Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu.



U gotovo svakom važnom medijskom izvoru, tiskanom, televizijskom i internetskom, jedan od prvih komentara na nedavne izbore u Francuskoj bio je: hoće li financijska tržišta pobjesniti? Mnogi su odahnuli, ostali očajavaju – to se još nije dogodilo. Činjenica da je ovo pitanje nekome uopće palo na pamet, ili barem novinarima, pokazatelj je vremena u kojima živimo.

To je pitanje nedvojbeno ideološko (ako je uopće uistinu mišljeno kao pitanje). „Financijska tržišta“, bila ona odvažna ili uznemirena, ne postoje. Taj je pojam ideološko pokriće za prilično malenu grupu vrlo velikih međunarodnih banaka koje su se urotile kako bi u dosluhu s agencijama za procjenu kreditnog rizika manipulirale cijenama obveznica. Posuđujući analogiju Thorsteina Veblena, odnos između trgovanja obveznicama i realnih resursa sličan je poveznici između borbe bikova i poljoprivrede.

Novinari koji teže komentiranju ekonomskog stanja objeručke prihvaćaju ovu ideologiju. U svojim tekstovima implicitno sugeriraju da smo ušli u novu fazu uvjetne demokracije u kojoj birači nominiraju kandidata za položaj, kao na unutarstranačkim izborima. Tada je na „tržištima“ da se slože, ili pak odbiju kandidata i postave zahtjev glasačima da ponude novog, prihvatljivijeg novim vladarima velikih financijskih središta. Kao što pojava bijelog dima označava izbor novog pape, glasačko tijelo puno nade trebalo bi pozorno motriti tržišne indikatore kako bi saznalo tko je odabran da vlada.

Govore nam da su „financijska tržišta“ odobrila predsjedniku Hollandeu odlazak na „godišnji odmor“ dok iščekuju da se odrekne politika koje su potakle oko 52 posto francuskih glasača da ga podrže. Novinari mu nude pomoć u obrtanju vlastitih političkih obećanja time što nas sve uvjeravaju kako se „Francuska suočava s teškim izborima“ i kako (moj najdraži klišej) „novca više nema“.

Pišem ovaj članak upravo za slučaj da novi francuski predsjednik ne želi ispasti kukavična izdajica vlastitih deklariranih načela i vlastitih glasača. „Francuskoj“ ne predstoje „teški izbori“, ako se ova otrcana fraza odnosi na javne financije, i uokolo leži dovoljno „novca“. Financijski pas čuvar nije zalajao ni u noći ni u bilo koje drugo vrijeme, i male su šanse da će ugristi Francuze. Kamatne stope na francuske državne obveznice padaju zadnjih dvadeset godina. Posljednjih mjeseci stanje se nije promijenilo. Danas je cijena zaduživanja za francusku vladu mnogo manja nego što je bila ma u kojoj prošloj godini tijekom više od dvaju desetljeća, otprilike 3 posto.

Padajuća stopa javnog zaduživanja u Francuskoj odgovara iskustvu ostalih zemalja eurozone. U Italiji je stopa javnog zaduživanja na početku devedesetih bila gotovo 15 posto, tri puta viša od današnjih stopa. Visoke kamatne stope u Europskoj uniji bile su svjesna politika jer su vlade željele održati svoje devizne tečajeve kako bi prešle na „euro“ koji će uskoro biti stvoren. Bolji primjer za pouku „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti“ ne bi se mogao pronaći.


Javne financije u Francuskoj


Često čitamo da se novi francuski predsjednik, kakve god bile njegove političke preferencije, prilično brzo mora suočiti s realnošću stanja javnih financija. Kada to učini, neće imati izbora nego prihvatiti snažna ograničenja koja javne financije nameću politikama. To je zloglasno pravilo „ne postoji alternativa“[1] koje se koristi kao opravdanje mjerama štednje.

Pravilo „ne postoji alternativa“ ne stoji. Trebalo bi ga zamijeniti pravilom „postoje alternative“[2]. Od 1990. do 2008. godine deficit javnog sektora u Francuskoj u prosjeku je iznosio -3.4 posto bruto domaćeg proizvoda (sve su statistike preuzete s www.oecd.org). Preko 80 posto deficita (sve osim -0.6 postotna boda) predstavljala je otplata kamata koje su bile posljedicom politike zaduživanja iz ranih devedesetih. Tijekom dvijetisućitih, sve do trenutka kada je izbila svjetska kriza, deficit je u prosjeku bio niži od zastašujućeg Maastrichtskog kriterija, -2.8 posto, od čega su punih 90 posto činile kamate na javni dug.

Kao što sam već istaknuo u ranijem članku, relevantan pokazatelj procjene zdravlja javnih financija jest deficit umanjen za iznos kamata koji se naziva „primarnim“ deficitom. To je pokazatelj koji u svojim programima strukturne prilagodbe koristi Međunarodni monetarni fond. Zašto to nije preferirani pokazatelj Europske komisije misterij je koji se možda najbolje može objasniti ekonomskom nepismenošću. Koristeći prikladan pokazatelj, francuske vlade objavljivale su majušne deficite, prosječno manje od polovice jednog postotka BDP-a u razdoblju od 2000. do 2008. godine.

Puna snaga svjetske krize Francusku je udarila 2009. kada je ekonomija pala za 2.6 posto. Pad BDP-a izravno uzrokuje porast fiskalnih deficita. Ako postoje ikakvi nepromjenjivi ekonomski „zakoni“, ovo je jedan od njih. Ukupan fiskalni deficit porastao je s -3.3 posto BDP-a 2008. na -7.6 posto 2009., od čega 60 posto predstavlja pad prihoda. Preostalih 40 posto porasta deficita uzrokovano je automatski aktiviranim troškovima kao što su potpore nezaposlenima.

Cilj je novog predsjednika Francuske uravnotežiti proračun do 2016. To će ostvariti politikom rasta jer porast BDP-a generira prihode i smanjuje troškove socijalne pomoći. Upravo je rast BDP-a, iako slab, smanjio deficit s -7.1 posto BDP-a 2010. na -5.7 2011. (s primarnim deficitom od -3.3).


Realizirati rast


Kombinacija koju predlaže Francois Hollande, povećanje poreza i veći porast rashoda, nije samo održiva alternativa za Francusku, to je racionalna ekonomska politika. Dio ekspanzivne politike koji bi bio financiran kroz zaduživanje sigurno bi bio financiran uz kamatne stope mnogo niže od onih u razdoblju od 1993. do 1995. kada je ukupni deficit u prosjeku iznosio gotovo 6 posto BDP-a, a javni se sektor zaduživao uz kamatu višu od 7 posto.

Novi ekonomski program ulaže znatan dio porasta rashoda u javne investicije predložene da bi povećale proizvodne mogućnosti i smanjile troškove proizvodnje u Francuskoj kroz poboljšanu infrastrukturu. To je razumna makroekonomska politika: poticaj čiji je kratkoročni učinak dovođenje ekonomije blizu pune zaposlenosti i čiji je srednjoročni učinak povećanje proizvodnih mogućnosti. Prvi stvara ekonomski potencijal, a drugi ga povećava.

Kada su agencije za procjenu kreditnog rizika prošle godine degradirale javne obveznice Sjedinjenih Država, predsjednik Obama slegao je ramenima s prezirom koji takva pogubna budalaština zaslužuje. Bude li suočen s istim postupkom „zlotvora velikog bogatstva“ (predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, govor 20. kolovoza 1907.), predsjednik Hollande trebao bi odgovoriti galskim slijeganjem ramena koje je Charles De Gaulle učinio tako neslavnim.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Lektura: Hrvoje Kovač

Bilješke

[1] u izvorniku pravilo TINA (There Is No Alternative)
[2] u izvorniku pravilo TAA (There Are Alternatives)

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve