Živo selo: Punom parom u prehrambenu ovisnost II.

Goran Đulić razgovarao je sa skupinom „Živo selo“ koja okuplja poljoprivredne i makroekonomske stručnjake. U drugom dijelu razgovora govore o domaćoj poljoprivredi unutar zajedničke politike Europske unije, koliko Hrvatska gubi na godišnjoj razini prekomjernim uvozom prehrambenih dobara, subvencijama, zadrugarstvu i budućnosti domaće poljoprivredne proizvodnje ukoliko se nastave ovakvi trendovi.

Nakon 1. srpnja 2013. i ulaska u Europsku uniju, što će se dogoditi s domaćom poljoprivrednom proizvodnjom i kakva su iskustva u poljoprivrednom sektoru onih zemalja gospodarski slična Hrvatskoj poput Rumunjske i Mađarske?

Odmah u početku mogli bismo imati specifičnih problema s okolnim zemljama – EU nam je trasirao put na Zapad preko Istoka i gurao nas u što užu gospodarsku suradnju sa zemljama bivše Jugoslavije. Sada nam se to osvećuje – nema naznaka da bi Hrvatskoj, kao navodnom modelu i „strateškom partneru“, bile odobrene neke specijalne trgovačke pogodnosti u odnosu na to područje. Nakon ulaska u Uniju mogao bi nam biti značajno otežan ulazak na to tržište.

Inače, u odnosu na samu EU neće se promijeniti bogzna što – i dalje ćemo živjeti s istim problemima koje imamo i sada. EU je u velikoj mjeri forma unutar koje svaka zemlja i nadalje provodi svoje gospodarske i ine strategije i ciljeve, nešto usuglašene oko zajedničkih pravila Unije. U zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) svaka je zemlja kao miraz unijela (ili ispregovarala) različite uvjete i pogodnosti kojih se vrlo nerado odriče.

U Hrvatskoj se već više godina radi na pripremi raznih EU pravila, a ugovoreni su i prijelazni rokovi. Kao što se to događa u birokratiziranim društvima najviše je pozornosti pri tome posvećeno upravo formalnim prilagodbama, često nauštrb bavljenja neposrednim problemima života i proizvodnje na selu, a da i ne spominjemo potpunu odsutnost strategije razvitka. U našim se medijima uvelike hvali naš uspjeh u ugovaranju zaštite izvornosti nekih naših proizvoda kao npr. pršuta, a to da nemamo, i zašto nemamo, prasadi, a onda i tovljenika koji bi poslužili kao izvorna sirovina, e to je problem nekoga drugog.

Vrlo brzo nakon ulaska u članstvo moglo bi se, međutim, ispostaviti da nismo odradili pripreme za neke složenije promjene sustava na koje smo se obvezali, posebice one koje zahtijevaju suradnju raznih dijelova birokratskog aparata (npr. već spomenuti primjer nitratne direktive). Tada, ako ne prije, bit će jasno da se hipertrofirani sustavi ni u odnosu na EU i njenu regulativu ne regeneriraju pukim mehaničkim preslikavanjem rješenja nego aktiviranjem vlastite inventivnosti i odgovornosti u našim specifičnim uvjetima.

Mađarska koju spominjete može poslužiti kao vrlo zanimljiv primjer koliko je važno iskoristiti glavni proizvodni resurs – zemlju i koliko pri tome mali proizvođači mogu biti uspješni. Cca 50% ukupne površine zemlje je poljoprivredno zemljište, a maloposjedničko vlasništvo dominira: oko četiri petine mađarskih poljoprivrednika imaju posjede manje od 5 ha. Ozbiljne problem koje Mađarska ima u vanjskoj trgovini uvelike olakšava upravo poljoprivredni neto izvoz koji ostvaruju ti mali proizvođači: Prošle (2011.) godine Mađarska je ostvarila poljoprivredni izvoz od gotovo 6,9 milijardi eura što je uz uvoz od 4,1 milijarde eura donijelo pozitivan rezultat od 2,7 milijardi eura.

EU je u velikoj mjeri forma unutar koje svaka zemlja i nadalje provodi svoje gospodarske i ine strategije i ciljeve, nešto usuglašene oko zajedničkih pravila Unije

Koje li razlike s velikim i rastućim prehrambenim deficitom Hrvatske! U prošlom desetljeću hrvatski se prosječni obiteljski areal povećao na preko 5 ha, ali se to dobrim dijelom postiglo eliminacijom velikog broja malih posjeda, dakle smanjenjem ionako skromno iskorištenih zemljišnih kapaciteta. Poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj se, slično kao u Mađarskoj, prostire na preko polovice kopnene površine, ali se od toga trenutačno koristi samo nekih 38%! Mnogi dijelovi krša, koji čini gotovo polovicu ukupne površine Hrvatske, vrlo su pogodni upravo za stočarstvo.

Država ima u svom vlasništvu cca 28% ukupnog poljoprivrednog zemljišta, a računa se da se otprilike dvije trećine od toga može privesti isplativom korištenju, često nakon skupih krčenja. Država je, međutim, tijekom dugih godina pasivno „sjedila“ na neobrađenoj zemlji u svom vlasništvu, a usput dopuštala stagnaciju pa čak i kontinuirano mrvljenje privatnoga posjeda. Kad se konačno počela buditi prodala je, zapravo u velikoj mjeri poklonila, 7% najkvalitetnijih površina korporacijskim interesentima, a ostatak je nedavno odlučila dati u dugoročan najam.

U tu svrhu – kao i za kontrolu kupoprodaje privatnih zemljišta (čega nema nigdje u Europi!) – država stvara novu veliku birokraciju kojoj predviđene zadaće i sam način njihova rješavanja unaprijed jamče neučinkovitost i izlažu je velikim koruptivnim napastima! Sve to, međutim, ne smeta Ministarstvu da mrtvo-hladno pere ruke od strukturnih problema prehrambene samodostatnosti i cijena jer je to – „pitanje tržišta“, kao da se radi o nekoj nadnaravnoj pojavi, a ne sustavu koji je upravo loša politika utjerala u slijepu ulicu i tamo ga očito na sve raspoložive načine namjerava zadržati.

Na kojoj je razini trenutna proizvodnja hrane za vlastite potrebe u Hrvatskoj i koliko na godišnjoj razini država gubi uvozom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda?

Računajući ugrubo, Hrvatska proizvodi hrane u vrijednosti od oko 14 milijardi kuna, a neto uvozi još dodatnih 7 do 7,5 milijardi što znači da trenutačno zadovoljava tek jedva dvije trećine prehrambenih potreba. U segmentu mlijeka i mliječnih proizvoda deficit je čak i nešto veći pri čemu naročito zabrinjava što se radi o proizvodu svakodnevne potrošnje koji počiva na proizvodnom ciklusu od 4, 5 godina i popratnim ulaganjima pa se njime ne može upravljati brzopleto.

U Živom selu računamo da je Hrvatska samo uvozom goveda, goveđeg mesa i mlijeka tijekom posljednjih desetak godina smanjila rast BDP-a za 1% godišnje što je otprilike vrijednost velikih i inozemnim kreditima financiranih investicija u autoceste tijekom istog razdoblja. Drugim riječima, da smo održali tradicionalnu samodostatnost u govedarstvu mogli smo te autoceste izgraditi vlastitim sredstvima.

S obzirom na postojanje infrastrukture, znanja, tradicije i velikog broja neobrađenih površina, prema Vašim procjenama koliko bi se moglo zaposliti ljudi u poljoprivredi s obzirom na potencijal i kakav bi to efekt mogao biti na gospodarstvo Hrvatske?

Pitanje zadire duboko u domenu razvojne strategiju Hrvatske, a nje nažalost nema. Naš se odgovor zato mora ograničiti na par kvalitativnih naznaka. Naime, sigurno je da u nabrojenim pogledima imamo određene komparativne prednosti, ali nije svejedno s kakvim rastom kalkuliramo.

Ako bismo od poljoprivrede željeli brzo napraviti udarnu snagu gospodarstva, usmjerenu na izvoz, svaki od spomenutih čimbenika zahtijevao bi značajna ulaganja u kratkom vremenu. Seosku prometnu, tržišnu i inu infrastrukturu u mnogim dijelovima trebalo bi znatno poboljšati. Dosta je toga što naš seljak mora usvojiti – prije svega u pogledu potreba zajedničkog nastupa, razmjene iskustava, ali i novih razmišljanja u pitanjima ekologije i okoliša, marketinga, informacijske tehnologije i sl. Velike neobrađene površine zahtijevaju svakom godinom sve više napora da ih se dovede u funkciju…

A na međunarodnom tržištu treba očekivati ne samo konkurenciju snažnih obiteljskih gospodarstava koja su tijekom godina rasla i sustavno se racionalizirala, nego vrlo često i javnu ili skrovitu potporu bogatih država vlastitim, strateški važnim poljoprivrednim granama. U takvim je uvjetima mnogo lakše na stranim tržištima uspjeti u malim specijaliziranim nišama nego u nekom širokom naletu.

Sve nas to navodi na drugu,

Kod nas [poticaji] doista imaju značaj „držanja na lancu“ obiteljskih gospodarstava jer su mnoga od njih zbog ograničenosti posjeda i slabe ili diskriminirajuće tržišne infrastrukture dovedena u situaciju egzistencijalne ovisnosti o poticajima

nešto skromniju alternativu razvitka, u prvom redu usmjerenu na konkurenciju uvozu i ostvarenje prehrambene samodostatnosti. To se, u usporedbi s izvoznom varijantom može postići skromnijim sredstvima jer nam je naše tržište poznato i blizu pa na njemu imamo veće relativne prednosti, mogućnost inzistiranja na našem poimanju kakvoće poljoprivrednih proizvoda itd. Postupnim poboljšanjem gospodarskog položaja na selu stvorila bi se podloga za regeneriranje i održiv rast ruralne sredine, a u takvoj situaciji bi se onda moglo realističnije razmišljati kako iskoristiti te potencijale i u međunarodnoj trgovini.

Kad je riječ o govedarstvu računamo, kao što smo već iznijeli, da bismo ostvarenjem vanjskotrgovinskog balansa samo u govedarstvu u roku od par godina mogli doći na razinu da ostvarujemo godišnji dobitak od 1% BDP-a, a općim aktiviranjem zapretanih potencijala obiteljskih gospodarstava (npr. dodjelom zemlje) u poljoprivredi bi se vjerojatno mogao postići godišnji rast od dodatnih 1 do 1,5 posto BDP-a.

Subvencije u poljoprivredi, krediti i ostali oblici poticanja gdje seljak ovisi o dobroj volji vlasti, drže „na lancu“ neki način sve one koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Postoji li kakav drugi način funkcioniranja poljoprivredne proizvodnje osim sustava poticaja?

U gotovo cijelom gospodarski razvijenom dijelu svijeta primjenjuju se razne vrsti poljoprivrednih poticaja kao odraz najrazličitijih političkih prioriteta: želje da se održi strateški važna prehrambena samodostatnost određene nacije, kao korak u obrani od subvencioniranih proizvoda izvana ili ofenzivnom poticanju izvoza, kao pokušaj da se iz socijalnih razloga održe niske cijene prehrane ili jednostavno kao rezultat (naročito ranijeg) političkog utjecaja seljaštva.

Teško je raspravljati o poticajima u jednoj zemlji, a da se ne uzmu u obzir situacije u zemljama s kojima ona ima gospodarsku razmjenu. Jedan od razloga zašto je projekt EU rano uveo zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) na cijelom svom području bio je upravo to da se u tom pogledu u europskom gospodarstvu uvede reda, primijeni koliko-toliko jedinstven pristup i izbjegnu međusobna špekulativna sumnjičenja za potkopavanje pravila tržišne utakmice.

Europska su pravila najprije neposredno poticala proizvodnju, a zatim se postupno prešlo na opće subvencioniranje poljoprivrednih površina kako bi se proizvođačima ostavila veća sloboda u prilagodbi tržišnim trendovima. Sada se, u situaciji kada je prehrambena samodostatnost uglavnom ostvarena i mnoge se zemlje naprotiv bore s proizvodnim viškovima, poticaji proizvodnji smanjuju i zamjenjuju subvencioniranjem okoliša kako bi se uklonile posljedice preintenzivnog gospodarenja prirodnim resursima.

To je perspektiva u kojoj treba raspravljati i o hrvatskim poticajima. Kod nas oni doista imaju značaj „držanja na lancu“ obiteljskih gospodarstava jer su mnoga od njih zbog ograničenosti posjeda i slabe ili diskriminirajuće tržišne infrastrukture dovedena u situaciju egzistencijalne ovisnosti o poticajima. Ona državna tijela koja su nemarom ili svjesnim radnjama onemogućila stvaranje zemljišne baze potrebne za racionalnu obiteljsku proizvodnju podgrijavaju pak u medijima predodžbu o seljaku koji vrti palce čekajući da dođe novac iz državne blagajne.

U istom se cilju prešućuje već spomenuti podatak da 1% hrvatskih primatelja ubire 40% poticaja, odnosno da Hrvatska na najveće primatelje usmjeruje pet puta veći udio poticaja, nego što je to slučaj u Zapadnoj Europi (EU-15). A tamo je jedna od većih zamjerki koju brojni kritičari upućuju posljednjoj verziji CAP-a da – favorizira velike!

Prešućuje [se] već spomenuti podatak da 1% hrvatskih primatelja ubire 40% poticaja, odnosno da Hrvatska na najveće primatelje usmjeruje pet puta veći udio poticaja, nego što je to slučaj u Zapadnoj Europi (EU-15)

Skupina Živo selo smatra da se egzistencijalna ovisnost malih obiteljskih gospodarstava o poticajima može i mora prekinuti, odnosno da ta gospodarstva imaju dovoljno snage da učvrste svoju ekonomiju i da osiguraju prehrambenu samodostatnost zemlje u okviru razine subvencioniranja koje predviđa EU. Posebna je hrvatska zadaća ukloniti razlike spram Europe kojima se u Hrvatskoj favoriziraju veliki sustavi. Proizvodi moraju biti konkurentno neutralni bez obzira tko ih proizvodi.

Što mislite o zadrugarstvu i na koji bi način ono moglo utjecati na odnose u poljoprivrednoj proizvodnji i ekonomiji na mikro razini u smislu sprečavanja odumiranja sela te također na makro razini u razvijanju i relativizaciji prehrambenih proizvodnih pogona u sustavu velikih gradova?

Hrvatsko zadrugarstvo ima staru i bogatu tradiciju koje se nadovezuje na velike obiteljske zadruge prošlih vremena. U komunizmu je zadrugarstvo nažalost došlo na loš glas zbog vanjske prisile i birokratskog upravljanja. Sada ponovo pušta korijen i iskazuje se kao vrlo učinkovit način objedinjavanja resursa u individualnom vlasništvu i jačanja pregovaračke moći prema isporučiteljima roba i usluga i u pregovorima s prerađivačkom industrijom. Tako se npr. u govedarstvu pojavljuju i primjeri okupljanja u zaokružene zadružne cjeline – klastere, u koje uz proizvođače mlijeka ulaze npr. i lokalne mljekare i veterinarske službe važne za kvalitetan uzgoj. No to su promjene koje će uzeti vremena jer su ljudi sumnjičavi, mnogo su se puta opekli…

Primjeri proizvođačke kooperacije u Švedskoj i Danskoj pokazuju da se čak i opskrba mlijekom i mliječnim proizvodima velikih gradova može riješiti na zadružnoj osnovici – njihova zajednička tvrtka Arla izrasla je u sedmu najveću mljekarsku tvrtku na svijetu. U vlasništvu 8 000 proizvođača ona godišnje preradi gotovo 10 milijardi kg mlijeka i ostvari prihod od 55 milijardi kuna, a proširila je svoja tržišta i na Njemačku i Veliku Britaniju. Naravno, spominjemo to samo kao primjer onoga što je moguće ostvariti ozbiljnim i upornim radom, ali ne i kao ozbiljniji neposredni predložak našim domaćim ambicijama.

Seljaci su razjedinjeni na prosvjedima po poljoprivrednim kulturama kojima se bave. Nikad dosad nije došlo do masovnog prosvjeda ili štrajka svih seljaka zbog partikularnih interesa pojedinaca. Mislite li da bi postojanjem jednog velikog seljačkog sindikata i sprečavanjem utjecaja pojedinaca iz političkih partija, seljačko pitanje moglo brže riješiti?

Ne vrijedi li Vaš opis razjedinjenosti i manjka povjerenja i solidarnosti u borbi za zajedničku stvar za društvo u cjelini? Nije li naš javni prostor uvelike privatiziran, ne svodi li se većina političkih i općih interesnih igara na promoviranje vlastitih probitaka? A ne vlada li i među ljudima na sasvim osobnoj razini klima nepovjerenja i naklonosti da se iza svakog čina i izjave traže skriveni interesi i potencijalni pokušaj prevare? Ne funkcionira li društvo u cjelini kao sustav isprepletenih socijalnih mreža i alijansa umjesto kao društvo građana, svjesnih svojih prava i obveza? Ne ogleda li se taj sustav i u našem medijskom prostoru?

Sve su te tendencije vjerojatno još izraženije u seljaštvu, formiranom u uvjetima s jedne strane teškoga rada, a s druge strane socijalne praznine nastale političkom rasprodajom najosnovnijih seljačkih, ali i općih društvenih interesa. Izlaz iz te situacije treba tražiti u lokalnim i regionalnim interesnim zajednicama u kojima ljudi prepoznaju i svoju neposrednu korist i okvire u kojima mogu djelovati zajednički i solidarno. To bi ljudima pomoglo da preko praktičnih iskustava svakodnevnog života uvide snagu povezivanja u šire zajedništvo.

Zbog čega u akademskoj zajednici, nadležnim tijelima i općenito u struci ne dolazi do propitivanja seljačkog pitanja i zatvaraju se oči na evidentne probleme koje se dešavaju u agrarnom sektoru?

U cijelom su se sustavu tijekom sedamdesetak godina nataložile predodžbe, ali i interesi koje nije lako promijeniti. Ljudi su stekli zasluge i napravili karijere na jednom obrascu koji je, pod drugim

Hrvatsko zadrugarstvo ima staru i bogatu tradiciju koje se nadovezuje na velike obiteljske zadruge prošlih vremena

cimerom, nastavljen i nakon što smo izborili neovisnost: obiteljska gospodarstva su i dalje zapostavljena, a cijela se igra usmjerila na jeftino preuzimanje kombinata i prehrambene industrije. U kratko su vrijeme državnom politikom i izdašnom pomoći stvoreni snažni monopolni privatni interesi koji su zagospodarili i dobrim dijelom državne uprave, akademskog svijeta i medija. Važni dijelovi države se čak i bez većih ustručavanja i bez obzira na formalnu stranačku pripadnost često otvoreno stavljaju na stranu velikog, na skupim kreditima zasnovanog i u međunarodnim relacijama zato iznimno ranjivog kapitala. Dok tako rade i ostaju dijelom nomenklature koja samu sebe uvjerava u ispravnost svojih stajališta, oni bivaju nagrađivani novcem, položajima, ekspertizama,…

Ima takvih mehanizama – iako najčešće u blažem obliku – posvuda u svijetu. Tipično za naš sustav je, međutim, gluha panika kojom se brani od bilo kakvih protuargumenata, iako nas politika već dugo vremena vodi i strateški i makroekonomski u potpuno neodrživu situaciju. I najdobrohotnije kritičare se ušutkava na načine koji podsjećaju na neka druga vremena. Kad su dvojica od članova sadašnje skupine Živo selo prije par godina objavili članak koji je argumentirano najavio što nas čeka i predložio pristup koji smo sada razradili, jedan je od autora bio ubrzo predmetom pokušaja da ga se disciplinskim postupkom na osnovu anonimne prijave udalji iz državne službe, a ministar ga je u osobnom razgovoru pritiskao na promjenu stajališta i ne osjećajući potrebu da uđe u argumentaciju. Jedan drugi član naše skupine, koga je današnja Vlada u travnju imenovala u upravu stručnog tijela za uzgoj konja saznao je iz tiska da je novom uredbom šest mjeseci kasnije – udaljen iz uprave.

Izlaz je naravno u preuzimanju osobne odgovornosti za ono što se radi. U društvu koje ne shvaća važnost traženja konsenzusa putem dijaloga ne treba se, međutim, zavaravati: do promjene će doći tek kad nam kruta stvarnost ne ostavi drugog izlaza, a tada će on biti kudikamo složeniji i skuplji.

Ukoliko se ovakav trend nastavi, gdje vidite domaću poljoprivredu za pet godina?

Najtužnije pitanje ste ostavili za sâm kraj! Ostanemo li zarobljeni u kritiziranim uvjetima, bojimo se da bi sudbina obiteljskih gospodarstava mogla ići u smjeru indijanskih rezervata u Sjedinjenim Državama. Par desetaka, a možda čak i stotinjaka, gospodarstava preživjet će, ali će prehrambena industrija i prerađivači biti lišeni značajnog dijela svoje sirovinske baze. Bit ćemo sve više upućeni na uvoz kvalitetno znatno lošije i nezdravije industrijski proizvedene hrane koja će osim toga zbog izostanka domaće konkurencije, većih transportnih troškova itd. još i znatno poskupjeti. Krajobrazi će nam zarasti grmljem i šumom još daleko brže nego do sada, a lako je moguće da nam najproduktivnija zemljišta prijeđu u strano vlasništvo.

A sve se to dade spriječiti pameću i konstruktivnim radom. Samo treba zavrnuti rukave a za početak – pustiti krave na pašu!