Studentska borba je i naša borba: izjava “Avtonomne tribune” o okupaciji Filozofskog fakulteta u Ljubljani

“Avtonomna tribuna” se pridružuje svakom tko uviđa da na sveučilištu vlada nepodnošljivo stanje, kako na području studija tako i socijalnog položaja visokoškolskih radnika i studenata. Zato se aktivno pridružujemo svim akcijama koje tu činjenicu uzimaju kao ishodište svoje prakse. Očito je da je institucija znanja u potpunosti podlegla diktatu kapitala i vlasti, budući da na svakom koraku onemogućava slobodno, neovisno i kritičko djelovanje. Zato je došlo vrijeme da kao studenti ponovno kažemo odlučno “ne” komercijalizaciji visokog školstva te taj trend jednom zauvijek zaustavimo.

Borba traje već dugo…

Okupacija fakulteta se nije dogodila iznenada, stoga je svaka licemjerna začuđenost sveučilišnih mandarina i njihovo pozivanje na dijalog ponižavajuća za sveučilišne radnike i studente. Ako njihovo sjećanje možda i seže samo do grabežljivih poteza izgradnje vlastitih karijera, naše je sjećanje na borbu ipak dalekosežnije. Prisjetimo se stoga nekoliko posljednjih epizoda borbe za autonomiju kritičke misli javnog i besplatnog visokog školstva.

Godine 2007. je prijedlog novog Zakona o visokom školstvu mobilizirao studentice i studente koji su se okupili oko pokreta “Avtonomna tribuna (za avtonomno univerzo)”. Prijedlog zakona je predviđao privatizaciju visokoškolskih ustanova, uvođenje školarina, komercijalizaciju znanja i ograničavanje akademske slobode. Tada smo u jasnom svjetlu uvidjeli razmjere apetita za uvođenjem anglosaksonskog modela visokog obrazovanja, utemeljenog na privatizaciji znanja, u nas poznatog pod imenom bolonjske reforme. Autonomno organizirani studenti i studentice su tada direktnim akcijama, koje su uživale široku potporu javnosti, uspjeli spriječiti usvajanje zakona.

Vladajući se, naravno, nisu predali, nego su izmišljali nove načine kako sebi podrediti proizvodnju znanja, kako prostor visokog školstva zatvoriti narodu da bi bio na raspolaganju eliti te kako iz sveučilišnog prostora odstraniti kritičku teoriju koja je ogledalo promašenog i klasnog sukoba sve razjedinjenijem društvu. No, ni studenti nisu popustili u borbi za svoja prava. Godine 2009. se pojavljuje Plenumski pokret, koji iznova odlučuje kako sveučilište nećemo prepustiti pustošenju kapitala. Pokret se usredotočio prvenstveno na problematiku bolonjske reforme, koja je tad već bila u punom jeku, i studentskog rada. Ubilježili smo još jednu pobjedu: reforma eksploatatorskog rada je pala, održano je stanje nešto manjeg zla, ali bolonjsku reformu (tada) još nismo slomili.

Budući da su se uvjeti u visokom školstvu nastavili pogoršavati, 2011. godine nastaje nova inicijativa, koja pod imenom “Mi smo univerza” (Mi smo sveučilište) okuplja brojne formalne i neformalne skupine u borbi za autonoman, kvalitetan i besplatan sveučilišni prostor. Cijelu godinu dana smo pregovarali, objavljivali mišljenja i igrali igru koju su pod krinkom dijaloga nametale vladajuće strukture. Javno su nam odobravali i davali lažna obećanja, dok su ispod stola sve naše prijedloge glatko odbijali. Promijenilo se nije ništa.

Vrijeme je za novi korak

Sve te inicijative samo su djelić u mozaiku skupina koje je u posljednjih pet godina stvorila potreba za nadilaženjem postojećeg sveučilišnog prostora. Svaka za sebe i sve zajedno otvarale su prostor za kritički pogled i otkrivale mogućnosti za aktivnu participaciju. Otkrivali smo iste probleme i dolazili do istih zaključaka. Svi pokreti bili su podvrgnuti represiji javnih i privatnih organa progona i institucionaliziranih političkih pritisaka. Svi pokreti su u određenom trenutku spriječili pokoju promjenu na gore, ali nijednom nije uspjelo zaustaviti pohod kapitalizma. Elite se ne usuđuju otvoreno i brzo sprovesti svoj unosan plan jer su itekako dobro svjesni posljedica koje bi, kad bi igrali otvoreno, dovele do nesavladivog otpora. Imaju dovoljno vremena, moći i novaca da nas poput žaba kuhaju polako ali sigurno.

Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno.
I dok su nas potapali u lonac vrućih reformi koje su u direktnom sukobu s našim interesima, mi smo razvijali sve deblju kožu. Jednako kao što smo ujedninjeni u otporu i solidarnost, mi – generacije studenata koje su se u prošlosti borile protiv pritiska kapitala – ujedinjeni smo i u sljedećem stavu: svaka borba koja nije išla do kraja i okupirala fakultete, izgubila je važan moment. Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno. Zato nećemo ponoviti pogrešku i čekati. Ovoga puta idemo do kraja. Ovoga puta ćemo uistinu mi postati sveučilište. Zauzet ćemo hodnike i predavaonice te preuzeti kontrolu nad produkcijom znanja. Nema više vremena za oklijevanje i proračunatost. Sada je vrijeme za akciju!

Prijelomna točka

Došao je trenutak kada iz ruku kapitala moramo istrgnuti vrijeme koje nam sveučilišni tehnokrati pod krinkom studijskih, radnih i drugih obaveza uskraćuju. Bolonjski proces produkcije znanja mora biti zaustavljen jer ćemo samo tako biti u mogućnosti zajedno razmišljati o budućnosti kakvu želimo. Nisu nam više potrebne beskonačne rasprave o problemima s kojima se suočavamo jer ih poznajemo u srž. Sada je vrijeme da realiziramo vizije koje su kroz sve te rasprave iznikle. Zato predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije,
[…] predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije, autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima.
autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima. Okupirajmo fakultete jer jedino tako možemo zaustaviti neprestanu reprodukciju eksploatatorskog sustava te si izboriti prostor za realizaciju vlastitih kreativnih potencijala i ideja koje su njegovale generacije prije nas. Ne dajmo se zavarati zlonamjernim retorikama sveučilišnih elita i njihovih medijskih sluga! Blokada nije radikalan potez, nego naše neotuđivo pravo. Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!

Dosta je!

Dosta nam je sustava koji u svojem jednoumlju ne dopušta kritiku, istovremeno pretvarajući studente u apatične ovce koje se u mnoštvu nereflektiranog posla oslanjaju na “copy-paste” rješenja. Dosta nam je sustava koji uvodi nadzor na svim razinama, dosta kamera, kontrole prisutnosti na užasnim predavanjima, kontrole radnih sati, privatnih zaštitara i policijske intervencije. Dosta nam je bolonjskog sustava koji privatizacijom i komercijalizacijom donosi manje predavanja, osakaćuje temeljne kolegije te nam hrpicom izbornih kolegija želi nakalemiti fiktivne kompetencije.

Dosta nam je brojnih domaćih zadaća koje onemogućavaju istinsko djelovanje na drugim područjima. Ne želimo samo studirati, nego i živjeti! Želimo stvarati sustav koji nas neće otuđivati na svakom koraku,
Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!
želimo djelovati u zajednicama onkraj kapitalističkog načina proizvodnje, želimo se organizirati na radnim mjestima i poticati decentralizrano umrežavanje autonomnih sindikata, kolektiva, pokreta i pojedinaca. Dosta nam je okoštale institucije koja pod izlikom prilagodbe tržištu oduzima autonomiju profesorima, neusmiljeno ih iskorištava kroz prekarne uvjete rada, kompetentne i studentima predane pedagoge gura na sporedni kolosijek te financira samo programe koji odgovaraju kapitalističkim elitama. Dosta nam je sveučilišnog javnog prostora podvrgnutog komercijalizaciji kojeg se školarinama zatvara na sve više razina. Dosta nam je obrazovanja podvrgnutog logici profita, jer znanje nije roba, nego sredstvo emancipacije!

…i sad: novo sveučilište!

Zahtijevamo besplatno školstvo za sve, kvalitetan program i institucije koje će se temeljiti na samoupravljanju studenata, profesora i ostalih zaposlenika po principima autonomije, direktne demokracije, samoorganizacije i nehijerarhičnosti.
Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!
Svjesni smo kako trenutnom sistemu okupacija fakulteta neće biti po volji, kao što mu nikad nije po volji solidarnost, a kamoli društveno djelovanje i kritičnost. Znamo da će se nasilno suprotstaviti našem pokušaju demokratizacije i direktne participacije. Znamo i to, da nećemo popustiti. Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!

STUDIRANJE JE PRAVO!

O PRAVIMA NE PREGOVARAMO!

PRAVA SU IZBORENA, A NE UDIJELJENA!

Avtonomna tribina,
hodnici Filozofskog fakulteta, 22. studeni 2011.


Sa slovenskog preveo Goran Matić
Više saznajte ovdje!

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve