Privatiziranje obrazovanja

Michael Perelman predaje ekonomiju na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu i autor je više knjiga, uključujući i Manufacturing Discontent: The Trap of Individualism in Corporate Society te Railroading Economics: The Creation of the Free Market Mythology. Ovaj je esej ranija verzija poglavlja iz knjige The Confiscation of American Prosperity: From Right-Wing Extremism and Economic Ideology to the Next Great Depression.


Obrazovanje je neophodan dio modernog ekonomskog napretka, no unatoč tome u posljednjim je desetljećima politička desnica uporno neprijateljski nastrojena spram javnog obrazovanja. Primjerice donacija obitelji Walton od 20 milijardi dolara, namijenjena za pomoć konzervativnim ciljevima, naginjala je privatizaciji javnog obrazovanja. Desnica izražava brojne prigovore javnom obrazovanju. Neki se vjerski konzervativci bune da se javno obrazovanje kosi s njima najmilijim teološkim vjerovanjima. Javnosti najpoznatiji primjeri su seksualni odgoj te jaz između znanstvenog objašnjenja evolucije i fundamentalističkog religijskog vjerovanja o Božjem stvaranju svijeta.

Financijska se zajednica nadala osnivanju organizacija za uzdržavanje obrazovanja (educational maintenance organizations), čiji sam naziv treba sugerirati da će škole usmjerene prema zaradi bolje uspijevati na tržištu obrazovanja, dosta nalik organizacijama za uzdržavanje zdravstva (health maintenance organizations – “HMOs”) koje su preuzele velik dio zdravstvene skrbi u Sjedinjenim Državama. S obzirom na poraznu reputaciju HMO-ova, promotori privatnog obrazovanja, imajući u vidu nepovjerenje javnosti, strateški su preimenovali organizacije za uzdržavanje obrazovanja u organizacije za rukovođenje obrazovanjem.

Javno obrazovanje bilo je jednako privlačna meta i za političare koji su entuzijastično osvajali simpatije svojih birača izražavajući duboku zabrinutost za zapostavljenu djecu. Isti poslovni i politički vođe koji cinično osuđuju bijedno stanje javnog obrazovanja velikim su dijelom odgovorni za problem za koji sada zahtijevaju da se riješi privatnim obrazovanjem. Bezobzirno su iznurili javno obrazovanje lišavajući ga potrebne potpore. Neki to s veseljem čine i dalje.

Budući da su škole koje pohađaju crnci obično lošije od onih koje pohađaju imućni bijelci, razumljivo je da su mnogi crnci izgubili vjeru u javni školski sustav te da je privatizacija obrazovanja nekima od njih privlačna. Iako je segregacija protuustavna u Sjedinjenim Državama, i dalje je sramotno uobičajena u školama. Podjela je više ekonomska nego rasna, ali crnačke su populacije obično koncentrirane u siromašnim krajevima. Javne škole uvelike ovise o oporezivanju mjesnih posjeda, a budući da su škole koje pohađaju siromašni uglavnom smještene u područjima posjeda niske vrijednosti, siromašna djeca rijetko dobiju iste obrazovne prilike kao djeca iz imućnijih obitelji.[1]

Tako je na primjer u 1989. Chicago potrošio oko 5.500 dolara za svakog učenika u srednjoj školi, dok je u najrastrošnijim predgrađima na sjeveru ta svota iznosila oko 8.500 do 9.000 dolara za svakog srednjoškolca. U New Yorku je tijekom 1986. i 1987. u predgrađima više srednje klase na Long Islandu (Manhasset, Jericho i Great Neck) financiranje po učeniku iznosilo 11.300 dolara; 6.400 dolara u predgrađu Mount Vernona u kojem većinu čini radnička klasa; i 5.600 dolara u njujorškim javnim školama s većinskim udjelom manjina. Tri godine kasnije iznosi su bili 15.000, 9.000 i 7.300 dolara. Iako je razmjerna promjena jednaka, sveukupna je promjena pogodovala bogatim okruzima.[2]

Čak i kad bi siromašne gradske škole unutar određenog školskog okruga bile podjednako financirane, one bi i dalje morale drugačije trošiti svoje resurse. Škole koje pohađaju siromašni učenici imaju veće potrebe za posebnim obrazovanjem, savjetovanjem, osiguranjem i sl. Da bi stvari bile gore, budući da je držanje nastave u siromašnim školama često zahtjevnije od držanja nastave u školama u imućnijem okružju, mnogi iskusniji nastavnici radije predaju u školama u predgrađu, ostavljajući siromašne škole s većim udjelom slabije kvalificiranih nastavnika. Primjerice nastavnici u školama koje većinom pohađaju manjine vrlo vjerojatno nemaju postdiplomsko obrazovanje. Više plaće mogle bi privući kvalificiranije nastavnike u te škole, ali takvo se financiranje nigdje ne nazire.[3]

Škole u predgrađima obično su novije, dok su škole u unutrašnjosti grada i, u manjoj mjeri, seoske škole često u zapuštenom stanju. Iz toga slijedi da se siromašniji školski okruzi suočavaju s višim troškovima upravljanja samim objektima nego imućnije škole u predgrađu. Primjerice Glavni računovodstveni ured u svom je izvještaju za Kongres konstatirao da je „jedna trećina od 80.000 javnih nacionalnih škola u tako lošem stanju da je četrnaest milijuna djece koja ih pohađaju smješteno u neprikladnim ili nesigurnim uvjetima.“[4] Jonathan Kozol opisao je prilično ekstreman slučaj: u srednjoj školi Martin Luther King Junior u East St. Louisu u Illinoisu kanalizacija se opetovano vraćala u školu, i to u područje za pripremu hrane.[5]

U Kaliforniji, državi koja je često poistovjećivana s vječitim blagostanjem, mnogi učenici imaju užasno ograničene obrazovne prilike. Američka unija za civilne slobode podnijela je tužbu Williams et al. protiv Države Kalifornije (1999.) u kojoj se navodi:
Mnogim učenicima nedostaju bilo kakvi udžbenici. Drugi se učenici moraju oslanjati na nečitljive i nepotpune fotokopije koje su im pribavili nastavnici, kada i ako nastavnici imaju vremena i osobnih sredstava za fotokopiranje (…). Ponekad troje ili četvero učenika dijelijednu knjigu bez mogućnosti da je ponesu knjigu kući i uče za domaći rad (…). Ponekad je samo 13% nastavnika u potpunosti kvalificirano za držanje nastave (…). Neke kalifornijske javne škole (…) jednostavno ne osiguravaju dovoljno osnovnog pribora kao što su olovke, bojice, papiri i škare.
Ove su obrazovne neravnopravnosti neoprostive. Umjesto da se odmah suočila s nejednakostima, država je godinama oskudne resurse rasipala na parnicu.

Djeci siromašnih nedostaje praktički svaka zamisliva pogodnost povrh ovih već navedenih. Siromašna djeca češće odrastaju u teškim obiteljskim okolnostima, imaju slabiju ishranu i pate od ozbiljnih zdravstvenih tegoba, uključujući trovanje olovom koje utječe na mentalne sposobnosti.[6] Njihov socijalni kapital i njihovi uzori poprilično podbacuju u odnosu na one imućne djece. Za djecu koja odrastaju uz zapreke siromaštva, idu u osiromašene škole i ne dobivaju praktički nikakvu potporu malo je vjerojatno da će razviti takve vještine koje će legalno tržište nagraditi. Očito je da će im uobičajeni putevi do uspjeha teško biti otvoreni.

Jednostavan psihološki eksperiment pokazuje duboke nejednakosti ugrađene u obrazovni sustav. Par psihologa dao je nastavnicima rezultate testiranja koje je navodno predvidjelo koji će učenici “kasno procvasti”. Testiranje se pokazalo izuzetno točnim, osim što testiranja uopće nije bilo. Umjesto toga psiholozi su učenike odabrali nasumično. Nastavnici su te rezultate prihvatili, što je snažno utjecalo na način na koji su se odnosili prema svojim učenicima. Učenici su zauzvrat pozitivno reagirali, što je pomoglo dovesti do uspjeha u obrazovanju, osim za većinu učenika kojima uspjeh nije bio predviđen.[7]

Klasno podrijetlo stvara nešto analogno fiktivnom testiranju koje je navodno mjerilo dječje sposobnosti za napredak u bliskoj budućnosti. Nastavnici odmah prepoznaju stigme života niže klase kod svojih učenika, pogotovo ako djeca koja su im povjerena na brigu nisu bijelci. Nastavnici imaju malo razloga očekivati da će takva djeca uspjeti. Napokon, relativno je malo takve djece uspjelo u prošlosti. Djeca će se zauzvrat vjerojatno ponašati u skladu s nastavničkim niskim očekivanjima, potvrđujući ono što su nastavnici vjerovali čitavo vrijeme.

Čak i uspjesi, poput onih proizašlih iz eksperimenta “kasno procvalih”, mogu biti samo privremeni. Potresna knjiga Herberta Kohla 36 Children govori o darovitom nastavniku koji je prepoznao potencijal učenika i nadahnuo ih da briljiraju. Ostatak je obrazovnog sustava potom nastojao uništiti dječji uspjeh, čineći ih možda i lošijima nego što bi bili da su čitavo vrijeme bili predodređeni za neuspjeh.[8]

Kritičari javnog obrazovanja ignoriraju izgubljeni potencijal mladih ljudi uništenih takvim nejednakostima; umjesto toga oni grde obrazovni sustav zbog napuhanih administrativnih struktura koje se ne trude promovirati obrazovanje. Nikada ne spominju da je beskrajno obilje mandata odgovorno za dobar dio te administrativne birokracije.

Primjerice dekret ciničnog naziva No Child Left Behind zahtijeva da škole troše neumjerene količine novca na testiranja. Procjenjuje se da se godišnje na testiranja potroši 400 milijuna dolara.[9] Zbog globa s kojima se škole suočavaju uslijed slabih rezultata testiranja školski sustavi baš i nemaju drugog izbora nego potrošiti još više novca za usluge koje bi trebale popraviti rezultate testova. Novac potrošen na ta testiranja sumnjive vrijednosti lako bi se mogao potrošiti na produktivnije aktivnosti.

Međutim, iz druge perspektive, ovo je skretanje novčanih sredstava u neproduktivne kanale dobrodošlo. Odvraćanjem škola od obrazovanja, naglasak na testiranjima potkopava javno obrazovanje i dodatno osnažuje one koji zahtijevaju potpunu privatizaciju.

S obzirom na katastrofalne uvjete javnog obrazovanja za siromašne, konzervativci pobožno zazivaju privatizaciju obrazovanja bez ikakvih nagovještaja da će, jednom kad ostvare svoj cilj, na svoju pobjedu nadovezati povišenja poreza dostatna da pruže novom sustavu priliku da funkcionira. Ti se političari umjesto toga pretvaraju da će zamišljena ušteda, navodno omogućena vrhunskom menadžerskom efikasnošću privatnog poslovanja, biti više nego dovoljna za financiranje napretka obrazovanja – obećanje slično onima koja su davali zagovornici organizacija za uzdržavanje zdravstva.

Drugi promicatelji privatiziranog obrazovanja uživaju u taktičkoj prilici da stvore razdor između crnaca i nastavničkih sindikata, čiji članovi redovito glasaju za demokrate. U odgovoru na pitanje: „Kako odabirete problem oko kojeg ćete se angažirati ili za koji biste preporučili Republikanskoj stranci da se u njega uključi?“, Grover Norquist, vođa Amerikanaca za poreznu reformu i jedan od najutjecajnijih stratega Republikanaca u Washingtonu, odvratio je::
Razdire li ljevicu? Izbor škole pogađa ravno u srce Demokratske koalicije i odvlači ljude od nje. Razdire ljevicu jer su nastavnički sindikati na jednoj strani, a svi roditelji siromašne djece na drugoj i to tjera Billa Clintona da bira između siromašnih roditelja i nastavničkih sindikata.[10]
Barbara Miner citirala je brojne druge vođe i organizacije desnice koje odražavaju Norquistove stavove, uključujući i Terryja Moea, starijeg člana u konzervativnoj Instituciji Hoover i koautora knjige Politics, Markets, and America’s Schools:
[Problem se svodi na] pitanje moći (…). [Nacionalna udruga za obrazovanje i Američko udruženje nastavnika] imaju mnogo novca za donacije kampanjama i lobiranje (…). Također imaju jak utjecaj na izbore zato što imaju mnogo aktivista u rovovima u svim političkim okruzima (…). Nijedna druga grupa ne može izazvati takvu vrstu zemljopisno ujednačene političke aktivnosti. Oni su posvuda. [Školski vaučeri način su da se ta moć smanji.] Mogućnost izbora škole dopušta djeci i novcu da napuste sustav, a to znači da će biti manje nastavničkih mjesta u javnim školama, manje članova u sindikatima i manje članarina.[11]
Ne iznenađuje da su „konzervativne fondacije koje također podržavaju novcem poreznih obveznika financirane vaučere za učenike privatnih i djelomično privatnih škola, koje funkcioniraju neovisno o tradicionalnim školskim okruzima i njihovom nadzoru“, počele financirati suparničke nastavničke organizacije, kao što je Konferencija obrazovnih radnika Alabame.[12]

Pristaše privatizacije obrazovanja inzistiraju na tome da će školski vaučeri koji omogućuju učenicima da kupe obrazovanje na slobodnom tržištu dokinuti nejednakosti u obrazovanju. Međutim ako gambit desnice da financira obrazovanje kroz vaučere uspije, rasprava će se brzo promijeniti. Prvi će korak biti ispitivanje imovinskog stanja molitelja potpore, što znači da ljudi koji zarađuju više od određenog iznosa neće više biti prihvatljivi. U tom će procesu obrazovanje biti redefinirano kao posebno pravo, baš kao i drugi socijalni programi. Programi za siromašne neizbježno postaju siromašni programi. Uskoro će se porezni obveznici pobuniti što moraju subvencionirati one koji to ne zaslužuju; zahtijevat će da škole dokinu svoju „rastrošnost”. Posljedica svega bit će da će političari osloboditi bogate mnogih poreznih obveza za potporu školstvu, dok će siromašni doživjeti daljnju degradaciju svojih obrazovnih prilika.

Privatizacija će povećati profit korporacija koje financiraju konzervativne inicijative, istovremeno unoseći razdor između onih koji najviše pate pod trenutnim sustavom, te nastavničkih sindikata, kao što su primijetili Grover Norquist i Terry Moe. Nastavnički se sindikati protive privatizaciji obrazovanja iz više razloga. Sumnjaju da će država moći nadzirati i kontrolirati kvalitetu privatnog obrazovanja. Privatne će škole biti u prednosti da mogu birati samo najbolje, isključujući zahtjevne učenike ili učenike s posebnim potrebama. Budući da će javne škole morati obrazovati većinu djece s fizičkim i emotivnim problemima, bit će im teško doseći razinu rezultata privatnih škola, osim ako se potonje ne pokažu potpuno nesposobnima. Naposljetku, premda su nastavnici već premalo plaćeni, privatne će škole biti oslobođene sindikalnih ugovora i bit će u mogućnosti učiniti uvjete zaposlenja mnogo manje povoljnima. Za radnike u poslovima održavanja, kao što su domari, prijelaz k privatnim poslodavcima bit će još neugodniji.

Kada nastavnički sindikati naglašavaju kako će nastavnici ekonomski patiti od takvih promjena, desnica prikazuje nastavnike kao još jednu interesnu skupinu koja stavlja vlastite sebične prohtjeve ispred potreba siromašnih, naročito crnih, učenika u njihovoj skrbi. Nastavnici su, naravno, vrlo malo odgovorni za nejednakosti u sustavu javnog školstva, ali desnica je bila vrlo uspješna u oslikavanju nastavničkih sindikata kao državnih neprijatelja. Ta je retorika dosegla takav nivo da je 23. veljače 2004. godine ministar obrazovanja Rod Paige otišao toliko daleko da je nazvao nastavničku Nacionalnu Udrugu za obrazovanje „terorističkom organizacijom“.

Izgubljena u tim raspravama ostaje žalosna činjenica da se nijedna velika politička stranka ne čini spremnom priskočiti u pomoć javnom obrazovanju koje je dugo bilo glavno uporište gospodarstva Sjedinjenih Država. Ekonomske posljedice privatizacije neće se osjetiti odmah. Međutim tijekom vremena, kako sve veći dio radne snage bude bio hendikepiran slabijim obrazovanjem, negativne će posljedice u svim aspektima društva biti očigledne.

Michael Perelman
Prevela Tihana Fižulić
Na engleskom objavljeno u Monthly Reviewu


Bilješke



[1] Martin Carnoy, Faded Dreams: The Politics and Economics of Race in America, New York: Cambridge University Press, 1994.
[2] Jonathan Kozol, Savage Inequalities: Children in America’s Schools, New York: Crown, 1991.
[3] Gerald Bracey, “The Eighth Bracey Report on the Condition of Public Education”, Phi Delta Kappan 80, br. 2 (listopad 1998): 112–20.
[4] United States General Accounting Office, School Facilities: America’s Schools Report Differing Conditions, GAO/HEHS-96-103 (Washington, D.C.: USGPO, 1996).
[5] Jonathan Kozol, Savage Inequalities: Children in America’s Schools, New York: Crown, 1991.
[6] Vidi Gaudio Weiss, Andrea Del, John W. Fantuzzo, “Multivariate Impact of Health and Caretaking Risk Factors on the School Adjustment of First Graders”, Journal of Community Psychology 29, br. 2 (ožujak 2001): 141–61.
[7] Robert Rosenthal, “Interpersonal Expectancy Affects: A 30-Year Perspective”, Current Directions in Psychological Science 3 (2002): 176–79.
[8] Herbert Kohl, 36 Children, New York: New American Library, 1967.
[9] Tiffany Danitz, “States Pay $400 Million For Tests In 2001”, Stateline.org, (27. veljače 2001.), http://www.stateline.org/live/ViewPage.action?siteNodeId=136&languageId=1&contentId=14274.
[10] John Berlau, “Grover Norquist Takes on the Tyranny of Federal Taxation”, Insight (26. siječnja 1998.).
[11] Barbara Miner, “Why the Right Hates Public Education”, The Progressive (siječanj 2004): 22–24.
[12] Daniel Golden, “Nonunion Teacher Groups Cost NEA Membership and Clout”, Wall Street Journal (28. srpnja 2004.).

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve