Ograničenost ekonomske demokracije i delegatski sistem

Davor Popdankovski raspravlja o ograničenosti razvoja demokracije u okviru kapitalističkog ekonomskog sitema, ističući anarhosindikalističke alternative organiziranja i budućeg društva. Članak je objavljen Zarezu br. 329 u sklopu temata  Ekonomska demokracija.

Mogućnost ostvarivanja ekonomske demokracije, odnosno upravljanje samih radnika svojim radnim mjestom, uvijek je ovisila o snazi i samoorganiziranosti radnika – ni o kome i ni o čemu drugom.
Mogućnost ostvarivanja ekonomske demokracije, odnosno upravljanje samih radnika svojim radnim mjestom, uvijek je ovisila o snazi i samoorganiziranosti radnika – ni o kome i ni o čemu drugom. Radnici su to upravljanje vršili putem općih sastanaka na kojima se raspravljalo i demokratski odlučivalo ponajprije o poslovanju firme, ali i o potrebama zajednice i cjelokupnog društva ukoliko su to društvene prilike dopuštale, odnosno ovisno o tome koliki je dio društva bio zahvaćen promjenama (većina primjera iz povijesti odvija se u ratnim ili izvanrednim uvjetima te u periodima korjenitih društvenih promjena koje zahvaćaju cjelokupno društvo – revolucijama). Budući da je potrebna koordinacija aktivnosti različitih aktera u proizvodnji kako unutar poduzeća tako i izvan njega (npr. zajednica), radnici na spomenutim općim sastancima biraju svoje delegate koji prenose stavove i mišljenja samih radnika, odnosno baze, na “šire” skupštine. Radnici su ovu praksu često provodili spontano uz veću ili manju pomoć službenih organizacija te je demokratsko upravljanje bila prirodna tendencija njihove borbe, najčešće u jeku kapitalističkih kriza. Primjere za to možemo naći u Španjolskoj revoluciji i ruskim Sovjetima, ali i suvremenim borbama seljaka i radnika koji se organiziraju mimo sindikata i njihovih tobožnjih predstavnika. Pojam delegatstva i delegiranja nije nova politička ideja, no onako kako ga je shvatila radnička borba u proteklih stotinjak godina zajedno sa suvremenim prosvjedima, blokadama i općim sastancima naroda, uvelike se razlikuje od uobičajene forme predstavništva i služi kao model za transformaciju kompletnog političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.

U Hrvatskoj pitanje demokratizacije radnog mjesta isključeno je iz rasprava te je ekonomska sfera potpuno zapostavljena i ignorirana, rezervirana za menadžere, šefove i gazde koji se “znaju” nositi s dinamičnim upravljanjem tvrtke, dok radnicima ostaje samo poslušnost i izvršavanje odluka na koje nisu utjecali. Kruta hijerarhija na radnom mjestu prihvaćena je kao neupitna datost, a sam spomen radničkog učešća u poslovanju diže kosu na glavi menadžerima, direktorima i upravi.[1] Ako se i postavi problem radničkog (su)odlučivanja, to se maskira sintagmama socijalnog dijaloga i “prijateljstva” rada i kapitala, a u većini slučajeva stavove radničkih skupština (ako iste uopće postoje) doživljava se kao anketu, odnosno bez ikakve mogućnosti primjene izglasanih odluka. Jednako tako, sama struktura radničkih organizacija poput sindikata nedvojbeno je hijerarhijski ustrojena te glas i mišljenje baze ne dolazi do otuđene vrhuške, čime se apatija radništva i osjećaj vlastite nesposobnosti konstantno perpetuira. Komunikacija između baze i predstavništva skoro i ne postoji, tj. komunikacija je jednosmjerna – odozgo na dolje. Ekonomska demokracija pojam je s margina današnjih političko-ekonomskih tema, označena kao avet prošlosti.

U tekstu ću ukratko izložiti ograničenost ekonomske demokracije, osnovne karakteristike delegatskog sistema i povijesne primjere koji su nastojali razviti taj princip.

Ograničenost ekonomske demokracije


Valja odmah napomenuti da nije dovoljno zalagati se za ekonomsku demokraciju, tj. demokratizaciju radnog mjesta unutar kapitalističkog sustava, ali i državnog socijalizma, jer iako radno mjesto može postati bolje i humanije, ovime se ne rješava suština problema, odnosno logika samog sustava unutar kojeg ona djeluje. Unutar kapitalizma primjer za to su zadruge i radničke kooperative poput Mondragona. Radnički savjeti u Jugoslaviji bili su organizacije radničkog upravljanja, a zbog tzv. socijalističke robne proizvodnje, odnosno kombiniranja socijalizma s tržištem, radnik nije više bio definiran kao onaj koji zarađuje nadnicu, već proizvođač – vlasnik koji dobiva dio dobiti od svog poduzeća. Radnici su se onda ponašali više kao kolektivni poduzetnici, nego kao organi radničke kontrole nad upravljanjem poduzeća i društva u cjelini. Osjećaj nemogućnosti upravljanja doveo je do održavanja mentaliteta rada za nadnicu. [2] S druge strane, postojanje birokratske klase dodatno je sprječavalo značajnije radničko odlučivanje. Što se tiče kooperativa, ali donekle i radničkih savjeta, određen pomak prema demokratizaciji radnog mjesta ne garantira da će se cjelokupno poslovanje promijeniti. Kapital i tržište će i dalje raditi po svome, diktirajući svoju logiku i okvir poslovanja kooperativa, dok će unutar radnog mjesta sada postojati demokratski uređeni kapitalisti koji nastavljaju raditi po tržišnoj logici. Zahtijevati radničko suodlučivanje, pa čak i samoodlučivanje, unutar kapitalističkog sustava značilo bi pokriti minimalan aspekt borbe i težnji za pravednije društvo. Vječna dilema kooperativa, ali i radničkih savjeta u Jugoslaviji, bila je proizvodnja za osobnu korist ili za općedruštvenu. Pod kapitalizmom najčešće će prevagnut ova prethodna, dok će potonja zavisiti o solidarnosti i organizaciji u društvu.

Državni socijalizam se s druge strane nameće kao jedini poslodavac, a državna mašinerija u obliku partije raspoređuje višak vrijednosti bez ili sa minimalnim uplivom glasa radnika. Ukoliko se nastoji “odozgo” uvesti učešće radnika u upravljanju društvom, rijetko to postane praksa, već se odnosi na odobravanje prijedloga nametnutih od strane autoriteta, a ne o istinskom upravljanju radnika kako radnim mjestom tako i cjelokupnim društvom. Tako primjerice radnički savjeti u Jugoslaviji nisu participirali u upravljanju, već su to ostavljali direktorima i tehničkim osoblju zbog osjećaja nekompetentnosti i nedovoljnog informiranja. Nametanje takvog sistema dekretima i odlukama “odozgo” ništa ne znači ukoliko to ne proizlazi iz same aktivnosti radnika. Iluzorno je očekivati da će, ako se uvede mogućnost delegatskog donošenja i provođenja odluka, društvo automatski prosperirati. Koliko je besmisleno uvođenje novih odnosa putem dekreta bili su svjesni i jugoslavenski teoretičari koji su pisali u to doba: “Novi odnosi se ne mogu uvesti, oni se izgrađuju u procesu složene i teške borbe između starog i novog, u čemu presudu ulogu imaju snaga, utjecaj i usmjerenost djelovanja organiziranih snaga društva”.[3] Ili: “Ostvarivanje delegatskog sistema u najvećoj mjeri zavisi od toga s koliko će uspjeha radnička klasa obavljati svoje samoupravne i političke funkcije u društvu.”[4] Drugim riječima, oslobođenje radničke klase će biti djelo samih radnika ili se neće niti ostvariti. Samo radnici mogu na svojim leđima iznijetu tu pobjedu budući da to mora izvirati iz njihove samostalne prakse. Organizirano radništvo svjesno potrebe takve prakse teže će se razoriti državnom ili kapitalističkom represijom jer se oslanja na vlastite snage i solidarnu zajednicu.

Samo putem ukidanja najamnog odnosa u kojem pojedinci ili država uzimaju višak vrijednosti i dijele ga po vlastitom nahođenju možemo govoriti o slobodnim pojedincima, jer politička sloboda izvire iz ekonomske. Kada radnici sami budu odlučivali gdje će uložiti svoj višak rada, bez pritiska tržišta ili izvanjskog autoriteta države, tek tada možemo govoriti o ekonomskoj demokraciji.
Jednako tako, zalagati se samo za demokratizaciju ili tzv. podruštvljavanje politike znači parcijalno obuhvatiti problem. Stoga, rasprava o ekonomskoj demokraciji nužno mora sadržavati širi kontekst unutar kojeg se ona ostvaruje jer jedino ovim putem društvo može djelovati na istinski ravnopravnim osnovama. Samo putem ukidanja najamnog odnosa u kojem pojedinci ili država uzimaju višak vrijednosti i dijele ga po vlastitom nahođenju možemo govoriti o slobodnim pojedincima, jer politička sloboda izvire iz ekonomske. Kada radnici sami budu odlučivali gdje će uložiti svoj višak rada, bez pritiska tržišta ili izvanjskog autoriteta države, tek tada možemo govoriti o ekonomskoj demokraciji. Uvođenje demokracije na radno mjesto i u zajednicu zahtijeva temeljitu promjenu kako na samom radnom mjestu tako i na širem političkom i društvenom polju.

Delegatski sistem


Uz ponešto drugačije nazive, oduvijek je postojala praksa razvijena od strane samih radnika, a ne njihove avangarde (koja ih je u mnogim primjerima kočila), u kojoj “predstavnici” ostaju u trajnoj vezi sa svojom bazom koja neposredno, direktno utječu na njihove aktivnosti putem općih sastanaka. Opći sastanci služe za artikulaciju i odlučivanje o problemima koji se tiču kolektiva koje kasnije delegat izvršava.

Tri su osnovne karakteristike delegiranja koje se mogu primijeniti ne samo u ekonomiji, već i na širem političkom polju: mogućnost opoziva (najčešće putem imperativnog mandata[5]), povremeno izvršavanje dužnosti i rotacija.

Mogućnost opoziva nužna je kako bi se neispravne odluke delegata mogle poništiti te po potrebi delegate smijeniti. Jednostavnim načinom opoziva izabranog delegata izbjegava se birokratizacija te se željene odluke provode efikasnije bez kompliciranog sustava opoziva. Delegati bi se trebali moći birati i opozvati na svakom općem sastanku kolektiva. Povremeno izvršavanje dužnosti i rotacija služi ponajprije da se izvršavanje dodjeljuje jednokratno ili na određeno kraće vrijeme te kako se ne bi stvorili predstavnici koji su otuđeni od svoje baze. Praksa profesionalnog predstavljanja nije plodonosna ni za razvijanje samosvijesti koja je ključ uspjeha za buduće pravednije društvo budući da njeguje apatiju, neaktivnost same baze i “predstavničkog čovjeka” jer se očekuje da će se netko drugi pobrinuti za nečije vlastite želje, čime se iz temelja negira ono što se želi postići, a to je samoorganiziranost i samoinicijativa. Rotacija delegata poželjna je kako bi svatko mogao imati učešća u izvršavanju odluka koje je i sam donio te razvio odgovornost prema tim odlukama. U nekim slučajevima nastoji se propisati koliko puta ista osoba može biti birana za delegata, no to se mora shvatiti samo kao dobra smjernica, ali ne i pravilo u funkcioniranju. Sam kolektiv mora odlučiti koja je forma za njega najbolja.

U današnjem kontekstu je stoga nužno izbjegavati zaključke o osnivanju radničke parlamentarne stranke jer se time samo perpetuira postojeći sustav, a naposljetku utone u reformističke aktivnosti. Sama struktura političkog predstavljanja u današnjem parlamentarnom sustavu ne dopušta povremeno izvršavanje dužnosti, već plaćenu profesiju. Fraza “ne glasajmo, organizirajmo se”[6] pogađa stoga u srž takve problematike.

Bitno je napomenuti kako se aktivnosti delegata odvijaju najčešće u slobodno vrijeme ili tijekom radnog vremena i na dobrovoljnoj bazi. To ne znači da će delegat veći dio dana provesti koordinirajući i radeći, već samo da ne postoji pozicija koja služi isključivo za predstavljanje i donošenje samostalnih odluka, a time i moći koja dolazi s tim.
Donošenjem odluka koje su uistinu glas onih osnovnih jedinica društva, zajednice i radnog mjesta, putem delegiranja prestaje potreba za formiranje profesionalnog kadra, bili to političari, birokrati, direktori ili avangarda, koji ne može komunicirati potrebe i želje zajednice i radnog mjesta, a nužno naposljetku djeluje iz osobnog interesa, formirajući time novu klasu, tj. klasnu podjelu.

Hijerarhija se prevazilazi, uspostavlja horizontalnost, a moć odlučivanja i upravljanja ostaje u svojoj osnovi (ostaje u bazi).
Delegatstvo stoga u sebi ne sadrži pojam predstavljanja, već izaslanstva[7], budući da je delegat i sam dio kolektiva koji je zadužen da prenosi stavove samog kolektiva na druge, “šire” ili “više” skupštine. Te skupštine ne sadrže moć samostalnog odlučivanja budući da se sve odluke odobravaju unutar “uže” baze. Povratna sprega stoga je nužna kako bi se ostvarilo dobro funkcioniranje delegatstva. Ovime se odluke i njihovo provođenje uistinu zadržavaju u svojoj bazi, a delegati izvršavaju odluke koje su i sami donijeli na općim sastancima. Hijerarhija se prevazilazi, uspostavlja horizontalnost, a moć odlučivanja i upravljanja ostaje u svojoj osnovi (ostaje u bazi). Pod delegatskim sistemom ne smatram samo način biranja, komunikacije i utjecaja baze na predstavništvo, on nadilazi ova pitanja budući da se može smatrati pretpostavkom za “izgradnju novih odnosa” i “spajanjem baze u obavljanju zajedničkih poslova” i ostvarivanju “interesa društva”.[8] Kao takav nespojiv je s liberalnom demokracijom koja njeguje parlamentarizam i negira upliv kapitala u politiku, ali i samim kapitalizmom jer osnovne jedinice društva same formiraju tijela koja određuju što će i kako proizvoditi te kako će se distribuirati ti proizvodi.

Ostvarivanje sistema delegata nije samo po sebi cilj te se ne može očekivati da će njegovim uvođenjem ekonomska demokracija oživjeti u svom punom smislu riječi. Pretpostavka za njegovo ostvarivanje je politička i ekonomska snaga radnika. Iz ove osnove “treba izrasti delegatski način odlučivanja, kao produžetak samoupravljanja u širim okvirima društva”. Bez ove osnove, delegatski sustav može reproducirati predstavničke odnose, dok bez delegatskog sistema nema mogućnosti uspostave ekonomske demokracije i šire integracije društva putem različitih asocijacija.[9]

Povijest


Delegatski sistem nije nova politička ideja, no uvijek se iznova u povijesti artikulira, uz ponešto drukčiju strukturu, kao sastavni dio direktne demokracije, samoupravljanja, sovjeta, tvorničkih komiteta (fabrikoma), radničkih savjeta, skupština, plenuma i sl. Od Pariške komune, ruskih Sovjeta, talijanskih tvorničkih komiteta, Španjolske revolucije, do nedavnih studentskih blokada, Occupy pokreta, grčkih plenuma i dr., prisutan je pojam delegatstva, odnosno pažljivog političkog i ekonomskog djelovanja i biranja koje omogućava da se moć same baze ne prenosi na više instance, već ostaje “atomizirana”.

Održavanje države na životu dovodi do nemogućnosti značajnijeg utjecaja populacije na pitanja od šireg društvenog značaja, a u takvim uvjetima nametanje ovakvog sistema nužno će reproducirati političko predstavništvo i ekonomski autoritet.
Delegatski sistem u Jugoslaviji zamišljen je kao sustav kojim se postiže samoupravljanje i podruštvljavanje politike. Radnici i građani su u svojim osnovnim samoupravnim organizacijama i zajednicama odabirali delegate i neposredno utjecali na tijek i sadržaj odlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa. Partija i država nastojali su osmisliti takav sistem kako bi do kraja proveli zamisao o odumiranju države i drugih autoritarnih oblika društvenih odnosa (menadžeri i tehnokrati na radnom mjestu). Kako sam prije spomenuo, uvođenje takvih odnosa dekretom “odozgo” ne znači nužno i bolje i pravednije funkcioniranje društva. Iako je samoupravljanje zakonom bilo propisano, društveni odnosi su u praksi poprimili drugačiji oblik, bez značajnog radničkog učešća te sve većim aktivnostima na tržištu. Strukture poput direktora i administrativnih organa bilo je teško opozvati, a često su i dalje bili namještani od strane Partije s velikim arsenalom moći, poput odbacivanja odluka samoupravnih organa ukoliko ih smatra nelegalnim, i odlučivanja o otkazima i zapošljavanju. Zbog stabilnog financijskog statusa i prethodnog znanja u upravljanju ovo osoblje je moglo participirati u “samoupravljanju”, dok su obični radnici zbog spajanja kraja s krajem izostajali u donošenju odluka.[10] Povijest je pokazala da takvi i slični pokušaji nikad nisu rezultirali uspješnom uspostavom socijalizma. Jasno je stoga da održavanje države na životu dovodi do nemogućnosti značajnijeg utjecaja populacije na pitanja od šireg društvenog značaja, a u takvim uvjetima nametanje ovakvog sistema nužno će reproducirati političko predstavništvo i ekonomski autoritet. Naravno, ovo nije jedini faktor koji je doveo do nepotpunog uspjeha u upravljanju na radnom mjestu, no svakako je jedan od ključnih.

Organizirana baza temelj je takvog funkcioniranja, a ona se gradi godinama i desetljećima edukacije, borbe i prakse.

Radno mjesto i zajednica


Potrebno je osim radnog mjesta obuhvatiti i zajednicu unutar koje radnik živi, kako u taktici u suvremenim borbama tako i u pokušaju osmišljavanja budućeg modela. Solidarna i organizirana zajednica važan je faktor u radničkim borbama za bolje uvjete (npr. iskustva brodogradilišta u Puerto Realu), ali i prilikom revolucionarne transformacije društva.

Slijedi kratki opis jedne vrste donošenja odluke i koordinacije, naime federalistički princip koji ujedinjuje radno mjesto (proizvođače) i zajednicu (komunu) koja služi kao politička i administrativna jedinica. Ovaj princip razvijan je u Španjolskoj, a zahvaćao je veliki dio industrije, poljoprivrede i službi, obuhvaćajući u nekim dijelovima i cijele gradove poput Alcoya. Principi koji su primijenjeni u Španjolskoj revoluciji uvelike odgovaraju Bakunjinovoj ideji o dvojnoj socijalističkoj federaciji. Prvi dio čini samoupravno tijelo koje zamjenjuje državu, dok je drugi dio kolektiv organiziran u skladu s industrijom i službama.

Model kojeg su radnici i njihovi sumišljenici osmišljavali sastojao se od mikrorazine gdje postoji pojedino poduzeće ili kvart kao autonomne jedinice koje donose odluke o proizvodnji i potrebama koje treba zadovoljiti. Oni se usklađuju na makrorazini, provodeći usuglašene odluke osnovnih udruženih proizvodnih i potrošačkih jedinica. Koordinacija radnog mjesta i zajednice odvija se pomoću delegata koji prenose stavove svojih osnovnih jedinica te se time usklađuju aktivnosti na široj gradskoj, regionalnoj, nacionalnoj pa i internacionalnoj razini. Takva koordinacija ostvariva je federalizmom koji je prema anarhosindikalističkoj koncepciji istovremeno vertikalan i horizontalan. “Vertikalno, svako poduzeće je udruženo s ostalim poduzećima industrijske grane, sve do nacionalnog nivoa, a različite federacije udruženih industrija čine konfederaciju. Horizontalno, svako poduzeće industrijske grane udruženo je s ostalim poduzećima kraja, stvarajući mjesni savez, mjesni savezi su međusobno udruženi u jednoj općini, općinski savezi su međusobno udruženi i objedinjeni u konfederaciji. Prema tome, bilo da je u pitanju poduzeće, industrijska grana, privreda u cjelini; bilo da je u pitanju mjesto, općina, zemlja – svi oblici ekonomskog, političkog i društvenog života nalaze se pod kontrolom radnika i njihove klasne organizacije.”[11] U Španjolskoj revoluciji možemo taj princip vidjeti i u praksi. Na kongresu u Zaragozi 1936. rečeno je sljedeće:
Stanovnici komune raspravljat će o problemima koji ih se tiču poput proizvodnje, potrošnje, obrazovanja, higijene i svega potrebnog za njezin moralan i ekonomski razvoj. Kada problem pogodi cijelu regiju ili pokrajinu, federacija mora doći do rješenja, a na sastancima federacije sve komune moraju biti predstavljene. Njihovi delegati prenijet će prethodno usvojene odluke svojih komuna. Za razmjenu proizvoda između komuna, Komunalni Savjet će se uskladiti s regionalnom federacijom komuna te s Konfederacijskim Savjetom Proizvodnje i Potrošnje kako bi se utvrdile potrebe ljudi. Usklađivanjem svih komunâ sa Savjetom Proizvodnje i Statistike, problem je pojednostavljen i riješen.[12]
Ovime se nadilazi država budući da putem delegiranja ne postoji odvojenost baze i njezinih izaslanika, odnosno postojanje profesionalnih političara i birokrata, jer je sve pod direktnom kontrolom populacije te se time aktivnost države svodi na administrativnu statističku djelatnost bez moći odlučivanja. Tržište i kapitalizam su uništeni jer viškom rada upravljaju sami radnici te na ravnopravnim osnovama odlučuju gdje će taj višak uložiti. Planiranje ne ide iz jednog centra, već je ono decentralizirano i koordinirano iz same baze.

Naravno, ovaj i bilo koji drugi plan ne smije se shvatiti kao konačan i savršen budući da lokalni uvjeti uvijek traže određenu devijaciju i drukčije usklađivanje zajednice i radnog mjesta. Treba postojati potpuna sloboda organiziranja i treba ostaviti prostora kreativnosti samih sudionika da izgrade društvo na način koji misle da im je najbolji. Važno je međutim istaknuti smjernice dobre prakse ovog neprekidnog klasnog problema.

Ovo je dakako gruba skica funkcioniranja delegata i nekoliko primjera iz povijesti koji svjedoče da je izgradnja ravnopravnog i dijametralno drugačijeg pristupa organizaciji radnog mjesta i cjelokupnog društvenog života itekako moguća, ali i nužna u budućnosti. Većina ovih primjera nije propala zbog vlastitog nefunkcioniranja, već zbog okolnosti u kojima se zbivala – rat, revolucija, blokada, okupacija, prosvjed.
Podcjenjivanje sredstava otpora kapitalističkog društva i starih načina mišljenja predstavljalo je slabost koja je sve do danas uvijek dovodila do poraza ili je sprječavala da se postignu značajni rezultati.[13]
U obrani socijalnih prava treba se organizirati na ravnopravnim osnovama, a u transformaciji društvenih odnosa to treba poslužiti kao model budućeg funkcioniranja. Delegatski sistem je jedna od takvih ideja koja se artikulira drugačijim nazivima, a jedino je ostvariva neposrednim učešćem, odnosno direktnom demokracijom.

Najbolji način da pružimo otpor je rame uz rame s radnicima i seljacima, na ulici, radnom mjestu i u zajednici, obrazovanjem i akcijama solidarnosti. Možda je to i najteži put, no on nam pruža jedinu garanciju da će organizirana sila izvojevati pobjedu.

Davor Popdankovski
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija


Bilješke:

[1] Svojevrsna paradigma ove cjelokupne transformacije svijesti od radničkog učešća u poslovanju do nužnosti menadžera je Vesna Pusić. Iako doktorirala na temu ”Uloga kolektivnog odlučivanja u ostvarivanju radničkih interesa”, 90ih godina izdaje knjigu ”Vladaoci i upravljači” gdje se zalaže za ulogu menadžera najuspješnijih hrvatskih poduzeća u području upravljanja.
[2] Immanuel Ness i Daniel Azzellini, ”Ours to master and to own”, Haymarket books, Chicago, 2011
[3] Miodrag Višnjić, ”Delegatski sistem”, Zajednica klubova samoupravljača Beograda, 1977., str. 247
[4] Ibid., str. 206
[5] Imperativan mandat nalaže da delegat djeluje onako kako je sam kolektiv odlučio, dakle po nalogu onih koji su izabrali delegata.U Jugoslaviji se nastojalo uspostaviti delegiranje sa mandatom koji nije imperativan, dakle donekle slobodan u donošenju odluka za određenu organizaciju, ali je delegat svejedno bio odgovoran svojoj bazi. Međutim, samo učešće u samoupravljanju se smanjivalo, te se opet formirala određena vrsta predstavništva i tehnokracije budući da su samo stručnjaci i menadžeri vršili te dužnosti.
[6] http://masa-hr.org/radnicka-klasa-ne-glasa
[7] Delegatski sistem, str. 16
[8] Ibid., str. 17
[9] Ibid., str. 216
[10] Theo Schulze, ”Yugoslavia’s way: The Workers’ Council system”, http://www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol23/no03/schulze.html
[11] Rene Berthie: Anarhosindikalističke koncepcije samoupravljanja, http://masa-hr.org/content/rene-berthie-anarhosindikalisti%C4%8Dke-koncepcije-samoupravljanja
[12] Ekonomija anarhizma, Izdavački komitet Lokalne grupe Rijeka, u tisku
[13] Komunističko-anarhistička tribina: Uvjeti samoupravljačke revolucije, http://masa-hr.org/content/komunisti%C4%8Dko-anarhisti%C4%8Dka-tribina-uvjeti-samoupravlja%C4%8Dke-revolucije


Literatura

1. Immanuel Ness i Daniel Azzellini, Ours to master and to own, Haymarket books, Chicago, 2011.
2. Miodrag Višnjić, Delegatski sistem, Zajednica klubova samoupravljača Beograda, 1977., str. 247
3. http://masa-hr.org/radnicka-klasa-ne-glasa
4. Theo Schulze, Yugoslavia’s way: The Workers’ Council system, http://www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol23/no03/schulze.html
5. Rene Berthie: Anarhosindikalističke koncepcije samoupravljanja, http://masa-hr.org/content/rene-berthie-anarhosindikalisti%C4%8Dke-koncepcije-samoupravljanja
6. Ekonomija anarhizma, Izdavački komitet Lokalne grupe Rijeka, u tisku
7. Komunističko-anarhistička tribina: Uvjeti samoupravljačke revolucije, http://masa-hr.org/content/komunisti%C4%8Dko-anarhisti%C4%8Dka-tribina-uvjeti-samoupravlja%C4%8Dke-revolucije

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve