Barbara Ehrenreich: Izbacite ih sa smećem – Beskućnici u Americi

S Counterpuncha prenosimo tekst Barbare Ehrenreich u kojem autorica pokret Okupiraj Wall Street povezuje s američkim beskućnicima, čije metode organizacije koje se razvijaju od 1980-ih kao odgovor na “prohibiciju beskućništva” smatra glavnim uzorom ovom pokretu. Autorica ističe da “pokret Okupiraj Wall Street prihvaća problem beskućnika kao svoj problem, što on naravno i jest. Beskućništvo nije sporedno pitanje nepovezano s plutokracijom i pohlepom. Ono je stanje prema kojem se svi krećemo – 99%, ili barem 70% nas, svaki diplomirani student preopterećen dugom, učitelj bez posla, siromašan stariji građanin – osim ako revolucija uspije.”


Kao što zna svatko tko je nekad morao postaviti vojni kamp ili izgraditi selo od temelja, okupacije predstavljaju nevjerojatne logističke probleme. Velik broj ljudi treba nahraniti te zadržati utopljenima i suhima. Treba odstraniti otpad, osigurati zdravstvenu skrb i rudimentarnu sigurnost – tucet ili više odbora ovime se može neprestano zamarati. No za osobu koja okupira, jedan problem često zasjenjuje sve drugo, uključujući gubitak posla, uništenje srednje klase, i vladavinu 1%. A to je pitanje: Gdje ću pišati?

Neki od kampova pokreta Okupiraj Wall Street koji se sada prostiru diljem SAD-a imaju pristup prijenosnim WC kabinama (Freedom Plaza u Washingtonu, D.C.) ili, još bolje, zahodima s umivaonicima i tekućom vodom (Fort Wayne, Indiana). Ostali od onih koji u njima prebivaju traže da se sami snađu. U Parku Zuccotti, samo nekoliko blokova od Wall Streeta, to znači dugo čekanje na zahod u obližnjem Burger Kingu ili nešto kraće u Starbucksu jedan blok dalje. Na trgu McPherson u Washingtonu, okupatorica od dvadesetak godina pokazala mi je pizzeriju u kojoj može piškiti dok je otvorena, kao i uličicu u kojoj čuči kasno noću. Svatko s problemima koji su povezani sa zahodom – a koji su posljedica starosti, trudnoće, problemâ s prostatom ili sindroma iritabilnih crijeva – trebao bi biti spreman na to da se revoluciji pridruži u pelenama.

Dakako, politički prosvjednici ne suočavaju se sami s izazovima urbanog kampiranja. Beskućnici se s istim problemima bore svakog dana: kako skrpati obroke, održati toplinu noću pokrivajući se kartonom ili ceradom, ili se olakšati pritom ne počinivši kazneno djelo. Javni zahodi su rijetkost u američkim gradovima: „kao da potreba da se ide na zahod ne postoji“, kao što je jednom primijetio turistički agent Arthur Frommer. A opet, povinovati se potrebama mjehura znači riskirati uhićenje. Izvještaj pod nazivom „Kriminaliziranje krize“ („Criminalizing Crisis“) koji će kasnije ovog mjeseca objaviti Nacionalni pravni centar za beskućništvo i siromaštvo (National Law Center on Homelessness and Poverty), prepričava sljedeću priču iz Wenatheeja , Washington:
Pred kraj 2010. obitelj (dvoje roditelja i troje djece koji su beskućnici već godinu i pol dana) se prijavila za dvosoban stan. Dan prije ugovorenog sastanka s upraviteljem zgrade, tijekom završnih faza dobivanja najma, otac obitelji je uhićen zbog uriniranja u javnosti. Uhićenje se dogodilo u vrijeme kada niti jedan javni zahod nije bio dostupan za uporabu. Zbog uhićenja, otac nije mogao stići na sastanak s upraviteljem zgrade i stan je iznajmljen drugoj osobi. U ožujku 2011. još uvijek su bili beskućnici i u potrazi za domom.

Ono što okupatori Wall Streeta počinju otkrivati, i ono što su beskućnici cijelo vrijeme znali, jest da su najuobičajenije, biološki nužne aktivnosti ilegalne kada ih se obavlja na američkim ulicama – ne samo pišanje, već i sjedenje, ležanje i spavanje. I dok se zakoni od grada do grada razlikuju, jedan je od najstrožih onaj u Sarasoti, Florida, gdje je 2005. donesena uredba koja čini ilegalnim „bavljenje kopanjem ili aktivnostima koje lome zemlju“ – to jest, gradnju latrine – kuhanje, paljenje vatre; ili spavati i „nakon buđenja tvrditi da on ili ona nema drugog mjesta za život.“

Drugim riječima, ilegalno je biti beskućnikom ili iz bilo kojeg drugog razloga živjeti na ulici. No moramo primijetiti da nema zakona koji obvezuju gradove da siromašnim građanima pruže hranu, sklonište ili zahode.

Trenutna prohibicija beskućništva počela je poprimati oblik 1980-ih, zajedno s divljim rastom financijske industrije (Wall Streeta i njegovih podružnica diljem zemlje). To je također bilo razdoblje u kojem smo prestali biti zemljom koja proizvodi mnogo više od laganih, nevidljivih „financijskih proizvoda“, ostavljajući staru industrijsku radničku klasu da izbori preživljavanje na mjestima poput Wal-Marta.

Ispostavilo se da su kapetani nove „kasino ekonomije“ – burzovni mešetari i investicijski bankari – bili vrlo osjetljive, moglo bi se reći izbirljive individue, koje bi se lako uvrijedile ako bi morale prelaziti preko beskućnika na ulicama ili ih zaobilaziti na željezničkim postajama. U ekonomiji u kojoj je multimilijunaš preko noći mogao postati milijarderom, siromašni i neoprani kvarili su zabavu. Počevši od gradonačelnika Rudyja Giulianija u New Yorku, grad za gradom donosio je uredbe o „razbijenim prozorima“ ili „kvaliteti života“, zbog kojih je beskućnicima postalo opasno lutati ili, u nekim slučajevima, čak izgledati „siromašnima“ u javnim prostorima.

Nitko još nije zabilježio sve patnje koje je prouzročila ova represija, sve smrti zbog hladnoće, no „Kriminalizacija krize“ nudi ovu priču o trudnoj beskućnici u Kolumbiji, Sjeverna Karolina:
Tijekom dana, kada nije mogla biti u skloništu, pokušala je provesti vrijeme u muzeju, no rečeno joj je da ode. Potom je pokušala sjediti na klupi izvan muzeja, i opet joj je rečeno da se premjesti. U nekoliko drugih prilika, još uvijek za vrijeme trudnoće, ženi je rečeno da ne može sjediti u mjesnom parku tijekom dana jer bi u tom slučaju „skvotirala“. Početkom 2011., u šestom mjesecu trudnoće, beskućnica se počela osjećati loše te je otišla u bolnicu gdje je njezino dijete rođeno mrtvo.

Mnogo prije nego što je itko mogao zamisliti Trg Tahrir, i čak i prije nedavne recesije, američki beskućnici počeli su djelovati u svoju obranu stvarajući organizirane kampove, obično gradove šatora, na praznim zemljištima ili u šumovitim područjima. Ove zajednice često uključuju različite osnovne oblike samoupravljanja: hranu iz mjesnih dobrotvornih udruga treba razdijeliti, latrine treba iskopati, pravila (kao što su ona o zabrani droge, oružja ili nasilja) treba provesti. Uz svo dužno poštovanje prema egipatskom demokratskom pokretu, španjolskim indignadosima (“ogorčenima”) i pobunjenicima diljem svijeta, gradovi šatora su domaći rodonačelnici američkog pokreta za okupaciju.

Nema ničega „političkog“ u ovim naseobinama beskućnika – nema natpisa koji prokazuju pohlepu niti posjeta utjecajnih ljevičara – no prema njima se postupa s mnogo manje službene strpljivosti nego prema okupacijskim kampovima „američke jeseni“. Skid Row u L. A.-u, na primjer, trpi stalno policijsko maltretiranje; ali kad je kišilo, gradonačelnik Antonio Villaraigosa naložio je da se obližnjem Okupiraj L.A. razdijele kabanice.

Diljem zemlje, u proteklih nekoliko godina, policija je upadala u beskućničke gradove šatora jedne za drugima, od Seattlea do Woostera, od Sacramenta do Providencea, u prepadima koji su bivše okupatore često ostavljali čak i bez najosnovnije imovine. U Chattanoogi u Tennesseeju, prošlog je ljeta zaposlenik dobrotvorne udruge objasnio nasilno raspršivanje mjesnog grada šatora riječima „Grad neće podnositi grad šatora. To nam je vrlo jasno pokazano. Kampovi moraju biti izvan vidokruga.“

Ono što okupatori iz svih slojeva otkrivaju, barem svaki put kada kontemliraju o pišanju, jest da biti beskućnikom u Americi znači živjeti poput bjegunca. Siromašni su naši vlastiti, domaći „ilegalci“ koji se susreću sa zabranama najosnovnijih aktivnosti vezanih uz preživljavanje. Od njih se ne očekuje da prljaju javni prostir svojim urinom, svojim izmetom ili svojim iscrpljenim tijelima. Od njih se ne očekuje niti da nagrđuju krajolik svojim neobičnim izborima odjeće ili tjelesnim mirisima. Zapravo, od njih se očekuje da umru, i da to po mogućnosti obave ne ostavljajući leš koji bi javne službe koje se raspadaju trebale prevesti, obraditi i spaliti.

No okupatori nisu iz svih slojeva, već samo iz onih na silaznoj putanji (zbog duga, nezaposlenosti i ovrhe), što naposljetku vodi siromaštvu i ulicama. Neki od sadašnjih okupatora bili su od početka beskućnici koje je okupacijskim kampovima privukla mogućnost besplatne hrane i barem privremenog skloništa od policijskog maltretiranja. Mnogi drugi su „novi siromasi“ na rubu beskućništva, koji inače kampiraju na kaučima prijatelja ili pomoćnim krevetima roditelja.

U Portlandu, Austinu i Philadelphiji, pokret Okupiraj Wall Street prihvaća problem beskućnika kao svoj problem, što on naravno i jest. Beskućništvo nije sporedno pitanje nepovezano s plutokracijom i pohlepom. Ono je stanje prema kojem se svi krećemo – 99%, ili barem 70% nas, svaki diplomirani student preopterećen dugom, učitelj bez posla, siromašan stariji građanin – osim ako revolucija uspije.

Barbara Ehrenreich autorica je brojnih knjiga, od kojih je najnovija Bright-Sided: How the Relentless Promotion of Positive Thinking Has Undermined America. Ovaj je esej skraćena verzija novog predgovora njenom bestselleru Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America, 10th Anniversary Edition koji je upravo izdao izdavač Picador Books.
Članak je izvorno objavljen na na TomDispatch-u



S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Tekst je objavljen na Counterpunchu 24. 11. 2011.

Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve