Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu.



U gotovo svakom važnom medijskom izvoru, tiskanom, televizijskom i internetskom, jedan od prvih komentara na nedavne izbore u Francuskoj bio je: hoće li financijska tržišta pobjesniti? Mnogi su odahnuli, ostali očajavaju – to se još nije dogodilo. Činjenica da je ovo pitanje nekome uopće palo na pamet, ili barem novinarima, pokazatelj je vremena u kojima živimo.

To je pitanje nedvojbeno ideološko (ako je uopće uistinu mišljeno kao pitanje). „Financijska tržišta“, bila ona odvažna ili uznemirena, ne postoje. Taj je pojam ideološko pokriće za prilično malenu grupu vrlo velikih međunarodnih banaka koje su se urotile kako bi u dosluhu s agencijama za procjenu kreditnog rizika manipulirale cijenama obveznica. Posuđujući analogiju Thorsteina Veblena, odnos između trgovanja obveznicama i realnih resursa sličan je poveznici između borbe bikova i poljoprivrede.

Novinari koji teže komentiranju ekonomskog stanja objeručke prihvaćaju ovu ideologiju. U svojim tekstovima implicitno sugeriraju da smo ušli u novu fazu uvjetne demokracije u kojoj birači nominiraju kandidata za položaj, kao na unutarstranačkim izborima. Tada je na „tržištima“ da se slože, ili pak odbiju kandidata i postave zahtjev glasačima da ponude novog, prihvatljivijeg novim vladarima velikih financijskih središta. Kao što pojava bijelog dima označava izbor novog pape, glasačko tijelo puno nade trebalo bi pozorno motriti tržišne indikatore kako bi saznalo tko je odabran da vlada.

Govore nam da su „financijska tržišta“ odobrila predsjedniku Hollandeu odlazak na „godišnji odmor“ dok iščekuju da se odrekne politika koje su potakle oko 52 posto francuskih glasača da ga podrže. Novinari mu nude pomoć u obrtanju vlastitih političkih obećanja time što nas sve uvjeravaju kako se „Francuska suočava s teškim izborima“ i kako (moj najdraži klišej) „novca više nema“.

Pišem ovaj članak upravo za slučaj da novi francuski predsjednik ne želi ispasti kukavična izdajica vlastitih deklariranih načela i vlastitih glasača. „Francuskoj“ ne predstoje „teški izbori“, ako se ova otrcana fraza odnosi na javne financije, i uokolo leži dovoljno „novca“. Financijski pas čuvar nije zalajao ni u noći ni u bilo koje drugo vrijeme, i male su šanse da će ugristi Francuze. Kamatne stope na francuske državne obveznice padaju zadnjih dvadeset godina. Posljednjih mjeseci stanje se nije promijenilo. Danas je cijena zaduživanja za francusku vladu mnogo manja nego što je bila ma u kojoj prošloj godini tijekom više od dvaju desetljeća, otprilike 3 posto.

Padajuća stopa javnog zaduživanja u Francuskoj odgovara iskustvu ostalih zemalja eurozone. U Italiji je stopa javnog zaduživanja na početku devedesetih bila gotovo 15 posto, tri puta viša od današnjih stopa. Visoke kamatne stope u Europskoj uniji bile su svjesna politika jer su vlade željele održati svoje devizne tečajeve kako bi prešle na „euro“ koji će uskoro biti stvoren. Bolji primjer za pouku „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti“ ne bi se mogao pronaći.


Javne financije u Francuskoj


Često čitamo da se novi francuski predsjednik, kakve god bile njegove političke preferencije, prilično brzo mora suočiti s realnošću stanja javnih financija. Kada to učini, neće imati izbora nego prihvatiti snažna ograničenja koja javne financije nameću politikama. To je zloglasno pravilo „ne postoji alternativa“[1] koje se koristi kao opravdanje mjerama štednje.

Pravilo „ne postoji alternativa“ ne stoji. Trebalo bi ga zamijeniti pravilom „postoje alternative“[2]. Od 1990. do 2008. godine deficit javnog sektora u Francuskoj u prosjeku je iznosio -3.4 posto bruto domaćeg proizvoda (sve su statistike preuzete s www.oecd.org). Preko 80 posto deficita (sve osim -0.6 postotna boda) predstavljala je otplata kamata koje su bile posljedicom politike zaduživanja iz ranih devedesetih. Tijekom dvijetisućitih, sve do trenutka kada je izbila svjetska kriza, deficit je u prosjeku bio niži od zastašujućeg Maastrichtskog kriterija, -2.8 posto, od čega su punih 90 posto činile kamate na javni dug.

Kao što sam već istaknuo u ranijem članku, relevantan pokazatelj procjene zdravlja javnih financija jest deficit umanjen za iznos kamata koji se naziva „primarnim“ deficitom. To je pokazatelj koji u svojim programima strukturne prilagodbe koristi Međunarodni monetarni fond. Zašto to nije preferirani pokazatelj Europske komisije misterij je koji se možda najbolje može objasniti ekonomskom nepismenošću. Koristeći prikladan pokazatelj, francuske vlade objavljivale su majušne deficite, prosječno manje od polovice jednog postotka BDP-a u razdoblju od 2000. do 2008. godine.

Puna snaga svjetske krize Francusku je udarila 2009. kada je ekonomija pala za 2.6 posto. Pad BDP-a izravno uzrokuje porast fiskalnih deficita. Ako postoje ikakvi nepromjenjivi ekonomski „zakoni“, ovo je jedan od njih. Ukupan fiskalni deficit porastao je s -3.3 posto BDP-a 2008. na -7.6 posto 2009., od čega 60 posto predstavlja pad prihoda. Preostalih 40 posto porasta deficita uzrokovano je automatski aktiviranim troškovima kao što su potpore nezaposlenima.

Cilj je novog predsjednika Francuske uravnotežiti proračun do 2016. To će ostvariti politikom rasta jer porast BDP-a generira prihode i smanjuje troškove socijalne pomoći. Upravo je rast BDP-a, iako slab, smanjio deficit s -7.1 posto BDP-a 2010. na -5.7 2011. (s primarnim deficitom od -3.3).


Realizirati rast


Kombinacija koju predlaže Francois Hollande, povećanje poreza i veći porast rashoda, nije samo održiva alternativa za Francusku, to je racionalna ekonomska politika. Dio ekspanzivne politike koji bi bio financiran kroz zaduživanje sigurno bi bio financiran uz kamatne stope mnogo niže od onih u razdoblju od 1993. do 1995. kada je ukupni deficit u prosjeku iznosio gotovo 6 posto BDP-a, a javni se sektor zaduživao uz kamatu višu od 7 posto.

Novi ekonomski program ulaže znatan dio porasta rashoda u javne investicije predložene da bi povećale proizvodne mogućnosti i smanjile troškove proizvodnje u Francuskoj kroz poboljšanu infrastrukturu. To je razumna makroekonomska politika: poticaj čiji je kratkoročni učinak dovođenje ekonomije blizu pune zaposlenosti i čiji je srednjoročni učinak povećanje proizvodnih mogućnosti. Prvi stvara ekonomski potencijal, a drugi ga povećava.

Kada su agencije za procjenu kreditnog rizika prošle godine degradirale javne obveznice Sjedinjenih Država, predsjednik Obama slegao je ramenima s prezirom koji takva pogubna budalaština zaslužuje. Bude li suočen s istim postupkom „zlotvora velikog bogatstva“ (predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, govor 20. kolovoza 1907.), predsjednik Hollande trebao bi odgovoriti galskim slijeganjem ramena koje je Charles De Gaulle učinio tako neslavnim.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Lektura: Hrvoje Kovač

Bilješke

[1] u izvorniku pravilo TINA (There Is No Alternative)
[2] u izvorniku pravilo TAA (There Are Alternatives)

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve