Studentska borba je i naša borba: izjava “Avtonomne tribune” o okupaciji Filozofskog fakulteta u Ljubljani
“Avtonomna tribuna” se pridružuje svakom tko uviđa da na sveučilištu vlada nepodnošljivo stanje, kako na području studija tako i socijalnog položaja visokoškolskih radnika i studenata. Zato se aktivno pridružujemo svim akcijama koje tu činjenicu uzimaju kao ishodište svoje prakse. Očito je da je institucija znanja u potpunosti podlegla diktatu kapitala i vlasti, budući da na svakom koraku onemogućava slobodno, neovisno i kritičko djelovanje. Zato je došlo vrijeme da kao studenti ponovno kažemo odlučno “ne” komercijalizaciji visokog školstva te taj trend jednom zauvijek zaustavimo.
Borba traje već dugo…
Okupacija fakulteta se nije dogodila iznenada, stoga je svaka licemjerna začuđenost sveučilišnih mandarina i njihovo pozivanje na dijalog ponižavajuća za sveučilišne radnike i studente. Ako njihovo sjećanje možda i seže samo do grabežljivih poteza izgradnje vlastitih karijera, naše je sjećanje na borbu ipak dalekosežnije. Prisjetimo se stoga nekoliko posljednjih epizoda borbe za autonomiju kritičke misli javnog i besplatnog visokog školstva.
Godine 2007. je prijedlog novog Zakona o visokom školstvu mobilizirao studentice i studente koji su se okupili oko pokreta “Avtonomna tribuna (za avtonomno univerzo)”. Prijedlog zakona je predviđao privatizaciju visokoškolskih ustanova, uvođenje školarina, komercijalizaciju znanja i ograničavanje akademske slobode. Tada smo u jasnom svjetlu uvidjeli razmjere apetita za uvođenjem anglosaksonskog modela visokog obrazovanja, utemeljenog na privatizaciji znanja, u nas poznatog pod imenom bolonjske reforme. Autonomno organizirani studenti i studentice su tada direktnim akcijama, koje su uživale široku potporu javnosti, uspjeli spriječiti usvajanje zakona.
Vladajući se, naravno, nisu predali, nego su izmišljali nove načine kako sebi podrediti proizvodnju znanja, kako prostor visokog školstva zatvoriti narodu da bi bio na raspolaganju eliti te kako iz sveučilišnog prostora odstraniti kritičku teoriju koja je ogledalo promašenog i klasnog sukoba sve razjedinjenijem društvu. No, ni studenti nisu popustili u borbi za svoja prava. Godine 2009. se pojavljuje Plenumski pokret, koji iznova odlučuje kako sveučilište nećemo prepustiti pustošenju kapitala. Pokret se usredotočio prvenstveno na problematiku bolonjske reforme, koja je tad već bila u punom jeku, i studentskog rada. Ubilježili smo još jednu pobjedu: reforma eksploatatorskog rada je pala, održano je stanje nešto manjeg zla, ali bolonjsku reformu (tada) još nismo slomili.
Budući da su se uvjeti u visokom školstvu nastavili pogoršavati, 2011. godine nastaje nova inicijativa, koja pod imenom “Mi smo univerza” (Mi smo sveučilište) okuplja brojne formalne i neformalne skupine u borbi za autonoman, kvalitetan i besplatan sveučilišni prostor. Cijelu godinu dana smo pregovarali, objavljivali mišljenja i igrali igru koju su pod krinkom dijaloga nametale vladajuće strukture. Javno su nam odobravali i davali lažna obećanja, dok su ispod stola sve naše prijedloge glatko odbijali. Promijenilo se nije ništa.
Vrijeme je za novi korak
Sve te inicijative samo su djelić u mozaiku skupina koje je u posljednjih pet godina stvorila potreba za nadilaženjem postojećeg sveučilišnog prostora. Svaka za sebe i sve zajedno otvarale su prostor za kritički pogled i otkrivale mogućnosti za aktivnu participaciju. Otkrivali smo iste probleme i dolazili do istih zaključaka. Svi pokreti bili su podvrgnuti represiji javnih i privatnih organa progona i institucionaliziranih političkih pritisaka. Svi pokreti su u određenom trenutku spriječili pokoju promjenu na gore, ali nijednom nije uspjelo zaustaviti pohod kapitalizma. Elite se ne usuđuju otvoreno i brzo sprovesti svoj unosan plan jer su itekako dobro svjesni posljedica koje bi, kad bi igrali otvoreno, dovele do nesavladivog otpora. Imaju dovoljno vremena, moći i novaca da nas poput žaba kuhaju polako ali sigurno.
Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno.
I dok su nas potapali u lonac vrućih reformi koje su u direktnom sukobu s našim interesima, mi smo razvijali sve deblju kožu. Jednako kao što smo ujedninjeni u otporu i solidarnost, mi – generacije studenata koje su se u prošlosti borile protiv pritiska kapitala – ujedinjeni smo i u sljedećem stavu: svaka borba koja nije išla do kraja i okupirala fakultete, izgubila je važan moment. Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno. Zato nećemo ponoviti pogrešku i čekati. Ovoga puta idemo do kraja. Ovoga puta ćemo uistinu mi postati sveučilište. Zauzet ćemo hodnike i predavaonice te preuzeti kontrolu nad produkcijom znanja. Nema više vremena za oklijevanje i proračunatost. Sada je vrijeme za akciju!
Prijelomna točka
Došao je trenutak kada iz ruku kapitala moramo istrgnuti vrijeme koje nam sveučilišni tehnokrati pod krinkom studijskih, radnih i drugih obaveza uskraćuju. Bolonjski proces produkcije znanja mora biti zaustavljen jer ćemo samo tako biti u mogućnosti zajedno razmišljati o budućnosti kakvu želimo. Nisu nam više potrebne beskonačne rasprave o problemima s kojima se suočavamo jer ih poznajemo u srž. Sada je vrijeme da realiziramo vizije koje su kroz sve te rasprave iznikle. Zato predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije,
[…] predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije, autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima.
autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima. Okupirajmo fakultete jer jedino tako možemo zaustaviti neprestanu reprodukciju eksploatatorskog sustava te si izboriti prostor za realizaciju vlastitih kreativnih potencijala i ideja koje su njegovale generacije prije nas. Ne dajmo se zavarati zlonamjernim retorikama sveučilišnih elita i njihovih medijskih sluga! Blokada nije radikalan potez, nego naše neotuđivo pravo. Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!
Dosta je!
Dosta nam je sustava koji u svojem jednoumlju ne dopušta kritiku, istovremeno pretvarajući studente u apatične ovce koje se u mnoštvu nereflektiranog posla oslanjaju na “copy-paste” rješenja. Dosta nam je sustava koji uvodi nadzor na svim razinama, dosta kamera, kontrole prisutnosti na užasnim predavanjima, kontrole radnih sati, privatnih zaštitara i policijske intervencije. Dosta nam je bolonjskog sustava koji privatizacijom i komercijalizacijom donosi manje predavanja, osakaćuje temeljne kolegije te nam hrpicom izbornih kolegija želi nakalemiti fiktivne kompetencije.
Dosta nam je brojnih domaćih zadaća koje onemogućavaju istinsko djelovanje na drugim područjima. Ne želimo samo studirati, nego i živjeti! Želimo stvarati sustav koji nas neće otuđivati na svakom koraku,
Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!
želimo djelovati u zajednicama onkraj kapitalističkog načina proizvodnje, želimo se organizirati na radnim mjestima i poticati decentralizrano umrežavanje autonomnih sindikata, kolektiva, pokreta i pojedinaca. Dosta nam je okoštale institucije koja pod izlikom prilagodbe tržištu oduzima autonomiju profesorima, neusmiljeno ih iskorištava kroz prekarne uvjete rada, kompetentne i studentima predane pedagoge gura na sporedni kolosijek te financira samo programe koji odgovaraju kapitalističkim elitama. Dosta nam je sveučilišnog javnog prostora podvrgnutog komercijalizaciji kojeg se školarinama zatvara na sve više razina. Dosta nam je obrazovanja podvrgnutog logici profita, jer znanje nije roba, nego sredstvo emancipacije!
…i sad: novo sveučilište!
Zahtijevamo besplatno školstvo za sve, kvalitetan program i institucije koje će se temeljiti na samoupravljanju studenata, profesora i ostalih zaposlenika po principima autonomije, direktne demokracije, samoorganizacije i nehijerarhičnosti.
Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!
Svjesni smo kako trenutnom sistemu okupacija fakulteta neće biti po volji, kao što mu nikad nije po volji solidarnost, a kamoli društveno djelovanje i kritičnost. Znamo da će se nasilno suprotstaviti našem pokušaju demokratizacije i direktne participacije. Znamo i to, da nećemo popustiti. Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!
STUDIRANJE JE PRAVO!
O PRAVIMA NE PREGOVARAMO!
PRAVA SU IZBORENA, A NE UDIJELJENA!
