John Weeks: Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu.



U gotovo svakom važnom medijskom izvoru, tiskanom, televizijskom i internetskom, jedan od prvih komentara na nedavne izbore u Francuskoj bio je: hoće li financijska tržišta pobjesniti? Mnogi su odahnuli, ostali očajavaju – to se još nije dogodilo. Činjenica da je ovo pitanje nekome uopće palo na pamet, ili barem novinarima, pokazatelj je vremena u kojima živimo.

To je pitanje nedvojbeno ideološko (ako je uopće uistinu mišljeno kao pitanje). „Financijska tržišta“, bila ona odvažna ili uznemirena, ne postoje. Taj je pojam ideološko pokriće za prilično malenu grupu vrlo velikih međunarodnih banaka koje su se urotile kako bi u dosluhu s agencijama za procjenu kreditnog rizika manipulirale cijenama obveznica. Posuđujući analogiju Thorsteina Veblena, odnos između trgovanja obveznicama i realnih resursa sličan je poveznici između borbe bikova i poljoprivrede.

Novinari koji teže komentiranju ekonomskog stanja objeručke prihvaćaju ovu ideologiju. U svojim tekstovima implicitno sugeriraju da smo ušli u novu fazu uvjetne demokracije u kojoj birači nominiraju kandidata za položaj, kao na unutarstranačkim izborima. Tada je na „tržištima“ da se slože, ili pak odbiju kandidata i postave zahtjev glasačima da ponude novog, prihvatljivijeg novim vladarima velikih financijskih središta. Kao što pojava bijelog dima označava izbor novog pape, glasačko tijelo puno nade trebalo bi pozorno motriti tržišne indikatore kako bi saznalo tko je odabran da vlada.

Govore nam da su „financijska tržišta“ odobrila predsjedniku Hollandeu odlazak na „godišnji odmor“ dok iščekuju da se odrekne politika koje su potakle oko 52 posto francuskih glasača da ga podrže. Novinari mu nude pomoć u obrtanju vlastitih političkih obećanja time što nas sve uvjeravaju kako se „Francuska suočava s teškim izborima“ i kako (moj najdraži klišej) „novca više nema“.

Pišem ovaj članak upravo za slučaj da novi francuski predsjednik ne želi ispasti kukavična izdajica vlastitih deklariranih načela i vlastitih glasača. „Francuskoj“ ne predstoje „teški izbori“, ako se ova otrcana fraza odnosi na javne financije, i uokolo leži dovoljno „novca“. Financijski pas čuvar nije zalajao ni u noći ni u bilo koje drugo vrijeme, i male su šanse da će ugristi Francuze. Kamatne stope na francuske državne obveznice padaju zadnjih dvadeset godina. Posljednjih mjeseci stanje se nije promijenilo. Danas je cijena zaduživanja za francusku vladu mnogo manja nego što je bila ma u kojoj prošloj godini tijekom više od dvaju desetljeća, otprilike 3 posto.

Padajuća stopa javnog zaduživanja u Francuskoj odgovara iskustvu ostalih zemalja eurozone. U Italiji je stopa javnog zaduživanja na početku devedesetih bila gotovo 15 posto, tri puta viša od današnjih stopa. Visoke kamatne stope u Europskoj uniji bile su svjesna politika jer su vlade željele održati svoje devizne tečajeve kako bi prešle na „euro“ koji će uskoro biti stvoren. Bolji primjer za pouku „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti“ ne bi se mogao pronaći.


Javne financije u Francuskoj


Često čitamo da se novi francuski predsjednik, kakve god bile njegove političke preferencije, prilično brzo mora suočiti s realnošću stanja javnih financija. Kada to učini, neće imati izbora nego prihvatiti snažna ograničenja koja javne financije nameću politikama. To je zloglasno pravilo „ne postoji alternativa“[1] koje se koristi kao opravdanje mjerama štednje.

Pravilo „ne postoji alternativa“ ne stoji. Trebalo bi ga zamijeniti pravilom „postoje alternative“[2]. Od 1990. do 2008. godine deficit javnog sektora u Francuskoj u prosjeku je iznosio -3.4 posto bruto domaćeg proizvoda (sve su statistike preuzete s www.oecd.org). Preko 80 posto deficita (sve osim -0.6 postotna boda) predstavljala je otplata kamata koje su bile posljedicom politike zaduživanja iz ranih devedesetih. Tijekom dvijetisućitih, sve do trenutka kada je izbila svjetska kriza, deficit je u prosjeku bio niži od zastašujućeg Maastrichtskog kriterija, -2.8 posto, od čega su punih 90 posto činile kamate na javni dug.

Kao što sam već istaknuo u ranijem članku, relevantan pokazatelj procjene zdravlja javnih financija jest deficit umanjen za iznos kamata koji se naziva „primarnim“ deficitom. To je pokazatelj koji u svojim programima strukturne prilagodbe koristi Međunarodni monetarni fond. Zašto to nije preferirani pokazatelj Europske komisije misterij je koji se možda najbolje može objasniti ekonomskom nepismenošću. Koristeći prikladan pokazatelj, francuske vlade objavljivale su majušne deficite, prosječno manje od polovice jednog postotka BDP-a u razdoblju od 2000. do 2008. godine.

Puna snaga svjetske krize Francusku je udarila 2009. kada je ekonomija pala za 2.6 posto. Pad BDP-a izravno uzrokuje porast fiskalnih deficita. Ako postoje ikakvi nepromjenjivi ekonomski „zakoni“, ovo je jedan od njih. Ukupan fiskalni deficit porastao je s -3.3 posto BDP-a 2008. na -7.6 posto 2009., od čega 60 posto predstavlja pad prihoda. Preostalih 40 posto porasta deficita uzrokovano je automatski aktiviranim troškovima kao što su potpore nezaposlenima.

Cilj je novog predsjednika Francuske uravnotežiti proračun do 2016. To će ostvariti politikom rasta jer porast BDP-a generira prihode i smanjuje troškove socijalne pomoći. Upravo je rast BDP-a, iako slab, smanjio deficit s -7.1 posto BDP-a 2010. na -5.7 2011. (s primarnim deficitom od -3.3).


Realizirati rast


Kombinacija koju predlaže Francois Hollande, povećanje poreza i veći porast rashoda, nije samo održiva alternativa za Francusku, to je racionalna ekonomska politika. Dio ekspanzivne politike koji bi bio financiran kroz zaduživanje sigurno bi bio financiran uz kamatne stope mnogo niže od onih u razdoblju od 1993. do 1995. kada je ukupni deficit u prosjeku iznosio gotovo 6 posto BDP-a, a javni se sektor zaduživao uz kamatu višu od 7 posto.

Novi ekonomski program ulaže znatan dio porasta rashoda u javne investicije predložene da bi povećale proizvodne mogućnosti i smanjile troškove proizvodnje u Francuskoj kroz poboljšanu infrastrukturu. To je razumna makroekonomska politika: poticaj čiji je kratkoročni učinak dovođenje ekonomije blizu pune zaposlenosti i čiji je srednjoročni učinak povećanje proizvodnih mogućnosti. Prvi stvara ekonomski potencijal, a drugi ga povećava.

Kada su agencije za procjenu kreditnog rizika prošle godine degradirale javne obveznice Sjedinjenih Država, predsjednik Obama slegao je ramenima s prezirom koji takva pogubna budalaština zaslužuje. Bude li suočen s istim postupkom „zlotvora velikog bogatstva“ (predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, govor 20. kolovoza 1907.), predsjednik Hollande trebao bi odgovoriti galskim slijeganjem ramena koje je Charles De Gaulle učinio tako neslavnim.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Lektura: Hrvoje Kovač

Bilješke

[1] u izvorniku pravilo TINA (There Is No Alternative)
[2] u izvorniku pravilo TAA (There Are Alternatives)

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve