Neoliberalizam u tranziciji

Joachim Becker profesor je ekonomije na Sveučilištu u Beču, gdje predaje razvojnu ekonomiku, političku ekonomiju i teorije države. U prosincu je održao predavanje o krizi i finacijalizaciji u Istočnoj Europi, u sklopu godišnjeg ciklusa predavanja Delavsko-punkerske univerze na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Tu smo priliku iskoristili za razgovor o trenutnoj ideološkoj konjunkturi, genealogiji neoliberalizma u našoj regiji, financijalizaciji kao jednom od njegovih ključnih aspekata te perspektivama za progresivnu budućnost Europske unije. Upravo te teme naime trenutno predstavljaju ključne točke njegova akademskog i publicističkog programa.

Prije nego se upustimo u analizu trenutne finacijske i gospodarske krize te njenih specifično europskih uzroka i manifestacija, želio bih da kažemo još koju o pratećoj ideološkoj konjunkturi. Mislim na skup ideja koje John Quiggin učinkovito sumira pod izrazom “zombi ekonomika” jer se održavaju kao ideje vodilje akademske i političko-ekonomske prakse unatoč tome što bi ih trenutna kriza morala jednom zauvijek diskreditirati. Što mislite, zašto te ideje uspijevaju očuvati iluziju točnosti i privilegiran institucionalni položaj čak četiri godine nakon izbijanja krize globalnog političko-ekonomskog sustava koij su ideološki utemeljivale? Je li moguće konačno uočiti pukotine u njihovoj hegemoniji koje bi naznačivale barem blagu promjenu, ako već ne i radikalni raskid s trenutnom ideološkom konjunkturom?

Slažem se kako su neoliberalne ideje izgubile vjerodostojnost, pa ipak se održavaju kao doktrina na kojoj se temelje sve gospodarske politike. U javnim raspravama se ekonomistima klasične škole ekonomske misli često postavlja pitanje: “Zašto uglavnom niste uspjeli predvidjeti izbijanje krize?” Na to pitanje ne uspijevaju pronaći zadovaljavajući odgovor. Pred takvim izazovima ekonomisti pokušavaju ekonomsko polje zatvoriti na načine koji su još više ograničavajući nego do sada.

U Europi i SAD-u neoliberalni koncepti i dalje služe interesima, barem kratkoročnim, moćnih predstavnika kapitala. Međutim konstelacija interesa nije jednaka u svim državama. Prevladavajući krugovi anglosaksonskih država s posebno razvijenim financijskim sektorima neprijateljski su raspoloženi spram prijedloga o strožem nadzoru financijskog sustava, npr. hedge fondova, dok su neke vlade kontinentalne Europe po tom pitanju otvorenije. Njemačka vlada i njemačko gospodarstvo posebno su neprijateljski raspoloženi spram protucikličkih fiskalnih politika jer se one sukobljavaju s izvoznom orijentacijom i neomerkantilizmom njemačkog kapitala. Prevladavajući se gospodarski interesi u znatnoj mjeri zrcale i u konceptualnoj orijentaciji ključnih institucionalnih kreatora gospodarskih politika i think-tankova. U Francuskoj je gospodarska sfera znatno podjeljenija, a opozicijske sile militantnije. To se odrazilo i na druge europske zemlje u vidu otvorenije rasprave o politikama potrebnima za borbu protiv krize.

Ipak, raskide s pravovjernošću moguće je uočiti u nekim dijelovima poluperiferije. Tako u Latinskoj Americi dolazi do oživljavanja i jačanja kritičkih tradicija ekonomske misli. Neoliberalne politike diskreditirale su se neuspjehom razrješavnja kriza koje su se nizale prošlog desetljeća. Politički odnosi snaga promijenili su se u korist progresivnijih politika, zbog čega su se reakcije na trenutnu globalnu krizu razlikovale od reakcija u Europi i SAD-u. Brazilska je vlada na primjer uvela (doduše blag) nadzor nad međunarodnim tokom kapitala, upotrijebila bankovni sektor u javnom vlasništvu u svrhu poticanja potražnje i nastavila s ekspanzivnim politikama plaća. Kineska je vlada pokrenula protuciklične fiskalne mjere sa znatnim naglaskom na “zelene” investicije. Za dijelove periferije trenutna bi kriza mogla predstavljati priliku za uvođenje progresivnijih politika.


Prijeđimo na teme koje se neposrednije tiču Vašeg akademskog rada. Većina literature o neoliberalizmu koncentrira se na njegove zapadnoeuropske i sjevernoameričke intelektualne i političko-ekonomske izvore, dok se neoliberalizam u Istočnoj Europi primjerice doživljava više kao uvezen pojam. Ima li u takvom shvaćanju istine ili se ono mora proširiti uvažavanjem unutarnjih faktora kao što su klasni interesi i strukture nakadašnjih (nominalno) socijalističkih režima? I ako možete ukratko ocrtati najznačajnije otklone istočnoeuropske tranzicije k neoliberalizmu, u usporedbi s načinima na koji je isti (ili barem analogni) rezultat obično postignut na zapadu kontinenta?

Ne smijemo zaboraviti kako povijesne začetke trenutnog vala neoliberalnih politika nalazimo u vojnim diktaturama južne Latinske Amerike (Argentina, Čile, Urugvaj). Dok su ekonomski savjetnici u Čile dolazili iz Chicaga (famozni “dečki iz Chicaga”), u Argentini su zagovornici neoliberalne politike pripadali domaćim think-tankovima i bili tijesno povezani s poslovnim krugovima. U obje su zemlje od uvođenja neoliberalnih mjera najviše profitirali poslovni krugovi različitih područja djelovanja s velikim financijskim potrebama. Mali i srednje veliki proizvođači, orijentirani na domaće tržište, bili su na taj način potisnuti na političku marginu, a naštetila im je i kombinacija precijenjenih domaćih valuta i nagle liberalizacije vanjske trgovine.

Gospodarski je rast u to vrijeme pokretala potrošnja država južne zone, poduprta zaduživanjem. Privatizacija je sustava socijalne skrbi i javne infrastrukture za grupos económicos otvorila nova područja eksploatacije. Ipak, taj je model ovisio o stalnom pritjecanju kapitala i fiksnom deviznom tečaju. Prvi se put urušio ranih 80-ih godina kada su međunarodne kamatne stope naglo porasle, a fiksni se tečaj više nije moglo braniti. Usprkos tom neuspjehu, model financijaliziranog neoliberalizma upotrebljen je i 90-ih godina u više država Latinske Amerike, ali je ponovno rezultirao teškim krizama. Posljednja od njih dovela je do temeljitih promjena širom Latinske Amerike iako su se neoliberalne mjere – poput privatizacije sustava socijalne skrbi i javne infrastrukture te ukidanja radničkih prava – pokazale poprilično žilavima. Dio srednje klase još uvijek žali za vremenima neobuzdanog neoliberalizma jer ga povezuju s jeftinim pristupom uvoznim proizvodima.

U razdoblju tranzicije u kapitalizam Istočna je Europa iz Južne Amerike uvozila političke tehnike. José Piñera, koji je za vrijeme vojne diktature u Čileu vršio dužnost ministra rada i ministra rudarstva, bio je više puta pozvan u Slovačku održati seriju predavanja o privatizaciji mirovinskog sustava. Baš kao u Latinskoj Americi, i u Istočnoj Europi neoliberalne mjere možemo povezati kako sa stranim tako i s domaćim gospodarskim interesnim skupinama, a na oba područja došlo je do stvaranja financijskih grupacija raznih sfera djelovanja. U Slovačkoj se na primjer kao najvidljivije financijske grupacije pojavljuju Penta i J&T. Od samog su početka bile povezane s vladajućom politikom, posebno neoliberalnim desnim strankama. Posebno su profitirale od privatizacijskih politika slovačkih desnih vlada. U slučajevima privatizacije većih dijelova javne infrastrukture povezale su se sa stranim tvrtkama, a u manje projekte upuštale su se same. Penta se na primjer posebno posvetila privatizaciji slovačkog javnog zdravstva i pokušala pridobiti kontrolu nad cijelim lancem zdravstvenih usluga – od bolnica do zdravstvenog osiguranja. Pritom su joj, pružanjem konceptualnog okvira zdravstvenih politika po njenom ukusu, pomagali i neoliberalni think-tankovi.

Čini mi se kako su se u Istočnoj Europi – više nego u Latinskoj Americi – lokalne interesne skupine našle u ulozi podređenih partnera stranih interesnih skupina. U razdoblju državnog socijalizma buržoazija nije postojala, da bi se pojavila tek u tranziciji u kapitalizam. Domaći je kapital u Istočnoj Europi bio u nepovoljnijem položaju nego u Latinskoj Americi. S druge strane i sindikati i organizirana politička ljevica bili su slabiji u Istočnoj nego u Zapadnoj Europi i Latinskoj Americi. Krivnju za tu razliku pripisujem političkoj atomizaciji masa pod državnim socijalizmom. Uglavnom slab radnički pokret poprilično je olakšao uvođenje neoliberalnih mjera u Istočnoj Europi. Slovenija je iznimka u regiji, njen je sindikalni pokret među najjačima u cijeloj Europi, pa njena tranzicija u kapitalizam pokazuje više neokorporativističke nego neoliberalne značajke.

U Zapadnoj se Europi neoliberalizam prvo uvodi u anglosaksonskim državama gdje je financijski sektor bio najjači, a socijalna država – zbog svog liberalnog okvira – najslabija. U državama kontinentalne Europe uvođenje neoliberalnih mjera bilo je teže. Socijalna država i javni sektor bili su dublje ukorijenjeni. Veliki dio tamošnjeg stanovništva kapitalizam britanskog i američkog tipa ne smatra poželjnim modelom. Desničarski političari ponegdje zagovaraju određene elemente istočnoeuropskog neoliberalizma, na primjer jedinstvenu poreznu stopu, međutim takvi prijedlozi rijetko nailaze na odobravanje šire javnosti. Zbog institucionalnog otpora uvođenje je neoliberalnih mjera u većini zemalja Zapadne Europe znatno postupnije i djelomičnije nego u većini zemalja Istočne Europe.

Utjecajni gospodarski interesi i desne vlade iskorištavaju trenutnu krizu kao izgovor za uvođenje sve radikalnijih neoliberalnih mjera i u Zapadnoj Europi. Programi pomoći Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda namijenjeni Grčkoj, Irskoj i Portugalu uvjetovani su uvođenjem temeljitih i dalekosežnih neoliberalnih mjera. Periferne države eurozone suočene su s izborom između uvođenja radikaliziranog neoliberalizma i napuštanja eurozone. Članstvo u eurozoni i obećanje o financijskoj stabilnosti dosad su se pokazali kao učinkovito sredstvo discipliniranja. Europske vlade pod vodstvom Njemačke zagovaraju institucionalizaciju neoliberalnih mjera koje nalikuju paketima proračunske štednje EU i MMF-a, primjerice kroz strožu primjenu Pakta o stabilnosti i rastu. Europeizirane će politike proračunske štednje najvjerojatnije dovesti do rezultata koje euroliberalni političari ne žele doživjeti: novog kruga gospodarske recesije i financijske krize te možda čak i raspada EU. Pobjeda njemačke neoliberalne agende zasigurno će njemački kapital predstaviti kao “pobjednika” nove Europe, no ta će se pobjeda vjerojatno ubrzo pokazati Pirovom.

U svojim djelima, na primjer u predavanju koje ste na tu temu održali u okviru ovogodišnjeg ciklusa predavanja Delavsko-punkerske univerze, često se bavite procesom financijalizacije. Možete li našim čitateljima pojasniti na koje je načine taj proces upleten u širu političko-ekonomsku mrežu neoliberalizma, kako se institucionalizirao u okviru Europske unije, kako se manifestirao u Istočnoj Europi te kako je utjecao na tijek i doseg trenutne financijske i gospodarske krize u regiji?

Uzmemo li vrlo široku definiciju, financijalizaciju možemo odrediti kao način gospodarskog razvoja koji se temelji na financijskom sektoru. Obično se pojavljuje kao posljedica strukturne stagnacije proizvodnih sektora. U takvoj konstelaciji kapital traži vrlo fleksibilne investicije s visokom likvidnošću, a čini se kako financijske investicije ispunjavaju te kriterije. Financijalizacija se pojavljuje u više oblika. Kao prvo, predstavljati je može rast financijskih tržišta. U tom je slučaju agens akumulacije inflacija cijena financijske imovine. Vlade su na različite načine omogućile rast financijskih tržišta, od njihove liberalizacije do privatizacije mirovinskih sustava. Privatizacijom se mirovinskih sustava u financijska tržišta protiv njihove volje uključuje i radnike. Time oni postaju izloženi financijskim krizama koje su naličje financijalizacije. Naime cijene imovine pod uvjetima stagnacije proizvodnje ne mogu rasti u nedogled. U određenoj točki postaje nemoguće previdjeti enormne razlike između vrijednosti aktive i profita te baloni pucaju.

Kao drugo, financijalizacija se može temeljiti i na visokim kamatnim stopama. Ako su kamatne stope na zajmove znatno veće od onih na depozite, banke mogu ostvarivati velike profite. Takvu je konstelaciju moguće uspostaviti specifičnom financijskom regulacijom. Vlade mogu poticati privatno zaduživanje. Mogu na primjer ponuditi poticaje na zajmove za nekretnine pod izlikom poticanja privatnog vlasništva nad nekretninama. Mnoge su vlade u nedavnoj prošlosti primijenile upravo tu taktiku. Taj drugi oblik financijalizacije vrlo je važan u Istočnoj Europi iako joj u predkriznom razdoblju nije bila strana niti inflacija vrijednosti imovine koja je u Istočnoj Europi bila ograničena prvenstveno na jedno tržište: nekretnine. Na tržištu nekretnina glavnu ulogu u regiji uglavnom igra domaći kapital, dok u bankovnom sektoru prevladavaju strane banke (s iznimkom Slovenije).

Povijesni novitet zadnjeg vala financijalizacije krije se prvenstveno u uključivanju radnika i nižih srednjih klasa. U financijalizaciju su bili gurnuti uglavnom na dva načina. Kao prvo, privatizirani su mirovinski sustavi. Kao drugo, nekretninska i potrošačka zaduženja zadobijaju na važnosti u svjetlu stagnacije, pa čak i opadanja iznosa realnih plaća. U Mađarskoj, Jugoistočnoj Europi i baltičkim zemljama većina tih zaduženja denominirana je u stranoj valuti, u eurima ili švicarskim francima. Kamatne su stope bile niže za kredite u stranim valutama što ih je učinilo privlačnijima za zajmoprimce iz Istočne Europe. Ti su zajmoprimci uglavnom podcijenili rizik promjene deviznih tečajeva, a bankama nije bilo u interesu da ih o tim rizicima informiraju.

Nagli porast zaduženja u istočnoeuropskim državama djelomično je financiran vanjskim zaduživanjem. Zbog razlika u kamatnim stopama u odnosu na Zapadnu Europu takvo je zaduživanje bankama bilo kratkoročno isplativo, a rizike promjene tečaja prebacile su na svoje korisnike. Usprkos tome i banke ipak ostaju ranjive na devalvaciju i deprecijaciju valute. Devalvacija bi domaće valute na primjer značila poteškoće za zaduženu srednju klasu jer bi njihovi dugovi, denominirani u stranoj valuti, zbog devalvacije poskupjeli. Problemi dužnika na kraju uvijek dovedu i do problema vjerovnika (banaka), zato je očuvanje precijenjenog tečaja bio ključni cilj gospodarskih politika Mađarske, Jugoistočne Europe (Bugarska, Hrvatska, Rumunjska, Srbija) i baltičkih država. Precijenjeni devizni tečajevi uzrokovali su podbačaj industrijskog razvoja. Zbog toga u predkriznim godinama nastaju enormni trgovinski deficiti, kao i deficiti platnih bilanci, koje je trebalo pokrivati vanjskim zaduživanjem.

Trenutna je kriza prouzročila propast modela rasta temeljen na vanjskom zaduživanju. Kriza je bila posebno duboka u državama sa slabim industrijskim sektorom i visokim vanjskim dugom. U Latviji, nekada uzornom primjeru implementacije neoliberalnih mjera, BDP je u trenutku krize pao za više od 20%. U usporedbi s tim državama kriza je bila blaga u Češkoj i Poljskoj, koje imaju relativno jak industrijski sektor i mali vanjski dug. Odgovori na krizu također su se razlikovali. Dok je poljska vlada već neko vrijeme uvodila ekspanzivne fiskalne mjere, države s visokim vanjskim dugom odlučile su se za oštre mjere proračunske štednje, negdje na poticaj programa EU i MMF-a (Latvija, Mađarska i Rumunjska), a drugdje bez eksplicitno prisutne ruke međunarodnih institucija (Hrvatska).

Glavni je cilj mjera proračunske štednje sprečavanje devalvacije valuta. Europska komisija na tome je inzistirala dogmatičnije od MMF-a. Zapadnoeuropske banke ne žele devalvaciju valuta jer bi to značilo pad vrijednosti njihove aktive u državama s tim valutama i enormne probleme s vanjskim dugom. Isto vrijedi i za srednju klasu, iz gore navedenih razloga. Vlade su se stoga odlučile za put eufemistički nazvan “interna devalvacija” koji u stvari znači rezanje plaća i mirovina te iznimno restriktivnu fiskalnu politiku. BDP je pao, nezaposlenost narasla, trgovinska razmjena i platna bilanca su se popravile. To se dogodilo prvenstveno zbog drastičnog pada domaće potražnje. Tu i tamo dolazi i do blagog oporavka izvoza. U slučaju Latvije dogodio se čak i znatan rast izvoza drvnih proizvoda, pod cijenom ubrzanog iscrpljivanja resursa. Proizvodna struktura nije unaprijeđena, štoviše, nastavlja propadati. Recesija je teret zaduženosti dodatno otežala. Strukturni problemi nisu riješeni, dapače, dodatno su se produbili.

U trenutnim raspravama o budućnosti EU možemo čuti i glasove onih koji se ne boje zagovarati rješenja koja su barem zadnjih dvadeset godina bila uklonjena s političkog dnevnog reda: tranziciju iz kapitalizma u društveno i ekološki održiviji političko-ekonomski sustav. Na stranicama se časopisa International Viewpoint na primjer povela zapažena rasprava u kojoj jednu stranu zastupa Michael Husson, a drugu Costas Lapavitsas. Dok Husson predlaže EU kao institucionalno ishodište progresivne političke strategije, Lapavitsas negira njezin progresivni potencijal i predlaže povlačenje u okvire nacionalnih država. Slažete li se s kojim od ta dva stajališta? Što mislite koji bi pristup, u okviru Vaše preferirane političke strategije, bio prikladan za male države poput Austrije i Slovenije?

Na apstraktnoj razini sasvim je sigurno moguće zamisliti progresivne načine izlaska iz krize koji bi proizlazili iz okvira EU i MMF-a. Uključivali bi ekspanzivne politike plaća i fiskalne politike u državama s velikim suficitom platne bilance, poput Njemačke, industrijske politike na periferiji (bitna točka koju Micheal Husson previđa), progresivnije oporezivanje te barem djelomičnu socijalizaciju i preuzimanje nadzora nad financijskim sektorom. Međutim Husson podcjenjuje političke zapreke koje bi na razini EU mogle biti postavljene na put progresivnih politika. U odnosu na nacionalne institucije, institucije EU znantno su učinkovitije osigurane od pritiska stanovništva, stoga je mobilizacija društvenih proturječja ograničena na nacionalne države.

Posebnost institucija EU leži također i u njihovim untarnjim odnosima snaga, koji su naklonjeni tijelima izvršne vlasti, dok se parlamente sve više marginalizira. Institucionalno uređenje nudi moćnim (poslovnim) lobijima privilegiran pristup do centara koji donose odluke. Posljednjih je godina EU svojim članicama znatno suzila prostor za oblikovanje politika, a u tom se smjeru kreću i trenutne težnje kojima se nacionalnim parlamentima želi oduzeti nadležnost za odlučivanje o ključnim pitanjima kao što su fiskalne politike. Na taj način fiskalna pravila, koja toliko gorljivo zagovara njemačka vlada, nacionalnim parlamentima znatno ograničavaju mogućnosti pri osmišljavanju proračuna. Smatram da je od suštinske važnosti spriječiti tu dedemokratizaciju politike te se izboriti za demokratizaciju nadzora nad donošenjem političkih odluka i očuvanje nacionalnih političkih prostora za progresivne politike, što je ujedno i ključni cilj kojem bi trebale težiti manje države poput Austrije i Slovenije.

Druga stvar koju Husson podcjenjuje jest nejednakost gospodarskog razvoja u EU. On se tim pitanjem uopće ne bavi unatoč tome što je to središnji element trenutne krize. Za razliku od Hussona, Costas Lapavitsas jaz između centra i periferije postavlja u samo središte svoje analize. On tvrdi kako bi izlaz perifernih država iz eurozone trebao biti temelj lijeve alternative mjerama proračunske štednje. Međutim on podcjenjuje kratkoročne posljedice izlaska iz eurozone. U zadnjem broju časopisa Socialist Register on piše kako bi u tom slučaju bila “najvažnija briga kako spriječiti da se monetarni šok pretvori u bankovnu krizu”. Međutim argentinsko iskustvo ukidanja valutnog odbora i devalvacija pesa od prije deset godina pokazuje kako napuštanje rigidnog monetarnog režima nužno dovodi do općeg financijskog šoka. U trenutku kada deprecijacija valute postane stvarna mogućnost, ljudi počinju prazniti svoje račune u toj državi i seliti novac drugdje. Zbog toga vjerojatno ne bi bilo dovoljno tek uvesti nadzor nad kapitalom i granicama već i ograničiti podizanje gotovine s računa. To bi zasigurno imalo znatne posljedice kako za proizvodni sektor tako i na svakodnevni život u toj državi (oboje se u Argentini i dogodilo). Također se može očekivati da bi poticaj koji bi devalvacija pružila proizvodnom sektoru bio manji nego u Argentini ili Urugvaju jer je ovisnost o uvozu puno veća u Južnoj Europi nego u latinskoameričkoj ekonomskoj zoni. Napuštanje eurozone s fiksnim deviznim tečajem i ponovno uvođenje nacionalne valute možda i jest politički prijeko potreban potez, ali je i znatno teži nego što to misli Lapavitsas.

Da rezimiram, slažem se s Lapavitsasom kad kaže da su politički uvjeti toliko heterogeni da bi se u različitim dijelovima eurozone i EU lijeve alternative primijenile na prilično različite načine. Pitanje članstva u eurozoni mnogo je važnije za zemlje periferije nego za centar. Osim klasnih nejednakosti u obzir treba uzeti i nejednakomjernost uzorka europskog gospodarskog razvoja.


Razgovor vodio Rok Kogej, Delavsko-punkerska univerza
Objavljeno na stranici Mi smo univerza u suradnji s Tribunon
Sa slovenskog preveo Goran Matić
Lektura: Jana Pamuković

Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 24. kolovoza 2022. Dekoloniziranje čovječanstva "Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
  • 22. kolovoza 2022. Ropstvo i razvoj Afrike "Afriku se u konvencionalnim tekstovima o temi transatlantske trgovine još uvijek odbacuje po kratkom postupku. Međutim, kad god bi se ova tema istraživala, pokazalo bi se da je Afrika bila povijesno neophodna za vodeće klasne sile u Europi. Feudalne zemljoposjedničke klase koje su sudjelovale u prekomorskoj ekspanziji ne bi se mogle obnoviti (u obliku kvazi-feudalnih plantaža i dodjele zemljišta), a novonastala kapitalistička klasa trebala je Novi svijet kako bi korigirala društvenu ravnotežu u Starom. Postigli su to integracijom dvaju Amerika u mrežu financijskih i tržišnih odnosa kojima su oni sami dominirali u gradskim središtima. Afrika je također pomogla proširiti tržište za jeftine europske manufakture i ojačati tehnike garantiranja kapitala i kredita; no, naravno, ključna uloga Afrike bila je ona dobavljača radne snage za koju u to vrijeme nije bilo drugih alternativa."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve