Kolektivno kažnjavanje: propast socijalističkih agrarnih poduzeća na putu do slobodnog tržišta

Ovo je priča o poduzeću čiji nestanak nije potresao hrvatsku javnost jer je samo jedno u moru privatiziranih, pa upropaštenih devedesetih godina. Nitko nije odgovarao za propast te firme i zato je vadimo iz zaborava.

BIRN istražuje prodaju nekad uspješnog hrvatskog poljoprivrednog poduzeća koje dijeli sudbinu mnogih privatiziranih tvrtki u regiji čiji su radnici ostali bez posla i bez naknade.

Nabujala trava skriva pistu na koju zrakoplovi više ne slijeću. Nekad je pripadala lokalnim ratarima, zajedno s farmom i njivama.

Avioni poljoprivrednog zrakoplovstva odletjeli su kad je farma propala. Za nekoliko godina nestao je i udio koji su mještani imali u vlasništvu lokalnog poljoprivrednog poduzeća.

Za Ivana Živkovića, koji je radio na farmi, travom obrasla pista je tek jedan od dijelova već zaboravljene, još neriješene misterije. “Nismo uspjeli saznati tko su novi vlasnici piste, niti koliko su za nju platili”, kaže on. “Od novca nema ni traga ni glasa.”

Propast farme na kojoj je proveo radni vijek dio je jedne veće zagonetke, a to je katastrofa koja je zadesila većinu poljoprivrednih poduzeća u najvećim žitnicama bivše Jugoslavije. U zemljama koje su nekada s lakoćom proizvodile sasvim dovoljno hrane za vlastite potrebe, uvoz i cijene prehrambenih proizvoda danas su u stalnom porastu.

Ratari na plodnim ravnicama Srbije sve su siromašniji, a njihova djeca masovno napuštaju sela i odlaze u gradove u potrazi za poslom. U bruto domaćem proizvodu (BDP) Hrvatske poljoprivredna proizvodnja danas sudjeluje s tri posto. Prije dvadesetak godina taj udio je iznosio gotovo jednu petinu.

Tome su djelomično doprinijeli liberalizacija trgovine i aktualna gospodarska kriza, kao i sukobi koji su doveli do raspada Jugoslavije. Ipak, širom regije eksperti se slažu da su propasti poljoprivrede u mnogome doprinijeli korupcija i loše upravljanje.

Rat u malom

Bombe i meci zaobišli su Živkovićevu farmu u istočnoj Hrvatskoj. Devedesete godine su proveli vodeći bitke s biznismenima i odvjetnicima u pokušaju da obrane svoje traktore i voćnjake, kojih su se ovi dočepali zahvaljujući nakaradno sprovedenoj privatizaciji.

“To je bio pravi rat u malom”, kaže Marko Tominac, stečajni upravnik koji je pokušao pronaći rješenje za poduzeće i namiriti potraživanja Živkovića i njegovih kolega. “Svatko je tvrdio da su oni drugi dobili više nego što im pripada – uključujući i radnike.”

Privatizacije sprovedene tokom posljednja dva desetljeća najčešće su imale katastrofalne posljedice, mada to nije uvijek bio slučaj. U nekoliko najvećih poljoprivrednih kombinata u regiji došlo je do promjene vlasničke strukture, ali unatoč tome oni su i dalje produktivni.

Ipak, većina malih i srednjih poduzeća nije preživjela tranziciju. U doba masovne privatizacije ova poduzeća su bila lak plijen – jeftino su otkupljivana, da bi ih novi vlasnici na brzinu raskomadali i rasprodali sve što vrijedi. Kupovali su ih ljudi koje poljoprivreda uopće nije zanimala.

Legalizirana pljačka

Novac za kupovinu “Mitrosrema”, poljoprivrednog poduzeća u Srbiji koje se nalazi na rubu bankrota, uložio je Darko Šarić, čovjek koji je u međuvremenu optužen kao organizator narko-kartela. Šarić poriče sve optužbe i trenutno se nalazi u bijegu. U Sloveniji, udio poljoprivrede u BDP-u je spao na četvrtinu vrijednosti koju je imao prije dvadeset godina. Kako tvrdi Aleš Kuhar, izvanredni profesor agrarne ekonomije na Univerzitetu u Ljubljani, privatizacija je bila “tajkunska, nekontrolirana i idiotska”.

U Hrvatskoj, gdje se privatizacija često opisuje kao “legalizirana pljačka”, državna revizija je otkrila na stotine nepovoljnih poslovnih aranžmana sklopljenih u proteklom desetljeću. Država je provela reviziju 2004. godine, nakon čega su ukinuta prethodno postojeća ograničenja i omogućeno je vođenje istrage o bilo kojoj privatizaciji iz tog perioda.

Skidanje zastare dovelo do – 31 istrage

Međutim, tužitelji kažu da se trenutno samo 31 osoba nalazi pod istragom. Nijedan predmet još nije stigao do podizanja optužnice. Pravosudni sustav zemlje se ionako nalazi na meti čestih kritika iz Europske unije, kojoj bi se Hrvatska trebala priključiti sljedeće godine.

Mario Iveković, hrvatski sindikalni lider koji je sudjelovao u kampanji za provođenje državne revizije, kaže da je država ovog puta samo sastavila “inventuru kriminala”. Nijedna privatizacija nije poništena niti su oštećenima isplaćene naknade, kao što je javnost očekivala.

“Ništa se nije promijenilo”, kaže on. “Godine prolaze i bit će sve teže utvrditi što se točno dogodilo u svakom pojedinačnom slučaju.”

U ovom izvješću BIRN će pokušati, na osnovu obavljenih razgovora s radnicima i rukovodstvom, kao i sudske i ostale dokumentacije, rekonstruirati kako se točno odigralo propadanje jednog poljoprivrednog poduzeća.

Čini se da je loše upravljanje jedan od glavnih uzroka propasti, ali tu su i mnoga druga otvorena pitanja. Tko je što na kraju dobio i tko je koliko zaslužio? To što svi odgovori ostaju prilično neodređeni dijelom je posljedica činjenice da je u vrijeme kaotičnog prelaska Hrvatske u režim tržišne ekonomije i sama definicija vlasništva bila otvorena za kreativna tumačenja.

Ipak, masa razbacanih podataka daje sliku na kojoj se mogu razaznati elementi dobro poznati poljoprivrednicima diljem bivše Jugoslavije: nestajanje zajedničke imovine, brojne sumnjive radnje i gomile novca koje netragom nestaju, a za što nitko nikada nije pozvan na odgovornost.

Djelomična privatizacija

Živković je energičan čovjek u poznim šezdesetim godinama, čije naborano čelo i kvrgave ruke ukazuju na život proveden u radu pod vedrim nebom.

Radio je u Poljoprivrednom poduzeću (PP) Retkovci, kombinatu nazvanom po selu u kojem se nalazio, u slavonskoj ravnici na istoku Hrvatske.

Kao i tisuće drugih gazdinstava u Jugoslaviji, PP Retkovci je dijelom bilo u vlasništvu i pod kontrolom zaposlenih. Gazdinstvo je na plodnoj zemlji ostvarivalo rekordne prinose i moglo je u teškim vremenima uvijek računati na darežljivost socijalističke države.

“Bili smo na televiziji!” kaže Živković. “Mi smo prvo poljoprivredno poduzeće koje je imalo moderan drenažni sustav u Jugoslaviji.”

Radnici poduzeća PP Retkovci bili su i njegovi suvlasnici, uvijek puni entuzijazma. Svoja radna mjesta doživljavali kao neku vrstu investicije. Osamdesetih godina farma je zapošljavala oko 200 radnika – što je približno jedna petina stanovništva sela. Farma je bila simbol sela i izvor ponosa i blagostanja lokalnog stanovništva.

Stara Jugoslavija se raspala 1991. godine, Hrvatska je proglasila neovisnost i ubrzo su počeli ratovi. Krajem iste godine, u poduzeću PP Retkovci bilo je zaposleno približno 125 ljudi, a njegova vrijednost je procijenjena na 1,5 milijun eura.

Ivan Živković se godinama borio za poduzeće. Borba nije uspjela i jedino što može danas je – ispričati što se događalo.

Farma je ostvarivala sasvim solidne poslovne rezultate, ali vlasnička struktura je ipak promijenjena. Nova hrvatska država je preuzela potpunu kontrolu nad svim poduzećima, uključujući i PP Retkovci. To je bila samo privremena mjera, dok se ne obave pripreme za konačnu privatizaciju imovine socijalističke države.

Stanovnici sela su nastavili raditi na farmi, uvjereni da će od novih vlasnika ili od države dobiti naknadu za udio koji su posjedovali u starom poduzeću.

Proces privatizacije PP Retkovci počeo je 1993. godine. Međutim, privatnim investitorima nije ponuđeno kompletno poduzeće, već samo dio koji čine zgrade i oprema. Kao i kod drugih poljoprivrednih poduzeća, zemljišne parcele su izdvojene, da bi ih lokalna samouprava kasnije preraspodijelila. To je značilo da se privatizacija obavlja samo na određenim dijelovima imovine PP Retkovci.

Propuštene žetve

Farma je privukla pažnju izvjesnog Vinka Markovića, poznatog po podršci koju je pružao hrvatskoj nacionalističkoj stranci HDZ. On je 1994. godine stekao udio od 15 posto u vlasništvu PP Retkovci. Među ostalim dioničarima bili su različiti investicijski fondovi i 189 uposlenika farme, kojima je podijeljeno 50 posto dionica poduzeća.

Između 1994. i 1996. godine Marković je otkupom dionica od radnika uspio proširiti svoj udio na gotovo jednu trećinu. Ali, dok je njegov vlasnički udio rastao, farma je ubrzano propadala. Ratovi su pogodili hrvatsko gospodarstvo i sektor poljoprivrede se našao u dubokoj krizi.

Osim toga, država je vratila poduzeću samo polovicu zemljišta koje mu je prvobitno pripadalo. Ostatak je stavljen na raspolaganje lokalnoj samoupravi, koja ga je podijelila odabranim pojedincima. Radnici su tako bili primorani početi plaćati zakup za polovicu parcela koje su nekad bile njihove.

Od 1995. godine poduzeće je prestalo isplaćivati plaće, kažu radnici. Oni su ipak nastavili raditi bez naknade, nadajući se da će se farma uskoro oporaviti.

Ali farma se nije oporavljala. Zato su se dioničari na skupštini održanoj 1996. godine suglasili da PP Retkovci proglasi stečaj. Danas mnogi od radnika tvrde da su se protivili takvoj odluci, ali na skupštini je nisu blokirali.

Marković je također zahtijevao od državnog fonda za privatizaciju da se njegov originalni ugovor o kupovini udjela u farmi poništi. Ovaj fond je osnovan da bi diljem zemlje upravljao poslovima koji se tiču privatizacije. Privatni investitori koji bi posumnjali da su dionice kupili na osnovu neispravnog ugovora imali su pravo žaliti se fondu. Ukoliko bi dokazali da je došlo do greške u postupku, fond bi im ponudio obeštećenje.

Dokumentacija fonda pokazuje da je u decembru 1996. godine Markovićev ugovor raskinut. Isplaćena mu je naknada za njegov udio u iznosu od 147.000 eura.

Godinama kasnije, državni revizori su izrazili sumnju u pogledu trenutka koji je Marković odabrao za podnošenje žalbe. Većina investitora koji su tražili obeštećenje prijavljivali su propuste u sklopljenim ugovorima neposredno poslije zaključenja. Međutim, Marković je zatražio i poništenje ugovora sa PP Retkovci i isplatu naknade tek nakon što je poduzeće otišlo u stečaj, i to pod njegovom upravom.

Za samo šest godina, uspješno gazdinstvo je privatizirano i upropašteno. Marković je tvrdio da su nevolje poduzeća bile izazvane propustima države u redistribuciji poljoprivrednog zemljišta. Međutim, u nastavku stečajnog postupka otkriveni su i drugi razlozi.

Marković je za stečajnog upravnika imenovao Marka Babića, odvjetnika iz obližnjih Vinkovaca. Ako je odluka o stečaju bila smrtna presuda za poduzeće, Babić je bio izvršitelj oporuke.

Babić je bio zadužen nadgledati aukcijsku prodaju imovine i osigurati da se za opremu i zgrade postigne najbolja moguća cijena. Iznos ostvaren prodajom trebao je biti podijeljen između firmi i pojedinaca kojima je farma dugovala novac – uključujući i same radnike. Mada su proglašenjem stečaja dionice poduzeća postale bezvrijedne, radnici su vjerovali da i dalje imaju pravo na dio sredstava. Zahtijevali su otpremnine i isplatu zaostale jednogodišnje plaće za period koji je prethodio stečaju.

Na ročištima u stečajnom postupku radnici su tvrdili da su Marković i nekoliko njegovih najbližih suradnika ukrali poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od pola milijuna eura.

Kamioni usjeva

Antun Kasteljan, jedan od radnika na farmi, izjavio je za BIRN da su za vrijeme Markovićeve uprave nestali kamioni i kamioni žita. Kada je pitao kuda ti kamioni odlaze, odgovorili su mu da gleda svoja posla.

“Nismo uspjeli saznati tko su novi vlasnici piste, niti koliko su za nju platili”, kaže Živković.

Radnici su također postavili pitanje o tome kako su rukovodioci poduzeća dobili u vlasništvo voćnjak za koji su vjerovali da pripada farmi.

“Kako se to uopće moglo dogoditi? Na koji način su i to uspjeli oteti?” pitao se Živković, jedan od radnika na farmi.

Zaposlenici su tražili da se povede istraga protiv prethodnog rukovodstva. Također su napadali Babića i optuživali ga da je namjerno otezao stečajni postupak tako što se nije pojavljivao na glavnim ročištima. Ali suci trgovačkog suda su ignorirali sve njihove pritužbe.

Rasprodaja opreme

Napeti odnosi izvan sudnice prenijeli su se i na burna ročišta u stečajnom postupku. Radnici su tvrdili da izvjesni Vlado Lončarić, kojega je Babić postavio da čuva poduzeće, nije propisno organizirao aukcije za prodaju opreme.

“Vlado Lončarić je krao strojeve – kombajne, traktore, prikolice i dijelove opreme – i prodavao ih ispod cijene”, tvrdili su radnici pred sudom u svibnju 1998. godine. “Aukcije nisu ni organizirane i ne postoji nikakva dokumentacija.”

Babić je na to odgovorio optužbama da su radnici pokušali sabotirati održavanje aukcija krađom dijelova poljoprivrednih strojeva. “Sve što vam radnici govore laž je”, izjavio je pred sudom.

Nade radnika da će ipak dobiti naknadu pretrpjele su novu seriju teških udaraca u stečajnom postupku.

Vještačenjem lokalne firme vrijednost opreme je procijenjena na znatno niži iznos nego što je to ranije bio slučaj. Na primjer, stroj za rasturanje gnojiva, čija je vrijednost prvobitno procijenjena na 4.000 eura, prodat je za pet eura. Autobus poduzeća je prodat za 330 eura, dok je kombajn, star samo nekoliko godina, prodat za 750 eura.

‘Nisam želio imati išta s tim’

Babić tvrdi da je vrijednost nekih strojeva umanjena uslijed toga što su radnici krali dijelove. Pred sudom je izjavio da je prodaja strojeva ipak bila “najuspješniji dio aukcijske prodaje”. Oprema čija je ukupna vrijednost procijenjena na 156.000 eura prodata je za tek nešto manji iznos od 136.000 eura.

U telefonskom intervjuu koji je dao za BIRN ovog ljeta, Babić je branio aukciju i tvrdio da ne snosi odgovornost za vrijednosti koje je odredio lokalni procjenitelj. “Nisam želio imati išta s tim”, rekao je govoreći o postupku procjene.

Radnici su zahtijevali njegovu smjenu, a Babić je izjavio za BIRN da je i sam jedva čekao da upravljanje stečajnim postupkom preda nekom drugom. Kaže da mu je čitav proces “išao na živce”.

Viktor Palić, predsjedavajući sudac stečajnog suda, također je izjavio za BIRN da je Babić bio pod velikim pritiskom radnika. “Zaposleni su ga stalno napadali”, kaže on.

Revizija koju je naručio Babić, dovršena 1998. godine, pokazala je da je poduzeće od 1991. izgubilo polovinu svoje vrijednosti. Oprema i zgrade su tada vrijedili tek oko 700.000 eura.

Nijedna od dviju postojećih procjena – iz 1991. i 1998. godine – ne uzima u obzir vrijednost okolnih njiva.

Poljoprivredno zemljište kojim su nekada upravljala agrarna poduzeća iz doba stare Jugoslavije, devedesetih godina je podijeljeno na manje parcele i podijeljeno malim gazdinstvima, braniteljima, seljacima i uopće ljudima odanim HDZ-u, stranci koja je poslije stjecanja neovisnosti dobila vlast u Hrvatskoj.

Stipan Bilić, hrvatski stručnjak za poljoprivredu, tvrdi da je to starim farmama, kao što je PP Retkovci, nanijelo više štete nego sami propusti u privatizaciji.

“Uzet im je osnovni resurs”, kaže on, “i poslije toga nisu mogli dobiti nikakav kredit.”

Nestajanje dokumenata

Radnici su bili duboko razočarani nepravilnostima u stečajnom postupku – ali ono najgore se tek spremalo.

U kolovozu 1998., Babić je kratko obavijestio sud da oko 150.000 eura novčanih sredstava poduzeća – uključujući i novac od prodaje opreme – više nije dostupno. Novac je uplaćen banci Glumina, jednom od vjerovnika PP Retkovci, koja je prethodnog mjeseca bankrotirala. Radnici su bili bijesni i ponovo su optužili Babića da pogrešno vodi stečajni postupak. Međutim, Babić je odgovorio da je sredstva prebacio uz odobrenje suda.

Radnici su izgubili nadu da će ikada vidjeti svoj novac. Plašili su se da će ostati i bez minimalnog udjela u onome što je od poduzeća preostalo.

Ponovno su zahtijevali da Babić bude smijenjen s dužnosti. Početkom 2000. godine, stigao je odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu. Sud je nepovoljno ocijenio rad stečajnog upravnika i sudskih službenika koji su s njim surađivali i optužio ih za “brojne propuste”.

Najvažnija dokumentacija o sredstvima poduzeća bila je “nejasna”, a izvješća stečajnog upravnika “nekonkretna”, zaključio je sud u Zagrebu. Iz faktura se ne vidi koliko je plaćeno za opremu niti što je bilo s dobivenim novcem.

U presudi se kaže i da vrijednost opreme predviđene za prodaju nije ispravno procijenjena. Cijene nisu smjele biti spuštene ispod polovice stvarne vrijednosti “osim ako prethodno nije održano više bezuspešnih aukcija”. Odluka da se novac uplati banci Glumina ocijenjena je kao nejasna. Babićeve tvrdnje da je novac poslije propasti banke bio “blokiran” također su dovedene u pitanje.

Sud je zaključio da je Babića trebalo smijeniti još na početku postupka. “Očigledno je da stečajni upravitelj ili neće ili nije u stanju obavljati poslove i zadatke”, zaključuje se u odluci. Babićevo odsustvo sa glavnih ročišta u stečajnom postupku ocijenjeno je kao “nedopustivo”.

Dužnost je od Babića preuzeo novi stečajni upravnik, Tominac. On je potvrdio nalaze zagrebačkog suda i iznio pritužbu da njegov prethodnik nije ostavio kompletne pisane tragove o svemu što je radio. U pokušajima da stečajni postupak privede kraju, Tominac je izjavio pred sudom da su ga Babić i njegov knjigovođa obavijestili da je “mnogo dokumentacije nestalo”.

Tako je 2002. stečajni postupak ušao u sedmu godinu. Nagomilani sudski troškovi pojeli su i ono malo preostalog novca koji je bio namijenjen zaposlenima.

Radnici su u lipnju objavili da su kontaktirali policiju i podnijeli kaznenu prijavu protiv Babića, nadajući se da će konačno biti kažnjen za sve “propuste” opisane u odluci zagrebačkog suda. Međutim, istraga je uskoro obustavljena, što Babić objašnjava dokazima koje je prezentirao policiji. U policiji nam je to potvrđeno.

Radnici su još 1999. godine podnijeli kaznene prijave protiv bivših članova uprave koji su, kako oni tvrde, pokrali farmu. Prijava za krađu je potom podnesena i protiv Lončarića, čuvara kojega je Babić angažirao poslije stečaja.

Marković je umro nešto kasnije iste godine, tako da je slučaj protiv njega obustavljen. Što se tiče preostalih postupaka, samo tri su dospjela do suda. Optužbe protiv Krešimira Rončevića, jednog od članova uprave, odbačene su 2002. godine. Drugi član uprave, Ivan Žgela, priznao je da je ukrao prskalicu, za što je uvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora. Odvjetnici su ga ipak posavjetovali da se žali, pa je i ta presuda ukinuta 2004. godine. Na ponovljenom je suđenju oslobođen.

Ovce mirno pasu u dvorištu poduzeća koje je nekoć okupljalo stotine radnika.

Na kraju je kažnjen jedino Lončarić, čuvar kojega je angažirao Babić, a koji je optužen da je nezakonito prodavao opremu. Međutim, imajući u vidu vrijednost prodane opreme, sud ga je osudio samo uvjetno na šest mjeseci zatvora zbog krivotvorenja računa sa aukcijske prodaje.

‘Sastavljanje kraja s krajem’

Stečajni postupak je konačno priveden kraju 2004. godine. Sudski troškovi su se popeli na 35.000 eura – i ta suma je odbijena od iznosa predviđenog za isplate radnicima. Stečajna masa je prije toga već bila umanjena za 150.000 eura, koliko je isplaćeno propaloj banci Glumina. Od stečajne mase su odbijeni i dodatni iznosi za isplatu ostalih vjerovnika.

Na kraju su 62 radnika propalog poduzeća dobili naknade u prosječnom iznosu od oko 1.100 eura – što je približno četvrtina onoga što su očekivali na početku stečajnog postupka. Unatoč beskrajnim sudskim procesima, nitko nije proglašen odgovornim za gubitak koji su pretrpjeli.

Državna istraga oko 1.500 sumnjivih privatizacija iz devedesetih, okončana je 2004. godine. Samo u 75 slučajeva nisu pronađeni dokazi o nepravilnostima u postupku.

Privatizacija PP Retkovci također je obuhvaćena revizijom. Postupak nije pozitivno ocijenjen. Posebno je kritizirana odluka da se Markoviću isplati naknada. U revizorskom izvješću se postavlja pitanje zašto mu je iz sredstava fonda za privatizaciju isplaćeno 147.000 eura na osnovu dionica koje je posjedovao u PP Retkovci. Isplata je odobrena nakon što je poduzeće već proglasilo stečaj – što znači da su njegove dionice u tom trenutku bile praktično bezvrijedne.

Pogodovanje jednom dioničaru

“Vrijednost dionica u trenutku vraćanja uplaćenih sredstava je bila minorna jer je nad poduzećem otvoren stečaj”, kaže Sulejman Tabaković, pravni ekspert za privatizaciju koji vodi organizaciju koja pomaže malim dioničarima. On dodaje da fond uopće nije imao obvezu isplatiti Markovića i da je takvom isplatom napravljena iznimka kojom su ostali dioničari dovedeni u neravnopravan položaj. Tisuće drugih dioničara čije su tvrtke u istom periodu otišle u stečaj nisu dobili nikakvu naknadu.

Fond za privatizaciju je 2011. godine zamijenjen novom agencijom, poznatom pod kraticom AUDIO. Erik Mohorović, direktor nove agencije, izjavio je za BIRN da je proučavao samo one slučajeve kojima se fond bavio poslije 2005. godine i da nije upućen u slučaj PP Retkovci i druge slične slučajeve. Rekao je da u njegovoj instituciji nema nikoga tko bi mogao objasniti što se ovdje točno dogodilo.

Ipak, zaključuje on, takvi slučajevi su tretirani kao uobičajene “anomalije u procesu privatizacije i tranzicije”. U ono vrijeme “zakonodavci, tržište i institucije jednostavno još nisu bili spremni za tako složene zadatke”.

Novi zakoni jesu sofisticiraniji, dodaje on, “ali današnjim instrumentima ne možemo rješavati probleme nastale prije 15 ili 20 godina”.

Pericu boli srce

Đuro Perica, osnivač HDZ-a, kaže da nije u redu da Marković i ondašnje vlasti završe kao žrtveni jarci samo zato što je gazdinstvo PP Retkovci loše poslovalo.

“Nitko nije ukrao zemlju u Retkovcima”, tvrdi on. Priznaje da je u privatizaciji bilo grešaka – ali kaže kako se on osobno protivio svim “pogrešnim potezima”.

“Naravno, jasno mi je da proizvodnja opada i srce me boli zbog svega što se događa u poljoprivredi”, izjavio je za BIRN.

Babić je odbio zahtjeve BIRN-a da razgovara o detaljima slučaja PP Retkovci, uz obrazloženje da se sve potrebne informacije već nalaze u sudskim dokumentima iz tog perioda. Babić je u međuvremenu imenovan za suca Ustavnog suda, najvišeg pravosudnog organa u Hrvatskoj.

Na prostoru kombinata koji je nekada činio jezgru Poljoprivrednog poduzeća Retkovci, danas je ostalo samo stado od stotinjak ovaca, koje osigurava zaposlenje za oko pet ljudi. Kasteljan, bivši radnik poduzeća, kaže da su ljudi u selu “prezaduženi i jedva sastavljaju kraj s krajem”.

Iveković, sindikalni lider, kaže da je izgubio nadu da će žrtve privatizacije ikada dočekati pravdu.

“Ponekad, kad sam baš deprimiran, pomislim da bi možda bilo najbolje da se proglasi amnestija za sve kriminalne radnje iz onog vremena”, izjavio je za BIRN. “Tako bismo bar stavili točku na sve što se dogodilo.”

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u suradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.

Poljoprivreda na nizbrdici

“Obitelji u Srbiji troše čak 42,9 posto prihoda na hranu, dok u Europskoj uniji taj procent iznosi oko 18 posto”, kaže Vojislav Stanković, predstavnik Poljoprivredne komore.

Branislav Gulan, jedan od suradnika u komori, kaže da je zbog propasti poljoprivrede došlo do osipanja stanovništva u selima. “Bar 200.000 kuća u Srbiji je ostalo prazno, a velik dio ih je u Vojvodini” – regiji koja je poznata kao “žitnica” Srbije.

Darko Znaor, poljoprivredni konzultant koji je radio za Svjetsku banku, kaže da su konkurentna poljoprivredna poduzeća u Hrvatskoj koja danas pokrivaju sve faze od proizvodnje do distribucije hrane – “kao nekadašnja velika jugoslavenska poduzeća”.

“Ali više im se isplati uvoziti hranu – tako su zarade veće”, kaže on. Za propadanje poljoprivrede krivi i loš sustav dodjele državnih subvencija za poljoprivrednike.