Javne financije u Francuskoj – postoje alternative

John Weeks je u svojoj kolumni na stranici Social Europe Journal raskrinkao ideologiju financijskih tržišta i politike štednje ističući da su porast poreza i rast rashoda, što je kao svoj program najavio François Hollande, racionalna ekonomska politika jer se sredstva planiraju uložiti u povećanje proizvodnih mogućnosti i smanjenje troškova proizvodnje kroz poboljšanu infrastrukturu.



U gotovo svakom važnom medijskom izvoru, tiskanom, televizijskom i internetskom, jedan od prvih komentara na nedavne izbore u Francuskoj bio je: hoće li financijska tržišta pobjesniti? Mnogi su odahnuli, ostali očajavaju – to se još nije dogodilo. Činjenica da je ovo pitanje nekome uopće palo na pamet, ili barem novinarima, pokazatelj je vremena u kojima živimo.

To je pitanje nedvojbeno ideološko (ako je uopće uistinu mišljeno kao pitanje). „Financijska tržišta“, bila ona odvažna ili uznemirena, ne postoje. Taj je pojam ideološko pokriće za prilično malenu grupu vrlo velikih međunarodnih banaka koje su se urotile kako bi u dosluhu s agencijama za procjenu kreditnog rizika manipulirale cijenama obveznica. Posuđujući analogiju Thorsteina Veblena, odnos između trgovanja obveznicama i realnih resursa sličan je poveznici između borbe bikova i poljoprivrede.

Novinari koji teže komentiranju ekonomskog stanja objeručke prihvaćaju ovu ideologiju. U svojim tekstovima implicitno sugeriraju da smo ušli u novu fazu uvjetne demokracije u kojoj birači nominiraju kandidata za položaj, kao na unutarstranačkim izborima. Tada je na „tržištima“ da se slože, ili pak odbiju kandidata i postave zahtjev glasačima da ponude novog, prihvatljivijeg novim vladarima velikih financijskih središta. Kao što pojava bijelog dima označava izbor novog pape, glasačko tijelo puno nade trebalo bi pozorno motriti tržišne indikatore kako bi saznalo tko je odabran da vlada.

Govore nam da su „financijska tržišta“ odobrila predsjedniku Hollandeu odlazak na „godišnji odmor“ dok iščekuju da se odrekne politika koje su potakle oko 52 posto francuskih glasača da ga podrže. Novinari mu nude pomoć u obrtanju vlastitih političkih obećanja time što nas sve uvjeravaju kako se „Francuska suočava s teškim izborima“ i kako (moj najdraži klišej) „novca više nema“.

Pišem ovaj članak upravo za slučaj da novi francuski predsjednik ne želi ispasti kukavična izdajica vlastitih deklariranih načela i vlastitih glasača. „Francuskoj“ ne predstoje „teški izbori“, ako se ova otrcana fraza odnosi na javne financije, i uokolo leži dovoljno „novca“. Financijski pas čuvar nije zalajao ni u noći ni u bilo koje drugo vrijeme, i male su šanse da će ugristi Francuze. Kamatne stope na francuske državne obveznice padaju zadnjih dvadeset godina. Posljednjih mjeseci stanje se nije promijenilo. Danas je cijena zaduživanja za francusku vladu mnogo manja nego što je bila ma u kojoj prošloj godini tijekom više od dvaju desetljeća, otprilike 3 posto.

Padajuća stopa javnog zaduživanja u Francuskoj odgovara iskustvu ostalih zemalja eurozone. U Italiji je stopa javnog zaduživanja na početku devedesetih bila gotovo 15 posto, tri puta viša od današnjih stopa. Visoke kamatne stope u Europskoj uniji bile su svjesna politika jer su vlade željele održati svoje devizne tečajeve kako bi prešle na „euro“ koji će uskoro biti stvoren. Bolji primjer za pouku „Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti“ ne bi se mogao pronaći.


Javne financije u Francuskoj


Često čitamo da se novi francuski predsjednik, kakve god bile njegove političke preferencije, prilično brzo mora suočiti s realnošću stanja javnih financija. Kada to učini, neće imati izbora nego prihvatiti snažna ograničenja koja javne financije nameću politikama. To je zloglasno pravilo „ne postoji alternativa“[1] koje se koristi kao opravdanje mjerama štednje.

Pravilo „ne postoji alternativa“ ne stoji. Trebalo bi ga zamijeniti pravilom „postoje alternative“[2]. Od 1990. do 2008. godine deficit javnog sektora u Francuskoj u prosjeku je iznosio -3.4 posto bruto domaćeg proizvoda (sve su statistike preuzete s www.oecd.org). Preko 80 posto deficita (sve osim -0.6 postotna boda) predstavljala je otplata kamata koje su bile posljedicom politike zaduživanja iz ranih devedesetih. Tijekom dvijetisućitih, sve do trenutka kada je izbila svjetska kriza, deficit je u prosjeku bio niži od zastašujućeg Maastrichtskog kriterija, -2.8 posto, od čega su punih 90 posto činile kamate na javni dug.

Kao što sam već istaknuo u ranijem članku, relevantan pokazatelj procjene zdravlja javnih financija jest deficit umanjen za iznos kamata koji se naziva „primarnim“ deficitom. To je pokazatelj koji u svojim programima strukturne prilagodbe koristi Međunarodni monetarni fond. Zašto to nije preferirani pokazatelj Europske komisije misterij je koji se možda najbolje može objasniti ekonomskom nepismenošću. Koristeći prikladan pokazatelj, francuske vlade objavljivale su majušne deficite, prosječno manje od polovice jednog postotka BDP-a u razdoblju od 2000. do 2008. godine.

Puna snaga svjetske krize Francusku je udarila 2009. kada je ekonomija pala za 2.6 posto. Pad BDP-a izravno uzrokuje porast fiskalnih deficita. Ako postoje ikakvi nepromjenjivi ekonomski „zakoni“, ovo je jedan od njih. Ukupan fiskalni deficit porastao je s -3.3 posto BDP-a 2008. na -7.6 posto 2009., od čega 60 posto predstavlja pad prihoda. Preostalih 40 posto porasta deficita uzrokovano je automatski aktiviranim troškovima kao što su potpore nezaposlenima.

Cilj je novog predsjednika Francuske uravnotežiti proračun do 2016. To će ostvariti politikom rasta jer porast BDP-a generira prihode i smanjuje troškove socijalne pomoći. Upravo je rast BDP-a, iako slab, smanjio deficit s -7.1 posto BDP-a 2010. na -5.7 2011. (s primarnim deficitom od -3.3).


Realizirati rast


Kombinacija koju predlaže Francois Hollande, povećanje poreza i veći porast rashoda, nije samo održiva alternativa za Francusku, to je racionalna ekonomska politika. Dio ekspanzivne politike koji bi bio financiran kroz zaduživanje sigurno bi bio financiran uz kamatne stope mnogo niže od onih u razdoblju od 1993. do 1995. kada je ukupni deficit u prosjeku iznosio gotovo 6 posto BDP-a, a javni se sektor zaduživao uz kamatu višu od 7 posto.

Novi ekonomski program ulaže znatan dio porasta rashoda u javne investicije predložene da bi povećale proizvodne mogućnosti i smanjile troškove proizvodnje u Francuskoj kroz poboljšanu infrastrukturu. To je razumna makroekonomska politika: poticaj čiji je kratkoročni učinak dovođenje ekonomije blizu pune zaposlenosti i čiji je srednjoročni učinak povećanje proizvodnih mogućnosti. Prvi stvara ekonomski potencijal, a drugi ga povećava.

Kada su agencije za procjenu kreditnog rizika prošle godine degradirale javne obveznice Sjedinjenih Država, predsjednik Obama slegao je ramenima s prezirom koji takva pogubna budalaština zaslužuje. Bude li suočen s istim postupkom „zlotvora velikog bogatstva“ (predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, govor 20. kolovoza 1907.), predsjednik Hollande trebao bi odgovoriti galskim slijeganjem ramena koje je Charles De Gaulle učinio tako neslavnim.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
Lektura: Hrvoje Kovač

Bilješke

[1] u izvorniku pravilo TINA (There Is No Alternative)
[2] u izvorniku pravilo TAA (There Are Alternatives)

Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve