Barbara Ehrenreich: Izbacite ih sa smećem – Beskućnici u Americi

S Counterpuncha prenosimo tekst Barbare Ehrenreich u kojem autorica pokret Okupiraj Wall Street povezuje s američkim beskućnicima, čije metode organizacije koje se razvijaju od 1980-ih kao odgovor na “prohibiciju beskućništva” smatra glavnim uzorom ovom pokretu. Autorica ističe da “pokret Okupiraj Wall Street prihvaća problem beskućnika kao svoj problem, što on naravno i jest. Beskućništvo nije sporedno pitanje nepovezano s plutokracijom i pohlepom. Ono je stanje prema kojem se svi krećemo – 99%, ili barem 70% nas, svaki diplomirani student preopterećen dugom, učitelj bez posla, siromašan stariji građanin – osim ako revolucija uspije.”


Kao što zna svatko tko je nekad morao postaviti vojni kamp ili izgraditi selo od temelja, okupacije predstavljaju nevjerojatne logističke probleme. Velik broj ljudi treba nahraniti te zadržati utopljenima i suhima. Treba odstraniti otpad, osigurati zdravstvenu skrb i rudimentarnu sigurnost – tucet ili više odbora ovime se može neprestano zamarati. No za osobu koja okupira, jedan problem često zasjenjuje sve drugo, uključujući gubitak posla, uništenje srednje klase, i vladavinu 1%. A to je pitanje: Gdje ću pišati?

Neki od kampova pokreta Okupiraj Wall Street koji se sada prostiru diljem SAD-a imaju pristup prijenosnim WC kabinama (Freedom Plaza u Washingtonu, D.C.) ili, još bolje, zahodima s umivaonicima i tekućom vodom (Fort Wayne, Indiana). Ostali od onih koji u njima prebivaju traže da se sami snađu. U Parku Zuccotti, samo nekoliko blokova od Wall Streeta, to znači dugo čekanje na zahod u obližnjem Burger Kingu ili nešto kraće u Starbucksu jedan blok dalje. Na trgu McPherson u Washingtonu, okupatorica od dvadesetak godina pokazala mi je pizzeriju u kojoj može piškiti dok je otvorena, kao i uličicu u kojoj čuči kasno noću. Svatko s problemima koji su povezani sa zahodom – a koji su posljedica starosti, trudnoće, problemâ s prostatom ili sindroma iritabilnih crijeva – trebao bi biti spreman na to da se revoluciji pridruži u pelenama.

Dakako, politički prosvjednici ne suočavaju se sami s izazovima urbanog kampiranja. Beskućnici se s istim problemima bore svakog dana: kako skrpati obroke, održati toplinu noću pokrivajući se kartonom ili ceradom, ili se olakšati pritom ne počinivši kazneno djelo. Javni zahodi su rijetkost u američkim gradovima: „kao da potreba da se ide na zahod ne postoji“, kao što je jednom primijetio turistički agent Arthur Frommer. A opet, povinovati se potrebama mjehura znači riskirati uhićenje. Izvještaj pod nazivom „Kriminaliziranje krize“ („Criminalizing Crisis“) koji će kasnije ovog mjeseca objaviti Nacionalni pravni centar za beskućništvo i siromaštvo (National Law Center on Homelessness and Poverty), prepričava sljedeću priču iz Wenatheeja , Washington:
Pred kraj 2010. obitelj (dvoje roditelja i troje djece koji su beskućnici već godinu i pol dana) se prijavila za dvosoban stan. Dan prije ugovorenog sastanka s upraviteljem zgrade, tijekom završnih faza dobivanja najma, otac obitelji je uhićen zbog uriniranja u javnosti. Uhićenje se dogodilo u vrijeme kada niti jedan javni zahod nije bio dostupan za uporabu. Zbog uhićenja, otac nije mogao stići na sastanak s upraviteljem zgrade i stan je iznajmljen drugoj osobi. U ožujku 2011. još uvijek su bili beskućnici i u potrazi za domom.

Ono što okupatori Wall Streeta počinju otkrivati, i ono što su beskućnici cijelo vrijeme znali, jest da su najuobičajenije, biološki nužne aktivnosti ilegalne kada ih se obavlja na američkim ulicama – ne samo pišanje, već i sjedenje, ležanje i spavanje. I dok se zakoni od grada do grada razlikuju, jedan je od najstrožih onaj u Sarasoti, Florida, gdje je 2005. donesena uredba koja čini ilegalnim „bavljenje kopanjem ili aktivnostima koje lome zemlju“ – to jest, gradnju latrine – kuhanje, paljenje vatre; ili spavati i „nakon buđenja tvrditi da on ili ona nema drugog mjesta za život.“

Drugim riječima, ilegalno je biti beskućnikom ili iz bilo kojeg drugog razloga živjeti na ulici. No moramo primijetiti da nema zakona koji obvezuju gradove da siromašnim građanima pruže hranu, sklonište ili zahode.

Trenutna prohibicija beskućništva počela je poprimati oblik 1980-ih, zajedno s divljim rastom financijske industrije (Wall Streeta i njegovih podružnica diljem zemlje). To je također bilo razdoblje u kojem smo prestali biti zemljom koja proizvodi mnogo više od laganih, nevidljivih „financijskih proizvoda“, ostavljajući staru industrijsku radničku klasu da izbori preživljavanje na mjestima poput Wal-Marta.

Ispostavilo se da su kapetani nove „kasino ekonomije“ – burzovni mešetari i investicijski bankari – bili vrlo osjetljive, moglo bi se reći izbirljive individue, koje bi se lako uvrijedile ako bi morale prelaziti preko beskućnika na ulicama ili ih zaobilaziti na željezničkim postajama. U ekonomiji u kojoj je multimilijunaš preko noći mogao postati milijarderom, siromašni i neoprani kvarili su zabavu. Počevši od gradonačelnika Rudyja Giulianija u New Yorku, grad za gradom donosio je uredbe o „razbijenim prozorima“ ili „kvaliteti života“, zbog kojih je beskućnicima postalo opasno lutati ili, u nekim slučajevima, čak izgledati „siromašnima“ u javnim prostorima.

Nitko još nije zabilježio sve patnje koje je prouzročila ova represija, sve smrti zbog hladnoće, no „Kriminalizacija krize“ nudi ovu priču o trudnoj beskućnici u Kolumbiji, Sjeverna Karolina:
Tijekom dana, kada nije mogla biti u skloništu, pokušala je provesti vrijeme u muzeju, no rečeno joj je da ode. Potom je pokušala sjediti na klupi izvan muzeja, i opet joj je rečeno da se premjesti. U nekoliko drugih prilika, još uvijek za vrijeme trudnoće, ženi je rečeno da ne može sjediti u mjesnom parku tijekom dana jer bi u tom slučaju „skvotirala“. Početkom 2011., u šestom mjesecu trudnoće, beskućnica se počela osjećati loše te je otišla u bolnicu gdje je njezino dijete rođeno mrtvo.

Mnogo prije nego što je itko mogao zamisliti Trg Tahrir, i čak i prije nedavne recesije, američki beskućnici počeli su djelovati u svoju obranu stvarajući organizirane kampove, obično gradove šatora, na praznim zemljištima ili u šumovitim područjima. Ove zajednice često uključuju različite osnovne oblike samoupravljanja: hranu iz mjesnih dobrotvornih udruga treba razdijeliti, latrine treba iskopati, pravila (kao što su ona o zabrani droge, oružja ili nasilja) treba provesti. Uz svo dužno poštovanje prema egipatskom demokratskom pokretu, španjolskim indignadosima (“ogorčenima”) i pobunjenicima diljem svijeta, gradovi šatora su domaći rodonačelnici američkog pokreta za okupaciju.

Nema ničega „političkog“ u ovim naseobinama beskućnika – nema natpisa koji prokazuju pohlepu niti posjeta utjecajnih ljevičara – no prema njima se postupa s mnogo manje službene strpljivosti nego prema okupacijskim kampovima „američke jeseni“. Skid Row u L. A.-u, na primjer, trpi stalno policijsko maltretiranje; ali kad je kišilo, gradonačelnik Antonio Villaraigosa naložio je da se obližnjem Okupiraj L.A. razdijele kabanice.

Diljem zemlje, u proteklih nekoliko godina, policija je upadala u beskućničke gradove šatora jedne za drugima, od Seattlea do Woostera, od Sacramenta do Providencea, u prepadima koji su bivše okupatore često ostavljali čak i bez najosnovnije imovine. U Chattanoogi u Tennesseeju, prošlog je ljeta zaposlenik dobrotvorne udruge objasnio nasilno raspršivanje mjesnog grada šatora riječima „Grad neće podnositi grad šatora. To nam je vrlo jasno pokazano. Kampovi moraju biti izvan vidokruga.“

Ono što okupatori iz svih slojeva otkrivaju, barem svaki put kada kontemliraju o pišanju, jest da biti beskućnikom u Americi znači živjeti poput bjegunca. Siromašni su naši vlastiti, domaći „ilegalci“ koji se susreću sa zabranama najosnovnijih aktivnosti vezanih uz preživljavanje. Od njih se ne očekuje da prljaju javni prostir svojim urinom, svojim izmetom ili svojim iscrpljenim tijelima. Od njih se ne očekuje niti da nagrđuju krajolik svojim neobičnim izborima odjeće ili tjelesnim mirisima. Zapravo, od njih se očekuje da umru, i da to po mogućnosti obave ne ostavljajući leš koji bi javne službe koje se raspadaju trebale prevesti, obraditi i spaliti.

No okupatori nisu iz svih slojeva, već samo iz onih na silaznoj putanji (zbog duga, nezaposlenosti i ovrhe), što naposljetku vodi siromaštvu i ulicama. Neki od sadašnjih okupatora bili su od početka beskućnici koje je okupacijskim kampovima privukla mogućnost besplatne hrane i barem privremenog skloništa od policijskog maltretiranja. Mnogi drugi su „novi siromasi“ na rubu beskućništva, koji inače kampiraju na kaučima prijatelja ili pomoćnim krevetima roditelja.

U Portlandu, Austinu i Philadelphiji, pokret Okupiraj Wall Street prihvaća problem beskućnika kao svoj problem, što on naravno i jest. Beskućništvo nije sporedno pitanje nepovezano s plutokracijom i pohlepom. Ono je stanje prema kojem se svi krećemo – 99%, ili barem 70% nas, svaki diplomirani student preopterećen dugom, učitelj bez posla, siromašan stariji građanin – osim ako revolucija uspije.

Barbara Ehrenreich autorica je brojnih knjiga, od kojih je najnovija Bright-Sided: How the Relentless Promotion of Positive Thinking Has Undermined America. Ovaj je esej skraćena verzija novog predgovora njenom bestselleru Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America, 10th Anniversary Edition koji je upravo izdao izdavač Picador Books.
Članak je izvorno objavljen na na TomDispatch-u



S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Tekst je objavljen na Counterpunchu 24. 11. 2011.

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve