François Hollande, štedljivi socijalist

Phillipe Marlière 22. kolovoza je na Counterpunchu objavio osvrt na prvih sto dana vladavine francuskog predsjednika François Hollandea. Kroz analizu donesenih zakona i javnog istupanja, autor ukazuje na momente retoričkog zanosa koje prati konzistentnost s neoliberalnim politikama.


Za novim francuskim predsjednikom ne diže se prašina

Kakav bismo sud mogli donijeti o Françoisu Hollandeu, čovjeku na vrhu francuske politike nakon prvih sto dana njegove vladavine? Na vidjelo su ubrzo izbili zaštitni znaci njegova stila. Hollande je obnovio golističku* interpretaciju predsjedništva: u skladu sa slovom ustava, on svoju funkciju vidi u ulozi nadpartijskog arbitra koji upravljanje prepušta premijeru, Jean-Marcu Ayraultu. Za razliku od Nicolasa Sarkozyja, Hollande niti polarizira javno mnijenje, niti potiče na snažne emocije. Uglavnom ga opisuju kao „pristojna“ i „skromna“ – pridjevima koji se nikada nisu vezivali uz Sarkozyja.

No nakon tri mjeseca, aktualnost ove promjene počinje blijediti. Tijekom protekloga tjedna (tekst je objavljen 22. kolovoza), medijski komentatori zatražili su od Hollandea da počne biti precizniji po pitanju svoje politike i prioriteta. Pojedini novinari počeli su čak i ismijavati njegov mirni ton: izraz présidence pépère („lagodno predsjednikovanje“) upotrijebljen je u nekoliko dnevnih listova.

Dakle, kamo je Francuska uistinu krenula? Prije 2. kolovoza, početka parlamentarne stanke, nova socijalistička većina na brzinu je usvojila niz zakona, u skladu s Hollandeovom Agendom za promjenu koja je objavljena 4. travnja. Većinom njih trebalo se namaknuti dodatne 7,2 milijarde kako bi se ostvario ciljani deficit za 2012. Najzapaženija promjena u odnosu na politiku prošle vlade, bila je odluka o nastavku oporezivanja prekovremenog rada i okončanje državnih subvencija kojima se financiralo to izuzeće. „Radi više ne bi li zaradio više“ bila je glavna mjera Sarkozyjeve kampanje 2007. godine. Cilj joj je bilo ojačavanje gospodarstva dereguliranjem tržišta rada. U stvari, ova reforma nije učinila ništa kako bi stimulirala prihode zaposlenika, ali je koštala državu više od 25 milijardi eura u poreznim olakšicama.

Nadalje, porezna stopa od 75% za one koji zarađuju više od 1 milijun eura i nova stopa od 45% za one koji zarađuju preko 150.000 eura odgođena je do jeseni. U isto vrijeme, minimalna plaća povećana je za simboličnih 2%. Taj je čin stigao kao pljuska u lice sindikatima i biračima s niskim primanjima.

No, što je s najavljivanim „Tobinovim porezom“ koji je stupio na snagu 1. kolovoza? Valja pojasniti kako se radi o porezu na samo 0,2% vrijednosti financijskih transakcija. Također je uveden još jedan porez usmjeren na visoko-frekventno trgovanje**. Takozvani porez na frekventno trgovanje dionicama iznosi 0,01% na iznos izmijenjenih ili otkazanih naloga koji premašuje 80% svih predanih naloga u tom mjesecu za trgovanje dionicama. Ukratko, radi se o još jednom porezu kojim se oporezuju [fiktivne] ne-transakcije.

Ova „postignuća“ bacaju novo svjetlo na pompozno najavljivane Hollandeove namjere da „dodatno regulira tržišta“. Vlada se poslužila oporezivanjem ne bi li odvratila bankare od namjernog plasiranja lažnih naloga pokušavajući tako manipulirati tržištem. Treba naglasiti: Hollande nije pokušao zabraniti određene prakse ili uvesti nova pravila – samo se pokušava skromno okoristiti trenutno postojećim sustavom.

Hollande je obećao tijekom izborne utrke da će ponovno pregovarati o fiskalnom ugovoru EU. Velika većina birača podržala je tu namjeru. Nakon jednoga od onih dramatično koreografiranih sastanaka na vrhu EU 29. lipnja, ozareni Hollande pojavio se pred kamerama i objavio: „Europa se pokrenula u pravom smjeru.“

No francuski je predsjednik spektakularno pogazio svoju riječ. Sporazum Angele Merkel i Sarkozyja održao se bez preinaka. Jean-Luc Mélenchon, predsjednički kandidat Lijevoga fronta, osudio je tu „urnebesnu farsu“. Hollande je mogao u svoju korist prikazati tek podsmijeha vrijedan „pakt o rastu“ u iznosu od 1% BDP-a Unije (130 milijardi eura). Još neugodnije bilo je otkriće da je paket mjera za poticanje rasta podrazumijevao ubacivanje 55 milijardi eura u nepotrošenim strukturnim fondovima EU.

Kada je EU poticala programe štednje koje guše gospodarstva Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske, socijalistički predsjednik im se nije usprotivio. Štoviše, implicitno ih je podržao tako što je zaprijetio grčkim glasačima na dosad neviđen i slabo prikriven način nekoliko dana prije dramatične reprize općih izbora. Dao je naslutiti da ako Grci budu i dalje glasali za lijevu koaliciju koja se protivi štednji – Syriza, to može koštati Grke članstva u Eurozoni.

Francusko ustavno vijeće presudilo je 9. kolovoza da za usvajanje fiskalnog ugovora EU nije potrebno promijeniti ustav za što je potrebna potpora tri petine zastupnika; a što je nedostižna većina. Umjesto toga, ugovor će stupiti na snagu ako vlada donese „organski zakon“ običnom većinom. Hollande je izjavio kako neće biti referenduma o novome ugovoru – boji se da bi ga izgubio.

Ovakvo odbijanje demokracije razbjesnilo je ljevicu. Mnogi tvrde da se sporazumom omogućuje Bruxellesu da diktira nacionalnu politiku tako što mu se dopušta nametanje sankcija zemljama koje nisu uspjele ispoštovati gornju granicu strukturnog deficita, u visini od 0,5% BDP-a. Diktat će u doglednoj budućnosti ograničiti sav manevarski prostor koji vlada ima. Usto, time se dramatično potkopavaju ovlasti parlamenta da po vlastitom nahođenju donosi zakone za zemlju. Kada se Francuzi vrate s ljetnih praznika, mogu se nadati samo daljnjim rezovima u potrošnji (33 milijarde eura u 2012-14.) i porastu poreznih davanja kako bi se dosegnuli Hollandeovi deficitni ciljevi do kraja 2013.

Hollande je odabrao ostati na pravcu kaznenih politika štednje koje upropaštavaju europske zemlje. G. Normalko tiho se otisnuo na neoliberalno more – i ne talasa.



* http://en.wikipedia.org/wiki/Gaullism


S engleskog preveo Martin Beroš

Lektura i redaktura: Sanda Čerkez




Philippe Marlière profesor je francuske i europske politike na University College London. Može ga se kontaktirati na: p.marliere[at]ucl.ac.uk

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve