Strateški deficit

Ingo Stützle piše o ideji iskorištavanju straha od posljedica zaduženja u korist politike – tzv. strateškom deficitu. Više komentara, članaka i razgovora njemačkog politologa možete naći na njegovoj stranici stuetzle.in-berlin.de.

Herbert Schui na portalu zeit.de istražuje „prave razloge“ politike štednje u Europskoj uniji:

U zemljama u krizi trebaju se sniziti prihodi i olabaviti radno pravo.

Dugovi mogu pomoći tome da stanovništvo bude spremno „stegnuti remen“. Ova je činjenica odavno poznata svima, pa tako i u politici. Ekonomski „mudrac“ Peter Bofinger piše:

Želi li se srezati uloga države, moraju joj se oduzeti novčani resursi. (…) U prvom se koraku provode opsežne porezne olakšice. (…) S nepromijenjenim se izdatcima tako stvara novo rastuće zaduženje. Ako se istovremeno u narodu podjaruje veliki strah od državnog zaduženja, uskoro će se stvoriti snažan politički pritisak za smanjenjem izdataka. (časopis WSI Mitteilingen 7/2008)

David Stockman, koji je bio zadužen za državni proračun u doba Ronalda Reagana, ideju o iskorištavanju straha od posljedica zaduženja u korist politike nazvao je „strateškim deficitom“. U jednom intervjuu pojasnio je kako Reagan nikad nije baš vjerovao u politiku ponude, već mu je cilj bila „mršava država“. Slično se događalo i u Velikoj Britaniji. Alan Budd, glavni savjetnik za gospodarstvo Margaret Thatcher, početkom 90-ih listu The Observer obznanio je sljedeće:

Politika 1980-ih godina koja se protiv inflacije borila pritiskom na gospodarstvo i smanjenjem javnih izdataka bila je paravan za kažnjavanje radnika. Rast nezaposlenosti bio je itekako poželjan kako bi se oslabila radnička klasa. (…) Otada su kapitalisti mogli ostvarivati sve više i više profita. [prema Harveyju 2010: 318]

Iza ovoga stoji financijsko-politički režim štednje koji nije u proturječju s neprekidnim zaduživanjem europskih država – štoviše, radi se o dvjema stranama iste medalje.