Historical Materialism – izvještaj s 2. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe”. Drugi dan konferencije uglavnom se bavio periferijom: Indija, Istočna Evropa i Latinska Amerika. Program pogledajte ovdje, a detaljni izvještaj Tonija Pruga je u nastavku.


Jutarnji panel je bio u sklopu Internacionalne inicijative za širenje političke ekonomije. Zadatak je očito bio samo jedan: bespoštedno šamaranje (rafalna kritika) teorije razvojne države (developmental state). Nastala u jeku širenja neoliberalizma, teorija razvojne države je u ruhu djelomične kritike služila legitimaciji provođenja radikalnih reformi propisanih Washingtonskim konsenzusom, standardnim paketom neoliberalnih reformi koje već desetljećima Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka propisuju, tj. naređuju, državama koje su opterećene kritičnim nivoom duga. Ako koalicija neoliberalnih stranka srednje struje (da ih nazovemo ispravnim imenom) pobjedi na skorašnjim izborima u Hrvatskoj, literaturu s ovog panela bi bilo dobro detaljnije proučiti.

Bazične postavke teorije su sljedeće: ako je država jaka u smislu autonomije od ekonomije, ako provodi makroekonomsku politiku po svom nahođenju, to će rezultirati brzim ekonomskim rastom. Izlagači su priznali zasluge teoriji utoliko što je otvorila mogućnost kritiziranja neoliberalnih recepata. No u jako uskom prostoru kojim se teorija bavila – izostavljajući potpuno interese stranog kapitala, bez empirijske baze u sektorima industrije koji su bili ključni za ekonomski razvoj analiziranih država – sve troje izlagača su se složili da joj nedostaje eksplanatorne snage čak i za one slučajeve koji bi trebali biti glavni primjeri (Južna Koreja, Japan).

Hajime Sato je tako empirijskom i političkom analizom industrije čelika u Japanu i Južnoj Koreji pokazao da se takvom teorijom ne može puno objasniti te da snažne veze između privatnog sektora i velikih državnih intervencija ostaju potpuno nepokrivene. Jyoti Saraswati je analizirajući računalnu industriju u Indiji pokazao snažnu intervencionističku politiku indijske vlade u tom sektoru kroz zadnjih četiri desetljeća, unatoč tome što se Indiju po kriterijima same teorije razvojne države nikako ne može nazvati razvojnom državom.

Ukratko, izlagači se slažu da je uloga države ključna, središnja i intervencionistička u svim analiziranim slučajevima (sa ili bez primjene neoliberalnih recepata), te da je ogroman utjecaj stranog kapitala na državnu makroekonomsku politiku nezaobilazan, a državna autonomija na kojoj teorija razvojne države inzistira iluzorna. Tek empirijskim analizama po sektorima, detaljno gledajući specifične konfiguracije unutar sektora, njihovu konkurenciju na svjetskom tržištu te političke snage svih aktera možemo dobiti stvarno stanje stvari.

Podnevni panel je bio posvećen novoj knjizi Pluto Pressa Prvo tranzicija, a zatim krah. Martin Upchurch je izložio razvoj, tj. pad, ekonomije u Srbiji od revolucije protiv Miloševića do danas. Danas je sasvim ispravno reći da je Srbija u vlasništvu 7-9 obitelji te da je znatan broj zastupnika u parlamentu kroz privatizaciju direktno uvučen u vlasničke strukture ekonomije. Ljudi u povlaštenom položaju, često djeca političara, dolaze do velike imovine dizanjem kredita na osnovu imovine samih firmi koje preuzimaju. Korupcija je sveprisutna. Ogroman postotak ekonomije (30-50%) je siva ekonomija. Naglasio je ulogu radnika u protestima, od nemira 1980-tih na Kosovu te kasnije u padu Miloševića. Paralelu koju vidi s revolucijama u Magrebu jest prenaglašavanje uloge studenata (Otpor u Srbiji), a smanjivanje uloge organiziranih radnika. Radnici su, tvrdi Upchurch, u padu Miloševića sanjali Zapadnu Evropu u svom najboljem, socijaldemokratskom, izdanju. No umjesto toga dobili su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji kolaps industrijske proizvodnje te rast financija kroz ogromna zaduživanja. Također, razbijanje relativno velikog internog jugoslavenskog tržišta s preko 20 milijuna ljudi je imalo jak negativan utjecaj na ekonomije novonastalih država i prije nego li se uopće sagledaju posljedice rata i, po Upchurchu, jednako pogubnog elementa, smanjenja imovine poduzeća (asset stripping). Od 2000. do 2002. Srbija prolazi kroz nigdje prije viđen skok u GINI indeksu nejednakosti, od 28.3 na 34.1. 2008. Odmah nakon krize, Srbija ima novi drastičan pad industrijske proizvodnje od 12%. No to nije dovoljno, MMF radi istraživanje, zaključuje da je broj učitelja prevelik po broju učenika te stoga stavlja otpuštanje nastavničkog kadra i povećanje razreda kao uvjet davanja novog kredit Srbiji [1].

Mike Haynes je govorio o situaciji u Rusiji, o specifičnom odnosu Rusije sa zapadnim silama te originalnom shvaćanju kapitalizma od strane ruskog vodstva kao inherentno korumpiranog sustava u kojem se samo forme i sistemske lokacije korupcije mijenjaju. O tome, kao i raspravi o Poljskoj, Rusiji i Srbiji više u dužem izvještaju s konferencije.

Poslijepodnevni panel se bavio narodnim pokretima u Latinskoj Americi.

Leandro Vergara-Camus je izložio usporedbu zapatista u Meksiku i pokreta seljaka bez zemlje u Brazilu (MST), gdje je ključno pitanje vlasništva zemlje. Oba pokreta su se fokusirala na samoodrživost. Dok zapatisti odbacuju bilo kakvu suradnju s državom, MST su pragmatični po tom pitanju i koriste dobre veze s Radničkom partijom (PT) kad god im odgovara. MST se fokusira na samoodrživost samo prve 2-3 godine na novim komadima okupirane zemlje, nakon toga rade na izlasku na tržište te osnivaju kooperative. Razlike su povijesne i tiču se agrarnog pitanja te pristupa resursima. Kapitalizam u Latinskoj Americi može biti shvaćen kao interni sistem, a ne kao uvezeni. 1850-1900. je formalno utemeljeno privatno vlasništvo nad zemljom. Uspješno stvaranje sustava zakona privatnog vlasništva u Brazilu se odvilo 1850. Sličan pokušaj u Meksiku dovodi do masovnih ustanaka, koji rezultiraju u revoluciji 1910. 1970-80. u Brazilu apsolutno privatno vlasništvo uzima maha, a vlasnici izbacuju seljake s imanja. Za razliku od pristupa zemlji koji su seljaci još uvijek imali nakon 1850., 1970-tih to vise nije slučaj. Rađa se MST. Ljevičari uspijevaju ubaciti u državni ustav zakon o zemlji kojeg do danas koriste MST kao centralni zakon za pravdanje okupacije zemlje. 1992. u Meksiku se usvaja novi zakon o zemlji. Ovo su ključni momenti za poljoprivredne borbe u Brazilu i Meksiku. 1990. se odvija pokušaj procesa inkorporacije seljačkih pokreta u državni aparat, stavljanje pod kontrolu. Dvije različite forme vlasništva nad zemljom postoje u Brazilu, no MST, za razliku od zapatista, ovisi o državnom nadgledanju nad istim modelima vlasništva zemlje.
Franck Gaudichaud je govorio o revolucionarnim urbanim prostorima – Allende 1970-1973 (Čile). Čileanski put k socijalizmu: četiri principa, jedan od njih je poštovanje demokratske volje ljudi od strane vojske. U toku narodne samoorganizacije (cordone industriales, industrial corridors), u Santiagu su se masovno organizirali industrijski koridori, zauzimajući ključne ulice i susjedne kvartove širom grada. U gradu je između 20-30 tisuća ljudi učestvovalo u zauzimanju kvartova i tvornica. Komunistička partija se borila protiv takve vlasti i zahtijevala da vlada i država budu jedina vlast. Radnici su na osvojene tvornice stavljali natpise po cijeloj širini pročelja “prostor oslobođen od eksploatacije”. Moć naroda se pokazala kroz mobilizaciju radničke klase i aproprijacije prostora. Samoorganizirani militanti su branili Allendea kad su napadi počeli.

Dario Azzellini je održao najzanimljivije predavanje dana, o Venezueli. Počeo je u glavu: o nijednoj borbi se nije posljednjih godina napisalo više gluposti. Sati bi trebali da objasnimo što je sve krivo govoreno i ponavljano, zato ćemo sve to ignorirati i postaviti stvari od početka. Kako konstituirajuća snaga (narodna demokracija, plenumi, državni ustav) može uspostaviti vladanje koje traje – pitanje je koje je Negri otvorio 1992. Venezuela je već 1980-ih imala isti koncept korišten u narodnom pokretu, no nije bio detaljno teoretski razvijen, već se pod raznim imenima pojavljivao u radionicama i bio ključna ideja pokreta. Nakon otkrića Negrijeva koncepta, njegov je termin preuzet i razvijan dalje. Jedna od centralnih ideja je da neke bitne funkcije države ostanu, no da država kakvu danas znamo nestane – komunalna država bi mogao biti naziv za takvu novu formu. Već Simón Bolívar je imao slične ideje lokalne uprave kao zamjene za centraliziranu državu. Osnovni koncept su narodni (ne samo radnički) savjeti. Za potrebe savjeta, kreirane su nove teritorijalne jedinice, koje se nisu poklapale s oficijelnim državnim jedinicama, sve kako bi se što bolje omogućilo sudjelovanje što većeg broja obitelji koje žive na teritorijima. U gradovima, 20-30 narodnih savjeta su se udruživali u veće komunalne zajednice – oko 20-30.000 ljudi bi bili uključeni kroz sve pripadajuće narodne savjete. Svi, baš svi, narodni savjeti u okviru većeg komunalnog savjeta su morali odobriti svaku odluku. Oko 40.000 komunalnih savjeta danas funkcionira u Venezueli, a ogroman broj ih je u nastanku. Ideja nije da se napravi dvostruka linija odlučivanja koja će zamijeniti državu, već da narodni savjeti kontinuirano postoje uz državu.

Veliki dio razloga uspostavljanja direktne uprave ljudi nad vlastitim lokalnim pitanjima je upravo povijesno iskustvo nedostatka civilnog sektora i centralizacije u prošlim socijalizmima. Dakle pokušaj je da se stare greške ne ponove, već da se narod direktno i kontinuirano uključi.

S ovakvom vrstom lokalne autonomije nužno dolazi i lokalna suverenost nad resursima, no država ipak zadržava kontrolu, što je jedna od ključnih kontradikcija. Ovakva narodna uprava radi konstantni pritisak na institucije države, primoravajući državne organe i zaposlenike da kontinuirano dokazuju razlog da njihovi poslovi i organizacije imaju svrhu postojanja.

Klasna borbe je ugrađena u institucije. Na primjer, obrazovni programi uče radnike metodama borbe. Jedna od njih je i zauzimanje tvornica. Desi se da isti ti radnici odu nazad na posao i žele zauzeti tvornicu da bi njome direktno upravljali. No država to ne voli, jer se često radi o nacionaliziranim tvornicama kojima država radije upravlja centralno. Tu imamo još jednu veliku kontradikciju.

Konflikti između lokalnih samouprava i državnih organa uprave su sve veći. U slučaju Venezuele se lako dogovoriti da su i narod i država za besplatno obrazovanje i zdravstvo. No kad se radi o kontroli nad tvornicama i lokalnoj samoupravi, dolazi do razilaženja. Mnogi to vide kao razlog za kritiku Venezuele danas, pogotovo jer konflikti eskaliraju zadnjih nekoliko godina, no autonomija je puno bolja od autokracije i klasna borba na mjestima gdje je ranije nije bilo je pozitivan znak razvoja Venezuele. Poruka među velikim brojem komunalnih savjeta je da socijalizma neće biti ako ga ne izgrade sami, jer država ipak u velikom djelu nastavlja funkcionirati kao kapitalistička država.

Odgovori na pitanja: kontrola nad prostorom je ključan element. MST i zapatisti zamjenjuju državu vlastitim strukturama. Obrazovanje, te konflikti oko vlasništva zemlje, su u slučaju zapatista rješavani na lokanom nivou zajednice. Okupacijski pokreti širom svijeta u 2011. godini ne kontroliraju sredstva proizvodnje, odnosno, prostor koji se zauzme nije produktivan – to je ogromna razlika između MST, zapatista i recentnih pokreta, poput španjolskih, grčkih, ili okupacije Wall Streeta.
Ako definiramo klasu kao širok pojam, klasa je tamo gdje je borba, oko teritorija, osnovnih usluga države (voda, struja, transport) i uprave. Klasa je tamo gdje su te borbe, bez obzira na definicije koje teoretičari pokušavaju formulirati. Lokacija i karakteristike klase se teško mogu zadati unaprijed. Bitno je znati da, mada u Venezueli u vrhu vlade nema ljudi koje zastupaju interese vlade SAD-a i njihovog kapitala, postoje ljudi koji zastupaju interese Kine i Rusije. Treba zapamtiti da su to također interesi kapitala, samo iz drugih izvora.

Odluke lokanih narodnih savjeta (plenuma) su po ustavu apsolutno obavezujuće za sva državna tijela. 2007. je propao pokušaj reforme ustava da se smanji moć lokalne samouprave. Ustav daje za sada dovoljno čvrstu poziciju lokalnim narodnim upravama. Partije i parlamenti su za puno odluka malo bitni, lokalne uprave su najvažnije, mada nisu vrhovna vlast.

U državi i dalje sjede ljudi iz srednje klase koji ne sudjeluju u komunalnim i narodnim savjetima, koji kritiziraju lokalnu samoupravu. No ti u pravilu lijevi intelektualci, i često sveučilišni profesori, to kritiziraju jer u lokalnim upravama ne sudjeluju, jer je njihov smisao postojanja snažno povezan sa zadatkom uprave koji sada obavlja lokalna samouprava. Bez dileme možemo reci da se ovi lijevi intelektualci u Venezueli bore da im se ne oduzme smisao postojanja, odnosno, u direktnom su sukobu s lokalnim samoupravama.
ALBA je povijesni moment, prvi put u povijesti su te zemlje mogle konkurirati gotovim rješenjima prezentiranim od strane imperijalnih sila i svjetskih institucionalnih centara moći (Ujedinjeni narodi, Svjetska banka). To je puno važnije i jače od svih argumenata koji se koriste za demonizaciju Cháveza.

Venezuela ima 28 ambasada i konzulata širom Afrike, dok je prije dolaska ljevice na vlast imala 4. Kulturni i znanstveni događaji iz Venezuele, razmjena znanja i kulture, danas su rašireni u mnogim kutcima Afrike. Takvo nešto je bilo nezamislivo prije dvadesetak godina.

Što se tiče nove generacije studentskih pobuna u Čileu, ti mladi ljudi nemaju sjećanje kontrarevolucije i terora koji je uslijedio nakon ubijanja Allendea i desničarskog terora. Iako, o tome se konstantno drže predavanja i sjećanja se obnavljaju, veze su jake. Studenti okupiraju svoja radna mjesta, škole, no element koji za sad izostaje je veza s radnicima.

Toni Prug

[1] Isti je recept nedavno iz Instituta za javne financije u Hrvatskoj predložen od strane jednog bankarskog analitičara. [link]

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve