Michael Perelman: Privatiziranje obrazovanja

Michael Perelman predaje ekonomiju na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu i autor je više knjiga, uključujući i Manufacturing Discontent: The Trap of Individualism in Corporate Society te Railroading Economics: The Creation of the Free Market Mythology. Ovaj je esej ranija verzija poglavlja iz knjige The Confiscation of American Prosperity: From Right-Wing Extremism and Economic Ideology to the Next Great Depression.


Obrazovanje je neophodan dio modernog ekonomskog napretka, no unatoč tome u posljednjim je desetljećima politička desnica uporno neprijateljski nastrojena spram javnog obrazovanja. Primjerice donacija obitelji Walton od 20 milijardi dolara, namijenjena za pomoć konzervativnim ciljevima, naginjala je privatizaciji javnog obrazovanja. Desnica izražava brojne prigovore javnom obrazovanju. Neki se vjerski konzervativci bune da se javno obrazovanje kosi s njima najmilijim teološkim vjerovanjima. Javnosti najpoznatiji primjeri su seksualni odgoj te jaz između znanstvenog objašnjenja evolucije i fundamentalističkog religijskog vjerovanja o Božjem stvaranju svijeta.

Financijska se zajednica nadala osnivanju organizacija za uzdržavanje obrazovanja (educational maintenance organizations), čiji sam naziv treba sugerirati da će škole usmjerene prema zaradi bolje uspijevati na tržištu obrazovanja, dosta nalik organizacijama za uzdržavanje zdravstva (health maintenance organizations – “HMOs”) koje su preuzele velik dio zdravstvene skrbi u Sjedinjenim Državama. S obzirom na poraznu reputaciju HMO-ova, promotori privatnog obrazovanja, imajući u vidu nepovjerenje javnosti, strateški su preimenovali organizacije za uzdržavanje obrazovanja u organizacije za rukovođenje obrazovanjem.

Javno obrazovanje bilo je jednako privlačna meta i za političare koji su entuzijastično osvajali simpatije svojih birača izražavajući duboku zabrinutost za zapostavljenu djecu. Isti poslovni i politički vođe koji cinično osuđuju bijedno stanje javnog obrazovanja velikim su dijelom odgovorni za problem za koji sada zahtijevaju da se riješi privatnim obrazovanjem. Bezobzirno su iznurili javno obrazovanje lišavajući ga potrebne potpore. Neki to s veseljem čine i dalje.

Budući da su škole koje pohađaju crnci obično lošije od onih koje pohađaju imućni bijelci, razumljivo je da su mnogi crnci izgubili vjeru u javni školski sustav te da je privatizacija obrazovanja nekima od njih privlačna. Iako je segregacija protuustavna u Sjedinjenim Državama, i dalje je sramotno uobičajena u školama. Podjela je više ekonomska nego rasna, ali crnačke su populacije obično koncentrirane u siromašnim krajevima. Javne škole uvelike ovise o oporezivanju mjesnih posjeda, a budući da su škole koje pohađaju siromašni uglavnom smještene u područjima posjeda niske vrijednosti, siromašna djeca rijetko dobiju iste obrazovne prilike kao djeca iz imućnijih obitelji.[1]

Tako je na primjer u 1989. Chicago potrošio oko 5.500 dolara za svakog učenika u srednjoj školi, dok je u najrastrošnijim predgrađima na sjeveru ta svota iznosila oko 8.500 do 9.000 dolara za svakog srednjoškolca. U New Yorku je tijekom 1986. i 1987. u predgrađima više srednje klase na Long Islandu (Manhasset, Jericho i Great Neck) financiranje po učeniku iznosilo 11.300 dolara; 6.400 dolara u predgrađu Mount Vernona u kojem većinu čini radnička klasa; i 5.600 dolara u njujorškim javnim školama s većinskim udjelom manjina. Tri godine kasnije iznosi su bili 15.000, 9.000 i 7.300 dolara. Iako je razmjerna promjena jednaka, sveukupna je promjena pogodovala bogatim okruzima.[2]

Čak i kad bi siromašne gradske škole unutar određenog školskog okruga bile podjednako financirane, one bi i dalje morale drugačije trošiti svoje resurse. Škole koje pohađaju siromašni učenici imaju veće potrebe za posebnim obrazovanjem, savjetovanjem, osiguranjem i sl. Da bi stvari bile gore, budući da je držanje nastave u siromašnim školama često zahtjevnije od držanja nastave u školama u imućnijem okružju, mnogi iskusniji nastavnici radije predaju u školama u predgrađu, ostavljajući siromašne škole s većim udjelom slabije kvalificiranih nastavnika. Primjerice nastavnici u školama koje većinom pohađaju manjine vrlo vjerojatno nemaju postdiplomsko obrazovanje. Više plaće mogle bi privući kvalificiranije nastavnike u te škole, ali takvo se financiranje nigdje ne nazire.[3]

Škole u predgrađima obično su novije, dok su škole u unutrašnjosti grada i, u manjoj mjeri, seoske škole često u zapuštenom stanju. Iz toga slijedi da se siromašniji školski okruzi suočavaju s višim troškovima upravljanja samim objektima nego imućnije škole u predgrađu. Primjerice Glavni računovodstveni ured u svom je izvještaju za Kongres konstatirao da je „jedna trećina od 80.000 javnih nacionalnih škola u tako lošem stanju da je četrnaest milijuna djece koja ih pohađaju smješteno u neprikladnim ili nesigurnim uvjetima.“[4] Jonathan Kozol opisao je prilično ekstreman slučaj: u srednjoj školi Martin Luther King Junior u East St. Louisu u Illinoisu kanalizacija se opetovano vraćala u školu, i to u područje za pripremu hrane.[5]

U Kaliforniji, državi koja je često poistovjećivana s vječitim blagostanjem, mnogi učenici imaju užasno ograničene obrazovne prilike. Američka unija za civilne slobode podnijela je tužbu Williams et al. protiv Države Kalifornije (1999.) u kojoj se navodi:
Mnogim učenicima nedostaju bilo kakvi udžbenici. Drugi se učenici moraju oslanjati na nečitljive i nepotpune fotokopije koje su im pribavili nastavnici, kada i ako nastavnici imaju vremena i osobnih sredstava za fotokopiranje (…). Ponekad troje ili četvero učenika dijelijednu knjigu bez mogućnosti da je ponesu knjigu kući i uče za domaći rad (…). Ponekad je samo 13% nastavnika u potpunosti kvalificirano za držanje nastave (…). Neke kalifornijske javne škole (…) jednostavno ne osiguravaju dovoljno osnovnog pribora kao što su olovke, bojice, papiri i škare.
Ove su obrazovne neravnopravnosti neoprostive. Umjesto da se odmah suočila s nejednakostima, država je godinama oskudne resurse rasipala na parnicu.

Djeci siromašnih nedostaje praktički svaka zamisliva pogodnost povrh ovih već navedenih. Siromašna djeca češće odrastaju u teškim obiteljskim okolnostima, imaju slabiju ishranu i pate od ozbiljnih zdravstvenih tegoba, uključujući trovanje olovom koje utječe na mentalne sposobnosti.[6] Njihov socijalni kapital i njihovi uzori poprilično podbacuju u odnosu na one imućne djece. Za djecu koja odrastaju uz zapreke siromaštva, idu u osiromašene škole i ne dobivaju praktički nikakvu potporu malo je vjerojatno da će razviti takve vještine koje će legalno tržište nagraditi. Očito je da će im uobičajeni putevi do uspjeha teško biti otvoreni.

Jednostavan psihološki eksperiment pokazuje duboke nejednakosti ugrađene u obrazovni sustav. Par psihologa dao je nastavnicima rezultate testiranja koje je navodno predvidjelo koji će učenici “kasno procvasti”. Testiranje se pokazalo izuzetno točnim, osim što testiranja uopće nije bilo. Umjesto toga psiholozi su učenike odabrali nasumično. Nastavnici su te rezultate prihvatili, što je snažno utjecalo na način na koji su se odnosili prema svojim učenicima. Učenici su zauzvrat pozitivno reagirali, što je pomoglo dovesti do uspjeha u obrazovanju, osim za većinu učenika kojima uspjeh nije bio predviđen.[7]

Klasno podrijetlo stvara nešto analogno fiktivnom testiranju koje je navodno mjerilo dječje sposobnosti za napredak u bliskoj budućnosti. Nastavnici odmah prepoznaju stigme života niže klase kod svojih učenika, pogotovo ako djeca koja su im povjerena na brigu nisu bijelci. Nastavnici imaju malo razloga očekivati da će takva djeca uspjeti. Napokon, relativno je malo takve djece uspjelo u prošlosti. Djeca će se zauzvrat vjerojatno ponašati u skladu s nastavničkim niskim očekivanjima, potvrđujući ono što su nastavnici vjerovali čitavo vrijeme.

Čak i uspjesi, poput onih proizašlih iz eksperimenta “kasno procvalih”, mogu biti samo privremeni. Potresna knjiga Herberta Kohla 36 Children govori o darovitom nastavniku koji je prepoznao potencijal učenika i nadahnuo ih da briljiraju. Ostatak je obrazovnog sustava potom nastojao uništiti dječji uspjeh, čineći ih možda i lošijima nego što bi bili da su čitavo vrijeme bili predodređeni za neuspjeh.[8]

Kritičari javnog obrazovanja ignoriraju izgubljeni potencijal mladih ljudi uništenih takvim nejednakostima; umjesto toga oni grde obrazovni sustav zbog napuhanih administrativnih struktura koje se ne trude promovirati obrazovanje. Nikada ne spominju da je beskrajno obilje mandata odgovorno za dobar dio te administrativne birokracije.

Primjerice dekret ciničnog naziva No Child Left Behind zahtijeva da škole troše neumjerene količine novca na testiranja. Procjenjuje se da se godišnje na testiranja potroši 400 milijuna dolara.[9] Zbog globa s kojima se škole suočavaju uslijed slabih rezultata testiranja školski sustavi baš i nemaju drugog izbora nego potrošiti još više novca za usluge koje bi trebale popraviti rezultate testova. Novac potrošen na ta testiranja sumnjive vrijednosti lako bi se mogao potrošiti na produktivnije aktivnosti.

Međutim, iz druge perspektive, ovo je skretanje novčanih sredstava u neproduktivne kanale dobrodošlo. Odvraćanjem škola od obrazovanja, naglasak na testiranjima potkopava javno obrazovanje i dodatno osnažuje one koji zahtijevaju potpunu privatizaciju.

S obzirom na katastrofalne uvjete javnog obrazovanja za siromašne, konzervativci pobožno zazivaju privatizaciju obrazovanja bez ikakvih nagovještaja da će, jednom kad ostvare svoj cilj, na svoju pobjedu nadovezati povišenja poreza dostatna da pruže novom sustavu priliku da funkcionira. Ti se političari umjesto toga pretvaraju da će zamišljena ušteda, navodno omogućena vrhunskom menadžerskom efikasnošću privatnog poslovanja, biti više nego dovoljna za financiranje napretka obrazovanja – obećanje slično onima koja su davali zagovornici organizacija za uzdržavanje zdravstva.

Drugi promicatelji privatiziranog obrazovanja uživaju u taktičkoj prilici da stvore razdor između crnaca i nastavničkih sindikata, čiji članovi redovito glasaju za demokrate. U odgovoru na pitanje: „Kako odabirete problem oko kojeg ćete se angažirati ili za koji biste preporučili Republikanskoj stranci da se u njega uključi?“, Grover Norquist, vođa Amerikanaca za poreznu reformu i jedan od najutjecajnijih stratega Republikanaca u Washingtonu, odvratio je::
Razdire li ljevicu? Izbor škole pogađa ravno u srce Demokratske koalicije i odvlači ljude od nje. Razdire ljevicu jer su nastavnički sindikati na jednoj strani, a svi roditelji siromašne djece na drugoj i to tjera Billa Clintona da bira između siromašnih roditelja i nastavničkih sindikata.[10]
Barbara Miner citirala je brojne druge vođe i organizacije desnice koje odražavaju Norquistove stavove, uključujući i Terryja Moea, starijeg člana u konzervativnoj Instituciji Hoover i koautora knjige Politics, Markets, and America’s Schools:
[Problem se svodi na] pitanje moći (…). [Nacionalna udruga za obrazovanje i Američko udruženje nastavnika] imaju mnogo novca za donacije kampanjama i lobiranje (…). Također imaju jak utjecaj na izbore zato što imaju mnogo aktivista u rovovima u svim političkim okruzima (…). Nijedna druga grupa ne može izazvati takvu vrstu zemljopisno ujednačene političke aktivnosti. Oni su posvuda. [Školski vaučeri način su da se ta moć smanji.] Mogućnost izbora škole dopušta djeci i novcu da napuste sustav, a to znači da će biti manje nastavničkih mjesta u javnim školama, manje članova u sindikatima i manje članarina.[11]
Ne iznenađuje da su „konzervativne fondacije koje također podržavaju novcem poreznih obveznika financirane vaučere za učenike privatnih i djelomično privatnih škola, koje funkcioniraju neovisno o tradicionalnim školskim okruzima i njihovom nadzoru“, počele financirati suparničke nastavničke organizacije, kao što je Konferencija obrazovnih radnika Alabame.[12]

Pristaše privatizacije obrazovanja inzistiraju na tome da će školski vaučeri koji omogućuju učenicima da kupe obrazovanje na slobodnom tržištu dokinuti nejednakosti u obrazovanju. Međutim ako gambit desnice da financira obrazovanje kroz vaučere uspije, rasprava će se brzo promijeniti. Prvi će korak biti ispitivanje imovinskog stanja molitelja potpore, što znači da ljudi koji zarađuju više od određenog iznosa neće više biti prihvatljivi. U tom će procesu obrazovanje biti redefinirano kao posebno pravo, baš kao i drugi socijalni programi. Programi za siromašne neizbježno postaju siromašni programi. Uskoro će se porezni obveznici pobuniti što moraju subvencionirati one koji to ne zaslužuju; zahtijevat će da škole dokinu svoju „rastrošnost”. Posljedica svega bit će da će političari osloboditi bogate mnogih poreznih obveza za potporu školstvu, dok će siromašni doživjeti daljnju degradaciju svojih obrazovnih prilika.

Privatizacija će povećati profit korporacija koje financiraju konzervativne inicijative, istovremeno unoseći razdor između onih koji najviše pate pod trenutnim sustavom, te nastavničkih sindikata, kao što su primijetili Grover Norquist i Terry Moe. Nastavnički se sindikati protive privatizaciji obrazovanja iz više razloga. Sumnjaju da će država moći nadzirati i kontrolirati kvalitetu privatnog obrazovanja. Privatne će škole biti u prednosti da mogu birati samo najbolje, isključujući zahtjevne učenike ili učenike s posebnim potrebama. Budući da će javne škole morati obrazovati većinu djece s fizičkim i emotivnim problemima, bit će im teško doseći razinu rezultata privatnih škola, osim ako se potonje ne pokažu potpuno nesposobnima. Naposljetku, premda su nastavnici već premalo plaćeni, privatne će škole biti oslobođene sindikalnih ugovora i bit će u mogućnosti učiniti uvjete zaposlenja mnogo manje povoljnima. Za radnike u poslovima održavanja, kao što su domari, prijelaz k privatnim poslodavcima bit će još neugodniji.

Kada nastavnički sindikati naglašavaju kako će nastavnici ekonomski patiti od takvih promjena, desnica prikazuje nastavnike kao još jednu interesnu skupinu koja stavlja vlastite sebične prohtjeve ispred potreba siromašnih, naročito crnih, učenika u njihovoj skrbi. Nastavnici su, naravno, vrlo malo odgovorni za nejednakosti u sustavu javnog školstva, ali desnica je bila vrlo uspješna u oslikavanju nastavničkih sindikata kao državnih neprijatelja. Ta je retorika dosegla takav nivo da je 23. veljače 2004. godine ministar obrazovanja Rod Paige otišao toliko daleko da je nazvao nastavničku Nacionalnu Udrugu za obrazovanje „terorističkom organizacijom“.

Izgubljena u tim raspravama ostaje žalosna činjenica da se nijedna velika politička stranka ne čini spremnom priskočiti u pomoć javnom obrazovanju koje je dugo bilo glavno uporište gospodarstva Sjedinjenih Država. Ekonomske posljedice privatizacije neće se osjetiti odmah. Međutim tijekom vremena, kako sve veći dio radne snage bude bio hendikepiran slabijim obrazovanjem, negativne će posljedice u svim aspektima društva biti očigledne.

Michael Perelman
Prevela Tihana Fižulić
Na engleskom objavljeno u Monthly Reviewu


Bilješke



[1] Martin Carnoy, Faded Dreams: The Politics and Economics of Race in America, New York: Cambridge University Press, 1994.
[2] Jonathan Kozol, Savage Inequalities: Children in America’s Schools, New York: Crown, 1991.
[3] Gerald Bracey, “The Eighth Bracey Report on the Condition of Public Education”, Phi Delta Kappan 80, br. 2 (listopad 1998): 112–20.
[4] United States General Accounting Office, School Facilities: America’s Schools Report Differing Conditions, GAO/HEHS-96-103 (Washington, D.C.: USGPO, 1996).
[5] Jonathan Kozol, Savage Inequalities: Children in America’s Schools, New York: Crown, 1991.
[6] Vidi Gaudio Weiss, Andrea Del, John W. Fantuzzo, “Multivariate Impact of Health and Caretaking Risk Factors on the School Adjustment of First Graders”, Journal of Community Psychology 29, br. 2 (ožujak 2001): 141–61.
[7] Robert Rosenthal, “Interpersonal Expectancy Affects: A 30-Year Perspective”, Current Directions in Psychological Science 3 (2002): 176–79.
[8] Herbert Kohl, 36 Children, New York: New American Library, 1967.
[9] Tiffany Danitz, “States Pay $400 Million For Tests In 2001”, Stateline.org, (27. veljače 2001.), http://www.stateline.org/live/ViewPage.action?siteNodeId=136&languageId=1&contentId=14274.
[10] John Berlau, “Grover Norquist Takes on the Tyranny of Federal Taxation”, Insight (26. siječnja 1998.).
[11] Barbara Miner, “Why the Right Hates Public Education”, The Progressive (siječanj 2004): 22–24.
[12] Daniel Golden, “Nonunion Teacher Groups Cost NEA Membership and Clout”, Wall Street Journal (28. srpnja 2004.).

Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve