Stipe Ćurković: Proletarijat bez domovine

Donosimo vam tekst Stipe Ćurkovića objavljenog u sklopu temata o migrantskom radu koji je nastao kao plod suradnje Centra za radničke studije i Zareza. Autor se u tekstu bavi pojavom migrantskog rada unutar “države blagostanja”, koji je poslužio kao najava nove, neoliberalne, sudbine radnika u cjelini.


Tržišna demokracija


Veći dio rasprava o restauraciji kapitalizma u postjugoslavenskom prostoru pati od upadljive konceptualne kratkovidnosti i empirijske selektivnosti. Koncept koji ih i dalje dominantno strukturira jest tranzicija. Ako koncept tranzicije i sugerira obuhvatne procese društvene transformacije, čini to na način koji analitički preciznom zahvaćanju skupu fenomena koje pokušava imenovati više odmaže, nego što mu pogoduje. Dobivamo nediferencirano svođenje političkih i ekonomskih transformacija – “demokratizaciju” i parlamentarno višestranačje s jedne, i fundamentalne promjene vlasničkih odnosa s druge strane – pod isti pojam, a time i konceptualnu predradnju i polazište za narative koji impliciraju simbiotičan odnos ili čak strukturnu međuzavisnost liberalne demokracije i parlamentarizma s kapitalističkim načinom proizvodnje. Time se briše samo pitanje o eventualnim kontradikcijama između “demokratizacije” u političkoj sferi i koncentracije proizvodnih resursa u privatnim rukama. No, upravo bi to pitanje trebalo stajati u središtu svake dosljedne rasprave o prirodi i stupnju demokratičnosti kapitalističkih društava, pa i onih “tranzicijskih”.

Ono što je na vrhuncu “države blagostanja” moglo izgledati kao nepovratna realizacija socijaldemokratskog ideala kapitalizma s ljudskim licem, iz današnje se perspektive otkriva kao iznimka u povijesti kapitalizma, koja je svoje postojanje dugovala cijelom nizu specifičnih i teško ponovljivih historijskih okolnosti.
Činjenica od koje je uputno krenuti jest da privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju podrazumijeva monopolizaciju odluka o svrsi, opsegu, obliku i tehničkoj organizaciji proizvodnje. Donošenje tih odluka postaje ekskluzivnim prerogativom vlasnika. Profitni motiv i međuigra anarhičnih sila tržišnog natjecanja predstavljaju temeljnu racionalnost i privilegirane arbitre pri odlukama o korištenju resursa nužnih za reprodukciju društva u cjelini. Alokacija resursa i proizvoda rada je spontana: nije rezultat procesa političke deliberacije na temelju svjesne prioretizacije društvenih potreba, nego se odvija putem slobodnih tržišnih transakcija, u razmjeni za novac.

Apologeti upravo tu odsutnost centralne instance i spontani karakter tržišnih transakcija tumače kao dokaz inherentno demokratske prirode tržišta. Tržišni ishodi nisu rezultat procjena političkih instanci moći i njihove samovolje, nego rezultat zbroja individualnih odluka slobodnih aktera u složenoj mreži dobrovoljnih interakcija kojima upravlja jedino logika ponude i potražnje. U dosljedno izvedenoj varijanti tog argumenta, tržište tako nije samo garant efikasnosti alokacije resursa, nego i model optimalne realizacije demokratskih ideala. Ako iza svake tržišne transakcije stoji slobodna odluka slobodnog pojedinca, onda i rezultat njihova zbroja posjeduje legitimitet demokratski optimalnog rezultata. Ako svaki slobodni pojedinac svakodnevno na tržištu spontano “glasuje novčanikom”, onda interferencije u tržišne procese od strane političkih instanci – pa i onih s nominalno demokratskim legitimitetom – po definiciji smanjuju prostor individualne suverenosti i slobode. Ako je tržište društveni mehanizam koji jamči optimalnu realizaciju slobode izbora i slobodne volje svakoga pojedinca, onda je širenje tržišta na sve veći broj društvenih sfera istoznačno s njihovom demokratizacijom.

Iz toga slijedi i nedvosmislen odgovor na pitanje o eventualnim kontradikcijama između monopola privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i demokracije – kontradikcije nema! Vlasnici sredstava za proizvodnju odluke doduše donose slobodno i samostalno, no one ipak moraju proći “ratifikaciju” tržišta. Ako vrsta, kvaliteta ili cijena proizvoda koji nude ne odgovara zahtjevima i potrebama potencijalnih kupaca, oni neće opstati kao proizvođači. Tržište, kao mehanizam koji vlasnike sredstava za proizvodnju podvrgava volji i željama kupaca, tako dugoročno jamči da će prirodni i društveni resursi biti korišteni sukladno interesima i potrebama većine, neovisno o tome u čijem se vlasništvu oni nalazili. Mehanizmi demokratske kontrole inherentni slobodnom tržišnom natjecanju superiorni su svakom obliku neposredne političke kontrole nad postojećim resursima i sredstvima za proizvodnju: jedino tržište “krive odluke” o njihovom korištenju neposredno kažnjava ekonomskim neuspjehom i tako osobni interes vlasnikâ neraskidivo veže uz zadovoljenje potreba većine. Privatni vlasnik, pod prijetnjom “tržišne eksproprijacije” u konkurentskoj borbi s drugim proizvođačima, prisiljen je resurse u svom vlasništvu koristiti na način koji odgovara interesima i zadovoljava potrebe odgovarajućeg broja potencijalnih kupaca.

“Dvostruka sloboda” – najamnog rada


Marx je primijetio da idilični zaključci ove argumentacijske logike proizlaze direktno iz njezinih temeljnih premisa i svođenja kapitalizma na sferu tržišne razmjene između apstraktnih slobodnih pojedinaca. Slobodna razmjena na tržištu, međutim, podrazumijeva i trgovanje specifčnim oblikom robe, na čijoj dostupnosti kapitalistički način proizvodnje počiva – radnom snagom. “Slobodni pojedinci” koji ulaze u slobodne tržišne transakcije tako se dijele na dvije fundamentalne skupine: one koji slobodno raspolažu sredstvima za proizvodnju u svome vlasništvu; i one druge, “oslobođene” vlasništva nad istima, kojima za osiguranje vlastite reprodukcije ne preostaje ništa drugo nego da se “slobodno” koriste pravom prodaje vlastite radne sposobnosti kao robe. Kako je ta “dvostruka sloboda” bez alternative (ako isključujemo “slobodu” izbora vegetiranja u materijalnoj i društvenoj bijedi), ona na koncu nije ništa drugo nego ime za ne-slobodu “nijeme” sistemske prinude, koja se u procesu proizvodnje prevodi u podvrgavanje diktatu kapitala. U poglavlju o prvobitnoj akumulaciji prvog toma Kapitala, Marx je skicirao historijsko rođenje klase “dvostruko slobodnih” najamnih radnika u “blatu i krvi”. No, upravo značaj tog aspekt rasprave o prvobitnoj akumulaciji često se previđa. Historijski novum i epohalni značaj prvobitne akumulacije ne leže u činjenici nasilnog prisvajanja vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (iako Marx, u polemici s apologetskim mitovima klasične političke ekonomije, i taj aspekt naglašava), nego u njezinu specifičnom rezultatu: stvaranju populacije bez pristupa sredstvima za vlastitu reprodukciju. Izbor imena koji Marx toj klasi daje naglašava centralnost kriterija fundamentalnih uvjeta reprodukcije za razumijevanje njegove klasne teorije. Proletarijat tako ne karakteriziraju primarno oblici konkretnog rada koje za kapital u nekom periodu pretežno obavlja (poljoprivredni u ranom agrarnom kapitalizmu, industrijski u kasnom devetnaestom i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, itd.), nego puka činjenica da egzistenciju mora osigurati prodajom svoje radne sposobnosti na tržištu.

Tek kriterij strukturne ovisnosti reprodukcije proletarijata o prodaji vlastite radne snage na tržištu rada tu klasu otkriva kao jednu od dvije konstitutivne klase kapitalističkog načina proizvodnje. Postojanje te klase nužan je uvjet mogućnosti realizacije određene količine novca i sredstava za proizvodnju kao kapitala. Tek sa zapošljavanjem najamnog rada, vlasnici sredstava za proizvodnju postaju kapitalistima. Samo ako pritom iz radnika uspiju izvući vrijednost koja je veća od vrijednosti njihove radne snage (tj. nadnice), mogu ostvariti profit.

Stupanj proletarizacije


No, definicija proleterskog stanja kao stanja strukturne ovisnosti o prodaji vlastite radne snage daje tek klasnu analizu kapitalističkog načina proizvodnje na najapstraktnijoj razini – identifikacijom minimalnih konstitutivnih invarijanti klasne kompozicije koje čine nužni uvjeti mogućnosti reprodukcije svakog kapitalističkog društva. Na toj razini analitičke apstrakcije, međutim, nije moguće odgovoriti na pitanje o konkretnom stupnju proletarizacije najamnog rada u nekom historijski i geografski konkretnom kapitalističkom društvu. Apsolutni stupanj proletarizacije, koji možemo definirati kao stupanj apsolutne ovisnosti o nadnici kao jedinom izvoru sredstava nužnih za reprodukciju, na razini analize konkretnih kapitalističkih društava može služiti samo kao “ideal tip” ili nulta razina analitičkog rastera koji omogućuje historijsko mapiranje stupnja i oblika proletarizacije neke historijski i geografski konkretne klase najamnih radnika. Na toj razini analize u obzir treba uzeti cijeli niz dodatnih varijabli, prije svega pitanje neplaćenog reproduktivnog rada u kućanstvu, koji još uvijek pretežno obavljaju žene, te pitanje o ulozi države u osiguranju dekomodificiranih upotrebnih vrijednosti, njihovom institucionalnom obliku, uvjetima distribucije i opsegu. Pritom je važno voditi računa o odnosima klasnih snaga, stupnju sindikalne i političke organiziranosti i mobilizacije radničke klase te o učincima tih faktora na ulogu države u organizaciji uvjeta reprodukcije radništva i njezinim institucionalnim oblicima.

Brkanje razina apstrakcije klasne analize i neprepoznavanje temeljnih razlika između problema na koje različite razine analize odgovaraju (s jedne strane pitanje o konstitutivnim klasama kapitalističkog načina proizvodnje na razini apstrakcije koja cilja na analitičku izolaciju njegovih strukturnih invarijanti, s druge strane klasna analiza historijski konkretnih kapitalističkih društava ili društvenih formacija, uz nužno širi spektar obuhvaćenih varijabli), u dugoj je povijesti recepcije Marxova rada nažalost prije bilo pravilo nego iznimka, kako među njegovim kritičarima, tako i među marksistima. Složena kakofonija rasprava koje su uslijedile tako je nerijetko bila rezultat teorijski samoskrivljenih problema.

Tek kada se sociološki i etnografski dominantni oblik najamnog radništva nekog historijskog perioda (npr. industrijski proletarijat druge polovice devetnaestog stoljeća) uzdigne do razine proletarijata kao takvog, tehnička rekompozicija ili uspon novih dominantnih oblika najamnog rada postaju uzrokom “krize” marksističke klasne teorije i povod za njezinu reviziju. Isto vrijedi za pitanje uvjeta materijalne reprodukcije: samo ako se proletarijat identificira s najamnim radništvom na apsolutnom stupnju proletarizacije, relativna poboljšanja ili smanjenje stupnja proletarizacije postaju “dokazom” zastarjelosti i neadekvatnosti Marxove analize. Tako je i uspon “države blagostanja” u zapadnim kapitalističkim zemljama, unatoč kontinuiranom rastu najamnih radnika kao postotka stanovništva i u poslijeratnom periodu, poslužio kao povod za proglase o isteku roka marksističke klasne teorije ili čak kraja klasnog društva kao takvog.

Uspon i kriza “države blagostanja”


Nedvojbeno je da je “država blagostanja” bitno smanjila stupanj proletarizacije radništva u razvijenim kapitalističkim zemljama. Sustavi socijalne zaštite, javno zdravstvo, kompenzacije za nezaposlenost, ali i rastuća uloga države kao poslodavca, doprinijeli su historijski jedinstvenom stupnju smanjenja neposredne ovisnosti radništva o kapitalu kao izvoru sredstava za vlastitu reprodukciju. No, ono što je na vrhuncu “države blagostanja” moglo izgledati kao nepovratna realizacija socijaldemokratskog ideala kapitalizma s ljudskim licem, iz današnje se perspektive otkriva kao iznimka u povijesti kapitalizma, koja je svoje postojanje dugovala cijelom nizu specifičnih i teško ponovljivih historijskih okolnosti.

Restriktivniji režim političke kontrole uz bitno manja politička prava (i/ili njihovo nepoznavanje) te jezične i identitetske barijere, koje su često predstavljale barijere klasnoj solidarizaciji, često su jamčile stupanj pokornosti koji od domaće radne snage nije bilo moguće očekivati.
Važan faktor uspona “države blagostanja” predstavljala je bojazan elita (posebno američkih) od ponovnog pada u depresiju, što je pogodovalo širenju utjecaja “kejnzijanske” teorije i ekonomsko-političkih praksi državne intervencije i regulacije (kejnzijanci su, među ostalim, isticali problematiku “efektivne potražnje” i tako dali teorijsku osnovu za po radništvo relativno povoljne redistributivne prakse). Postojanje sistemske alternative u obliku sovjetskog modela i militantnih radničkih pokreta, uključujući u ratu osnažene socijalističke i komunističke partije diljem Europe, prijetilo je kulminirati u krizi legitimacije kapitalizma kao sustava. No, period od Drugog svjetskog rata do 1970-ih prije svega je predstavljao period historijski iznimnih stopa ekonomskog rasta i visokih profitnih stopa. U tom kontekstu ustupci zahtjevima organiziranog i borbenog radništva, ma koliko nevoljko kapital na njih pristajao, nisu ugrožavali temeljnu racionalnost kapitalistički organizirane proizvodnje – profit.

Radikalizacijom radničkog pokreta 1960-ih, taj aranžman je s gledišta kapitala postajao sve problematičniji. Niske stope nezaposlenosti i relativno izdašne socijalne usluge “države blagostanja”, oslabile su disciplinske učinke tržišta rada i ojačale pregovaračku poziciju rada u odnosu na kapital. Rast nadnica je kompenziran dizanjem cijena, što je doprinosilo rastu infacije, a time i postepenoj devalvaciji novčanog kapitala. Raspad Bretton Woodsa 1971. godine, labavija fiskalna politika država i naftna kriza 1970-ih dodatno su pogoršali problem infacije. No, prije svega, profitne stope 1970-ih dosežu kritično niske razine. Politički organizirani odgovor kapitala na te procese, koji su kulminirali tvrdokornom stagflacijskom krizom 1970-ih, poprimio je oblik neoliberalnog udara, čije su temeljne karakteristike i etape razvoja dobro poznate: monetarizam, deregulacija, financijalizacija, slamanje organiziranog radničkog pokreta, napad na institucije “države blagostanja”, valovi privatizacije i fleksibilizacija tržišta rada. Ako je period “države blagostanja” za radništvo značio smanjenje stupnja proletarizacije, neoliberalni period je uvelike istoznačan s obrtanjem tog procesa u smjeru ponovnog rasta stupnja proletarizacije.

Migrantski radnici


No, fokus na neoliberalizaciji sa sobom nosi opasnost retrospektivne idealizacije “države blagostanja” i analitičkog zanemarivanja fenomena koji su usko vezani uz strategije podrivanja ili zaobilaženja ograničenja institucionalnog režima “države blagostanja” kojima je kapital pribjegavao i prije perioda obuhvatne neoliberalne ofenzive. Politika pojačanog uvoza stranih radnika od 1950-ih i 1960-ih godina diljem Zapadne Europe predstavljala je važan moment u tim nastojanjima. Učinkovitost te strategije proizlazi iz temeljne institucionalne karakteristike “države blagostanja” – njezine vezanosti uz formu i okvir nacionalne države. Izborena socijalna i politička prava radništva svoju institucionalnu realizaciju imaju u institucijama nacionalne države i vezani su uz politički kriterij državljanstva. To ujedno znači da su radnici bez državljanstva države u kojoj rade isključeni iz većine političkih i socijalnih prava koja su rezultat povijesti klasnih borbi u državama u koje migriraju.

Uvoz migrantske radne snage u periodu vrhunca “države blagostanja” tako nije samo nadomjestio nedostatak domaće radne snage u doba ekonomske ekspanzije i gotovo pune zaposlenosti, nego je kapital opskrbio i radnom snagom koju je u tendenciji bilo moguće podvrgnuti stupnjevima i oblicima eksploatacije od kojih je domaće radništvo bilo zaštićeno. Restriktivniji režim političke kontrole uz bitno manja politička prava (i/ili njihovo nepoznavanje) te jezične i identitetske barijere, koje su često predstavljale i barijere klasnoj solidarizaciji, često su jamčile stupanj pokornosti koji od domaće radne snage nije bilo moguće očekivati. Vezivanje boravišnih dozvola uz potvrde o radnom mjestu (koje je izdavao poslodavac) samo je primjer za disciplinske mehanizame koji snaže položaj kapitala u odnosu na migrantske radnike. Ono što je za migrantske radnike vrijedilo u po radništvo u cjelini bitno povoljnijim uvjetima vrhunca “države blagostanja”, u istoj, ako ne i većoj mjeri, vrijedi i za neoliberalni period. U retrospektivi postaje jasno da položaj migrantskih radnika u “državi blagostanja” predstavlja prefiguraciju mnogih aspekata buduće, neoliberalne, sudbine radništva u cjelini (to je i teza teksta Borisa Budena o gastarbajterima u ovome tematu). Mjere štednje i s njima povezano produbljivanje neoliberalnog napada na ostatke “države blagostanja” tu tendenciju samo naglašavaju, a ona upućuje u smjeru sve agresivnije i obuhvatnije (re)proletarizacije.

Raspad Jugoslavije kao prvobitna akumulacija


Problematika migrantskog rada otkriva centralnost nacionalne države kao instance regulacije i segmentacije tržišta rada. Institucija državljanstva predstavlja važan kriterij razvrstavanja radnika u skupine različitih stupnjeva proletarizacije, s različitim stupnjevima političkih i socijalnih prava. Nacionalne države pravo na rad ne-državljanima često uskraćuju, što mnoge migrante gura u sivu ekonomiju, gdje su prisiljeni pristajati na niske nadnice, vrlo loše uvjete rada i poslove koji su često opasni po zdravlje, bez socijalne i zdravstvene zaštite. Pitanje državljanstva tako postaje presudnim faktorom u determinaciji socijalne perspektive radnika i odlučuje o mjeri njihova udjela u historijski izborenim pravima i standardima reprodukcije.

Promatran kroz prizmu tih uvida, slučaj raspada Jugoslavije otkriva i neke često zanemarene aspekte. Kraj Jugoslavije tako nije značio samo nestanak jedne države, nego i raspad dotad jedinstvenog tržišta rada. Za radnike koji su još za vrijeme Jugoslavije iz siromašnijih istočnih republika migrirali u bogatije, zapadne, raspad države često je značio i radikalnu promjenu njihova statusa i gubitak cijelog niza prava koja su dotad posjedovali. Granice novonastalih država tako su postale mehanizmom isključivanja cijelih društvenih skupina unutar njihova teritorija iz cijelog seta temeljnih prava. Uvođenje “demokracije” za njih je prije svega značilo gubitak dotad uživanih sloboda. Restauracija kapitalizma zatekla ih je u stanju radikalne proletarizacije. Kada govorimo dakle o prvobitnoj akumulaciji na prostorima bivše Jugoslavije, ne govorimo samo o pretvorbi i privatizaciji društvenog vlasništva, nego i o nasilju stvaranja te populacije gotovo apsolutnih, pa stoga i s gledišta kapitala idealnih proletera.

*
Centar za radničke studije i Zarez ovim se tematom nadaju doprinijeti početku kritičke javne rasprave o problematici migrantskog rada u Hrvatskoj. Ako se o radnicima i radničkim pravima zadnjih dvadeset godina govorilo malo – a i onda najčešće krivo – problematika migrantskog rada u javnosti ostaje gotovo potpuna nepoznanica. Nažalost, nijedan od tekstova koji slijede ne doprinosi neposredno osvjetljavanju hrvatske situacije. Za to postoji više razloga. Broj sugovornika koji bi o toj temi mogli i htjeli pisati iz kritičke perspektive vrlo je ograničen. A oni kojima smo pristupili zbog drugih obaveza nažalost nisu našli vremena da doprinesu ovome tematu. Nadamo se ipak da će se u skorijoj budućnosti ukazati prilika da taj propust ispravimo.

Stipe Ćurković
Objavljeno u Zarezu XIV/338-39, 5. srpnja 2012. u sklopu temata “Migrantski rad” (pripremio Stipe Ćurković)
Ovaj temat je objavljen u suradnji s Centrom za radničke studije (Zagreb), uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga (Beograd)

Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve