Grčka: Iz očaja u otpor

Prihvaćanjem uvjeta trojke EU-ECB-MMF za dodjelu novog paketa financijske pomoći grčka je vlada potvrdila svoju namjeru o ostanku Grčke u Eurozoni. Donosimo komentar Panagiotisa Sotirisa o učinku i implikacijama te odluke čija je glavna značajka dodatno zaduživanje zemlje, uvođenje stravičnih mjera štednje u već ionako devastirano društvo i daljnja rasprodaja nacionalnih resursa.


U nedjelju 12. veljače 2012. grčki je narod demonstracijama i uličnim borbama diljem cijele zemlje masovno, kolektivno i herojski izrazio svoju ljutnju zbog uvjeta koje im nameće trojka EU-ECB-MMF, a povodom odobravanja novog paketa financijske pomoći. Radnici, omladina i studenti ispunili su ulice bijesom, prkoseći ekstremnoj policijskoj agresiji novim primjerom borbenosti i solidarnosti.

Grčka postaje poligon za provedbu ekstremnog slučaja neoliberalnog društvenog inženjeringa. Uvjeti pod kojima su Europska unija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond odobrili novi paket financijske pomoći izravno uništavaju ono malo što je preostalo od kolektivnih socijalnih prava i predstavljaju ekstreman pokušaj da se razine nadnica i uvjeti rada vrate na one iz 1960-ih.

Pod uvjetima novog sporazuma glasat će se o sljedećim drastičnim promjenama:
  • Minimalna nadnica koja je dosad bila određivana pod uvjetima iz nacionalnog kolektivnog ugovora koji su potpisale udruga sindikata i udruge poslodavaca bit će smanjena za 22%. Za novozaposlene radnike mlađe od 25 godina smanjenje će iznositi i do 32%. Te će mjere trenutno utjecati na otprilike 25% ukupne grčke radne snage. Štoviše, zamrznut će se i povećavanje plaća prema trajanju radnog odnosa.
  • Ovo će smanjenje utjecati na sve druge zaposlenike u privatnom sektoru pokrivene kolektivnim ugovorima i sporazumima. S istekom ili skorim istekom većine ugovora, a uz stupanje na snagu novog sustava kolektivnog pregovaranja i posredovanja koji značajno pogoduje poslodavcima, uvjeti novog dogovora zahtijevaju da se i pojedinačni uvjeti zaposlenja promijene što će u većini sektora imati za posljedicu smanjenje nadnica za 50% (do sada čak i kada bi kolektivni ugovor istekao, pojedinačni ugovori potpisani pod njegovim uvjetima nastavili bi važiti). Ova će smanjenja nadnica biti katastrofalna s obzirom na to da su drastična smanjenja plaća u javnom sektoru već provedena, a i pored toga se cijena rada u Grčkoj smanjila za 25% čemu pripomaže nezaposlenost koja je dosegla dosad nezabilježene razine (po službenim je izvorima u prosincu iznosila 20%).
  • Sve će se mirovine smanjiti za više od 15% usprkos tome što su već bile smanjene. Štoviše, uvjeti sporazuma zahtijevaju novo preispitivanje mirovinskog sustava što otvara prostor za nova smanjenja i podizanje dobnih granica. Smanjenja mirovina će, pored utjecaja na životne uvjete starijih ljudi, također ograničiti međugeneracijsku solidarnost, ključni aspekt društvene kohezije u Grčkoj.
  • Svi će se oblici socijalnih davanja drastično smanjiti, uključujući i davanja za bolnice, dostupnost zdravstvenih usluga i ostale socijalne naknade. S obzirom da se bolnice već nalaze u kritičnom stanju zbog ranijih rezova, očekuje se da će ovaj novi val rezova dovesti do dramatičnog propadanja u pružanju zdravstvenih usluga u zemlji u zemlji koja već pokazuje simptome toga.
  • Zahtijeva se novi val privatizacija koji uključuje prodaju ključne infrastrukture poput zračnih i pomorskih luka kao i punu privatizaciju javnih službi.
  • Doći će do novog vala otkaza u javnom sektoru čemu će pripomoći val zatvaranja javnih institucija uključujući osnovne i srednje škole, sveučilišne odsjeke i agencije poput one zadužene za javno stanovanje. Štoviše, promijenit će se uvjeti za zapošljavanje u Javnoj infrastrukturi (tvrtka koja je u djelomičnom državnom vlasništvu, nap. prev.) i bankama tako što će se eliminirati svi uvjeti za sigurno zapošljavanje, što će dovesti do drugog vala masovnih otpuštanja.

Društvena će cijena ovih promjena biti golema. Po prvi put nakon Drugog svjetskog rata veliki dijelovi grčkog društva suočeni su s opasnošću ekstremne pauperizacije. Prvi su pokazatelji već prisutni: povećanje broja beskućnika i pučkih kuhinja te novi val ljudi koji emigriraju iz Grčke u potrazi za poslom. Stvari će se još samo pogoršavati kako se tradicionalni oblici solidarnosti, poput obitelji, neće više moći nositi sa situacijom.

Očito je da većina ovih mjera ima vrlo malo ili nikakve veze s povećanim dugom. Uistinu, smanjenje nadnica u privatnom sektoru smanjuje mirovinske doprinose, što dovodi do većeg deficita. Ovdje je posrijedi pokušaj EU-MMF-ECB trojke i vodećih dijelova grčke buržoazije da Grčkoj nasilno nametne društvenu “promjenu režima”.

Prema dominantnom narativu problem Grčke je kronični nedostatak izvozne konkurentnosti koja zahtijeva novi pristup koji se temelji na jeftinoj radnoj snazi i ukidanju mjera za zaštitu okoliša, regulative za urbanističko planiranje i arheoloških nalaza, tj. svega što bi moglo obeshrabriti moguće ulagače. Grčku se želi pretvoriti u veliku “Posebnu ekonomsku zonu” za ulagače. U ovom se narativu ne spominje ogromna društvena cijena koja će se morati platiti, niti to da će konkurentnost koja će se postići niskim cijenama radne snage dovesti do beznadne “utrke prema dnu”, budući da će uvijek biti zemalja, čak i susjednih poput Bugarske, s nižim nadnicama. Štoviše, poznata je činjenica kako konkurentnost ne ovisi isključivo o cijeni rada već i o produktivnosti koja je povezana s infrastrukturom, znanjem, zajedničkim iskustvom i sposobnostima, odnosno upravo s onim što trenutna ekonomska i društvena situacija u Grčkoj drastično nagriza.

Ono što nedostaje ovom narativu je kontekst krize Eurozone i čitavog europskog integracijskog projekta. Postaje očito kako je problem u euru kao zajedničkoj valuti u regiji označenoj s velikim razlikama u produktivnosti i kompetitivnosti. Euro je u proteklom razdoblju služio kako bi se vršio stalan pritisak za kapitalističko restrukturiranje kroz kompetitivni pritisak, no u isto je vrijeme stvorio je sve više i više neravnoteže koja je uglavnom išla u korist zemljama europske jezgre poput Njemačke. U razdoblju kapitalističke krize euro samo pogoršava stvar tako što stvara neravnotežu i uz to pogoršava krizu vanjskog duga. Zbog toga je kriza Eurozone ključan aspekt trenutne svjetske kapitalističke krize i jedan od glavnih neuspjeha neoliberalizma.

U isto vrijeme Europska unija prolazi kroz reakcionarnu i autoritarnu mutaciju. Slijedi logiku Europskog ekonomskog upravljanja (European Economic Governance, nap. prev.) koja se može iščitati iz prijedloga fiskalnog sporazuma o euru. Prema njemu će države članice uključivati mjere štednje, poput uravnoteženih proračuna, u svoje nacionalne ustave čime će omogućiti mehanizmima Europske unije da interveniraju i odrede visoke kazne i rezove u financiranju kad će god smatrati da država članica ne raspolaže razborito sa svojim financijama. S tim se ciljem i koristi MMFova “stručnost” u nametanju privatizacije i mjera štednje. Ovom se prevladavajućom logikom želi ograničiti suverenost i u tom je smislu Grčka probni poligon. Već je u prihvaćenim uvjetima za primanje paketa financijske pomoći trojke EU-ECB-MMF predviđeno uvođenje kontrolnih mehanizama u sva grčka ministarstva koji određuju politike na gotovo neokolonijalni način. Ovakve će prakse postati norma ukoliko se nametne logika Europskog ekonomskog upravljanja. Upravo se zato trenutna grčka vlada unatoč svojoj podložnosti EU samo ponižava.

Europska unija ubrzano postaje izrazito reakcionarna i nedemokratska institucija kakva nije viđena na europskom kontinentu još od nacizma. Razgovori o “demokratskom deficitu” nisu dovoljni. Ovdje imamo posla s agresivnim pokušajem uspostave postdemokratskih prilika u kojima bi se ograničila suverenost i odgovornost, a mjesta bi za političku debatu i sukobljavanje po pitanju izbora ekonomskih politika bilo malo ili nimalo, budući da će ih diktirati tržišta kroz nadzorne mehanizme EU. Postavljanje bivših ECB-ovih bankara, poput Montija i Papademosa, na premijerske pozicije više je no simbolično.

No nije dosta kriviti samo trenutni agresivno neoliberalni i gotovo neokolonijalni poredak EU. Najagresivniji sektori grčkog kapitala (banke, graditeljstvo, turizam, prijevoznici, industrija, energetika) otvoreno podržavaju ovu strategiju. Iako su sektori kapitala patili uslijed produljene recesije i unatoč tome što je kriza pokvarila plan za preuzimanje vodeće uloge na Balkanu, domnantne frakcije računaju na mjere štednje, despotizam na radnom mjestu te uklanjanje svih oblika radničkih prava kako bi ponovno postali profitabilni. No problem s ovom strategijom je to što se povećanje izvoza nikako ne može nadoknaditi smanjenje domaće potražnje što može utjecati čak i na dominantne frakcije.

Papademosova vlada pokušava progurati uvjete ovog stravičnog paketa mjera štednji ideološki ucjenjujući grčko društvo prijetnjom bankrota i izlaza iz Eurozone. No, pitanje u ovom trenutku nije hoće li Grčka bankrotirati već na koji način. Nametnute mjere samo vode nekom obliku bankrota u koji je guraju kreditori – korak je za restrukturiranje duga i preoblikovanje prijašnjeg dugovanja već poduzet – dok grčko društvo plaća punu cijenu.

Upravo je stoga grčki bankrot pod vlastitim uvjetima, tj. trenutno obustava otplaćivanja duga i njegovo ukidanje, jedini održivi način da se izbjegne socijalni bankrot. Ujedno je i nužno izaći iz Eurozone. Obustava plaćanja duga i povrat monetarne suverenosti pomoći će javnoj potrošnji po pitanju trenutnih društvenih potreba te će pripomoći zaustavljanju erodiranja proizvodne baze zbog uvoza. To nije nacionalistički izbor kao što tvrde neke europske i grčke lijeve struje, već jedini način da se pruži otpor sustavnom nasilju trenutnih EU politika. Štoviše, izbor je upravo internacionalistički jer se radi o prvom koraku u onesposobljavanju agresivnog neoliberalnog monetarnog i političkog poretka EU što je očito u interesu potlačenih klasa širom Europe.

Obustava plaćanja duga i izlaz iz Eurozone nisu čisto tehnička rješenja: moraju biti dio šireg sklopa nužnih i radikalnih mjera koje moraju uključivati nacionalizaciju banaka i kritične infrastrukture, kontrole kapitala i preraspodjele dohotka. No čak i te mjere nisu dovoljne. Potrebna je radikalno alternativna ekonomska paradigma u nekapitalističkom smjeru koja se mora temeljiti na javnom vlasništvu, novim oblicima demokratskog planiranja i radničke kontrole, alternativnim nekomercijalnim distribucijskim mrežama te kolektivnom naporu da se vrati kontrola nad društvenim proizvodnim mogućnostima.

Ponovno promišljanje mogućnosti za takve radikalne alternative nije tek puka intelektualna vježba – to je također politička nužnost. Sočeni s trenutnom ideološkom ucjenom i pokušajima vlade, vladajućih klasa i EU da predstave ekstremne mjere štednje kao jedinu opciju, moramo ne samo reći “ne” mjerama štednje već i povratiti povjerenje u mogućnost postojanja alternativa. Hegemonija je zapravo, u konačnici, nečija sposobnost da artikulira suvisli diskurs o tome na koji će način društvo proizvoditi, brinuti se za društvene potrebe, biti organizirano i upravljano. Kriza neoliberalne hegemonije uistinu otvara politički i ideološki prostor za pojavu upravo takve hegemonijske alternative, no ta prilika neće vječno trajati. Štoviše, u nedostatku pozitivne vizije vladajuće klase računaju na individualni očaj i osjećaj poraženosti kako bi održale svoju dominaciju. Ponovna izgradnja narodnog povjerenja u mogućnost alternative zahtijeva zajednički rad na radikalnom programu utemeljenom na iskustvima koja su proizašla iz otpora. To je jedan od najhitnijih izazova s kojima je grčka ljevica suočena.

Unatoč činjenici da je koalicijska vlada “nacionalnog jedinstva” pod Papademosom praktički nametnuta u studenom, političkoj se krizi ne nazire kraj. PASOK (Panhelenski socijalistički pokret) je suočen sa svojom najvećom krizom, konzervativna ND (Nova demokracija) pod pritiskom je vlastite baze da ne prihvati mjere, dok je krajnja desnica istupila iz koalicijske vlade. Parlamentarni zastupnici (22 člana PASOK-a te 21 član ND-a) glasali su protiv sporazuma o zajmu zbog čega su izbačeni iz tih stranaka što je označilo početak nove faze u otvorenoj političkoj krizi.

Ekstreman pritisak trojke – dok se MMF-ovi funkcioneri poput Poola Thomsena ponašaju poput kolonijalnih guvernera – samo pogoršava situaciju. Iako je prijedlog izglasan u parlamentu, budući da PASOK i ND zajedno imaju parlamentarnu većinu i bez stranačkih disidenata, politički je sustav napregnut do krajnjih granica. U tijeku su pokušaji da se stvore nove političke stranke, uključujući i pokušaj stvaranja “Papademos”-stranke koja bi okupila sve samoproglašene pristaše “promjene režima”, no ostaje za vidjeti hoće li stvarno uspjeti.

U takvoj situaciji ljevica dobija sve veću podršku, no u isto vrijeme pokazuje ograničenja u svojoj strategiji i programu. SYRIZA (Koalicija radikalne ljevice) još uvijek ustraje u fantaziranju o demokratskoj EU i odbija zatražiti napuštanje eura. KKE (Grčka komunistička partija) unatoč svojim antikapitalističkim i antiEU pozicijama prakticira sektaške taktike i podcjenjuje potrebu za hitnim prijelaznim programom. ANTARSYA (Fronta grčke antikapitalističke ljevice) odigrala je važnu ulogu u artikulaciji i naporima da se poništi dug i napusti euro, no nema nužan pristup širokim masama potlačenih. Rješenje je radikalan preustroj grčke ljevice: koliko zajedničke razrade radikalne antihegemonijske alternative, toliko i stvaranja radikalne lijeve fronte koja bi mogla predstavljati novo jedinstvo potlačenih u nastanku, a koje se jasno nazire u masovnim demonstracijama i štrajkovima, u samoorganiziranju, mrežama solidarnosti i općenito kolektivnim iskustvima borbe.

Grčka trenutno ulazi u novu fazu dugotrajne narodne borbe protiv politika koje provodi trojka EU-ECB-MMF. 48-satni štrajkovi 10. i 11. veljače, kao i masovne demonstracije i ulični sukobi od 12. veljače označili su novu prekretnicu u narodnoj borbi kojoj se još ni izdaleka ne nazire kraj. Suočeni s opasnošću od ekstremne povijesne zaostalosti odbijamo se predati očaju. Ustrajemo na iskorištavanju prilika za društvenu promjenu koje trenutna situacija otvara. Borit ćemo se do kraja.

Panagiotis Sotiris
S engleskog preveo Velimir Gašparac

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve