalikovali natjecanju u bacanju kocke no igri koja je zahtijevala vještinu.” Oni koji su dobili najveće bonuse jednostavno su imali sreće.

Takvi su se rezultati naširoko ponavljali. Pokazali su kako trgovci i upravljači fondovima na čitavom Wall Street-u dobivaju svoje ogromne naknade s jednakim uspjehom koji bi postigla i čimpanza odlučujući na temelju bacanja novčića. Kad je na to Kahneman pokušao ukazati, ignorirali su ga. “Privid vještine… je duboko ukorijenjen u njihovoj kulturi.”

Toliko o financijskom sektoru i njegovim sjajno obrazovanim analitičarima. Što se tiče ostalih tipova poslova, recite vi meni. Ima li vaš šef sposobnosti rasuđivanja, viziju i upravljačke sposobnosti u većoj mjeri od ostalih zaposlenika ili je na taj položaj došao blefiranjem, muljanjem i zlostavljanjem?

U istraživanju objavljenom u zborniku Psychology, Crime and Law Belinda Board i Katarina Fritzon testirale su 39 viših upravitelja i glavnih direktora iz vodećih britanskih tvrtki. Usporedile su rezultate s istim testovima koje su ispunili pacijenti specijalističke bolnice Broadmoor, u kojoj su zatvoreni počinitelji ozbiljnijih zločina. Po pitanju pokazatelja psihopatskog ponašanja rezultati šefova bili su viši ili jednaki rezultatima pacijenata. Dapače, po dotičnim su kriterijima nadmašili čak i one pacijente kod kojih je ustanovljen psihopatski poremećaj ličnosti.

Psihopatska obilježja koja su kod šefova bila posebno prisutna, Board i Fritzon primjećuju, poprilično nalikuju karakteristikama koje tvrtke traže kod svojih zaposlenika. Oni kod kojih su ta obilježja često prisutna vrlo su vješti u laskanju i manipulaciji moćnim ljudima. Egocentričnost, snažan osjećaj da zaslužuju povlastice, spremnost na iskorištavanje drugih te nedostatak empatije i savjesti malo će vjerojatno naškoditi njihovim šansama u mnogim korporacijama.

U svojoj knjizi Snakes in Suits, Paul Baibiak i Robert Hare ukazuju na to da, kako se stare korporativne birokracije zamjenjuju prilagodljivijim, stalno promjenjivim strukturama, te kako se timski igrači manje vrednuju u odnosu na natjecateljski raspoložene hazardere, psihopatska će obilježja vjerojatnije biti odabrana i nagrađena. Čitajući njihov rad učinilo mi se kako će netko, ukoliko se s takvim osobinama rodi u siromašnoj obitelji, vjerojatno završiti u zatvoru, no, ako imate psihopatske osobine i rodite se u bogatoj obitelji, vjerojatnije je da ćete završiti u poslovnoj školi.

To ne znači da su svi direktori psihopati, već da ekonomija nagrađuje pogrešne vještine. Kao što su se šefovi riješili sindikata i počeli kontrolirati zakonodavce i porezne uprave, tako je razlika između produktivne i rentijerske više klase potpuno nestala. Glavni se direktori ponašaju poput vojvoda, izvlačeći iz svojih financijskih posjeda sume van svakih razmjera u odnosu na posao koji obavljaju ili na vrijednosti koje stvaraju; iznose koji ponekad u potpunosti iscrpljuju zaradu od poslova na kojima parazitiraju. Nisu ništa više zaslužni za dio tog bogatstva koje su prisvojili od naftnih šeika.

Mi ostali bismo, preko vlada i dodvoravajućih intervjua u medijima, trebali prihvatiti njihov mit o izabranosti, tj. uvjerenje kako imaju nadljudske sposobnosti. Vrlo bogati se često opisuju kao stvaratelji bogatstva, no oni parazitiraju nad zemljinim prirodnim bogatstvima te nad radom i kreativnosti svojih radnika, osiromašujući pritom i ljude i planet. Upravo smo zbog njih skoro bankrotirali. Stvaratelji bogatstva unutar neoliberalne mitologije upravo su jedni od najučinkovitijih uništavatelja bogatstva koje je svijet ikada vidio.

Ono što se dogodilo u proteklih 30 godina jest prisvajanje zajedničke svjetske riznice od strane šačice ljudi potpomognute neoliberalnim politikama koje su u bogatim nacijama prvi uveli Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Sad ću vas obasuti brojkama. Žao mi je zbog toga, no ove se brojke trebaju urezati u naše umove. Između 1947. i 1979., produktivnost je u SAD-u porasla za 119%, dok je prihod donje petine stanovništva porastao za 122%. No između 1979. i 2009. produktivnost je porasla za 80%, dok je prihod donje petine pao za 4%. U otprilike istom razdoblju prihod gornjih 1% porastao je za 270%.

U UK-u iznos novca koji je najsiromašnija desetina zaradila smanjio se za 12% između 1999. i 2009, dok je iznos koji je zaradila najbogatija desetina porastao za 37%. Gini koeficijent, koji mjeri nejednakost u prihodima, porastao je u ovoj zemlji s 26 u 1979. na 40 u 2009.

U svojoj je knjizi Haves and the Have Nots Branko Milanović pokušao otkriti tko je bio najbogatija osoba u povijesti. Počevši od bogatog rimskog trijumvira Marka Licinija Krasa, mjerio je bogatstvo u odnosu na količinu rada svojih sunarodnjaka koju je bogataš mogao kupiti. Čini se da najbogatiji čovjek u zadnjih 2000. godina naš suvremenik. Carlos Slim koji bi mogao kupiti rad 440,000 prosječnih Meksikanaca. To ga čini četrnaest puta bogatijim od Krasa, devet puta bogatijim od Carnegiea i četiri puta bogatijim od Rockefellera.

Donedavno smo bili očarani samopripisivanjem zasluga kod šefova. Njihovi su sljedbenici na akademiji, u medijima, think tankovima i u vladi stvorili opsežnu infrastrukturu isprazne ekonomije i laskanja kako bi opravdali njihovo prisvajanje tuđeg bogatstva. Toliko smo postali uživljeni u ovu besmislicu da rijetko osporavamo njenu istinitost.

Trenutno se to mijenja. U nedjelju navečer svjedočio sam upečatljivoj raspravi na stepenicama katedrale Sv. Pavla između Stuarta Frasera, direktora Corporation of the City of London, još jednog predstavnika te korporacije, nemirnog svećenika Williama Taylora, Johna Christensena iz Tax Justice Networka, te ljudi iz pokreta Okupiraj London. Podsjećalo je donekle na rasprave u Putneyju iz 1647. Po prvi put nakon mnogo godina – pritom svaka čast korporativnim činovnicima na pojavljivanju – narod je financijsku moć pozvao izravno na odgovornost.

Osjećalo se kako se stvara povijest. Nezasluženo bogati su pod povećalom, a mi ostali zahtijevamo svoj novac natrag.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno u Guardianu 7.11.20011.

Vezani članci

  • 12. siječnja 2017. Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd) Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2016. Šiljci ispred dućana Harrods u Londonu, postavljeni kako bi se smanjila vidljivost problema beskućništva (izvor: SAITOR prema Creative Commons licenci). Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 31. prosinca 2016. Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF). Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 31. prosinca 2016. Argentinska zastava, modificirana za potrebe prosvjeda (izvor: Rodrigo Paredes prema Creative Commons licenci). Nijedna manje Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 31. prosinca 2016. Unutrašnjost zgrade londonskog Lloyda u financijskoj četvrti City, 2006. godine (izvor: Bon Adrien prema Creative Commons licenci). Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 31. prosinca 2016. „Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci). Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve