Razgovor s radnicima ITAS-a: Tvornica se brani iznutra! (I.)

Donosimo vam prvi dio intervjua s radnikom ITAS-Prvomajska Dragutinom Vargom i predsjednikom Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) Sinišom Miličićem o borbi radnika za ITAS. U prvom dijelu intervjua razgovaramo o radničkom odlučivanju u ITAS-u za vrijeme Jugoslavije, o pretvorbi i privatizaciji 90-ih, o početku problema u ITAS-u i borbi radnika za vlastita radna mjesta. Razgovor je vodio Juraj Katalenac.

Za početak, možete li nas upoznati ukratko s poviješću ITAS-a do 1990-ih. Kada je osnovan, koliko je bilo zaposlenih? Kako u Jugoslaviji govorimo o sustavu „radničkog samoupravljanja“ na koji su način radnici sudjelovali u upravljanju, a na koji direktor? Je li ikad bilo kakvih prosvjeda ili štrajkova radnika zbog neslaganja s upravom?

Dragutin Varga (V): ITAS je osnovan 1961. kao zanatska radionica za pripomoć u održavanju žičara pomoću kojih se vozio ugljen iz ugljenokopa u Ivancu, Ladanju i Brodarevcu. Na današnje mjesto se preselio 1962. godine, izgrađeni su prvi pogoni i počeli su se zapošljavati prvi metalci na ovom prostoru. U ono je vrijeme Prvomajska iz Zagreba bila čak šesti proizvođač alatnih strojeva i pribora na svijetu gdje je ITAS bio jedna od podružnica Prvomajske.

Postojao je program i baza za školovanje potrebnih kadrova. Program se širio i s inženjerima koji su završavali fakultete u Zagrebu, Sloveniji itd. i oni su bili nositelji programa i budućnosti metalne industrije u ivanečkom kraju. ITAS je u svojim najboljim godinama, kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, imao 900 zaposlenih, čiji se broj tijekom pretvorbe i privatizacije prepolovio na 500, da bi zatim uslijedila ona famozna ’91, kada se ušlo u rat, partneri su počeli otkazivati poslove i došlo je do još veće krize gdje je nažalost 200 ljudi ostalo bez posla.

Radnicima se prezentiralo da oni upravljaju, a oni to nisu. Taj sustav mi možemo nazvati radničkim samoupravljanjem, ali on to nije bio i trebalo ga je doraditi.
Što se tiče upravljanja, postojao je radnički savjet. Članovi za radnički savjet su se birali s liste, a sve po nalogu Saveza komunista kojeg je svaka radna organizacija morala imati ogranak. Savez je dolazio s prijedlozima, što znači da se nitko nije smio pobuniti protiv njih. Sjećam se, 1987. sam bio prvi koji se pred radnicima pobunio protiv toga da Savez odlučuje tko će nas predstavljati u radničkom savjetu ili u centralnom radničkom savjetu, jer je još postojao SOUR Prvomajska, da bi izgleda time što sam se pobunio probudio kod radnika neki revolt i baš su mene izabrali da ja idem u radnički savjet, jer nisam bio član Saveza i do tada su birani samo podobni ljudi. Radnike je motivirala ta moja izjava, kao suprotstavljanje nekom režimu i ne znam ti ja čemu već, pa su me predložili, a uprava je to morala prihvatiti. To je bio prvi put da su radnici birali predstavnike koje su sami predložili. Radnicima se prezentiralo da oni upravljaju, a oni to nisu. Taj sustav mi možemo nazvati radničkim samoupravljanjem, ali on to nije bio i trebalo ga je doraditi.

Ja sam u ITAS-u od 1973. godine. Došao sam kao učenik prvog razreda srednje škole i ne sjećam se da je u ITAS-u za vrijeme onog režima bio ikakav prosvjed ili da je netko rekao “E, nećemo raditi”. 1996. godine se prvi put stihijski stalo s radom.

Direktor normalno da je bio bog i batina – zakon, nisi mogao doći do direktora uopće da se požališ jer je tako bila ustrojena piramida. Mogao si ga vidjeti jedino ako ga je njegov vozač provezao pokraj tebe, ali inače bili su bogovi.

Na koji način se odvijala „pretvorba i privatizacija“ u ITAS-u te na koji je način ona ovisila o privatizaciji Prvomajske, kao glavnog poduzeća?

V: 1990. je došlo do raspada SOUR Prvomajske. Propalo je rusko tržište, s kojim je u najvećoj mjeri Prvomajska radila, ali i dosta tvornica iz Jugoslavije. ITAS se odvojio nakon raspada Prvomajske i postali smo ITAS d.d. Prvo je bila pretvorba, pa onda privatizacija. Radnici [su] dobili 51% dionica vlasničkog udjela (svi zaposleni, čak i umirovljenici) i imali su pravo otkupiti ostale dionice. Međutim u ITAS-u nije bilo čovjeka koji je mogao kupiti dionicu koja je vrijedila 100 njemačkih maraka.

Siniša Miličić (M): Ovih 51% su mogli kupiti uz popust, da ne bi ispalo da su dobili besplatno, a ostalo se trebalo kupiti po punoj cijeni.

V: Radnici nisu shvaćali što su te dionice koje su im podijeljene. Ušli smo u nešto novo totalno nepripremljeni. Radnici nisu bili svjesni svojih mogućnosti i načina odlučivanja kada si dioničar. Još uvijek je vrijedilo pravilo od prije 90-ih da je direktor bog. Postojao je i nadzorni odbor, no još uvijek je glavnu riječ o svemu imao direktor, iako smo bili dioničarsko društvo (d.d.). Dakle, niti su se radnici trudili saznati kakve mogućnosti i prava oni imaju kao dioničari, niti im je direktor htio reći. Jedina dobra stvar u cijeloj ovoj situaciji je ta što u ovom sustavu podjele i prodaje dionica ranih 90-ih nitko nije mogao doći i otkupiti sve te steći većinski udio.

Za koje je tržište ITAS d.d. radio 1990-ih?

V: Za rusko i istočnonjemačko. Nakon devedesetih rusko tržište potpuno otpada. Devedesetihih je ITAS d.d. mogao isključivo opstati na zalihama strojeva iz Istočne Njemačke. To je bilo u neku ruku sistem „roba za robu“, odnosno mijenjali smo naše diobene aparate i pribore za njihove strojeve na koje smo ugrađivali dio opreme i onda ih prodavali po cijeloj Jugoslaviji, čak i nakon devedesetih. Na tome je opstao ITAS d.d. dok je bilo strojeva za prodaju. Devedesetih nije više bilo mogućnosti niti sredstava za ulaganje u vlastiti proizvod. Negdje 1992., ’93. nam se javio BIMAQ partner iz Venezuele, a do 2000. smo skoro samo za njega radili. Za njega smo radili paletu strojeva za brušenje i honanje radilica cilindra od motora svih vrsta za strojeve svih vrsta, čak i za lokomotive. 1995., ’96. se pojavio naš najveći partner Kunzmann, koji je došao s programom izrade glodalica vertikalnih CNC (tada ECN), za kojega i danas radimo u najvećoj mjeri (35% ukupne proizvodnje).

Kada su počeli prvi problemi u ITAS-u?

V: Prvi problemi su nastali 1999. kada su počele kasniti plaće. Radilo se o tri i pol plaće. 1996. se u Hrvatskoj počeo primjenjivati zapadni Zakon o radu te su na snagu stupila radnička vijeća i ITAS je 1996. osnovao radničko vijeće koje se čak jedino u ovoj županiji, u ono vrijeme, suprotstavilo županu i njegovim suradnicima. Kako radnici nisu dobili tri i pol plaće u studenom, zatražili smo prijem kod župana Marijana Mlinarića. Htjeli smo znati je li moguće da nam Vlada da nepovratna sredstva za bar jednu minimalnu plaću. Dobili smo potvrdni odgovor i 30. studenog 1999. ITAS-u su isplaćena sredstva za minimalnu plaću svih zaposlenih. 3. siječnja smo se vratili na posao i više nije bilo niti jedne kune na računu. Direktor je namjenske novce potrošio za neku građevinsku firmu koja je navodno nešto radila za ITAS, a jedan dio novca je bio, navodno, pozajmica za neku drugu tvrtku. Tada smo, u siječnju 2000., prvi put stali s radom – spontano, ne organizirano – i tražili smo da nam se isplate novci koje je Vlada proslijedila na naš račun, međutim od toga nije bilo ništa. To je bio povod da zatražimo radničko vijeće i sindikat da se sazove sjednica nadzornog odbora. U ono vrijeme se vlasnički udio već promijenio i radnici nisu imali više većinu. Nadzorni odbor su činili gospodin Njavro i Dinko Cvitan, sadašnji ravnatelj Uskoka, koji je predstavljao PIF „Sunce“, a državu, odnosno Fond za privatizaciju je predstavljao ravnatelj mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u Varaždinu, gospodin Lacković. Mi smo tražili da se sazove sjednica nadzornog odbora da se smijeni direktor jer je potrošio namjenska sredstva bez da je bilo koga obavijestio ili tražio nekakvo odobrenje. Međutim, na sjednici nadzornog odbora nadzorni odbor je odlučio da neće mijenjati direktora jer iako je direktor napravio veliku štetu netko drugi bi mogao napraviti goru. No, direktor je sam podnio neopozivu ostavku i na toj istoj sjednici je gospodin Vjekoslav Bregović imenovan za vršioca dužnosti. Gospodin Bregović je bio v.d. dva mjeseca da bi potom bio imenovan za direktora ITAS-a d.d. Međutim i dalje je ostao problem s one tri i po neisplaćene plaće (ostale plaće su redovno dolazile), da bih ja 2000. godine predosjećao što bi nam se moglo dogoditi i pokušao sam organizirati i osnovati udrugu malih dioničara jer sam vidio da pojedinačno nećemo moći ostvariti svoja prava. Priredio sam svu dokumentaciju, čak i izvode iz depozitne agencije. No, pošto sam 1996. s nekolicinom radnika podnio tužbu protiv firme, meni se to 2000. s imenovanjem novog direktora obilo o glavu i on mi daje otkaz kao članu radničkog vijeća. Nakon dvije godine i devetnaest dana bez ijedne kune primanja i suočen s propašću ideje o udruzi malih dioničara, sud me vratio na posao. No, po povratku u ITAS naišao sam na nove vlasnike.

Možete li malo pojasniti situaciju oko promjene u vlasničkom udjelu u ITAS d.d.-u?

M: Radnici su bili potencijalni vlasnici 51% dionica, ali kako nisu mogli otplaćivati nikada nisu ostvarili svoja prava na njih.

V: Riječ je o kuponskoj privatizaciji, gdje su branitelji imali pravo na dionicu u svakoj tvornici gdje su bile slobodne dionice. Tada su osnovani PIF-ovi koji su otkupljivali od branitelja dionice. Na taj način je PIF „Sunce“ došao do 32% dionica ITAS-a. 29% je imao Fond za privatizaciju, tj. država, a ostalo su imali radnici. Dakle, radnici su već tada izgubili vlasnički paket, a to se vidi i iz sastava Nadzornog odbora, odnosno koliko tko ima članova (PIF „Sunce“ i država tri, a radnici dva).

Gospodine Varga, kako se situacija razvijala u ITAS d.d. po vašem povratku na posao? Rekli ste da se promijenila vlasnička struktura, odnosno da je ITAS dobio nove vlasnike. Koliko sam upoznat sa situacijom tu dolazi do borbe radnika protiv uprave. O čemu se tu zapravo radilo?

V: 2001. godine Marija Brezovec, vlasnica tvrtke „Breza“, šefica računovodstva u CONING-u, tvrtci Radimira Čaćića, i HNS-ova gradonačelnica Ivaneca, kupuje dionice ITAS d.d. Najprije kupuje 20% državnog udjela, potom otkupljuje dionice PIF-a „Sunce“ i prelazi u većinsko vlasništvo, a da bi bila apsolutni vlasnik 75% udjela nudi radnicima novac za dionice; jedan dio radnika pristaje i radnici padaju na 22% ukupnog udjela u tvrtci. No kupnjom dionica ne postaješ vlasnik nekretnine, barem sam ja to tak’ tumačio, dok je gospođa Brezovec tumačila kako ona sada može raditi s radnicima i tvrtkom što želi.

Nakon godinu dana smo ustanovili da su osnovane sestrinske firme u koje se počela iznositi imovina ITAS-a. U isto vrijeme smo pregovarali o kolektivnom ugovoru kojeg uprava nije htjela potpisati. Tada je direktor ITAS-a bio Ivan Canjuga, nećak M. Brezovec. Ona saziva sjednicu nadzornog odbora na koju su pozvani i predstavnici sindikata jer smo bili organizirali jednodnevni štrajk upozorenja. Na sjednici je M. Brezovec rekla kako neće udovoljiti našim zahtjevima, da je ona da CONING opstane otvorila sedam sestrinskih firmi, a da će za ITAS otvoriti i deset ako treba. Nakon ovih njezinih izjava ja sam napustio sjednicu. Sljedećeg dana, 17. rujna 2003., pokrenuli smo jednodnevni štrajk upozorenja gdje smo izrazili neslaganje s politikom vlasnika jer je ona vodila u propast. 24. rujna kolege iz štrajkačkog odbora i ja ponovno dobivamo otkaz i u tom trenutku oni osnivaju novu firmu ITAS-Nova. Tokom štrajka su pokušavali dobiti radnike da prijeđu u firmu. Drugi štrajk je uslijedio 1. studenog 2003. Štrajk je bio do ispunjenja uvjeta, a jedan od uvjeta radnika je bio i povratak pet radnika iz štrajkačkog odbora na posao. Raspisan je čak i referendum i na referendumu je prošlo da se mi bez sudske odluke vratimo na posao. 6. studenog sam dobio poziv od direktora da se vratim na posao i u prosincu je potpisan kolektivni ugovor kojeg je u početku direktor odbio.

M: Ja (Sindikat metalaca) sam zajedno s cjelokupnim štrajkačkim odborom koji je dobio otkaz, podnio kaznenu prijavu protiv direktora koji im je otkazao ugovore i to je bio jedan od pritisaka zbog kojeg su oni vraćeni na posao. Kada su ponovno vraćeni na posao mi smo otkazali kaznenu prijavu, tj. obavijestili smo Državno odvjetništvo da više ne postoje razlozi za kaznenu prijavu, odnosno za proces protiv direktora.

V: Kolektivni ugovor je potpisan, no nakon toga direktor i dalje vrši samovolju: daje plaću kako želi, nagrađuje jedne radnike, a uskraćuje drugima. No zastrašujuće je bilo ono što smo mi otkrili u sudskom registru, odnosno da se rade kupoprodajni ugovori i da se imovina izvlači iz ITAS-a. Došli smo do tih ugovora i pokušali smo ih proturiti u medije. Naslov u lokalnim novinama bio “Vrući kesteni podno Ivančice” i jedan dio je bio čak i u Večernjem, ali dalje nije nitko previše reagirao. Ostalo je mrtvo slovo na papiru. To bi se sve odvijalo do 2005. godine, dakle, agonija: prekovremeno, plaće su počele kasniti, vlasnici više nismo, s 1. travnjem je proradila ITAS-Nova, koja je radila isto što i ITAS d.d., samo su radnici ITAS-Nove dobivali plaću. ITAS-Nova nije imala nikakvu imovinu, samo zaposlene na strojevima, a sve ostalo – konstrukciju, plan, računovodstvo, strojeve, ostale radnike itd. – sve je to bilo od ITAS d.d. Još je i ITAS d.d. plaćao usluge ITAS-Novoj jer su dvije bitne jedinice u proizvodnji – ličenje i termičku obradu – prebacili u novu firmu. ITAS je uredno isplaćivao na fakture ITAS-Novoj do 100.000 kn po svakoj toj jedinici te su i na taj način izvlačili novce iz ITAS-a, uz to što su već premjestili inventar i opremu.

Tu bih poručio svima koji se nađu u istoj situaciji da se tvornica ne brani izvana, nego iznutra. Da je netko nas u ono vrijeme uspio maknuti iz tvornice ne bi bilo danas ITAS-a.
To je kulmiralo u lipnju 2005. godine kada su htjeli fizički razdvojiti ITAS d.d. od ITAS-Nove, koje su se nalazile u istoj zgradi, gradeći zid u hodniku koji nam je bio žila kucavica jer jedni bez drugih mi ne možemo. Nakon četrnaest dana viličarom smo srušili zid, da bi ga oni pokušali ponovno izgraditi, ali ovog puta od armiranog betona i deblje cigle kako ga radnici ne bi mogli više srušiti. Prilikom pokušaja izgradnje toga zida sam ja javnim pozivom na lokalni Radio Ivanec pozvao sve radnike da dođu braniti svoju firmu. Iako nismo bili vlasnici smatrali smo da na to pravo jer smo tu radili preko trideset godina i nismo htjeli da ostanemo bez posla. Tu bih poručio svima koji se nađu u istoj situaciji da se tvornica ne brani izvana, nego iznutra. Da je netko nas u ono vrijeme uspio maknuti iz tvornice ne bi bilo danas ITAS-a. Spremni smo bili vezati se lancima za strojeve jer smo imali saznanja iz policije da nas oni pokušavaju i vojskom istjerati i bili smo i za to spremni.

Jednostavno ljudima je voda došla do grla i nije bilo moguće izdržati pod tim režimom. Radnicima je pogotovo prekipilo kada su vidjeli da im se dio pogona, upravne zgrade i restorana, prostora u kojem su boravili toliko godina, ruši s jednim ciljem – da se udovolji jednom trgovačkom lancu da izgradi kraj tvornice trgovački centar i po cijeni od 141€ za jedan kvadratni metar. Usporedbe radi, cijela tvornica je kupljena za tri milijuna kuna, a samo tih 5000 i nešto kvadratnih metara je prodano za 1.205.000€. Kada je postala većinskom vlasnicom, gradonačelnici nije bilo u interesu da se proizvodnja nastavi, da se ulaže u nju i kadrove, nego da se izvuče novac, zatvori firma, pošalje ljude na cestu i kraj priče. No ja nisam takvoga mišljenja. Ja sam se odlučio boriti s radnicima za tu firmu. Ionako sam već dobio dva puta otkaz u toj firmi, pa ako ga dobijem i treći put – ništa strašno.

2004. kada su potraživanja radnika već prelazila deset milijuna kuna i meni je sinula ideja: ako njih otjeramo odavde i ako dokažemo da su nam dužni tih deset milijuna kuna da mi možemo kupiti tvornicu i postati vlasnici. Konačna ideja je bila njih maknuti odavde, radnicima isplatiti potraživanja i da radnici postanu vlasnici firme. To je bila cijela filozofija: dok god radnici ne budu vlasnici ITAS-a, neće biti dobro. Zbog toga smo prisilili direktora firme da pokrene stečaj, koji je i pokrenut 23. listopada.

Razgovarao Juraj Katalenac

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve