François Hollande, štedljivi socijalist

Phillipe Marlière 22. kolovoza je na Counterpunchu objavio osvrt na prvih sto dana vladavine francuskog predsjednika François Hollandea. Kroz analizu donesenih zakona i javnog istupanja, autor ukazuje na momente retoričkog zanosa koje prati konzistentnost s neoliberalnim politikama.


Za novim francuskim predsjednikom ne diže se prašina

Kakav bismo sud mogli donijeti o Françoisu Hollandeu, čovjeku na vrhu francuske politike nakon prvih sto dana njegove vladavine? Na vidjelo su ubrzo izbili zaštitni znaci njegova stila. Hollande je obnovio golističku* interpretaciju predsjedništva: u skladu sa slovom ustava, on svoju funkciju vidi u ulozi nadpartijskog arbitra koji upravljanje prepušta premijeru, Jean-Marcu Ayraultu. Za razliku od Nicolasa Sarkozyja, Hollande niti polarizira javno mnijenje, niti potiče na snažne emocije. Uglavnom ga opisuju kao „pristojna“ i „skromna“ – pridjevima koji se nikada nisu vezivali uz Sarkozyja.

No nakon tri mjeseca, aktualnost ove promjene počinje blijediti. Tijekom protekloga tjedna (tekst je objavljen 22. kolovoza), medijski komentatori zatražili su od Hollandea da počne biti precizniji po pitanju svoje politike i prioriteta. Pojedini novinari počeli su čak i ismijavati njegov mirni ton: izraz présidence pépère („lagodno predsjednikovanje“) upotrijebljen je u nekoliko dnevnih listova.

Dakle, kamo je Francuska uistinu krenula? Prije 2. kolovoza, početka parlamentarne stanke, nova socijalistička većina na brzinu je usvojila niz zakona, u skladu s Hollandeovom Agendom za promjenu koja je objavljena 4. travnja. Većinom njih trebalo se namaknuti dodatne 7,2 milijarde kako bi se ostvario ciljani deficit za 2012. Najzapaženija promjena u odnosu na politiku prošle vlade, bila je odluka o nastavku oporezivanja prekovremenog rada i okončanje državnih subvencija kojima se financiralo to izuzeće. „Radi više ne bi li zaradio više“ bila je glavna mjera Sarkozyjeve kampanje 2007. godine. Cilj joj je bilo ojačavanje gospodarstva dereguliranjem tržišta rada. U stvari, ova reforma nije učinila ništa kako bi stimulirala prihode zaposlenika, ali je koštala državu više od 25 milijardi eura u poreznim olakšicama.

Nadalje, porezna stopa od 75% za one koji zarađuju više od 1 milijun eura i nova stopa od 45% za one koji zarađuju preko 150.000 eura odgođena je do jeseni. U isto vrijeme, minimalna plaća povećana je za simboličnih 2%. Taj je čin stigao kao pljuska u lice sindikatima i biračima s niskim primanjima.

No, što je s najavljivanim „Tobinovim porezom“ koji je stupio na snagu 1. kolovoza? Valja pojasniti kako se radi o porezu na samo 0,2% vrijednosti financijskih transakcija. Također je uveden još jedan porez usmjeren na visoko-frekventno trgovanje**. Takozvani porez na frekventno trgovanje dionicama iznosi 0,01% na iznos izmijenjenih ili otkazanih naloga koji premašuje 80% svih predanih naloga u tom mjesecu za trgovanje dionicama. Ukratko, radi se o još jednom porezu kojim se oporezuju [fiktivne] ne-transakcije.

Ova „postignuća“ bacaju novo svjetlo na pompozno najavljivane Hollandeove namjere da „dodatno regulira tržišta“. Vlada se poslužila oporezivanjem ne bi li odvratila bankare od namjernog plasiranja lažnih naloga pokušavajući tako manipulirati tržištem. Treba naglasiti: Hollande nije pokušao zabraniti određene prakse ili uvesti nova pravila – samo se pokušava skromno okoristiti trenutno postojećim sustavom.

Hollande je obećao tijekom izborne utrke da će ponovno pregovarati o fiskalnom ugovoru EU. Velika većina birača podržala je tu namjeru. Nakon jednoga od onih dramatično koreografiranih sastanaka na vrhu EU 29. lipnja, ozareni Hollande pojavio se pred kamerama i objavio: „Europa se pokrenula u pravom smjeru.“

No francuski je predsjednik spektakularno pogazio svoju riječ. Sporazum Angele Merkel i Sarkozyja održao se bez preinaka. Jean-Luc Mélenchon, predsjednički kandidat Lijevoga fronta, osudio je tu „urnebesnu farsu“. Hollande je mogao u svoju korist prikazati tek podsmijeha vrijedan „pakt o rastu“ u iznosu od 1% BDP-a Unije (130 milijardi eura). Još neugodnije bilo je otkriće da je paket mjera za poticanje rasta podrazumijevao ubacivanje 55 milijardi eura u nepotrošenim strukturnim fondovima EU.

Kada je EU poticala programe štednje koje guše gospodarstva Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske, socijalistički predsjednik im se nije usprotivio. Štoviše, implicitno ih je podržao tako što je zaprijetio grčkim glasačima na dosad neviđen i slabo prikriven način nekoliko dana prije dramatične reprize općih izbora. Dao je naslutiti da ako Grci budu i dalje glasali za lijevu koaliciju koja se protivi štednji – Syriza, to može koštati Grke članstva u Eurozoni.

Francusko ustavno vijeće presudilo je 9. kolovoza da za usvajanje fiskalnog ugovora EU nije potrebno promijeniti ustav za što je potrebna potpora tri petine zastupnika; a što je nedostižna većina. Umjesto toga, ugovor će stupiti na snagu ako vlada donese „organski zakon“ običnom većinom. Hollande je izjavio kako neće biti referenduma o novome ugovoru – boji se da bi ga izgubio.

Ovakvo odbijanje demokracije razbjesnilo je ljevicu. Mnogi tvrde da se sporazumom omogućuje Bruxellesu da diktira nacionalnu politiku tako što mu se dopušta nametanje sankcija zemljama koje nisu uspjele ispoštovati gornju granicu strukturnog deficita, u visini od 0,5% BDP-a. Diktat će u doglednoj budućnosti ograničiti sav manevarski prostor koji vlada ima. Usto, time se dramatično potkopavaju ovlasti parlamenta da po vlastitom nahođenju donosi zakone za zemlju. Kada se Francuzi vrate s ljetnih praznika, mogu se nadati samo daljnjim rezovima u potrošnji (33 milijarde eura u 2012-14.) i porastu poreznih davanja kako bi se dosegnuli Hollandeovi deficitni ciljevi do kraja 2013.

Hollande je odabrao ostati na pravcu kaznenih politika štednje koje upropaštavaju europske zemlje. G. Normalko tiho se otisnuo na neoliberalno more – i ne talasa.



* http://en.wikipedia.org/wiki/Gaullism


S engleskog preveo Martin Beroš

Lektura i redaktura: Sanda Čerkez




Philippe Marlière profesor je francuske i europske politike na University College London. Može ga se kontaktirati na: p.marliere[at]ucl.ac.uk

Vezani članci

  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve