Razgovor s radnicima ITAS-a: Tvornica se brani iznutra! (I.)

Donosimo vam prvi dio intervjua s radnikom ITAS-Prvomajska Dragutinom Vargom i predsjednikom Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) Sinišom Miličićem o borbi radnika za ITAS. U prvom dijelu intervjua razgovaramo o radničkom odlučivanju u ITAS-u za vrijeme Jugoslavije, o pretvorbi i privatizaciji 90-ih, o početku problema u ITAS-u i borbi radnika za vlastita radna mjesta. Razgovor je vodio Juraj Katalenac.

Za početak, možete li nas upoznati ukratko s poviješću ITAS-a do 1990-ih. Kada je osnovan, koliko je bilo zaposlenih? Kako u Jugoslaviji govorimo o sustavu „radničkog samoupravljanja“ na koji su način radnici sudjelovali u upravljanju, a na koji direktor? Je li ikad bilo kakvih prosvjeda ili štrajkova radnika zbog neslaganja s upravom?

Dragutin Varga (V): ITAS je osnovan 1961. kao zanatska radionica za pripomoć u održavanju žičara pomoću kojih se vozio ugljen iz ugljenokopa u Ivancu, Ladanju i Brodarevcu. Na današnje mjesto se preselio 1962. godine, izgrađeni su prvi pogoni i počeli su se zapošljavati prvi metalci na ovom prostoru. U ono je vrijeme Prvomajska iz Zagreba bila čak šesti proizvođač alatnih strojeva i pribora na svijetu gdje je ITAS bio jedna od podružnica Prvomajske.

Postojao je program i baza za školovanje potrebnih kadrova. Program se širio i s inženjerima koji su završavali fakultete u Zagrebu, Sloveniji itd. i oni su bili nositelji programa i budućnosti metalne industrije u ivanečkom kraju. ITAS je u svojim najboljim godinama, kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, imao 900 zaposlenih, čiji se broj tijekom pretvorbe i privatizacije prepolovio na 500, da bi zatim uslijedila ona famozna ’91, kada se ušlo u rat, partneri su počeli otkazivati poslove i došlo je do još veće krize gdje je nažalost 200 ljudi ostalo bez posla.

Radnicima se prezentiralo da oni upravljaju, a oni to nisu. Taj sustav mi možemo nazvati radničkim samoupravljanjem, ali on to nije bio i trebalo ga je doraditi.
Što se tiče upravljanja, postojao je radnički savjet. Članovi za radnički savjet su se birali s liste, a sve po nalogu Saveza komunista kojeg je svaka radna organizacija morala imati ogranak. Savez je dolazio s prijedlozima, što znači da se nitko nije smio pobuniti protiv njih. Sjećam se, 1987. sam bio prvi koji se pred radnicima pobunio protiv toga da Savez odlučuje tko će nas predstavljati u radničkom savjetu ili u centralnom radničkom savjetu, jer je još postojao SOUR Prvomajska, da bi izgleda time što sam se pobunio probudio kod radnika neki revolt i baš su mene izabrali da ja idem u radnički savjet, jer nisam bio član Saveza i do tada su birani samo podobni ljudi. Radnike je motivirala ta moja izjava, kao suprotstavljanje nekom režimu i ne znam ti ja čemu već, pa su me predložili, a uprava je to morala prihvatiti. To je bio prvi put da su radnici birali predstavnike koje su sami predložili. Radnicima se prezentiralo da oni upravljaju, a oni to nisu. Taj sustav mi možemo nazvati radničkim samoupravljanjem, ali on to nije bio i trebalo ga je doraditi.

Ja sam u ITAS-u od 1973. godine. Došao sam kao učenik prvog razreda srednje škole i ne sjećam se da je u ITAS-u za vrijeme onog režima bio ikakav prosvjed ili da je netko rekao “E, nećemo raditi”. 1996. godine se prvi put stihijski stalo s radom.

Direktor normalno da je bio bog i batina – zakon, nisi mogao doći do direktora uopće da se požališ jer je tako bila ustrojena piramida. Mogao si ga vidjeti jedino ako ga je njegov vozač provezao pokraj tebe, ali inače bili su bogovi.

Na koji način se odvijala „pretvorba i privatizacija“ u ITAS-u te na koji je način ona ovisila o privatizaciji Prvomajske, kao glavnog poduzeća?

V: 1990. je došlo do raspada SOUR Prvomajske. Propalo je rusko tržište, s kojim je u najvećoj mjeri Prvomajska radila, ali i dosta tvornica iz Jugoslavije. ITAS se odvojio nakon raspada Prvomajske i postali smo ITAS d.d. Prvo je bila pretvorba, pa onda privatizacija. Radnici [su] dobili 51% dionica vlasničkog udjela (svi zaposleni, čak i umirovljenici) i imali su pravo otkupiti ostale dionice. Međutim u ITAS-u nije bilo čovjeka koji je mogao kupiti dionicu koja je vrijedila 100 njemačkih maraka.

Siniša Miličić (M): Ovih 51% su mogli kupiti uz popust, da ne bi ispalo da su dobili besplatno, a ostalo se trebalo kupiti po punoj cijeni.

V: Radnici nisu shvaćali što su te dionice koje su im podijeljene. Ušli smo u nešto novo totalno nepripremljeni. Radnici nisu bili svjesni svojih mogućnosti i načina odlučivanja kada si dioničar. Još uvijek je vrijedilo pravilo od prije 90-ih da je direktor bog. Postojao je i nadzorni odbor, no još uvijek je glavnu riječ o svemu imao direktor, iako smo bili dioničarsko društvo (d.d.). Dakle, niti su se radnici trudili saznati kakve mogućnosti i prava oni imaju kao dioničari, niti im je direktor htio reći. Jedina dobra stvar u cijeloj ovoj situaciji je ta što u ovom sustavu podjele i prodaje dionica ranih 90-ih nitko nije mogao doći i otkupiti sve te steći većinski udio.

Za koje je tržište ITAS d.d. radio 1990-ih?

V: Za rusko i istočnonjemačko. Nakon devedesetih rusko tržište potpuno otpada. Devedesetihih je ITAS d.d. mogao isključivo opstati na zalihama strojeva iz Istočne Njemačke. To je bilo u neku ruku sistem „roba za robu“, odnosno mijenjali smo naše diobene aparate i pribore za njihove strojeve na koje smo ugrađivali dio opreme i onda ih prodavali po cijeloj Jugoslaviji, čak i nakon devedesetih. Na tome je opstao ITAS d.d. dok je bilo strojeva za prodaju. Devedesetih nije više bilo mogućnosti niti sredstava za ulaganje u vlastiti proizvod. Negdje 1992., ’93. nam se javio BIMAQ partner iz Venezuele, a do 2000. smo skoro samo za njega radili. Za njega smo radili paletu strojeva za brušenje i honanje radilica cilindra od motora svih vrsta za strojeve svih vrsta, čak i za lokomotive. 1995., ’96. se pojavio naš najveći partner Kunzmann, koji je došao s programom izrade glodalica vertikalnih CNC (tada ECN), za kojega i danas radimo u najvećoj mjeri (35% ukupne proizvodnje).

Kada su počeli prvi problemi u ITAS-u?

V: Prvi problemi su nastali 1999. kada su počele kasniti plaće. Radilo se o tri i pol plaće. 1996. se u Hrvatskoj počeo primjenjivati zapadni Zakon o radu te su na snagu stupila radnička vijeća i ITAS je 1996. osnovao radničko vijeće koje se čak jedino u ovoj županiji, u ono vrijeme, suprotstavilo županu i njegovim suradnicima. Kako radnici nisu dobili tri i pol plaće u studenom, zatražili smo prijem kod župana Marijana Mlinarića. Htjeli smo znati je li moguće da nam Vlada da nepovratna sredstva za bar jednu minimalnu plaću. Dobili smo potvrdni odgovor i 30. studenog 1999. ITAS-u su isplaćena sredstva za minimalnu plaću svih zaposlenih. 3. siječnja smo se vratili na posao i više nije bilo niti jedne kune na računu. Direktor je namjenske novce potrošio za neku građevinsku firmu koja je navodno nešto radila za ITAS, a jedan dio novca je bio, navodno, pozajmica za neku drugu tvrtku. Tada smo, u siječnju 2000., prvi put stali s radom – spontano, ne organizirano – i tražili smo da nam se isplate novci koje je Vlada proslijedila na naš račun, međutim od toga nije bilo ništa. To je bio povod da zatražimo radničko vijeće i sindikat da se sazove sjednica nadzornog odbora. U ono vrijeme se vlasnički udio već promijenio i radnici nisu imali više većinu. Nadzorni odbor su činili gospodin Njavro i Dinko Cvitan, sadašnji ravnatelj Uskoka, koji je predstavljao PIF „Sunce“, a državu, odnosno Fond za privatizaciju je predstavljao ravnatelj mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u Varaždinu, gospodin Lacković. Mi smo tražili da se sazove sjednica nadzornog odbora da se smijeni direktor jer je potrošio namjenska sredstva bez da je bilo koga obavijestio ili tražio nekakvo odobrenje. Međutim, na sjednici nadzornog odbora nadzorni odbor je odlučio da neće mijenjati direktora jer iako je direktor napravio veliku štetu netko drugi bi mogao napraviti goru. No, direktor je sam podnio neopozivu ostavku i na toj istoj sjednici je gospodin Vjekoslav Bregović imenovan za vršioca dužnosti. Gospodin Bregović je bio v.d. dva mjeseca da bi potom bio imenovan za direktora ITAS-a d.d. Međutim i dalje je ostao problem s one tri i po neisplaćene plaće (ostale plaće su redovno dolazile), da bih ja 2000. godine predosjećao što bi nam se moglo dogoditi i pokušao sam organizirati i osnovati udrugu malih dioničara jer sam vidio da pojedinačno nećemo moći ostvariti svoja prava. Priredio sam svu dokumentaciju, čak i izvode iz depozitne agencije. No, pošto sam 1996. s nekolicinom radnika podnio tužbu protiv firme, meni se to 2000. s imenovanjem novog direktora obilo o glavu i on mi daje otkaz kao članu radničkog vijeća. Nakon dvije godine i devetnaest dana bez ijedne kune primanja i suočen s propašću ideje o udruzi malih dioničara, sud me vratio na posao. No, po povratku u ITAS naišao sam na nove vlasnike.

Možete li malo pojasniti situaciju oko promjene u vlasničkom udjelu u ITAS d.d.-u?

M: Radnici su bili potencijalni vlasnici 51% dionica, ali kako nisu mogli otplaćivati nikada nisu ostvarili svoja prava na njih.

V: Riječ je o kuponskoj privatizaciji, gdje su branitelji imali pravo na dionicu u svakoj tvornici gdje su bile slobodne dionice. Tada su osnovani PIF-ovi koji su otkupljivali od branitelja dionice. Na taj način je PIF „Sunce“ došao do 32% dionica ITAS-a. 29% je imao Fond za privatizaciju, tj. država, a ostalo su imali radnici. Dakle, radnici su već tada izgubili vlasnički paket, a to se vidi i iz sastava Nadzornog odbora, odnosno koliko tko ima članova (PIF „Sunce“ i država tri, a radnici dva).

Gospodine Varga, kako se situacija razvijala u ITAS d.d. po vašem povratku na posao? Rekli ste da se promijenila vlasnička struktura, odnosno da je ITAS dobio nove vlasnike. Koliko sam upoznat sa situacijom tu dolazi do borbe radnika protiv uprave. O čemu se tu zapravo radilo?

V: 2001. godine Marija Brezovec, vlasnica tvrtke „Breza“, šefica računovodstva u CONING-u, tvrtci Radimira Čaćića, i HNS-ova gradonačelnica Ivaneca, kupuje dionice ITAS d.d. Najprije kupuje 20% državnog udjela, potom otkupljuje dionice PIF-a „Sunce“ i prelazi u većinsko vlasništvo, a da bi bila apsolutni vlasnik 75% udjela nudi radnicima novac za dionice; jedan dio radnika pristaje i radnici padaju na 22% ukupnog udjela u tvrtci. No kupnjom dionica ne postaješ vlasnik nekretnine, barem sam ja to tak’ tumačio, dok je gospođa Brezovec tumačila kako ona sada može raditi s radnicima i tvrtkom što želi.

Nakon godinu dana smo ustanovili da su osnovane sestrinske firme u koje se počela iznositi imovina ITAS-a. U isto vrijeme smo pregovarali o kolektivnom ugovoru kojeg uprava nije htjela potpisati. Tada je direktor ITAS-a bio Ivan Canjuga, nećak M. Brezovec. Ona saziva sjednicu nadzornog odbora na koju su pozvani i predstavnici sindikata jer smo bili organizirali jednodnevni štrajk upozorenja. Na sjednici je M. Brezovec rekla kako neće udovoljiti našim zahtjevima, da je ona da CONING opstane otvorila sedam sestrinskih firmi, a da će za ITAS otvoriti i deset ako treba. Nakon ovih njezinih izjava ja sam napustio sjednicu. Sljedećeg dana, 17. rujna 2003., pokrenuli smo jednodnevni štrajk upozorenja gdje smo izrazili neslaganje s politikom vlasnika jer je ona vodila u propast. 24. rujna kolege iz štrajkačkog odbora i ja ponovno dobivamo otkaz i u tom trenutku oni osnivaju novu firmu ITAS-Nova. Tokom štrajka su pokušavali dobiti radnike da prijeđu u firmu. Drugi štrajk je uslijedio 1. studenog 2003. Štrajk je bio do ispunjenja uvjeta, a jedan od uvjeta radnika je bio i povratak pet radnika iz štrajkačkog odbora na posao. Raspisan je čak i referendum i na referendumu je prošlo da se mi bez sudske odluke vratimo na posao. 6. studenog sam dobio poziv od direktora da se vratim na posao i u prosincu je potpisan kolektivni ugovor kojeg je u početku direktor odbio.

M: Ja (Sindikat metalaca) sam zajedno s cjelokupnim štrajkačkim odborom koji je dobio otkaz, podnio kaznenu prijavu protiv direktora koji im je otkazao ugovore i to je bio jedan od pritisaka zbog kojeg su oni vraćeni na posao. Kada su ponovno vraćeni na posao mi smo otkazali kaznenu prijavu, tj. obavijestili smo Državno odvjetništvo da više ne postoje razlozi za kaznenu prijavu, odnosno za proces protiv direktora.

V: Kolektivni ugovor je potpisan, no nakon toga direktor i dalje vrši samovolju: daje plaću kako želi, nagrađuje jedne radnike, a uskraćuje drugima. No zastrašujuće je bilo ono što smo mi otkrili u sudskom registru, odnosno da se rade kupoprodajni ugovori i da se imovina izvlači iz ITAS-a. Došli smo do tih ugovora i pokušali smo ih proturiti u medije. Naslov u lokalnim novinama bio “Vrući kesteni podno Ivančice” i jedan dio je bio čak i u Večernjem, ali dalje nije nitko previše reagirao. Ostalo je mrtvo slovo na papiru. To bi se sve odvijalo do 2005. godine, dakle, agonija: prekovremeno, plaće su počele kasniti, vlasnici više nismo, s 1. travnjem je proradila ITAS-Nova, koja je radila isto što i ITAS d.d., samo su radnici ITAS-Nove dobivali plaću. ITAS-Nova nije imala nikakvu imovinu, samo zaposlene na strojevima, a sve ostalo – konstrukciju, plan, računovodstvo, strojeve, ostale radnike itd. – sve je to bilo od ITAS d.d. Još je i ITAS d.d. plaćao usluge ITAS-Novoj jer su dvije bitne jedinice u proizvodnji – ličenje i termičku obradu – prebacili u novu firmu. ITAS je uredno isplaćivao na fakture ITAS-Novoj do 100.000 kn po svakoj toj jedinici te su i na taj način izvlačili novce iz ITAS-a, uz to što su već premjestili inventar i opremu.

Tu bih poručio svima koji se nađu u istoj situaciji da se tvornica ne brani izvana, nego iznutra. Da je netko nas u ono vrijeme uspio maknuti iz tvornice ne bi bilo danas ITAS-a.
To je kulmiralo u lipnju 2005. godine kada su htjeli fizički razdvojiti ITAS d.d. od ITAS-Nove, koje su se nalazile u istoj zgradi, gradeći zid u hodniku koji nam je bio žila kucavica jer jedni bez drugih mi ne možemo. Nakon četrnaest dana viličarom smo srušili zid, da bi ga oni pokušali ponovno izgraditi, ali ovog puta od armiranog betona i deblje cigle kako ga radnici ne bi mogli više srušiti. Prilikom pokušaja izgradnje toga zida sam ja javnim pozivom na lokalni Radio Ivanec pozvao sve radnike da dođu braniti svoju firmu. Iako nismo bili vlasnici smatrali smo da na to pravo jer smo tu radili preko trideset godina i nismo htjeli da ostanemo bez posla. Tu bih poručio svima koji se nađu u istoj situaciji da se tvornica ne brani izvana, nego iznutra. Da je netko nas u ono vrijeme uspio maknuti iz tvornice ne bi bilo danas ITAS-a. Spremni smo bili vezati se lancima za strojeve jer smo imali saznanja iz policije da nas oni pokušavaju i vojskom istjerati i bili smo i za to spremni.

Jednostavno ljudima je voda došla do grla i nije bilo moguće izdržati pod tim režimom. Radnicima je pogotovo prekipilo kada su vidjeli da im se dio pogona, upravne zgrade i restorana, prostora u kojem su boravili toliko godina, ruši s jednim ciljem – da se udovolji jednom trgovačkom lancu da izgradi kraj tvornice trgovački centar i po cijeni od 141€ za jedan kvadratni metar. Usporedbe radi, cijela tvornica je kupljena za tri milijuna kuna, a samo tih 5000 i nešto kvadratnih metara je prodano za 1.205.000€. Kada je postala većinskom vlasnicom, gradonačelnici nije bilo u interesu da se proizvodnja nastavi, da se ulaže u nju i kadrove, nego da se izvuče novac, zatvori firma, pošalje ljude na cestu i kraj priče. No ja nisam takvoga mišljenja. Ja sam se odlučio boriti s radnicima za tu firmu. Ionako sam već dobio dva puta otkaz u toj firmi, pa ako ga dobijem i treći put – ništa strašno.

2004. kada su potraživanja radnika već prelazila deset milijuna kuna i meni je sinula ideja: ako njih otjeramo odavde i ako dokažemo da su nam dužni tih deset milijuna kuna da mi možemo kupiti tvornicu i postati vlasnici. Konačna ideja je bila njih maknuti odavde, radnicima isplatiti potraživanja i da radnici postanu vlasnici firme. To je bila cijela filozofija: dok god radnici ne budu vlasnici ITAS-a, neće biti dobro. Zbog toga smo prisilili direktora firme da pokrene stečaj, koji je i pokrenut 23. listopada.

Razgovarao Juraj Katalenac

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve