Mario Iveković i Tomislav Kiš: Solidarnost netko mora organizirati II.

Donosimo proširenu verziju intervjua sa sindikalistima Mariom Ivekovićem i Tomislavom Kišom, članovima Novog sindikata, objavljenog u Zarezu broj 343. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. U drugom dijelu intervjua Iveković i Kiš govore o važnosti solidarnosti, ulozi lokalne zajednice u borbama na radnom mjestu, odnosu privatnog i javnog sektora, radničkoj participaciji u vlasničkim i upravnim strukturama poduzeća, vlastitim organizacijske metodama itd. Sve to analizirajući slučajeve u kojima su sudjelovali (TDZ, Konfekcija Novska, Jedinstvo, Nacionalni park Plitvička jezera…).

Strategija organiziranja: solidarnost


Govorili ste o Mreži solidarnosti i povezivanju radnika različitih firmi. Radnici Petrokemije su u više navrata naglašavali važnost potpore lokalne zajednice u ostvarenju radničkih zahtjeva. Je li moguće povezati lokalnu zajednicu i sindikate pojedinih poduzeća na način da podrška bude uzajamna? Mislite li da se sindikat treba angažirati na pitanjima koja su važna za zajednicu; borba za javni prostor, zajednička dobra poput vode? Ili se sindikat treba koncentrirati na problematiku radnih mjesta, plaća i radnih uvjeta u širem smislu?

M.I. Područje djelovanja sindikata je daleko šire od borbe isključivo za zaštitu radničkih prava. Za razliku od pojedinačnih građana i udruga, sindikat ima materijalne resurse koje dobiva putem članarina te mu oni omogućavaju i nameću odgovornost da se svuda petlja i da mijenja postojeće uvjete. Ukoliko bi sindikati savjesno ispunjavali svoju ulogu ta bi suradnja bila daleko snažnija. Trenutno je situacija šarolika. Podrška lokalne zajednice varira od velike do potpunog ignoriranja. U Tvornici duhana Zagreb prije par godina lokalna zajednica nije maknula prstom. Svi su nas zaobilazili u širokom luku. Mi sada, nakon šest godina, postavljamo pitanje što znači 300-400 odlično plaćenih radnih mjesta u gradu Zagrebu i što znači gradu Zagrebu firma koja je u godini zatvaranja imala pedeset milijuna kuna čiste dobiti? Što to znači za proračun grada i za radna mjesta u Zagrebu? Da je Tvornica duhana u Zagrebu opstala, ona bi dalje uspješno radila, kao i ona u Rovinju. Ne bi nigdje bilo nekakve značajne štete. Vlasnici bi imali nešto manju zaradu, ali i to je značajno manje od  koristi po cijelo društvo. Moje mišljenje je da društvo ne smije dozvoljavati vlasnicima da zatvaraju profitabilne firme. To bi trebalo uvrstiti u kazneni zakon. Ukoliko ne žele raditi, moraju je prodati. Nama je tada u TDZ-u bilo iznimno teško. Imali smo posla s izrazito jakim protivnikom koji financira gotovo sve medije i u šaci drži sve političare. Pod kontrolom drži šverc duhana  i u sprezi je s policijom, carinom i slično. Naravno da je vlast u konačnici stala na stranu jačega, na stranu kapitala, i mi smo izgubili. Međutim, da smo imali podršku lokalne zajednice, odnosi snaga bi bili značajno drukčiji.
S druge strane, imamo slučaj tvornice tekstilne industrije Konfekcija Novska koju je Gucić uništio. Da bi sačuvali tekstilnu industriju i radna mjesta, mi smo osnovali tvrtku čiji je vlasnik bio sindikat. Možemo reći da nas je lokalna zajednica u tome djelomično podržala. Međutim, takvo što je izvjesno u manjim mjestima, ali u Zagrebu suradnja između sindikata i lokalne zajednice potpuno izostaje.

T.K. Da, u Novskoj se to jako dobro vidjelo. Tamo se u danom momentu nalazilo između 50 i 200 žena koje su u tvornici egzistirale na ovaj ili onaj način. Gradonačelnik ih je gledao kao 50 do 200 birača. Predsjednici mjesne zajednice su ih također tako gledali. Gledali su ih kao osobe kojima se mora dati da prežive i kao osobe koje će svojim radom zaraditi toliko da će čitava zajednica od toga imati koristi.

Možete li nam nešto više reći o metodama koje se koriste pri organiziranju radnika u ugroženim poduzećima? Koji tip podrške je obično najpotrebniji? Je li to pravna podrška, organizacijska podrška pri preuzimanju pogona, nastup prema medijima, stvaranje mreže podrške ili nešto peto?.

T.K. Postoji samo jedna jedina metoda koju koristimo i to je metoda osvještavanja radnika. Onog trenutka kad radnik spozna koliko vrijedi njegov rad, kad spozna da postoje određeni mehanizmi koje može iskoristiti u ispunjavanju svojih ciljeva, i konačno, kad osvijesti vlastitu snagu i potrebitost, postaje sve lakše. Tek nakon toga koristimo niz metoda; od tiskovne konferencije, preko različitih oblika pritisaka na vlasnika ili, ovisno o slučaju, na institucije lokalne samouprave, ministarstva te države.

M.I. U početku se suočavamo s generalnim problemima. Kod ljudi je još uvijek prisutno nerazumijevanje da sami mogu i moraju nešto poduzeti. Vrlo često susrećemo radnike koji su uvjereni da će njihove probleme riješiti netko drugi, odnosno sindikat. Naš zadatak je uvjeriti ih da su upravo oni, a ne netko drugi, sindikat. To je prvi i najbitniji korak. Sinergija može dati prave rezultate, ali oni, radnici, moraju biti motor.
Što se tiče konkretnih oblika pomoći, svaki slučaj je različit. Kad uđemo u firmu, napravimo analizu problema koji se kreću od pojedinačnih do generalnih i zatim razgovaramo s ljudima. Budući da do puno informacija radnik sam ne može doći, naš je zadatak prikupiti te informacije i savjetovati radnike što i kako dalje. Poanta je u tome da radnici sami odluče. Akcija može imati pozitivne rezultate isključivo ako je organizirana odozdo. Mi na sindikalni rad gledamo kao na pomoć, što nas, čini mi se, razlikuje od većine hrvatske sindikalne scene. Njezin problem je što previše odlučuje, nameće svoja pravila i prisiljava radnike da je slijepo slijede, iako realno ne postoji neka visoka razina edukacije, znanja i općeg obrazovanja. Kad govorimo o pravnoj pomoći, moramo znati da je ista preduvjet i iznimno je važna. Međutim, problem kod nas je što se sudskim putem najčešće ne riješavaju ključna pitanja, a pozitivan ishod nikad nije izvjestan koliko god bio siguran da si u pravu. Puno je bolje kada se stvari riješavaju sindikalno, poprijeko i bez suda. To je daleko jače, ali to se može jedino tamo gdje postoji jaka baza, gdje ljudi prihvaćaju tu ideju sindikalizma na jedan zdrav način. Mi danas u Novom sindikatu imamo možda 5-6 sredina za koje smatramo da su ljudi dovoljno jaki da im se ne može ništa dogoditi.

Sve više američkih i europskih sindikalista iz javnog sektora upozorava na nužnost aktiviranja sindikata javnog sektora u smjeru pomoći radnicima privatnog sektora. Sindikalisti kanadskih javnih službi naglašavaju kako se na borbe sindikata u privatnom sektoru za svoje mirovine ili neke druge ustupke često gleda kao na lokalne borbe. Međutim, mišljenja su da je to nužno promijeniti budući da se pad standarda privatnog sektora kroz pritiske da se snizi standard, odražava i na javni. Radi solidarnosti, ali i samoobrane, borbe u privatnom sektoru trebaju znatno veću podršku javnog sektora. Kod nas je takav tip solidarnosti rijetkost (primjerice u cijeloj priči oko Diokija nije reagirao niti jedan sindikat javnih službi). Budući ste organizirali radnike i u javnom i u privatnom sektoru možete li nam reći kakvi su vaši stavovi i iskustva po tom pitanju?

M.I. Inače su pitanja solidarnosti i organiziranosti sindikata jedna od ključnih pitanja koja riješavamo na našim seminarima. Ideja sindikalizma je ujedinjavanje, a ne zasebno tretiranje radnika. Osobno smatram da je ključna prijelomnica koja je oslabila sindikate u Hrvatskoj pojava Matice sindikata javnih službi i sindikata državnih službenika koji su izašli iz Saveza. Tu se postavlja pitanje što sindikat treba raditi? On treba, između ostalog, sudjelovati u izradi proračuna jer se sindikati državnih službi doživljavaju kao ljudi koji troše proračun. Sasvim je normalno da se oni moraju boriti da se proračun puni i da se ljudima uzmu porezi u gospodarstvu da bi oni mogli dobiti svoje plaće. A radnicima u privatnom sektoru je apsolutno svejedno da li će ovi radnici imati plaću ili ne, uvijek će ih tretirati  kao štetočine. Naravno, i jedni i drugi su radnici i zapravo se njihovim odnosima manipulira. Uloga sindikata bi bila da razotkrije tu vrstu manipulacije i da istovremeno štiti interese javnih službi i interese radnika u privatnom sektoru. Podijeljenost ne može spriječavati ujedinjavanje sindikalnog pokreta. Jedan od novijih primjera je raskol koji se događa na nižim razinama. Uzmimo za primjer Vladino potenciranje strukovnih sindikata u zdravstvu. Kako su sindikati u zdravstvu organizirani? Postoji Sindikat liječnika, Sindikat medicinskih sestara (koji nikad nije zastupao spremačice premda ih ima u članstvu), zatim Sindikat radiologa, anesteziologa, hitne pomoći…to je idiotizam. U teoriji sindikalizma oduvijek je bilo da moraju svi djelovati jedinstveno. Samo, podjele su napravljene, a one nisu došle odozdo, već odozgo, bile su nametnute. Tada to kod nas nije bilo teško. Devedesetih su se svi gubili. Kad govorite o solidarnosti, na primjer slučaj s DIOKI-jem. Nema to veze sa solidarnošću. To je upravo ovo što mi pokušavamo raditi. Solidarnost netko mora organizirati. Ljudi neće spontano doći. Recimo 1999. za prosvjeda sa Šavrićem ne mogu reći da ljudi nisu bili otvoreni. Mi smo na trgu spavali tri noći i u Zagrebu se osjećala podrška. Kad smo napadali Zagrebačku banku, u banci se osjećala podrška.
U toj akciji se uspjela organizirati, ali smo mi skupili ljude i našli druge dvije poslovnice u kojima se podijelilo nas 100. Potpora je bila jaka, ali nitko nikad na ozbiljan način nije pozvao ljude da se uključe. To je onaj organizacijski dio koji nedostaje. Čovjeku kojeg zoveš, moraš nešto ponuditi. To je ta umjetnost organizacije.

Radnici kao vlasnici: Konfekcija Novska i Jedinstvo Zagreb


Na konferenciji za tisak 2003. na temu Konfekcija Novska rekli ste da se vaš sindikat nakon podrške radnicima odlučio poslužiti argentinskim iskustvom u spašavanju tekstilne industrije što znači da će vlasnici nove tvornice biti radnici, da nema privatnog vlasnika koji ubire profit, već svu dobit, osim u plaće, radnici ulažu u poboljšanje uvjeta rada i novu tehnologiju. Spomenuli ste i tvornicu Jedinstvo u kojoj su radnici u stečaju osnovali vlastitu firmu. Zanima nas koliko je po Vama model radničkog dioničarstva, radničkog (su)odlučivanja i vođenja pogona, primjenjiv?

M.I. Prije svega moram reći da naše iskustvo iz Novske nije dobro. Konfekcija Novska je preopterećena Gucićevim kreditima otišla u stečaj. Raiffeisen banka je postala hipotekarni vlasnik. Ideja je bila relativno novu tvornicu u centru grada prodati nekome tko će se baviti trgovinom. Na mjestu tvornice bi izgradili trgovački centar i otvorili trgovinu s tridesetak radnih mjesta u kojoj se ništa ne proizvodi. Naša ideja je bila osnovati firmu koja će se baviti tekstilnom industrijom i na taj način sačuvati radna mjesta. To je uvjetno rečeno postignuto jer u firmi je, i nakon što je  preuzima Amadeus koji se bavi proizvodnjom tekstila, i dalje zaposleno 200 žena. Danas i oni imaju problema, ali u onom momentu, taj dio je uspio.
Mi smo osnovali tvrtku čiji je vlasnik bio sindikat. Tako smo nakon otvaranja stečaja, bez i jednog dana prekida, osigurali ljudima nastavak rada. Na računu nismo imali ništa novaca i osigurali smo isplatu plaća nakon četrdeset dana od naplate poslova. Međutim, radnice tada nažalost nisu shvatile vezu između rada i plaće. Nisu shvatile da one mogu istovremeno biti vlasnice firme i radnice. Gledale su na sindikat kao novog vlasnika koji će sve voditi, a one će sigurno dobivati plaću. I ono što je bilo fantastično, prva dva-tri mjeseca su zaista izvrsno radile, stvorila se jaka baza i zaposlenost je s dvadeset ljudi porasla na sto. Stečajni upravitelj, koji je našoj firmi dao prostor i strojeve u najam, je bio oduševljen. Vidio je da se proizvodi i da sve funkcionira kao neka normalna tvornica te nam nije uzimao za najam. Davao nam je punu podršku. Međutim, nakon prvih par mjeseci počeli su se pojavljivati problemi. Stvorili su se klanovi, a žene su počele doma uzimati materijale, šivati i privatno prodavati. Firma je sve lošije poslovala i mi smo nakon godinu dana zaključili da se moramo povući jer u takvim uvjetima nismo mogli radnicima osigurati plaće, a nismo htjeli ostati dužni. Inače, stečajni upravitelj, Šket, se poslije zajedno s nama izborio da se Raiffeisen banci ne dozvoli prodavanje firme nekome tko bi je pretvorio u trgovinu već je uvjetovano da novi vlasnik mora doći iz tekstilne industrije.
Imamo i primjer tvornice Jedinstvo. Iskustvo iz te firme je dobro, ali je i tamo izrazito prisutna neosviještenost radnika. Firma je također bila vrlo jednostavno koncipirana. Ideja je bila da radnici osnuju svoju firmu, a da se daljnje odluke donose ovisno o tome kako se stvari razvijaju. Pretpostavljalo se da će ili nekakav strateški partner preuzeti firmu te radnicima od prodajne cijene isplatiti jednak dio ili će svi radnici biti dioničari. Borba za tu firmu je bila iznimno žestoka. Doslovno smo se tukli sa stečajnim upraviteljem jer je odvozio i prodavao strojeve u staro željezo. Jedan dan smo saznali da će upravitelj doći pa su radnici strojeve zabetonirali u zemlju i napravili obrambeni zid tako da ih teoretski nisu mogli uzeti. Također, viljuškarist je bio naš glavni povjerenik i bivši predsjednik Stožera za obranu Jedinstva, što stečajni upravitelj i njegova ekipa nisu znali, pa  je palete koje su odabrali prebacivao iza obrambenog zida. Borba je trajala cijeli dan, međusobno smo si prijetili policijom, ali smo na kraju dobili.
Međutim, kako smo nakon toga imali puno posla oko organizacije i otkapanja strojeva, radi jednostavnosti smo se dogovorili da se firma registrira na dvije osobe. Jedan je bio taj povjerenik, a drugi čovjek koji je bio predsjednik radničkog vijeća. Oni su samo formalno upisani kao vlasnici, ali radnici su ih otpočetka počeli gledati kao gazde. Firma je krenula od nule zbog čega je određeno vrijeme trebalo raditi bez plaće. Rokovi plaćanja su bili 60, 90 ili čak 120 dana. Da bi se posao završio, ponekad je trebalo ostati par sati duže i doći subotom, a radnici to nisu shvaćali. Od formalnih vlasnika su tražili da im se za prekovremene sate odmah isplati plaća. To je sasvim razumljivo jer su ti radnici prije prevareni milijun puta, ali sada su praktički sami vlasnici koji odlučuju, a to nikako ne shvaćaju. Činjenica je da firma koja je prije propala, danas relativno uspješno radi u vlasništvu radnika, bez i jednog inženjera, međutim, problema je napretek i jednostavno ćemo morati ostaviti nekom drugom da ih riješava.

T.K. Naime, kad smo izgovarali tu rečenicu, mi smo stvarno mislili da je to tako kao što je, ali nismo uzeli u obzir nekoliko faktora koje danas znamo. Kada kompariramo argentinski model i situaciju u Hrvatskoj u trenutku kad smo ga odlučili primijeniti, uviđamo da u našu rečenicu nismo ukalkulirali da je do tog modela došlo u drugačijoj povijesnoj konstelaciji nego u Hrvatskoj. Argentinski model je duže vremena bio u onom negativnom dijelu kad ljudi nisu imali ništa i onda im je malo više vremena trebalo da dođu do nečega. Naime, trebalo im je nekoliko godina da se počnu organizirati, a mi smo se počeli organizirati gotovo drugi dan, što je za primjenu argentinskog modela možda ipak malo prebrzo. I upravo zbog toga ljudi ovdje nisu bili spremni, nisu bili osviješteni. Nažalost, uz svu volju i želju te kvalitetno označen cilj, mi toga nismo bili svjesni i jednostavno smo prerano krenuli s nečim tako velikim. Prilično sam uvjeren da bi, kad bi nas danas, toliko godina poslije Novske, netko vratio u istu situaciju, stvari uspjele. Što se tiče Novske i Jedinstva, razlika je u sljedećem. Upravo zato što su radnici Jedinstva raspolagali s više vremena i što su se duže borili da uopće dođu u priliku, znali su kvalitetnije od radnika u Novskoj cijeniti ostvareno.

Modeli radničke participacije


Vaš sindikat je inicirao osnivanje radničkog vijeća u Nacionalnom parku Plitvice. Sindikati imaju podijeljene stavove o radničkim vijećima i često ih se smatra oruđem u rukama uprave. Kakva su vaša iskustva s funkcioniranjem radničkih vijeća i ulogom koju sindikati imaju u vijećima?

M.I. Vrlo je jednostavno. Radnička vijeća funkcioniraju dobro onda kad je sindikat dobar. To je pravilo, premda postoje situacije u kojima radničko vijeće savršeno funkcionira, a sindikati su nikakvi. Ako sindikati ne rade kvalitetno, nemaju kontrolu nad radničkim vijećem.

Koje još metode sindikat koristi kako bi zadržao kontrolu nad radničkim vijećem?

M.I. Prema zakonu koji je sad izmijenjen, radničko je vijeće bilo ovlašteno sazivati skupove radnika dok sindikat nije imao te ovlasti. To je bilo fantastično oružje koje smo mi koristili jer nismo morali prolaziti procedure najave štrajka pa mirenja i slično. To se radilo tako da predsjednik radničkog vijeća sazove skup radnika, pozove poslodavca i kaže mu da skup radnika traje dok poslodavac ne donese zadovoljavajuću odluku. A zakon je predviđao da se za odluke donesene u funkciji radničkih vijeća ne može odgovarati ni krivično ni materijalno. Ako si se time koristio na ispravan način moglo se dosta toga postići. Drugo, postojalo je pravo na zaštitu sindikalnih povjerenika, a time i pravo na zaštitu članova radničkih vijeća, što znači zaštitu od otkaza. Prije je poslodavac svaka tri mjeseca bio dužan davati financijska izvješća radničkom vijeću, a sindikatu ne, što je bitno jer ukoliko postoje radnička vijeća lakše se dolazi do podataka. Ljudi jednostavno razmišljaju na način da pretpostavljaju da sindikat dolazi izvana. Tom stavu su pridonijeli i sindikati koji se bave špijunažama i rade za neke poslodavce. Konkretno, za sindikat trgovine smo čuli da sve nose Todoriću.

T.K. Složio bih se s rečenim, ali treba reći da je radničko vijeće zamišljeno u glavi poslodavca da uništi sindikat, uvijek je utrka između poslodavca i sindikata da pridobiju radničko vijeće. U sindikalnom žargonu postoji radničko i služničko vijeće. Zbog toga se i išlo na produžavanje te zakonske regulative. Tamo gdje sindikati djeluju kvalitetno, radničko vijeće im postaje suoružje u borbi protiv poslodavca. Upravo se to dogodilo na Plitvičkim jezerima koja su eklatantan primjer mehanizma koji sindikalno povoljno djeluje za radnike. Tamo je naš sindikat pokrenuo inicijativu za izbor za radničko vijeće u trenutku kad smo od četiri sindikata mi bili najmanje zastupljeni članstvom, ali dobili smo izbore s najviše glasova. Tu se radi o kvalitetnom taktičkom potezu unutar relacije sindikata i radničkog vijeća. Danas postoji samo jedna jedina razlika između radničkog vijeća i sindikata s ovlastima radničkog vijeća. Sindikat s ovlastima radničkog vijeća ne može imenovati nekoga u nadzorni odbor, a izabrano radničko vijeće može. Sindikati to još uvijek koriste. Mi smo napravili kompletnu strategiju korištenja radničkih vijeća u sindikalne svrhe. Dakle, štitimo više ljudi putem Zakona o radu nego što bi mogli, i dobivamo veću masu sindikalno svijesnih i organiziranih ljudi koji su aktivno borbeno spremni. Jer ti možeš biti aktivno borbeno spreman onog trenutka kad mi kao organizacija pred tebe postavimo nekakav štit koji će te štititi.

Odnos s Vladom: Referendum i zakon o reprezentativnosti


Možete li komentirati odluku sindikata da se ne inzistira na provođenju referenduma nakon što je bio skupljen dovoljan broj potpisa građana?

M.I. Sindikati su, skupivši 800 000 potpisa za referendum, nakon dugo godina dobili novu priliku. Smatram da su u tom trenutku imali mogućnost postati nekakav uvjetno rečeno kontrolni mehanizam u državi. Institucija bez koje se ne može ništa. Trebalo je samo ostati dosljedan.
Međutim, vrlo brzo su se u sindikalnim središnjicama počeli braniti argumentom kako ne smiju rušiti ustavnopravni poredak RH, što je najveći apsurd. Onaj tko to nije spreman raditi, ne treba se baviti sindikalnim poslom.
Mi smo dobili mandat od ljudi, ali bi isto tako dobili i pendrekom po glavi. Sve je to dio ovog posla. Po meni je trebalo probati sve, a ukoliko se uvidi da ne ide drugačije, onda radikalno krenuti na vlast.

M.I. Naši predsjednici tvrde da su imali odličan socijalni dijalog s Jadrankom Kosor. Međutim, činjenica je da ključne stvari u državi nisu rješavali, niti ih je itko mogao riješiti. Meni se čini da se od referenduma odustalo iz dva razloga. Jedan je vezan uz politički, a moguće i neki drugi pritisak koji se vršio na ljude iz središnjica, a drugi je strah. Jer ipak, kad krećeš u nekakvu akciju gdje može pasti Vlada i gdje objektivno može doći do anarhične situacije u društvu, treba donijeti čvrstu odluku i biti spreman poslije kreirati vlast. Povijest je pokazala milijun puta da jedni ruše, a drugi preuzimaju. Sindikati bi uvijek trebali imati nekakvu nezavisnu poziciju. Bivšu vlast smo trebali oštro napasti i nakon toga novoj vlasti pokazati da imamo pravo i mogućnost i njih rušiti ukoliko ne budu radili kako treba. Da smo tako nastupili, sindikati u Hrvatskoj bi postali snaga i institucija iza koje stoji narod. Nažalost, mi smo zbog par ljudi koji su iz raznih razloga tome pristupili drugačije, izdali narod i sad smo u situaciji u kojoj se moramo skrivati.

T.K. U ključnom momentu, kad je trebalo nešto materijalizirati, vrh sindikata to nije bio u stanju, nije znao i nije se usudio učiniti. I to je problem. Nisu znali, nisu smjeli i nisu se usudili poentirati.

M.I. A svi oni u paketu imaju tu neku manu veličine. Donijeli su odluku o skupljanju potpisa za referendum, a nas su obavijestili samo par dana ranije. Za svaku akciju postoje određene procedure, ali to kao da nije bitno. To su nevjerojatne stvari. U takvim situacijama vidim da su nezreli. Samo u gradu Zagrebu nam je, uz puno natezanja s gradskim poglavarstvom, trebalo tri dana da dođemo do dozvole za skupljanje potpisa. A da ne govorim o nekoliko stotina potpisnih mjesta i isto toliko aktivista koje je trebalo organizirati.
Mi smo se ovdje ozbiljno naradili. Dežurstva smo imali od 0 do 24. U Zagrebu smo na kraju skupili tristo i nešto tisuća potpisa, što ja nisam vjerovao da je moguće. A oni misle da je to palo s neba.
I usprkos svemu tome, nakon što su potpisi predani, oni su se sastali i donijeli konačnu odluku. A mi smo, ne oni, ljudima na štandu obećali da ih ovaj put nećemo razočarati i da se ide do kraja. Sad se može svašta pričati, ali činjenica je da smo ljude izdali.

T.K. Činjenica je da su se i oni aktivirali i negdje oko desetog dana su zaista dali svoj puni doprinos, to im nitko ne može osporiti. Međutim, nisu poznavali situaciju na terenu. Vrh sindikalnog pokreta je bio potpuno nesvjestan. Mi smo davali preko 100% svojih mogućnosti, a znali smo da ni to nije dovoljno. A u onom trenutku kad je bilo izvjesno da smo dobili čak puno više od onoga što smo u startu očekivali, jednostavno nas se isključilo iz donošenja odluka koje su bile po meni izuzetno ključne, čak ako hoćete povijesne i sudbonosne za razvoj hrvatske demokracije. Mi, koji smo izrazito dobro poznavali situaciju, nismo mogli utjecati na materijalizaciju rezultata te akcije. I to se pokazalo kao problem i nažalost će još desetak godina biti problem sindikalnog pokreta u Hrvatskoj.

Kako komentirate odredbe o strukovnim sindikatima u novom Zakonu o reprezentativnosti?

M.I. Strukovni sindikati su primjerice u Engleskoj dotukli sindikalizam. To se zna i to znaju oni koji su pisali taj zakon jer polako ubijaju i nas.
Nekome se omogućuje da bude značajan faktor samo ako je strukovni sindikat i ako ima 75% članova. Sindikat aviomehaničara Hrvatske kao strukovni sindikat je odbio postati podružnicom Novog sindikata jer bi im se na taj način onemogućilo pregovaranje u Croatia Airlinesu. Umjesto da Zakon potiče uključivanje u veći sindikat, on stimulira manje strukovne sindikate. To ukida borbenost.

Brodogradnja


Možete li za kraj reći kako vam se čini situacija u kojoj se nalazi naša najveća proizvodna grana, brodogradnja, i što mislite o pokušaju privatizacije putem radničkog dioničarstva?

M.I. Ne mislim da se tu radi o brodogradnji već o državnoj politici. Brodogradnja nije djelatnost od koje očekuješ visoke prihode već visoku zaposlenost. Brodogradnja je naša tradicija, ima neospornu kvalitetu, a najveći problem hrvatske brodogradnje je to što je sve bilo u državnom vlasništvu pa je problem upravljanja bio neprestano prisutan. Nije loše to što je brodogradnja u državnom vlasništvu već to što smo mi dvadeset godina imali bitange na vlasti koje nije bilo briga i zbog kojih su firme propadale. Neosporno je da je ovo što se događa brodogradnji posljedica iznimno loše vanjske politike i pristupanja Europskoj Uniji. U interesu je poslodavaca iz Njemačke, Velike Britanije i Francuske da brodogradnju unište.
Što se tiče ESOP modela, radi se u principu o dobrom modelu, međutim on zahtijeva određene kontrolne mehanizme koji su izvedivi ako ih prati okruženje. Bilo bi jako loše kad bi se za propast poduzeća optužilo takav model, a ne banda kriminalaca. Kontrolni mehanizmi su uvijek ključni, i kod državnog, i kod ESOP modela i privatnog vlasništva.

razgovor vodili: Iva Ivšić, Igor Livada i Nikolina Rajković

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve