Primož Krašovec: Razdoblja barbarizma nužan su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala

U intervjuu objavljenom u ljubljanskom tjedniku Mladina u studenom 2012., Primož Krašovec, teoretičar i član Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane, analizira ekonomsko i socijalno stanje u Sloveniji u trenutku provedbe mjera štednje koalicijske vlade Janeza Janše koje su bile i okidač velikih prosvjeda i buna tijekom zadnja dva mjeseca usmjerenih prema sprezi političkih i ekonomskih elita na lokalnoj i centralnoj razini.


Zašto moramo rezati plaće, smanjivati zaposlenost, socijalnu pomoć i javni sektor? Kakva će naša država biti nakon toga? Odgovori Primoža Krašovca, doktora sociologije i člana Delavsko-punkerske univerze, završili su njegovim pitanjem upućenim svima nama. Zašto ne pružimo otpor?

Kažu da je Sloveniju stvarnost udarila u glavu. Sada nam svima treba biti jasno da ne možemo više živjeti kao što smo živjeli do sada.

Najbogatiji sloj stanovništva, urbana srednja klasa, prije pet godina zaista je mogla naći posao i sl. Ali opravdano je da ljudi očekuju da će se nakon završetka studija zaposliti i urediti si život vrijedan čovjeka u Europi 21. stoljeća. Sporno je što se ljudima pokušava dokazati da dostojan građanski život više nije legitiman. Ne govori se da je upravo taj barbarizam koji još ne doživljavamo u Sloveniji kao u mediteranskim zemljama – onaj na koji je prije sto godina upozoravala Rosa Luxemburg – nužan uvjet za omogućavanje daljnje akumulacije kapitala. Da bi kapitalizam izašao iz recesije mora uništiti podosta neproduktivnog ili zaostalog fizičkog kapitala, razoriti razinu življenja, socijalna i radnička prava te stvoriti fleksibilno tržište rada kako bi povisio profit koji omogućuje daljnja ulaganja, rast i razvoj.

U Sloveniji popriličan broj ljudi još uvijek živi razmjerno dobro. Mlade koji rade u najfleksibilnijim radnim uvjetima spašava npr. imovina roditelja. Mijenja li se to?

Moramo razlikovati Ljubljanu od ostalih dijelova Slovenije. Uništenje standarda u devedesetima i kasnije u manjim mjestima i na selu bilo je znatno. Ali i u Ljubljani prosperitet mladih nestaje jer se temelji na kreditu koji nije bankarski, već vremenski kredit – imovini njihovih roditelja. U onom trenutku kada budu morali založiti ili prodati stan ili kuću kako bi unucima mogli platiti školarine, srušiti će se i ta iluzija o dobrom životu.

Ali kao što kažu, pogledajte one koji su već patili zbog krize, obrtnike, radnike u graditeljstvu… Nije li pošteno da i ostali stegnu remen?

Naravno da su zaposleni u privatnom sektoru do ovog trenutka bili veće žrtve krize nego zaposleni u javnom sektoru. Pitanje je kako to staviti u političke okvire. Prevladavajuća ideologija je: ako pati jedan, neka pate i ostali. Nasuprot toj ravnomjernoj raspodjeli patnje možemo postaviti obrnutu političku ideologiju: svaki radnik, bez obzira na to u kojem je poduzeću ili instituciji zaposlen, trebao bi imati ista prava i sindikalnu potporu kao i najbolje organizirani radnici u javnom sektoru. U novinama puno čitamo o diktatu Trojke o rezovima u javnom sektoru, njenoj autoritarnoj politici u Grčkoj, neposrednom pritisku na grčku vladu ili na vlade perifernih zemalja. Ali i u Grčkoj su najpogođeniji bili radnici u privatnom sektoru i to zato jer je taj sektor već proveo mjere štednje.

U privatnom sektoru lakše je štediti.

Privatni sektor autokratski je već po definiciji, pod definicijom tu mislimo na ono što Marx naziva despotizmom u proizvodnji. U tom sektoru teže je provoditi mjere štednje jer ipak vrijede neka minimalna pravila, minimalni civilizacijski standardi.
Štednju u javnom sektoru ograničavaju zakoni.
I kolektivni ugovori su jači. Zbog toga štednju u tom sektoru mora diktirati neka diktatorska Trojka. U privatnom sektoru u kojem vrijedi sloboda kapitala i poduzetnička inicijativa te u kojem se nad radnicima provodi despotizam, mjere štednje puno su lakše i zato su već provedene. Zbog toga je važno zaustaviti taj trend ne samo u javnom nego i u privatnom sektoru.

Vlada tvrdi da jedino gospodarstvo može stvoriti radna mjesta i dodatnu vrijednost kako bi država bila sposobna funkcionirati. Država gospodarstvu mora samo omogućiti da stvara radna mjesta i da pošteno plaća zaposlenike.


Dok god je kapitalizam dominantan način proizvodnje, nova se vrijednost stvara samo komercijalnim djelatnostima. Zdravstvene, obrazovne i ostale nekomercijalne proračunom financirane usluge društveno su korisne i neophodne ljudima, ali prema Marxu nemaju razmjensku vrijednost. Nije to obrana kapitalizma; to je njegov temeljni problem, ta podjela na produktivni i neproduktivni sektor. Po prirodi kapitalističkog sustava zdravstvo je npr. ovisno o komercijalnoj proizvodnji kozmetičkih proizvoda. Zbog toga kapitalizam treba eliminirati i zamijeniti ga nekim društvenim uređenjem u kojemu su sve čovječanstvu korisne djelatnosti izravno produktivne. Ali tu vlada i većina liberalnih ekonomista, intelektualaca i novinara brka uzrok i posljedicu krize. Kriza nije nastala jer je, kao što bi Milton Friedman rekao, javni sektor ugušio mogućnost investiranja u privatnom sektoru. Privatni sektor, najprije financijski, kasnije i industrijski, uslužni i trgovački, slomio se zbog svojih unutarnjih proturječnosti. Nakon toga računao je na državu koja se zbog toga zadužila. Sada još od nje zahtijeva da poveća proračunski dio subvencija za gospodarstvo i proporcionalno smanji dio za socijalne i ostale „neproduktivne“ djelatnosti.

Ali kao što kaže Egon Zakrajšek, kojeg svi rado citiraju, u Sloveniji uopće nemamo kapitalizam, već „pajdaški kapitalizam“.

To je klasična moralistička pozicija koja proizlazi iz neke idealne zamisli o tome kako bi slobodno tržište i idealni kapitalizam trebali djelovati. Proizlazi iz zamislî o tržištu koje su odvojene od realne povijesti, koje bi samo trebalo voditi u neku vrstu ravnoteže, prosperiteta i punog zaposlenja za sve. Povijest pokazuje da to nikako ne stoji. U svih dobrih dvjesto godina kapitalizma nakon industrijske revolucije, postojalo je samo jedno razdoblje blagostanja, i to vrlo kratko i na jako malenom geografskom području: nakon Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Europi, Skandinaviji, SAD-u i, djelomično, u Japanu. Većini ljudi većinu vremena pod kapitalizmom nije bilo baš dobro. Istodobno, slobodno tržište nije nikad funkcioniralo bez velike državne pomoći i velikih državnih intervencija. Silicijska dolina u Kaliforniji koja se danas navodi kao primjer poduzetničke inicijative novoga kapitalizma, u kojoj se ideje automatski pretvaraju u zlato, osnovana je zahvaljujući Pentagonovom financiranju. Američko Ministarstvo obrane željelo je stvoriti visoku tehnologiju za potrebe Hladnog rata, za prisluškivanje i špijuniranje. Tek nakon što je već sva infrastruktura pripremljena državnim novcem, Dolinu se prepustilo poduzetničkoj inicijativi. Glavno političko pitanje nije “država ili tržište” zato što država uvijek jeste isprepletena s tržištem pa i u najneoliberalnijim oblicima. Pitanje je koji udio proračuna je namijenjen socijalnim uslugama, a koji je udio subvencija kapitalu.

Argument da u Sloveniji ne postoji pravi kapitalizam ide pod ruku s argumentom da su Sloveniju oteli „kumovi iz sjene“, koji npr. preko javnih natječaja kradu državni novac, zbog čega je potrebno više uzeti gospodarstvu što, pak, guši poduzetnike.

To je klasična teorija paranoje koju je izumila američka krajnja desnica i koju ustrajno upotrebljava kao argument protiv parlamentarne demokracije i za stvaranje nečega što možemo uvjetno nazvati republikom tržišta. Temelj neoliberalne socijalne i političke filozofije teza je da će demokraciju, javne natječaje i slične stvari istog trena kada ih budemo dobili, zloupotrebljavati neke fantomske interesne skupine. Naravno, rješenje je eliminacija javnih natječaja ili čak i parlamentarne demokracije te vlast prosvjećene tehnokratske, meritokratske elite.

Za neke od mjera koristi se argument konkurentnosti države Slovenije,
koju hitno treba povećati. Primjerice, fleksibilizacijom tržišta radne snage.


Čak ako i pristanemo na parametre kapitalističkog razvoja postoje dva modela. Jedna od mogućnosti je privlačiti investitore visoko obrazovanom radnom snagom i dobrom državnom infrastrukturom. Druga je mogućnost smanjivanje troškova radne snage i smanjivanje države koja se u tom slučaju ne bi razvijala, već bi se šivalo Nike tenisice ili sastavljalo elektroničke komponente. Veliki problem, koji neki analitičari nazivaju luđačkom košuljom arhitekture EU, kruta je monetarna politika koja nije dostupna demokratskom utjecaju, nego je skoncentrirana u Europskoj centralnoj banci, a i fiskalna politika sve se više prenosi na razinu cijele Europe. Tako da je cijena radne snage jedina prilagodljiva pratiteljica koja ostaje državama na rubu EU kako bi održavale konkurentnost s gospodarski stabilnijim državama: Njemačkom, skandinavskim državama, Nizozemskom. Ako i prihvatimo okvire kapitalizma, potrebno je odbiti fiskalno pravilo i omogućiti neki manevarski prostor kako bi opsežne državne investicije poticale tehnološki iskorak.

Ali neće li poduzetnici više zapošljavati ako im olakšamo otpuštanje i smanjimo troškove rada?

Istina, poduzetnici će imati veće profite ako će moći lakše otpuštati, ako će plaće biti manje i ako će biti smanjeni i socijalni doprinosi. No time se smanjuje potražnja. Njemačka to, primjerice, rješava pritiskom na plaće i gušenjem unutarnje potražnje dok se istodobno usmjerava na izvoz. Njemačka industrija ostvaruje profit u inozemstvu te se zbog toga ne opterećuje domaćom potražnjom i stagnacijom plaća. Nastanak novih radnih mjesta smanjivanjem plaća jer bi se tako novac raspodijelio na veći broj ljudi, argument je koji empirijski ne stoji. U posljednjih 30 godina, koje mnogi nazivaju razdobljem neoliberalizma, plaće su stagnirale ili se smanjivale u svim razvijenim kapitalističkim državama, u SAD-u, u Europi pa i u Skandinaviji. Istodobno, zaposlenost se nije povećala, nego se smanjivala. Strategija kapitalista kao klase pojedinačnih poduzetnika, bila je održavanje idealne stope nezaposlenosti za vlastite interese, koja se sad na europskoj razini zadržala na nekih 12%.

Tako postoji rezervna armija radne snage koja vrši vanjski pritisak na plaće?

Više nije potrebno da poduzetnici budu zlobnici koji smanjuju plaće jer taj pritisak provodi sama konkurentnost na tržištu radne snage. To je jedan od argumenata zašto smanjivanje radničkih prava i niže plaće neće dovesti do veće zaposlenosti. Drugi je argument da kapitalisti, zato što jesu kapitalisti, uvijek ulažu tamo gdje je trenutno najveći profit. Ako to nije država u kojoj su ostvarili profit, ili ako to uopće nije njihova osnovna djelatnost koja je produktivna i stvara nova radna mjesta, recimo proizvodnja, ulagat će u financije, u egzotične financijske instrumente ili dugove perifernih država – jer njihove kamate rastu. Dok poduzetnici, tj. kapitalisti, imaju potpunu slobodu u tome što rade s profitima, ne postoji nikakva garancija da će ih upotrijebiti za stvaranje novih radnih mjesta.

Promjena ima i u sustavu socijalnih transfera. Prijašnja vlada ga je, kao što je objasnila, učinila pravednijim. Kod dodjeljivanja socijalne pomoći više se uzima u obzir imovinsko stanje ljudi. Nova vlada kritično smanjuje iznose transfera, opet s obrazloženjem da novca nema.

Društveni život i život ljudi pretvara se u robu. Smanjivanjem perioda primanja naknade za nezaposlenost, zaoštravanjem kriterija za dobivanje socijalne pomoći i smanjivanjem iznosa te pomoći, ljude se tjera u ovisnost o tržištu radne snage. I to u vrijeme rastuće nezaposlenosti. Ljudi, koji su već i ovako na društvenoj periferiji, dovedeni su u položaj u kojemu je tržište rada njihova jedina mogućnost za preživljavanje. Isto to tržište rada koje ih je već prije odbacilo, prema tome ne želi ili nije sposobno apsorbirati ih. Tako ljude discipliniraju i istodobno stvaraju pritisak na plaće onih koji su dovoljno sretni što još uvijek imaju posao.

Logika preuzimanja individualne odgovornosti za život pojedinca prisutna je i drugdje. Za obrazovanje se npr. tvrdi da je ono investicija u osobni ljudski kapital kojom će pojedinac lakše naći posao i neće biti na teret državi.

To je možda od svih koje smo dotaknuli – najperverznije cinična ideologija. O osobnoj odgovornosti krene se pričati na onoj točki kada svi mi – bili kapitalist, državni činovnik ili radnik u javnom ili privatnom sektoru – osjećamo pritisak smanjivanja gospodarske aktivnosti u svakodnevnom životu. Za što bi točno pojedinac trebao preuzeti odgovornost? Za bezveznu akumulaciju drugorazrednih hipoteka na Wall Streetu? Za slom svjetske trgovine koji je uslijedio? Za pad njemačkog izvoza, zbog kojeg je Njemačka stavila pritisak na zemlje-dužnice kako bi kompenzirala ono što je nestalo većim kamatama na dug? Imamo strukturno smanjivanje standarda, a istodobno bi trebali oplemenjivati ljudski kapital kako bi se lakše zaposlili. U nekom perverznom obratu, potpuno su se zamijenili krivci i žrtve, uzroci i posljedice. U posljednje vrijeme kriv je školski sustav jer ne nudi dovoljno gospodarsko iskoristivih znanja, a zapravo imamo strukturnu nezaposlenost. Europa je stagnirala već i prije krize, ako ne ubrajamo kreditno poticajne države. Najveća zaposlenost vladala je u vrijeme najvećeg kolektivizma u Europi, u razdoblju kejnzijanske socijaldemokratske države. U to su vrijeme sveučilišta bila autonomna i humboldtovska. Nisu nudila ljudski kapital, na njima nisu postojali centri za karijere, na njih se nije vršio pritisak da se podrede gospodarstvu, a svejedno je bila moguća puna zaposlenost koja danas djeluje kao znanstvena fantastika.

Tvrdite da financijalizacija društva i politika ljudskog kapitala vode u formalno discipliniranje duše. Što to točno znači?

Zbog fleksibilizacije tržišta radne snage sve je veći broj ljudi u prekarnim radnim odnosima, rade honorarno ili samostalno, zbog čega su odvojeni od suradnika i kao takvi sve su više atomizirani. Istodobno se radi o dekompoziciji temeljnih društvenih veza i uništavanju socijalne države. To je također i depolitizacija. Sve više osjećamo kako nemamo nikakvu političku moć, a što utječe na naš život, na razvojnu politiku, na to kako radimo, kakve su naše šanse za preživljavanje, kakva je naša moć. Kada je Margaret Thatcher govorila o promjeni duše, sanjala je o osnaživanju pojedinaca, o tome kako svaki čovjek postaje poduzetnik, investitor. Svi bi postali dio srednje klase, a proletarijat bi nestao. Njena se očekivanja nisu ostvarila. Uistinu smo postali individualniji, pojedinci, ali u smjeru veće depresije i nemoći. Spinoza definira tugu kao odvojenost od vlastite sposobnosti za djelovanjem. Tuga i depresija, koje pripadaju u ključne simptome kasnog kapitalizma, javljaju se u trenutku kada više ne možemo – ni kao pojedinci ni kolektivno – utjecati na vlastiti život. Jednostavno nam se stvari događaju. To je ta promjena duše.

Neke od vladinih mjera barem su naoko u neskladu s financijalizacijom društva, odnosno s uvođenjem neoliberalizma koji zagovara sklanjanje države s puta tržištu. Kako razumjeti širenje utjecaja politike na visoko školstvo ili sudstvo?

Ne slažem se da se politika ne bi trebala miješati u ništa. Ako se govori o profesionalnim političkim kastama tehnokrata opsjednutih mjerama štednje, i ako to ruši autonomiju sveučilišta, zdravstva, sudstva, naravno da to treba odlučno odbiti i boriti se protiv toga. Možemo i reći da su ljudi zaposleni u zdravstvu i školstvu isto tako politički subjekti koji se mogu lagano organizirati i politički djelovati. To je politika koju bih podupirao.Vlada politiku u visoko školstvo uvodi tako da politizacija kontrole nad visokim školstvom služi osobnim interesima onih koji jesu političari i koji uvode te promjene. To je zloupotreba riječi politika i takvi ljudi nisu političari. Politika je po definiciji javno djelovanje u javnom interesu. Ako je riječ o osobnoj koristi, to je po Kantu patološko ponašanje. Ako izjednačimo politiku s Borutom Rončevićem, Dimitrijem Rupelom ili drugima koji na takav ili drugačiji financijski način izvlače osobnu korist preko političkog utjecaja, odričemo se vlastite političke moći i ostaju nam samo depresija i cinizam.

Pripada li u taj kontekst i zapošljavanje rodbine vodećih u SDS-u (Slovenska demokratska stranka)?I Građanska lista, koja je najliberalnija stranka u vladi, brzo je sredila zaposlenje supruzi Rada Pezdirja u Ministarstvu financija.

To bi bilo smiješno, da nije tužno. Najprije imamo vrlo koncentriranu, ideološku, neoliberalnu kampanju s geslima da će smanjivanje javnog sektora i države dovesti do vladavine meritokracije, što će uništiti nepotizam i klijentizam. Čim propagatori te ideologije dođu na položaj na kojemu mogu postavljati ljude, krenu s provođenjem upravo tog klijentizma i nepotizma. No nije dovoljno moralizirati. Strukturni razlozi klijentizma i nepotizma opće su smanjivanje opsega zapošljavanja koje nije tako intenzivno u javnom, ali je veoma intenzivno u privatnom sektoru. Liberali će uvijek govoriti, pogledajte privatni sektor, tamo nema klijentizma i nepotizma. Naravno da to nije istina jer su tamo upravo oni temeljni način djelovanja. Pogledajte recimo Benetton koji je sada ostarjeli otac ostavio sinu. To je normalno, to u novinama nije skandal. Ako bi ministar, vođa kliničkog centra ili rektor sveučilišta nakon završetka mandata položaj prepustio sinu, nastao bi skandal. U javnom sektoru postoji barem osnovno osiguranje protiv klijentizma i nepotizma. Što su nezaposlenost i očaj kod ljudi jači – ako radno mjesto djeluje kao dobitak na lutriji, a ne kao automatsko pravo nekoga s odgovarajućim obrazovanjem, stupnjem pripremljenosti i sposobnosti za rad, to se više smanjuje moć meritokratskih pravila i jača ona klijentističkih, patoloških, bez obzira na to radi li se o javnom ili privatnom sektoru. Privatizacija neće smanjiti klijentilizam i povećati meritokraciju. To može jedino puna zaposlenost. Ako više ne bude međusobne konkurencije za radna mjesta, neće biti potrebno ni da se oni s položaja najprije pobrinu za vlastitu obitelj.

Naizgled je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom i slovenski državni holding koji uvodi centralizirano upravljanje državnom imovinom na koje će utjecaj imati vlada. Je li to istina?

Ne. Čitajte Friedricha Hayeka. Neoliberalizam ima dvije verzije, populističku i elitnu. Hayek kaže da je znanje po definiciji raspršeno, subjektivno, te zbog toga nijedna supstanca, ma koliko dobronamjerna bila, ne može znati što je javni interes. Pobija se koncept javnog zdravstva u smislu da nijedna skupina ljudi, organizacija ili institucija ne može znati što je stvarno dobro. To je populistička verzija neoliberalizma, čija je nenadmašna majstorica bila Margaret Thatcher. To što danas slušamo u Sloveniji samo je razvodnjena i retorički nespretna verzija njezinih argumenata iz osamdesetih: osnaživanje pojedinaca, ekspanzija privatne inicijative, povlačenje državne dadilje, što bi pojedincu omogućilo slobodu i osobni prostor. Istodobno Hayek u dijalogu s ostalim elitnim neoliberalima piše opće filozofske i povijesne traktate o društvu i ekonomiji. Čovječanstvo tapka u mraku nekih subjektivnih, idiosinkratičnih -Grci bi rekli – idiotskih napora za ostvarivanje vlastitih individualnih interesa, a vrhunski neoliberalni intelektualci mogu prosuđivati o društvu, ekonomiji, tržištu i državi kao o nekim agregatnim cjelinama. I povijesni je razvoj neoliberalizma – prvenstveno u začetku, u 1970-ima – vezan uz državu, osobito u Čileu nakon Pinochetovog državnog udara. Snažan državni nadzor nad gospodarstvom oduvijek je bio prisutan. Država se nikada u nijednom neoliberalnom uređenju nije povukla. Povijesno, kapitalizam poznaje dva načina regulacije: socijaldemokratski, u kojemu država regulira u korist rada, i neoliberalni, u kojemu država regulira u korist kapitala. To je to. Obmanjujuće je postavljati dilemu država ili tržište jer se tu još uvijek radi o klasičnoj dilemi, rad ili kapital. Holding je samo koncentriranje nadzora nad poduzećima u državnoj vlasti s namjenom racionalizacije tih poduzeća i pritiska na radnu snagu – u korist kapitala.

Kako se onda mijenja slovensko društvo?

Kao što se mijenja i cijela periferija, dakle rub država oko političko i ekonomski najmoćnijih država u EU, na državnoj razini sve više klizimo u neki ovisni položaj, u utrkivanje u konkurentnosti, dok unutar države smanjujemo socijalne i radničke standarde na svim frontama. Istodobno privatni sektor ne pokazuje nikakve znakove oporavka.

Ali ako svi stegnemo remene, privatni sektor će opet zapošljavati.

Da, kapital se može prikupiti, ali za to je potrebno dostatno uništenje radničkih prava, plaća i zaostalih neproduktivnih, nekonkurentnih kapitala. Recesija u Europi trajat će najmanje deset godina. Pitanje je, zašto i dalje uzdržavati taj sustav, ako nužno mora proći kroz desetljeće barbarstva kako bi se moglo pokrenuti razdoblje iluzornog blagostanja koje bi trajalo nekoliko desetljeća da bi se zatim opet ponovio cijeli ciklus.

                                                                                                 preuzeto iz Mladine br. 46, 16.11.2012.
                                                                                                                               prevela: Ivana Brklje

Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve