François Hollande, štedljivi socijalist

Phillipe Marlière 22. kolovoza je na Counterpunchu objavio osvrt na prvih sto dana vladavine francuskog predsjednika François Hollandea. Kroz analizu donesenih zakona i javnog istupanja, autor ukazuje na momente retoričkog zanosa koje prati konzistentnost s neoliberalnim politikama.


Za novim francuskim predsjednikom ne diže se prašina

Kakav bismo sud mogli donijeti o Françoisu Hollandeu, čovjeku na vrhu francuske politike nakon prvih sto dana njegove vladavine? Na vidjelo su ubrzo izbili zaštitni znaci njegova stila. Hollande je obnovio golističku* interpretaciju predsjedništva: u skladu sa slovom ustava, on svoju funkciju vidi u ulozi nadpartijskog arbitra koji upravljanje prepušta premijeru, Jean-Marcu Ayraultu. Za razliku od Nicolasa Sarkozyja, Hollande niti polarizira javno mnijenje, niti potiče na snažne emocije. Uglavnom ga opisuju kao „pristojna“ i „skromna“ – pridjevima koji se nikada nisu vezivali uz Sarkozyja.

No nakon tri mjeseca, aktualnost ove promjene počinje blijediti. Tijekom protekloga tjedna (tekst je objavljen 22. kolovoza), medijski komentatori zatražili su od Hollandea da počne biti precizniji po pitanju svoje politike i prioriteta. Pojedini novinari počeli su čak i ismijavati njegov mirni ton: izraz présidence pépère („lagodno predsjednikovanje“) upotrijebljen je u nekoliko dnevnih listova.

Dakle, kamo je Francuska uistinu krenula? Prije 2. kolovoza, početka parlamentarne stanke, nova socijalistička većina na brzinu je usvojila niz zakona, u skladu s Hollandeovom Agendom za promjenu koja je objavljena 4. travnja. Većinom njih trebalo se namaknuti dodatne 7,2 milijarde kako bi se ostvario ciljani deficit za 2012. Najzapaženija promjena u odnosu na politiku prošle vlade, bila je odluka o nastavku oporezivanja prekovremenog rada i okončanje državnih subvencija kojima se financiralo to izuzeće. „Radi više ne bi li zaradio više“ bila je glavna mjera Sarkozyjeve kampanje 2007. godine. Cilj joj je bilo ojačavanje gospodarstva dereguliranjem tržišta rada. U stvari, ova reforma nije učinila ništa kako bi stimulirala prihode zaposlenika, ali je koštala državu više od 25 milijardi eura u poreznim olakšicama.

Nadalje, porezna stopa od 75% za one koji zarađuju više od 1 milijun eura i nova stopa od 45% za one koji zarađuju preko 150.000 eura odgođena je do jeseni. U isto vrijeme, minimalna plaća povećana je za simboličnih 2%. Taj je čin stigao kao pljuska u lice sindikatima i biračima s niskim primanjima.

No, što je s najavljivanim „Tobinovim porezom“ koji je stupio na snagu 1. kolovoza? Valja pojasniti kako se radi o porezu na samo 0,2% vrijednosti financijskih transakcija. Također je uveden još jedan porez usmjeren na visoko-frekventno trgovanje**. Takozvani porez na frekventno trgovanje dionicama iznosi 0,01% na iznos izmijenjenih ili otkazanih naloga koji premašuje 80% svih predanih naloga u tom mjesecu za trgovanje dionicama. Ukratko, radi se o još jednom porezu kojim se oporezuju [fiktivne] ne-transakcije.

Ova „postignuća“ bacaju novo svjetlo na pompozno najavljivane Hollandeove namjere da „dodatno regulira tržišta“. Vlada se poslužila oporezivanjem ne bi li odvratila bankare od namjernog plasiranja lažnih naloga pokušavajući tako manipulirati tržištem. Treba naglasiti: Hollande nije pokušao zabraniti određene prakse ili uvesti nova pravila – samo se pokušava skromno okoristiti trenutno postojećim sustavom.

Hollande je obećao tijekom izborne utrke da će ponovno pregovarati o fiskalnom ugovoru EU. Velika većina birača podržala je tu namjeru. Nakon jednoga od onih dramatično koreografiranih sastanaka na vrhu EU 29. lipnja, ozareni Hollande pojavio se pred kamerama i objavio: „Europa se pokrenula u pravom smjeru.“

No francuski je predsjednik spektakularno pogazio svoju riječ. Sporazum Angele Merkel i Sarkozyja održao se bez preinaka. Jean-Luc Mélenchon, predsjednički kandidat Lijevoga fronta, osudio je tu „urnebesnu farsu“. Hollande je mogao u svoju korist prikazati tek podsmijeha vrijedan „pakt o rastu“ u iznosu od 1% BDP-a Unije (130 milijardi eura). Još neugodnije bilo je otkriće da je paket mjera za poticanje rasta podrazumijevao ubacivanje 55 milijardi eura u nepotrošenim strukturnim fondovima EU.

Kada je EU poticala programe štednje koje guše gospodarstva Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske, socijalistički predsjednik im se nije usprotivio. Štoviše, implicitno ih je podržao tako što je zaprijetio grčkim glasačima na dosad neviđen i slabo prikriven način nekoliko dana prije dramatične reprize općih izbora. Dao je naslutiti da ako Grci budu i dalje glasali za lijevu koaliciju koja se protivi štednji – Syriza, to može koštati Grke članstva u Eurozoni.

Francusko ustavno vijeće presudilo je 9. kolovoza da za usvajanje fiskalnog ugovora EU nije potrebno promijeniti ustav za što je potrebna potpora tri petine zastupnika; a što je nedostižna većina. Umjesto toga, ugovor će stupiti na snagu ako vlada donese „organski zakon“ običnom većinom. Hollande je izjavio kako neće biti referenduma o novome ugovoru – boji se da bi ga izgubio.

Ovakvo odbijanje demokracije razbjesnilo je ljevicu. Mnogi tvrde da se sporazumom omogućuje Bruxellesu da diktira nacionalnu politiku tako što mu se dopušta nametanje sankcija zemljama koje nisu uspjele ispoštovati gornju granicu strukturnog deficita, u visini od 0,5% BDP-a. Diktat će u doglednoj budućnosti ograničiti sav manevarski prostor koji vlada ima. Usto, time se dramatično potkopavaju ovlasti parlamenta da po vlastitom nahođenju donosi zakone za zemlju. Kada se Francuzi vrate s ljetnih praznika, mogu se nadati samo daljnjim rezovima u potrošnji (33 milijarde eura u 2012-14.) i porastu poreznih davanja kako bi se dosegnuli Hollandeovi deficitni ciljevi do kraja 2013.

Hollande je odabrao ostati na pravcu kaznenih politika štednje koje upropaštavaju europske zemlje. G. Normalko tiho se otisnuo na neoliberalno more – i ne talasa.



* http://en.wikipedia.org/wiki/Gaullism


S engleskog preveo Martin Beroš

Lektura i redaktura: Sanda Čerkez




Philippe Marlière profesor je francuske i europske politike na University College London. Može ga se kontaktirati na: p.marliere[at]ucl.ac.uk

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve