François Hollande, štedljivi socijalist

Za novim francuskim predsjednikom ne diže se prašina

Kakav bismo sud mogli donijeti o Françoisu Hollandeu, čovjeku na vrhu francuske politike nakon prvih sto dana njegove vladavine? Na vidjelo su ubrzo izbili zaštitni znaci njegova stila. Hollande je obnovio golističku* interpretaciju predsjedništva: u skladu sa slovom ustava, on svoju funkciju vidi u ulozi nadpartijskog arbitra koji upravljanje prepušta premijeru, Jean-Marcu Ayraultu. Za razliku od Nicolasa Sarkozyja, Hollande niti polarizira javno mnijenje, niti potiče na snažne emocije. Uglavnom ga opisuju kao „pristojna“ i „skromna“ – pridjevima koji se nikada nisu vezivali uz Sarkozyja.

No nakon tri mjeseca, aktualnost ove promjene počinje blijediti. Tijekom protekloga tjedna (tekst je objavljen 22. kolovoza), medijski komentatori zatražili su od Hollandea da počne biti precizniji po pitanju svoje politike i prioriteta. Pojedini novinari počeli su čak i ismijavati njegov mirni ton: izraz présidence pépère („lagodno predsjednikovanje“) upotrijebljen je u nekoliko dnevnih listova.

Dakle, kamo je Francuska uistinu krenula? Prije 2. kolovoza, početka parlamentarne stanke, nova socijalistička većina na brzinu je usvojila niz zakona, u skladu s Hollandeovom Agendom za promjenu koja je objavljena 4. travnja. Većinom njih trebalo se namaknuti dodatne 7,2 milijarde kako bi se ostvario ciljani deficit za 2012. Najzapaženija promjena u odnosu na politiku prošle vlade, bila je odluka o nastavku oporezivanja prekovremenog rada i okončanje državnih subvencija kojima se financiralo to izuzeće. „Radi više ne bi li zaradio više“ bila je glavna mjera Sarkozyjeve kampanje 2007. godine. Cilj joj je bilo ojačavanje gospodarstva dereguliranjem tržišta rada. U stvari, ova reforma nije učinila ništa kako bi stimulirala prihode zaposlenika, ali je koštala državu više od 25 milijardi eura u poreznim olakšicama.

Nadalje, porezna stopa od 75% za one koji zarađuju više od 1 milijun eura i nova stopa od 45% za one koji zarađuju preko 150.000 eura odgođena je do jeseni. U isto vrijeme, minimalna plaća povećana je za simboličnih 2%. Taj je čin stigao kao pljuska u lice sindikatima i biračima s niskim primanjima.

No, što je s najavljivanim „Tobinovim porezom“ koji je stupio na snagu 1. kolovoza? Valja pojasniti kako se radi o porezu na samo 0,2% vrijednosti financijskih transakcija. Također je uveden još jedan porez usmjeren na visoko-frekventno trgovanje**. Takozvani porez na frekventno trgovanje dionicama iznosi 0,01% na iznos izmijenjenih ili otkazanih naloga koji premašuje 80% svih predanih naloga u tom mjesecu za trgovanje dionicama. Ukratko, radi se o još jednom porezu kojim se oporezuju [fiktivne] ne-transakcije.

Ova „postignuća“ bacaju novo svjetlo na pompozno najavljivane Hollandeove namjere da „dodatno regulira tržišta“. Vlada se poslužila oporezivanjem ne bi li odvratila bankare od namjernog plasiranja lažnih naloga pokušavajući tako manipulirati tržištem. Treba naglasiti: Hollande nije pokušao zabraniti određene prakse ili uvesti nova pravila – samo se pokušava skromno okoristiti trenutno postojećim sustavom.

Hollande je obećao tijekom izborne utrke da će ponovno pregovarati o fiskalnom ugovoru EU. Velika većina birača podržala je tu namjeru. Nakon jednoga od onih dramatično koreografiranih sastanaka na vrhu EU 29. lipnja, ozareni Hollande pojavio se pred kamerama i objavio: „Europa se pokrenula u pravom smjeru.“

No francuski je predsjednik spektakularno pogazio svoju riječ. Sporazum Angele Merkel i Sarkozyja održao se bez preinaka. Jean-Luc Mélenchon, predsjednički kandidat Lijevoga fronta, osudio je tu „urnebesnu farsu“. Hollande je mogao u svoju korist prikazati tek podsmijeha vrijedan „pakt o rastu“ u iznosu od 1% BDP-a Unije (130 milijardi eura). Još neugodnije bilo je otkriće da je paket mjera za poticanje rasta podrazumijevao ubacivanje 55 milijardi eura u nepotrošenim strukturnim fondovima EU.

Kada je EU poticala programe štednje koje guše gospodarstva Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske, socijalistički predsjednik im se nije usprotivio. Štoviše, implicitno ih je podržao tako što je zaprijetio grčkim glasačima na dosad neviđen i slabo prikriven način nekoliko dana prije dramatične reprize općih izbora. Dao je naslutiti da ako Grci budu i dalje glasali za lijevu koaliciju koja se protivi štednji – Syriza, to može koštati Grke članstva u Eurozoni.

Francusko ustavno vijeće presudilo je 9. kolovoza da za usvajanje fiskalnog ugovora EU nije potrebno promijeniti ustav za što je potrebna potpora tri petine zastupnika; a što je nedostižna većina. Umjesto toga, ugovor će stupiti na snagu ako vlada donese „organski zakon“ običnom većinom. Hollande je izjavio kako neće biti referenduma o novome ugovoru – boji se da bi ga izgubio.

Ovakvo odbijanje demokracije razbjesnilo je ljevicu. Mnogi tvrde da se sporazumom omogućuje Bruxellesu da diktira nacionalnu politiku tako što mu se dopušta nametanje sankcija zemljama koje nisu uspjele ispoštovati gornju granicu strukturnog deficita, u visini od 0,5% BDP-a. Diktat će u doglednoj budućnosti ograničiti sav manevarski prostor koji vlada ima. Usto, time se dramatično potkopavaju ovlasti parlamenta da po vlastitom nahođenju donosi zakone za zemlju. Kada se Francuzi vrate s ljetnih praznika, mogu se nadati samo daljnjim rezovima u potrošnji (33 milijarde eura u 2012-14.) i porastu poreznih davanja kako bi se dosegnuli Hollandeovi deficitni ciljevi do kraja 2013.

Hollande je odabrao ostati na pravcu kaznenih politika štednje koje upropaštavaju europske zemlje. G. Normalko tiho se otisnuo na neoliberalno more – i ne talasa.

* http://en.wikipedia.org/wiki/Gaullism

** http://www.tax-news.com/news/French_High_Frequency_Trading_Tax_Enters_Into_Force____56733.html
http://taxvox.taxpolicycenter.org/2012/08/08/france-collects-a-financial-non-transaction-tax/

S engleskog preveo Martin Beroš

Lektura i redaktura: Sanda Čerkez

Philippe Marlière profesor je francuske i europske politike na University College London. Može ga se kontaktirati na: p.marliere[at]ucl.ac.uk