Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu.



U gotovo svakom važnom medijskom izvoru, tiskanom, televizijskom i internetskom, jedan od prvih komentara na nedavne izbore u Francuskoj bio je: hoće li financijska tržišta pobjesniti? Mnogi su odahnuli, ostali očajavaju – to se još nije dogodilo. Činjenica da je ovo pitanje nekome uopće palo na pamet, ili barem novinarima, pokazatelj je vremena u kojima živimo.

To je pitanje nedvojbeno ideološko (ako je uopće uistinu mišljeno kao pitanje). „Financijska tržišta“, bila ona odvažna ili uznemirena, ne postoje. Taj je pojam ideološko pokriće za prilično malenu grupu vrlo velikih međunarodnih banaka koje su se urotile kako bi u dosluhu s agencijama za procjenu kreditnog rizika manipulirale cijenama obveznica. Posuđujući analogiju Thorsteina Veblena, odnos između trgovanja obveznicama i realnih resursa sličan je poveznici između borbe bikova i poljoprivrede.

Novinari koji teže komentiranju ekonomskog stanja objeručke prihvaćaju ovu ideologiju. U svojim tekstovima implicitno sugeriraju da smo ušli u novu fazu uvjetne demokracije u kojoj birači nominiraju kandidata za položaj, kao na unutarstranačkim izborima. Tada je na „tržištima“ da se slože, ili pak odbiju kandidata i postave zahtjev glasačima da ponude novog, prihvatljivijeg novim vladarima velikih financijskih središta. Kao što pojava bijelog dima označava izbor novog pape, glasačko tijelo puno nade trebalo bi pozorno motriti tržišne indikatore kako bi saznalo tko je odabran da vlada.

Govore nam da su „financijska tržišta“ odobrila predsjedniku Hollandeu odlazak na „godišnji odmor“ dok iščekuju da se odrekne politika koje su potakle oko 52 posto francuskih glasača da ga podrže. Novinari mu nude pomoć u obrtanju vlastitih političkih obećanja time što nas sve uvjeravaju kako se „Francuska suočava s teškim izborima“ i kako (moj najdraži klišej) „novca više nema“.

Pišem ovaj članak upravo za slučaj da novi francuski predsjednik ne želi ispasti kukavična izdajica vlastitih deklariranih načela i vlastitih glasača. „Francuskoj“ ne predstoje „teški izbori“, ako se ova otrcana fraza odnosi na javne financije, i uokolo leži dovoljno „novca“. Financijski pas čuvar nije zalajao ni u noći ni u bilo koje drugo vrijeme, i male su šanse da će ugristi Francuze. Kamatne stope na francuske državne obveznice padaju zadnjih dvadeset godina. Posljednjih mjeseci stanje se nije promijenilo. Danas je cijena zaduživanja za francusku vladu mnogo manja nego što je bila ma u kojoj prošloj godini tijekom više od dvaju desetljeća, otprilike 3 posto.

Padajuća stopa javnog zaduživanja u Francuskoj odgovara iskustvu ostalih zemalja eurozone. U Italiji je stopa javnog zaduživanja na početku devedesetih bila gotovo 15 posto, tri puta viša od današnjih stopa. Visoke kamatne stope u Europskoj uniji bile su svjesna politika jer su vlade željele održati svoje devizne tečajeve kako bi prešle na „euro“ koji će uskoro biti stvoren. Bolji primjer za pouku „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti“ ne bi se mogao pronaći.


Javne financije u Francuskoj


Često čitamo da se novi francuski predsjednik, kakve god bile njegove političke preferencije, prilično brzo mora suočiti s realnošću stanja javnih financija. Kada to učini, neće imati izbora nego prihvatiti snažna ograničenja koja javne financije nameću politikama. To je zloglasno pravilo „ne postoji alternativa“[1] koje se koristi kao opravdanje mjerama štednje.

Pravilo „ne postoji alternativa“ ne stoji. Trebalo bi ga zamijeniti pravilom „postoje alternative“[2]. Od 1990. do 2008. godine deficit javnog sektora u Francuskoj u prosjeku je iznosio -3.4 posto bruto domaćeg proizvoda (sve su statistike preuzete s www.oecd.org). Preko 80 posto deficita (sve osim -0.6 postotna boda) predstavljala je otplata kamata koje su bile posljedicom politike zaduživanja iz ranih devedesetih. Tijekom dvijetisućitih, sve do trenutka kada je izbila svjetska kriza, deficit je u prosjeku bio niži od zastašujućeg Maastrichtskog kriterija, -2.8 posto, od čega su punih 90 posto činile kamate na javni dug.

Kao što sam već istaknuo u ranijem članku, relevantan pokazatelj procjene zdravlja javnih financija jest deficit umanjen za iznos kamata koji se naziva „primarnim“ deficitom. To je pokazatelj koji u svojim programima strukturne prilagodbe koristi Međunarodni monetarni fond. Zašto to nije preferirani pokazatelj Europske komisije misterij je koji se možda najbolje može objasniti ekonomskom nepismenošću. Koristeći prikladan pokazatelj, francuske vlade objavljivale su majušne deficite, prosječno manje od polovice jednog postotka BDP-a u razdoblju od 2000. do 2008. godine.

Puna snaga svjetske krize Francusku je udarila 2009. kada je ekonomija pala za 2.6 posto. Pad BDP-a izravno uzrokuje porast fiskalnih deficita. Ako postoje ikakvi nepromjenjivi ekonomski „zakoni“, ovo je jedan od njih. Ukupan fiskalni deficit porastao je s -3.3 posto BDP-a 2008. na -7.6 posto 2009., od čega 60 posto predstavlja pad prihoda. Preostalih 40 posto porasta deficita uzrokovano je automatski aktiviranim troškovima kao što su potpore nezaposlenima.

Cilj je novog predsjednika Francuske uravnotežiti proračun do 2016. To će ostvariti politikom rasta jer porast BDP-a generira prihode i smanjuje troškove socijalne pomoći. Upravo je rast BDP-a, iako slab, smanjio deficit s -7.1 posto BDP-a 2010. na -5.7 2011. (s primarnim deficitom od -3.3).


Realizirati rast


Kombinacija koju predlaže Francois Hollande, povećanje poreza i veći porast rashoda, nije samo održiva alternativa za Francusku, to je racionalna ekonomska politika. Dio ekspanzivne politike koji bi bio financiran kroz zaduživanje sigurno bi bio financiran uz kamatne stope mnogo niže od onih u razdoblju od 1993. do 1995. kada je ukupni deficit u prosjeku iznosio gotovo 6 posto BDP-a, a javni se sektor zaduživao uz kamatu višu od 7 posto.

Novi ekonomski program ulaže znatan dio porasta rashoda u javne investicije predložene da bi povećale proizvodne mogućnosti i smanjile troškove proizvodnje u Francuskoj kroz poboljšanu infrastrukturu. To je razumna makroekonomska politika: poticaj čiji je kratkoročni učinak dovođenje ekonomije blizu pune zaposlenosti i čiji je srednjoročni učinak povećanje proizvodnih mogućnosti. Prvi stvara ekonomski potencijal, a drugi ga povećava.

Kada su agencije za procjenu kreditnog rizika prošle godine degradirale javne obveznice Sjedinjenih Država, predsjednik Obama slegao je ramenima s prezirom koji takva pogubna budalaština zaslužuje. Bude li suočen s istim postupkom „zlotvora velikog bogatstva“ (predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, govor 20. kolovoza 1907.), predsjednik Hollande trebao bi odgovoriti galskim slijeganjem ramena koje je Charles De Gaulle učinio tako neslavnim.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Lektura: Hrvoje Kovač

Bilješke

[1] u izvorniku pravilo TINA (There Is No Alternative)
[2] u izvorniku pravilo TAA (There Are Alternatives)

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve