Neoliberalizam i visoko obrazovanje u Grčkoj

Ponajprije bih želio izraziti najdublju solidarnost sa sindikatom Eğitim-Sen povodom nedavnog vala uhićenja. Vlade širom svijeta žele ugušiti sindikalni otpor i nastoje kriminalizirati sindikalno djelovanje. Naše oružje su solidarnost i borba! K tomebih htio zahvaliti organizatorima ove konferencije što su mi omogućili da s vama podijelim neka iskustva i razmišljanja o neoliberalnom napadu na visoko obrazovanje u Grčkoj; konkretno o borbi protiv spleta gospodarske krize, mjera štednje i nametanja drakonskih proračunskih rezova koji su dio sporazuma o zajmu s Europskom unijom, Međunarodnim monetarnim fondom i Europskom centralom bankom.[1]
Visoko obrazovanje u Grčkoj je oduvijek bilo iznimno politiziran teren te je do nedavno bilo isključivo u domeni države zbog izričite ustavne zabrane privatnog visokog obrazovanja jer ga se smatralo jednim od najvažnijih oblika socijalne mobilnosti čime se može objasniti društveni pritisak da se proširi pristupačnost visokog obrazovanja. Trenutno se nudi 75 000 mjesta na sveučilišnim i tehnološkim obrazovnim institucijama. Za prosječnu grčku obitelj upis na sveučilište, što se tradicionalno vezalo uz bolje izglede za zapošljavanje, oduvijek je bio važan cilj. Važnost događaja poput prijemnih ispita na sveučilišta ili visokih troškova pripremnih tečajeva koje je obitelj spremna snositi zbog upisa na dobar fakultet (studiji medicine, prava, inženjerstva) u javnoj sferi se mogu objasniti upravo time.
Borba i protest sastavni su dio grčkog visokog obrazovanja. Povijest grčkih sveučilišta od šezdesetih godina obilježena je intervencijama visoko politiziranog studentskog pokreta[2], koji je vrlo cijenjen zbog svoje uloge u borbi protiv vojne diktature od 1967. do 1974. godine (simbol te borbe je okupacija Nacionalne politehničke škole 1973. godine koju je vojna diktatura brutalno ugušila). Nakon pada diktature, studentski pokret je bio presudan dio procesa radikalizacije grčkog društva, tako što ne samo da je izrodio pokrete koji su izvojevali pobjede (poput okupacije 1979. godine koja je vladu prisilila na opoziv Zakona 815/78 – jedan od rijetkih slučajeva u proteklih 40 godina da se već usvojen zakona naknadno opozvao zbog prosvjeda javnosti), već i važne elemente opće socijalne i političke kulture. Većina aspekata lijevog radikalizma nakon 1974. godine potekla je sa sveučilištā. Tijekom ranih osamdesetih dogodio se val opsežnih reformi – a posebno zakonski okvir 1268 uveden 1982. godine – kojim je uveden moderan, tehnokratski aspekt u sveučilište te se uvelo demokratski sustav sa sveobuhvatnom participacijom studenata u administraciji, između ostalog visoku zastupljenost u sveučilišnim tijelima i na sjednicama odsjeka, kao i posebnu težinu studentskog glasa u izboru rektora, dekana i pročelnika odjela.
Od 1990-ih godina se redao val za valom reformi visokog obrazovanja u neoliberalnom i autoritarnom smjeru. Od 1990. naovamo, od posebnog je političkog ali i simboličkog značenja bila kampanja koju su vodili kapital i mainstream mediji da se izmijeni Članka 16. grčkog Ustava koji visoko školstvo izričito određuje kao isključivu odgovornost države. Takva izmjena Ustava je bila nužna za potpunu uspostavu privatnog visokog obrazovanja (privatno postsekundarno obrazovanje postoji, no nema formalni status sveučilišnog studija). Napadi na visoko obrazovanje su isto tako bili usmjereni na visok stupanj studentskog participiranja, dodjele besplatnih udžbenika, prava niže pozicioniranog fakultetskog nastavničkog osoblja (novaka i docenata) i sposobnosti studentskog pokreta da djeluje i organizira koja je sadržana u autonomiji sveučilišta, naime izričita zabrana da snage sigurnosti ulaze na područje sveučilišta koja je desetljećima štitila prosvjednike od policijskog zlostavljanja. Središnji aspekt tih reformi bio je pokušaj da se visoko obrazovanje “reformira” u skladu s poslovnim interesima, što je tendencija koju su međunarodne kapitalističke organizacije poput OECD-a još 1980-ih godina promicale kao odgovor na “krizu sveučilišta”[3], a aktivno ju je promicala Europska ekonomska zajednica. Posebno važno je bilo osigurati da se struktura diploma i prava povezana sa stjecanjem sveučilišne diplome – kao i kolektivne težnje –korespondiraju s novim stvarnostima radnog mjesta koje su dio šire ofenzive sila kapitala koje žele obrazovaniju radnu snagu s manje prava, kvalificiranije radnike spremne prihvatiti lošije radne uvjete, u stanju da rade na svojoj stručnosti, ali isto tako da lako mijenjaju radna mjesta.
Ti pokušaji su naišli na uzastopne valove mahom studentskih nemira: 1990.-1991. godine (veliki val okupacija srednjih škola te sveučilišta zbog niza autoritarnih prijedloga za sekundarno obrazovanje u skladu s planom o snažnije poduzetnički orijentiranom visokom obrazovanju uključujući uvođenje privatnih sveučilišta[4]), 1995. godine (okupacija sveučilišta zbog ukidanja dodjeljivanja besplatnih udžbenika), 1997-1998. godine (prosvjedi u srednjim školama i na sveučilištu protiv novog sustava prijemnih ispita), 2001. godine (prosvjedi studenata protiv promjene u relativnoj vrijednosti diploma), 2006.-2007. godine (dvije uzastopne masovne okupacije sveučilišta zajedno s fakultetskim štrajkovima protiv promjena zakona i izmjene Članka 16. grčkog Ustava[5]), 2008. godine (masovni prosvjedi mladih – “grčki neredi” – nakon što je petnaestogodišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa ubio policajac[6]), a u razdoblju od 2011.-2012. godine (masovni prosvjedi studenata i predavala protiv novog zakonskog okvira u visokom školstvu).
Politike i smjernice Europske unije odigrale su značajnu ulogu u neoliberalnoj transformaciji visokog obrazovanja u Grčkoj. U drugoj polovici 1980-ih europski istraživački programi započeli su s financiranjem istraživanja kroz natjecanje te su nametali povezivanje s industrijom i zaokret prema tržišno profitabilnom istraživanju. Taj se proces ubrzao u 1990-ima tijekom kojih su istraživački orijentirani odsjeci ili skupine profesora počeli zagovarati neoliberalne reforme i poduzetnički orijentirano visoko obrazovanje. Pojavio se novi tip profesora koji je bio više zaokupljen traženjem financijskih sredstava za istraživanja nego predavanjem.
Ipak, najveće se promjene vezuju uz tzv. reforme bolonjskog procesa. Bolonjski je proces je bio jedan od najkoordiniranijih pokušaja da se provedu korjenite promjene u visokom školstvu; kako u smjeru snažnije poduzetnički orijentiranog obrazovanja, tako i uvođenjem anglosaksonskog modela dvostupanjskog visokog obrazovanja. Umjesto solidnih prvih diploma s kojima bi se prvostupnici mogli zaposliti, nakon bolonjske reforme je započeo pritisak da se uvedu trogodišnje ili četverogodišnje prvostupničke diplome koje bi naprosto bile baza za korespondirajuće diplomske studije, stjecanje titule nakon diplomskog studija te prakse prekvalificiranja kao dio općeg trenda “cjeloživotnog učenja”, tj. tendencije da se poveća mobilnost i prekarnost rada.[7]
“Bolonjski proces” se u 2000-ima u Grčkoj nastojalo provesti u više navrata: te su mjere dovele do smanjenja vrijednosti diploma, naglašavanja važnosti diplomskih studija, do novih, uže specijaliziranih studijskih programa i odsjeka umjesto širih akademskih disciplina, uvođenja postupaka osiguranja kvalitete i mehanizama akreditacije, uvođenja ECTS bodova (Europski sustav za prenošenje i prikupljanje bodova) – što su sve bili pokušaji da se studijski programi standardiziraju u skladu s “ishodima učenja” i “radnim opterećenjem”. Pritisak je djelomično proizišao iz promjena na tržištu rada. Institucionalne reforme poput uvođenja novog ispita uvedenog 1998. godine koji je zapošljavanje nastavnika u primarnom i sekundarnom školstvu sveo na individualnu “izvedbu”, a relativizirao je vrijednost diploma. Rastuća prekarnost je dovela do toga da mladi nastoje prikupiti što više kvalifikacija. Polovicom 2000-tih tema “generacije 700 eura” postala je simbolom položaja prekvalificiranih i potplaćenih mladih visokoobrazovanih ljudi.
Mnoge od reformi su bile i politički motivirane, budući da su sile kapitala naglašavale da su intervencije masovnog i politiziranog pokreta glavni problem, dok je tisak inzistirao na navodno anomijskom karakteru studentskog pokreta. Snaga pokreta je postala bjelodana od 2006. do 2007. godine kada su dva uzastopna vala masovnih političkih skupova i okupacija sveučilišta uz dugotrajni štrajk profesora i drugih predavača doveli do poništenja postupka izmjene Ustava (što je u Grčkoj složen parlamentarni proces) koji je uživao podršku dviju stranaka (PASOK-a i Nove demokracije), a podrazumijevao je zahtjev da se ukine Članak 16. grčkog ustava. Isto je tako bila očita u pobuni mladih 2008. godine, jednom od najimpresivnijih nizova prosvjeda i nereda u europskim okvirima, koja je do izražaja dovela eksplozivne društvene konflikte koje su se skupljale od početka ekonomske i socijalne krize iz koje još uvijek nismo izašli.
Grčka kriza duga je unijela duboke promjene u ovdašnje visoko obrazovanje. Reforme koje su se predlagale u razdoblju paketa mjera štednje težile su kombiniranju neoliberalnog aspekta restrukturiranja u skladu sa sličnim reformama (u nastavnom programu, strukturi diploma i upravljanju sveučilištem) u drugim zemljama, s agresivnim nametanjima proračunskih rezova, kao dijela šireg nastojanja da se smanji javna potrošnja. Osim toga, visoko obrazovanje plaća tešku socijalnu cijenu gospodarske krize i mjera štednje. Službena stopa nezaposlenosti je 27 posto, nezaposlenosti mladih 61 posto, recesija je dovela do kontrakcije gospodarstva za više od 20 posto, realne plaće su se smanjile za više od 25 posto, smrtnost dojenčadi je počela rasti nakon 50 godina stalnog, a škole i bolnice se zatvaraju[8]. Začarani krug duga, mjera štednje i recesije doveo je do sljedećih posljedica po visoko školstvo:
- Proračuni sveučilišta (koji pokrivaju troškove održavanja, nabave opreme, režija, najam, popravke itd.) smanjeni su i do 70 posto
- Realna plaća osoblja je smanjena za 20 do 30 posto
- Više od 700 izabranih članova osoblja čeka imenovanje, a neki od njih će morati čekati i više od 5 godina[9]
- Broj honorarno zaposlenih je sveden na otprilike jednu trećinu, a veoma je vjerojatno da sljedeće godine neće biti sredstava za vanjske suradnike, što će ostaviti stotine ugovornih lektora bez posla i stvarati ozbiljne teškoće u funkcioniranju odsjeka
- Grčka je vlada zamrznula otvaranje novih radnih mjesta dok se ne imenuju već izabrani članovi fakulteta. Uz smanjenje privremeno zaposlenog osoblja i povećanog broja umirovljenja, ukupni broj nastavnika na grčkim sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama sveukupno se smanjio za više od 10 posto
- Planovi vlade – kao dio drakonskih sporazuma o bailoutima s tzv. Trojkom (EU, MMF i ESB) – da se smanji ukupni broj zaposlenih u javnom sektoru ugrožavaju administrativno osoblje grčkih sveučilišta. Potencijalna otpuštanja mogla bi onemogućiti sveučilišta u obavljanju i najjednostavnijih administrativnih zadaća
- Zbog općeg pogoršanja društvenih uvjeta u Grčkoj, troškovi smještaja su automatski isključili velik broj studenata. Mnogi studenti regionalnih sveučilišta i tehnoloških obrazovnih institucija su prisiljeni napustiti studij ili dolaziti samo na ispite jer podmiriti troškove studiranja izvan mjesta stanovanja. Sve više studenata bira učilišta i odsjeke s obzirom na blizinu svojih domova
Povrh svega, grčka vlada je najavila plan “prostornog restrukturiranja” tamošnjeg visokog obrazovanja pod nazivom “Atenski plan”, kojim se nastoji spojiti i/ili zatvoriti desetke odsjeka kao dio šireg plana da se smanji broj dostupnih mjesta u visokom školstvu za do 30 posto, tako ozbiljno ograničavajući pravo na visoko obrazovanje. Trenutno se najavljuje spajanje/zatvaranje više od 90 odjela/fakulteta na sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama, no to je tek početak te se u narednih nekoliko godina može očekivati još više valova takvih promjena.
Što se tiče reforme koje su provedene u posljednje dvije godine, započnimo s uvođenjem privatnog visokog obrazovanja u Grčkoj što se pokušalo više puta ostvariti od 1990. godine. Ipak, glavna institucionalna prepreka bila je izričita ustavna zabrana privatnog visokog obrazovanja (Članak 16. grčkog Ustava). Naposljetku se pribjeglo rješenju da se iskoristi legislativa Europske unije o mobilnosti radne snage i priznavanju kvalifikacija (naročito okvir direktive o priznavanju profesionalnih kvalifikacija 2005/ 36/ EC[10]) s ciljem priznavanja diploma privatnih ustanova (privatnih fakulteta) koje služe kao franšize stranih sveučilišta. Ako je institucija koja je ponudila ugovor o franšizi privatnoj ustanovi u Grčkoj akreditirana u svojoj matičnoj zemlji, onda diplome takvih privatnih fakulteta-franšiza u Grčkoj moraju dobiti jednake mogućnosti zaposlenja kao i one grčkih državnih sveučilišta. Posljedično, iako njihovi akademski naslovi nisu službeno priznati, ipak se smatraju pravovaljanim kvalifikacijama. Rezovi u javnom visokom školstvu i visoki troškovi za obitelji čija djeca studiraju u drugom gradu idu u prilog toj vrsti učilišta-franšiza. U studenom 2012. godine, u okviru hitne zakonodavne procedure s ciljem zadovoljenja mjera na zahtjev Trojke (EU-MMF-ESB), grčka je vlada učinila pravovaljanima ne samo diplome nego i magistarske i doktorske stupnjeve koje takva učilišta-franšize nude, uz jedino ograničenje da se kandidati s takvim diplomama ne mogu prijavljivati za ulazak u akademsko zvanje.
Od 2011. započeo je val zakonodavnih reformi što je bila najveća institucionalizirana reorganizacija grčkog visokog školstva od 1982. godine. To je reformiranje predstavljeno kao prijeko potrebno ne bi li visoko školstvo zadovoljilo nužne standarde, a dio ove propagande je bio izvještaj “međunarodne savjetodavne grupe”, “vijeća mudraca”, u kojemu se lamentira o navodnoj zaostalosti grčkog visokog školstva[11]. Zanimljivo je da je odborom koordinirala Linda Katehi, koja se kao kancelarka kalifornijskog Sveučilišta u Davisu našla pod lupom javnosti zbog svojih agresivnih političkih praksi na kampusu.[12]
Rezultat ove zakonodavne inicijative očitovao se u zakonima 4009/11 i 4076/12 u kojima stoji sljedeće:
- Promjena u upravljanju sveučilištem uvođenjem sveučilišnih savjeta koje bi činili izabrani profesori i vanjski članovi, kako akademski tako neakademski, kao i pripadnici poslovne zajednice. Dakle, dramatičan i autoritaran zaokret prema poduzetnički orijentiranom sveučilištu što uključuje korporativne upravljačke prakse[13]. Dosad je grčka sveučilišta odlikovala jaka demokratska tradicija kao rezultat studentskog radikalizma u godinama nakon pada vojne diktature 1967.-1974., a koja se očitovala u snažnoj studentskoj prisutnosti u svim upravljačkim tijelima (senatima, odborima) te pri izborima za rektore, dekane i pročelnike odsjeka. Ne samo da su senati sada puno užeg djelokruga i s minimalnim brojem studentskih predstavnika (samo jedan član umjesto jednog studentskog predstavnika po fakultetu), već vijeća oligarhijskih sveučilišta postaju glavna središta moći u sveučilišnom kontekstu. To je u skladu s nastojanjima da se uvede još jača poduzetnička kultura, s naglaskom na izvedbi, odgovornosti i otvorenosti potrebama poduzetništva te čak sposobnosti sveučilišta da samo stvara dohodak. Osim toga, otkad grčka sveučilišta ulaze u novu fazu zbog zatvaranja, proračunskih rezova i pogoršanja radnih odnosa unutar akademskog polja, očito je da je pojava novih upravljačkih tijela i novih ustanova, manje odgovornih akademskoj zajednici (u cjelini, uključujući i studente), a više interesima poduzetništva, tu odigrala značajnu ulogu. Ne radi se o tek administrativnoj promjeni, već o dubinskoj strukturnoj transformaciji sveučilišta
- Promjenu u organizaciji sveučilišnih odjela s tendencijom da glavna akademska jedinica ne bude odjel nego učilište, a s ciljem da se odjeli pretvore u studijske module čime se postupci moći i odlučivanja prebacuju na učilište lišavajući time fakultetsko vijeće važnog aspekta njihovog djelovanja. Cilj je uvođenje znatno fleksibilnijih kolegija, kako bi ih se moglo lakše ukidati, kao i fleksibilnije modularne koncepcije diploma što je u skladu sa širim paneuropskim trendom prema kojemu se umjesto krutih diploma koje slijede obrazac akademskih disciplina valja okrenuti fleksibilnijoj i individualiziranoj koncepciji diplome kao portfolija kvalifikacija koji se mora neprestano obogaćivati i obnavljati (na financijski i vremenski trošak studenta) svim vrstama tečajeva, seminara i radnog iskustva. Dodatak diplomi uveden u većini europskih zemalja kao dio bolonjske reforme korak je u tom smjeru[14]
- Uvođenje promjena u financiranje sveučilišta. Cilj je da sveučilišta privređuju što je moguće više vlastitim kapacitetima kroz školarine (na diplomskom studiju), vanjsko financiranje, sponzorstva, poduzetnički orijentirana istraživanja. Sveučilišta moraju, generirajući ili privlačeći aktivnosti poput istraživanja, školarina, sponzorstava i vlasništva, organizirati sav dohodak u sveučilišnu korporaciju koja će djelovati po načelima privatnog sektora kako bi se povećala financijska fleksibilnost svake pojedine institucije
- Uvođenje ne samo postupaka osiguranja kvalitete – sami po sebi paneuropski trend – već i povezivanja nastavnih programa i kolegija s akreditacijskim postupkom na temelju mjerila ekonomske isplativosti. Odjeli i kolegiji će se neprestano iznova vrednovati prema kriteriju njihove privlačnosti studentima te s obzirom na “potrebe gospodarstva“” i “performansu”. K tome, postupcima akreditacije studijski programi koji se provode na privatnim ustanovama će se izjednačiti s programima koje nude javna sveučilišta. Važno je napomenuti da je početak “prostornog restrukturiranja” učinio takve evaluacije ključnima za budućnost svakog pojedinog odsjeka, dok će se “osiguranje kvalitete” iskoristiti da se da legitimnost takvim spajanjima i zatvaranjima visokih učilišta
- Ukidanje sveučilišne autonomije, tj. zabrane ulaska organima reda u sveučilišne prostorije bez izričitog dopuštenja sveučilišnih vlasti. Sada je policiji dozvoljeno ulaziti u sveučilišne zgrade, zbog čega postoji bojazan da će se to iskoristiti u gušenju studentskih prosvjeda. U prosincu 2012. godine grčka policija je upala na Ekonomsko i poslovno sveučilište u Ateni te pretražila prostorije koje su koristile ljevičarske i radikalne skupine
- Provođenje mjera koje će ograničiti trajanje studiranja, ne samo kako bi se studente prisililo da studij završe ranije, nego i da se indirektno kazni sudjelovanje u studentskim prosvjedima. Uvođenje obaveznog 13-tjednog semestra (što praktički ne ostavlja vremena za prosvjede, studentske štrajkove itd.) znači da se studenti moraju koncentrirati isključivo na studij i izbjegavati politiku i aktivizam. Konačno, oni studenti koji prolongiraju studij jer se odluče zaposliti ili vratiti u rodni grad, vjerojatno neće moći dovršiti svoj studij
Discipliniranje studentskog pokreta bilo je jedan od glavnih ciljeva te reforme kao dio šireg autoritarnog zaokreta. Jedna od glavnih briga neoliberalnih teoretičara i donositelja politike jeste hvatanje u koštac sa snažnim, radikalnim i politiziranim studentskim pokretom koji je uspio zaustaviti ili odgoditi reforme visokog školstva u proteklim nekoliko desetljeća. Ukidanje navodno anomijskog studentskog pokreta (i društvenih pokreta općenito) sveprisutna je tema u aktualnim političkim raspravama u Grčkoj. Taj disciplinarni aspekt neoliberalnih politika ima i snažnu stratešku dimenziju, uzme li se u obzir da je važan aspekt neoliberalnih reformi visokog obrazovanja nastojanje da radna snaga bude što obrazovanija i kvalificiranija, a istodobno spremna prihvatiti fleksibilne radne odnose te lošije uvjete rada što dovodi do individualizacije. Činjenica da je više generacija studenata u Grčkoj prošlo kroz kolektivna iskustva pobjedničke borbe – što je vid “edukacije” koji je također očit u aktualnim borbama i prosvjedima u svim sferama grčkog društva (primjer toga je način na koji je zauzimanje javnih zgrada postalo zajednički dio borbe) – oduvijek je bio problematičan za neoliberale. Tako da upravo nametanje autoritarnijeg režima na visokoškolskim ustanovama predstavlja pokušaj da se provede taj disciplinarni vid neoliberalizma.
Iz gore prikazanog stanja stvari jasno je da se grčko visoko obrazovanje nalazi pred krajnje agresivnim oblikom neoliberalnog restrukturiranja koje kombinira elemente karakteristične za većinu takvih reformi u 1990-ima i 2000-ima širom svijeta, tj. općeg trenda poduzetnički orijentiranog visokog obrazovanja i posljedica gospodarske krize. U situaciji u kojoj se grčko društvo suočava s krajnje negativnom promjenom (u vidu dugotrajnih mjera štednje, novog siromaštva i beznađa), sile kapitala i njihovi predstavnici pokušavaju nametnuti obrazovnu varijantu „doktrine šoka“ u grčkom visokom školstvu.
Borbi se ne nazire kraj. U proteklih nekoliko godina se dogodilo puno različitih prosvjeda i borbi, iako grčka vlada nastoji projicirati sliku uspješne provedbe reformi. U akademskoj godini 2011/2012. izbori za nove oligarhijske sveučilišne savjete uspješno su blokirani studenti i profesori u štrajku. Vlada je u konačnici izbore uspjela provesti akademske godine 2012/2013., ali tek nakon što su uveli nedemokratsku metodu e-glasanja (ipak, na nekim je sveučilištima stopa sudjelovanja bila niska). Čak i sada predložene mjere su još uvijek daleko od potpune implementacije, a snažni prosvjedi protiv prostornog restrukturiranja visokog školstva se nastavljaju. U studentskim sindikatima glavni oblik organizacije su još uvijek generalne skupštine pa među studentima još uvijek vlada snažna tradicija demokratski organiziranih kolektivnih borbi. Sindikati administrativnog osoblja organizirali su važne borbe protiv otpuštanja. Mnogi sindikati sveučilišnih nastavnika u posljednje tri godine su organizirale štrajkove i druge vidove prosvjeda, unatoč činjenici da je POSDEP (Federacija sveučilišnih nastavnika) bio naklonjen vladi što je u opoziciji s njihovim puno militantnijim stajalištem do 2009. godine. Pojavili su se novi oblici koordinacije među sindikatima sveučilišnih nastavnika, ali i između fakulteta, administrativnog osoblja i studenata na mnogim sveučilištima i tehnološkim obrazovnim institucijama.
Na početku ljetnog semestra 2013. godine, grčka sveučilišta se nalaze pred novim proračunskim rezovima, smanjenjima plaća i zatvaranjima zbog čega se može očekivati novi val prosvjeda. U proteklim je desetljećima grčko visoko obrazovanje bilo na prvoj liniji borbe, prosvjedovanja i društvene mobilizacije u Grčkoj. Studentski i sveučilišni pokreti utrli su put pokretima koji su pošli za njima. Ostaje nada da će grčki sveučilišni pokret postati dio šireg, pobjedničkog pokreta koji će se boriti protiv mjera štednje i neoliberalnih reformi, riješiti Trojke EU-MMF-ESB i izgraditi alternativne budućnosti za grčko društvo.
Bilješke
[1]O mjerama štednje u Grčkoj vidi Panagiotis Sotiris “Greece from Despair to Resistance”, The Bullet. E-bulletin br. 598., http://www.socialistproject.ca/bullet/598.php. Vidi također INE/ GSEE/ADEDY, Greek Economy and Employement 2012, Athens, INE GSEE / ADEDY, 2012 (na grčkom). O političkoj ekonomiji grčke krize vidi C. Lapavitsas et al. Crisis in the Eurozone, London, Verso, 2012.
[2] O povijesti grčkih studentskih pokreta vidi Panagiotis Sotiris, “Youth Unrest in Greece”, u Clare Solomon and Tania Palmieri (ur.), Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[3] Vidi OECD, Universities Under Scrutiny, Paris: OECD, 1987.
[4] Konačno, ovaj je pokret obilježilo nasilje izazvano ubojstvom srednjoškolskog nastavnika Nicosa Temponerasa, koji se solidarizirao sa svojim učenicima za vrijeme napada desnih nasilnika na okupiranu srednju školu u Patrasu.
[5] O pokretu iz 2006-2007. vidi Spyros Dritsas i Giorgos Kalampokas, “The First Big Wave 2006-2007” u Clare Solomon i Tania Palmieri (ur.) Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[6] O prosincu 2008. vidi Panagiotis Sotiris “Aralιk 2008 Yunan Gençik Isyanι ve Bunu Izleyen Toplumsal Hθzursuzluk Dalgalari” u Damla Öz, Ferda Dönmez Atbasi και Yalçin Bürkev (ur.) Gerçek, Yikico ve Yaratici. Dünyada ve Türkiye’de Üniversite, Egitim, Mücadeleri, Ankara, NotaBene, 2011 i Eirini Gaitanou, “The December Explosion”, u Clare Solomon and Tania Palmieri (ur.) Springtime. The New Student Rebellions. London, Verso, 2011.
[7] O Bolonjskom procesu u Grčkoj v. Christos Katsikas i Panagiotis Sotiris, The restructuring of the University and the Bologna Process, Athens, Savallas, 2003. Vidi također Dionysios Gouvias, “The Post-modern Rhetoric of Recent Reforms in Greek Higher Education, Journal of Critical Education Policy Studies, sv. 10, br. 2, 2012.
[8] Vidi relevantne podatke na www.statistics.gr.
[9] Vidi web stranicu neraspoređenih lektora u Grčkoj http://lecture.jimdo.com/
[10] Vidi direktivu 2005/36/EC Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju profesionalnih kvalifikacija.
[11] Vidi izvještaj na http://notthemajorityopinion.blogspot.gr/2011/04/report-if-international-advisory.html
[12] Vidi Panagiotis Sotiris, “Linda Katehi and the neoliberal reform of Greek Higher Education”, http://www.newappsblog.com/2011/11/linda-katehi-and-the-neoliberal-reform-of-greek-higher-education.html.
[13] O teorijskom pitanju tendencija k poduzetničkom sveučilištu v. Panagiotis Sotiris, “Theorizing the Entrepreneurial University: Open questions and possible answers, Journal of Critical Education Policy Studies, sv.10, br. 1, 2012.
[14] Vidi prezentaciju Europske komisije o dodatku diplomi http://ec.europa.eu/education/lifelong-learning-policy/ds_en.htm.