Bez izlaženja na ulice neće se ništa promijeniti

S portala Radničke borbe prenosimo razgovor s Denisom Getom predsjednikom sindikata radnika Hep-a Tehnos. Radi se o sindikatu koji se protivi razbijanju i privatizaciji Hep-a i koji je novoj Vladi najavio radikalne akcije ukoliko se ne ispoštuje njihovih 6 koraka nužnih za opstanak i napredak Hrvatske elektroprivrede.

RB: Predstavite nam ukratko sebe i svoj sindikat
Denis Geto: Ja sam predsjednik strukovnog sindikata radnika HEP-a TEHNOS. Mi smo jedan od tri sindikata u HEP-u i najmanji smo od njih sa oko 1250 radnika. Postoje još dva sindikata jedan ima oko 2500, a drugi preko 8000 ljudi. Naš sindikat je nastao zbog toga što je jedna grupa ljudi shvatila da postojeći sindikati koji su se formirali u devedesetima zapravo neće predstavljati interese pravog radnika. Jer većina je ljudi ovdje sa nekakvom srednjom stručnom spremom, većinu predstavlja nekakvo administrativno osoblje, a mi smo firma koja ima jako veliki broj – od otprilike 3000-4000 ljudi koji su operativci. Pokazalo se zapravo da ti sindikati neće zastupati prava pravog radnika nego više uredskog osoblja. Tada se izdvojila jedna skupina ljudi, to su prvenstveno bili ljudi iz elektrana, operativno osoblje koje vodi pogone u elektranama, te su osnovali svoj sindikat. Od toga dana pa do danas mi smo zapravo najjači sindikat jer okupljamo operativne radnike koji vode sustav 24h, kada se mi dignemo onda sustav staje, dok onaj sindikat koji ima par tisuća ljudi ne može niti izvesti radnike na ulicu. Onih ljudi koji sjede u uredu gdje je fino i toplo kada treba napraviti neki pritisak nema nigdje. Mi smo jedini u prošlosti i odrađivali štrajkove.

Nas zapravo deklariraju kao sindikat smjenskih radnika iako mi imamo dosta velik broj i drugih radnika.

RB: Kakva je suradnja s ostalim sindikatima?
Denis Geto: Općenito, mi smo dosta razočarani sa sindikalnom scenom i u Hrvatskoj i u HEP-u. Pokazalo se da su sindikati postali salonske organizacije koje čelnici vode po salonskoj metodi iza zatvorenih vrata umjesto da volje ljude na ulicu. Takvi su i ovi naši sindikati, kada treba napraviti pritisak onda uvijek jedino mi radimo. Na tim kolektivnim pregovorima, koji su za sindikat najvažniji, uvijek ispadne da mi prvi moramo ići naprijed, a oni prodaju nekakvu demagogiju. Ta demagogija je nešto što mene osobno jako živcira i kod sindikata i kod poslodavaca i kod politike. Danas se sve svodi na to tko će prodati bolju demagogiju i bolju priču. Treba nastupati iskreno, a to malo sindikata radi. Nedavno sam poslao jedan mail prema sindikatima HEP-a i prema svim sindikatima javnih poduzeća. U njemu smo predložili da svi zajedno održimo sastanak i prema novoj Vladi istaknemo određene zahtjeve. Mi imamo jednake probleme vezane uz nesposoban politički postavljen kadar i upravljanje, pa sam mislio da će biti reakcije. Reakcija je bila skoro pa nikakva, javilo se samo dvoje ljudi, a oni isto iz malenih sindikata. Jedan je od problema sa sindikatima što su zatvoreni u sebe i što se čelni ljudi boje za gubitak svojih pozicija.

RB: Nedavno smo imali nekoliko primjera u kojima su sindikati kao faktor trebali reagirati, a nisu. Primjer su recimo proljetni prosvjedi, neobilježavanje Prvog maja što je opravdano skorim raspisivanjem izbora…
Denis Geto: Mi smo ranije bili članovi središnjice Matica hrvatskih sindikata s Vilimom Ribićem na čelu. Znam cijelu priču oko tog pitanja. A priča je u glavama sindikalnih čelnika : «treba reagirati razumom, a ne emocijama». Već taj pristup je po meni suprotan sindikalnom djelovanju. Za mene je sindikat ono što je bilo u Americi 1886. i bejzbol palicama ako treba jer tako se neke stvari rješavaju. Da je situacija u društvu normalna, da je sve lijepo postavljeno onda možemo govoriti o dijalogu, socijalnom dijalogu, tripartitnim tijelima itd. Međutim ako stvari nisu postavljene onako kako treba onda po meni samo šaka i bejzbol palica rade. To je današnje stanje.

U suštini se nešto može promijeniti jedino revolucionarnim metodama. Bez revolucije – dizanja radnika i studenata na ulice neće se moći promijeniti sustav. Ova struktura neće samo od sebe odjednom doći sebi i popraviti stvar. Krajnji je čas da se počne s ovim pritiscima inače će sve otići u neželjenom smjeru. Kao što je to bilo na počecima radničkih borbi tako je i sada s borbom protiv neoliberalizma.

To je problem sindikalnih čelnika. Najavljivali su ako se ne ispune zahtjevi izaći ćemo na ulice. Što je bilo – ništa. Oni su nesposobni izvesti ljude na ulicu. To je upravo zato što se u prošlosti nije dovoljno radilo sa ljudima. S ljudima se treba stalno raditi i stalno komunicirati, a ne se zatvoriti na sjednici predsjedništva svojega tijela. Mora se raditi s ljudima, obrazovati ih, učiniti sindikalizmu, a to nitko ne radi. O potkupljivanju ne mogu govoriti jer nemam dokaza. No vjerojatno je dio njih koji sjede na tim pozicijama potkupljen.

Priču o Prvom maju znam direktno iz Ribićevih usta. On je bio svjestan da će radnici koju dođu na skup izviždati sindikate s obzirom na sve ono prije što se događalo. To je otvoreno Ribić rekao. Konstatirao je da je njihova procjena da to sada nije pametno. To je suludo! Kalkulira se, a to se ne smije raditi. Sindikat to ne bio smio raditi. Slično je bilo i sa skupljanjem potpisa za referendum.

RB: U pogledu politike rukovodstva o kojoj smo govorili, kako vidite odnos rukovodstva i baze, kakve su mogućnosti da članstvo smijeni birokratizirana i korumpirana rukovodstva?
Denis Geto: To je nastavak priče od ranije. Mislim da to trenutno ne može ako se nešto radikalno ne promijeni jer ljudi su uspavani. Ljudi su se u potpunosti uspavali tokom ovih dvadeset godina kada nam se ništa ekstremno nije događalo. S druge strane samo članstvo može donijeti promjene i problem je u tome kako ga probuditi. Mnogi ljudi i u mom sindikatu misle, a je se s time niti najmanje ne slažem, da dok se nešto loše ne dogodi ne trebamo reagirati. Ja stalno govorim da treba preventivno reagirati, donekle ti možeš vidjeti i predvidjeti što će se dogoditi. No kada se to dogodi onda je već kasno. Ja se kao sindikalac ne bih pojavio npr. u Trećem Maju, Sisku i Kamenskom, radije bih si «pucao u glavu». Jer postavilo bi se onda pitanje što sam ja do sada radio? Dopustilo se da se izađe pred masu kada je sve gotovo i da se onda napada sve koji su krivi. No šta si ti onda radio cijelo vrijeme, a sada vičeš kada je gotovo? Moraš vikati kada poduzeće još posluje, kada imaš pozicije, kada možeš naštetiti poslodavcu. Na kraju se onda samo opravdava vlastiti obraz koji si prije sam okaljao. Radije idemo odmah danas u štrajk, pa što god da se dogodi, nego da mi za deset godina rasparčaju i rasprodaju, te unište firmu.

RB : Kako se ukratko razvijala situacija u HEP-u u proteklih dvadesetak godina i koji su problemi koji će se morati rješavati u budućnosti?
Denis Geto: Ljudi koji su radili prije kažu da od devedesetih sve ide u lošem smjeru, no ja tada nisam bio zaposlen. Mi smo se iz jedne kompanije koja se zvala HEP d.d formirali HEP grupu gdje danas imate trinaest poduzeća. Već je to jedan smjer koji ne valja. To znači da svako poduzeće posebno ima svog direktora, svoje pomoćnike, svoje tajnice. Kada se jedna firma koja je snažna dijeli na dijelove povećava se administrativni aparat. Goran Granić i njegov institut Hrvoje Požar su bili među onima koji su snažno inzistirali na ovome cijepanju. Oni svi govore da to nema veze s privatizacijom. Međutim to je upravo prvi korak u smjeru privatizacije, a to smo već vidjeli mnogo puta u prošlosti.

Upravo se sada rade novi energetski zakoni protiv čijih smo se rješenja jako bunili. Oni planiraju prijenosnu i distribucijsku djelatnost izdvojiti iz HEP-a pod izlikom da to traže energetske direktive EU. No one ne traže odvajanje, već liberalizaciju tržišta i otvaranje drugima uz razgraničavanje pojedinih djelatnosti. To će nastaviti tražiti i ova buduća vlast. Oni žele da izađe prijenos s 1200 ljudi, da izađe distribucija s 9000 ljudi i onda ostaju 2000 – 3000 ljudi u proizvodnji i tzv.opskrbi. Proizvodnja time sa svojih 2000-3000 ljudi ostaje na vjetrometini. To mi svim silama nastojimo spriječiti. Kada bi nam to napravili ostaje još samo malo da jednoga dana nagrne krupni kapital i sve to uništi. Kretanja u HEP-u su slična onima u državi : sve ide prema tome da administrativni aparat postane sve glomazniji i da krupni kapital nađe svoje mjesto. Sa sindikalne strane mi smo već 1996 imali kolektivni ugovor, mislim da je to bio prvi, i to je bio najbolji kolektivni ugovor. Zanimljivo je da je Račan kada je 2001. došao na vlast naredio da se raskinu kolektivni ugovori. Novi kolektivni ugovor je nakon dvije godine potpisao najveći sindikat u HEP-u i on ga je potpisao sam. Bio je to veoma loš ugovor i tu se pokazalo da imamo i žute sindikate u priči. Tada su nam se gadno srozala naša prava. To je veoma znakovito jer ista struja sada dolazi, možda čak i sa istim čovjekom. Nakon mnogih borbi, s vremenom smo dio tih prava uspjeli vratiti natrag.

Postoje neki, a među njima i sindikalci koji stalno bacaju lopticu na radnike državnih poduzeća i žele prikazati kako su oni privilegirani. To im jako zamjeram i to nije način na koji treba razmišljati. Mi svi imamo jednakog protivnika. Sindikalno razmišljanje nije «odite tamo u HEP, pa njime smanjujte prava», već solidarnost i stav «borit ću se i za obranu njegovih prava» jer naši su interesi jednaki.

RB: Ta priča o sukobu interesa radnika privatnih i državnih poduzeća se stalno nastoji nametnuti. Pri tome se naravno ne gleda na činjenicu da podjelu treba vršiti prema više i manje radno i materijalno povlaštenim slojevima. I u jednom i u drugom sektoru imamo ljude koji rade u pogonima, prava je razlika zapravo u tome radi li se primjerice o administrativnom i nadgledničkom ili proizvodnom radu…
Denis Geto: Točno. O tome bi se trebalo govoriti. Ovdje primjerice imamo problema s tim pitanjima jer je rad obezvrijeđen. Sve ide prema favoriziranju administracije i podcjenjivanja pravoga rada. Godinama se borimo da se otežani uvjeti rada plaćaju. HEP kao firma ima mnoštvo ljudi koji rade u takvim uvjetima : ljudi koji se penju na petnaest metara na dalekovode, ljudi koji idu isključivati struju, oni koji rade u tunelima i elektranama – oni dvanaest sati ne vide svjetlo dana. Te stvari se ne vrednuju, a to je tako u cijeloj Hrvatskoj.