Alejandro Reuss: “Revolucionar” koji to nije bio

Alejandro Reuss je povjesničar, ekonomist i član kolektiva Dollars & Sense. U nastavku pročitajte uvodni dio njegovog teksta “Opća teorija i trenutna kriza: Početnica kejnzijanske ekonomike” u kojem razbija mit o Keynesu kao revolucionarnom ekonomskom misliocu te zagovorniku “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu.


Keynesa često opisuju kao “revolucionarnog” mislioca što u određenom smislu jest točno. Keynes je bio jedan od najvažnijih ekonomista modernog vremena, a njegove su ideje bile u središtu velike “promjene paradigme” ekonomske teorije i politike. Svoje je kapitalno djelo, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936), izdao u presudnom trenutku, usred Velike depresije, kada se činilo da se ortodoksnim pristupom, s kojim je Keynes raskinuo u tom djelu, ne može objasniti uzroke krize niti naći izlaz iz nje.

Keynes nije bio prvi veliki ekonomski teoretičar koji je shvatio da su kapitalističke ekonomije sklone depresijama (Marx je pisao tome gotovo jedno stoljeće ranije), niti je bio jedini veliki ekonomist svoje generacije koji je uvidio kako bi ukupna potražnja mogla biti nedostatna da se održi razina koja bi osigurala punu zaposlenost. (I drugi su isto zaključili neovisno o Keynesu, pa čak i nešto ranije od njega: ponajprije poljski ekonomist Michał Kalecki). Međutim, u vrijeme kada je Velika Britanija bila puno važnija svjetska sila nego što je danas, Keynes je već bio istaknuto ime britanske ekonomije i politike. Upravo zato su njegove ideje imale veći utjecaj u vladajućim krugovima nego što bi imale da su potekle iz drugog izvora ili od ekonomista s radikalnijim idejama o promjenama koje bi bile nužne za pronalazak rješenja.

Koliko god “revolucionarnu” figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac. To ne znači da su promjene koje je predlagao – posebno u pogledu uloge države u kapitalističkim ekonomijama – bile trivijalne. Vjerovao je da su problemi kapitalizma bili vrlo ozbiljni (posebice “arbitrarna i nepravedna” raspodjela prihoda i bogatstva te “neuspjeh u ostvarivanju pune zaposlenosti”) te nije mislio da će se te “ustrajne mane” kapitalističkih ekonomija riješiti same od sebe. Smatrao je da će država morati odigrati ključnu ulogu u njihovom ispravljanju. No, koliko god htio eliminirati ono što je smatrao lošim u kapitalističkim društvima, toliko je težio očuvati ono što je smatrao njihovim dobrim stranama, a toga je bilo mnogo.

Koliko god “revolucionarnu” figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac
U Općoj teoriji Keynes nedvosmisleno >hvali ono što smatra vrlinama “vlastitog interesa”, “individualizma” i “privatne inicijative i odgovornosti” te njihovu ulogu u kapitalističkom društvu. Htio je ukinuti prekomjernu nejednakost i nezaposlenost zato što ih je smatrao prijetnjom za kapitalizam. Po njegovom mišljenju te “ustrajne mane” povećavale su izglede za revolucionarni ustanak. Povećanje uloge države bilo je jedino “upotrebljivo sredstvo” da se ti problemi eliminiraju te da se “izbjegne uništenje postojećih ekonomskih oblika u cijelosti”. Lako je zamisliti Keynesa kako kudi one koji prokazuju državne intervencije u gospodarstvo kao “socijalizam”, na račun njihova neuspjeha da u tim politikama prepoznaju sredstvo očuvanja funkcionalne kapitalističke ekonomije.

“Socijalizacija investicija”


Keynes nije imao prigovora na “značajne nejednakosti” u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva. Za nejednakost je ponudio dva rješenja: poticaj proizvodne aktivnosti i “ventil” za natjecateljske nagone koji bi inače, smatrao je, mogli poprimiti grabežljivije oblike. Međutim, mislio je da su postojeće nejednakosti pretjerane i da bi bilo poželjno smanjiti ih.

Keynes nije smatrao da akumulacija štednje u rukama bogatih – i nužnost te štednje za financiranje investicija – opravdavaju nejednakost. Ukazao je da su kamatne stope potrebne da se otrgne ušteđevinu bogatih kako bi ju društvo koristilo za financiranje investicija obično bile previsoke da bi ih se moglo uskladiti s punom zaposlenošću. Keynes je tvrdio kako su uz previsoke kamatne stope investicije preniske (jer neki investicijski projekti, koji bi bili profitabilni po nižoj kamatnoj stopi, uz višu kamatnu stopu ne bi bili profitabilni te se zbog toga u njih ne bi ni ulazilo), a posljedično su niski i ukupni output i zaposlenost.

Keynes je kamatni prihod (koji je nazivao “rentijerskim” prihodom) smatrao u osnovi parazitskim. Uspoređivao je kamatni prihod “suvišnog investitora” s rentijerskim prihodom feudalnih zemljoposjednika. Tvrdio je kako se od primatelja kamatnog ili rentijerskog prihoda ne zahtijeva nikakva “istinska žrtva”. Radi se naprosto o naknadama za posjedovanje oskudnih resursa. Stoga je zagovarao ukidanje ili drastično smanjenje kamatne stope i ono što je nazivao “eutanazijom rentijera”. Trošak kapitalne opreme, tvrdio je, pokrio bi njihov proizvodni trošak, kao i deprecijaciju i rizik, no ne i prihode za besposlene posjednike kapitala.

Keynes je smatrao da dramatično smanjenje kamatnih stopa ne mora nužno ometati funkcioniranje kapitalističke ekonomije. Kao prvo, uviđao je da bi takva politika povećala poticaje na trenutačnu potrošnju, no nije se slagao s konvencionalnim ekonomistima da bi to nužno smanjilo ukupnu štednju
Keynes nije imao prigovora na “značajne nejednakosti” u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva
ili investicije. Smatrao je da bi povećanje izdataka za potrošnju, povećanjem potražnje i posljedično većim prihodima, u konačnici moglo povećati štednju i investicije. Kao drugo, tvrdio je da veće kamatne stope rezultiraju nižim investicijama, s obzirom na to da poduzetnici pokreću samo one investicijske projekte čiji povrat pokriva kamatnu stopu. Stoga će do većih investicija i prihoda dovesti niže a ne više kamatne stope. Kao treće, Keynes je smatrao da bi veliki investicijski program kojim bi upravljala država mogao eliminirati oskudnost kapitala i samim time “opresivnu moć kapitalista” da izvuče danak u obliku kamate.

Keynes je predložio da za potrebe financiranja investicija na mjesto privatne štednje stupi “zajednička štednja posredovana Državom”. Detalji u Općoj teoriji donekle su površni, no moguće je zamisliti državni investicijski fond koji bi opskrbljivao privatna poduzeća sredstvima za nabavu trajne opreme ili izravno financirao izradu takve opreme te ju iznajmljivao privatnim poduzećima.

Iako Keynes ne ulazi u detalje po pitanju izvora tih štednji, čini se da prvenstveno misli na porezni prihod (umjesto dobrovoljnih depozita u javnoj banci). Premda navodi mogućnost “višeg oporezivanja visokih prihoda i nasljedstava”, ipak ne stoji čvrsto iza te ideje niti donosi ikakve zaključke o dosegu tih mjera, odnosno o granici do koje je “ispravno i razumno zahtijevati od živuće generacije da ograniči vlastitu potrošnju” za dobrobit budućih generacija.

Što Keynes nije imao na umu


Keynes nije davao prednost općoj socijalizaciji (javnoj kontroli) proizvodnih poduzeća. Privatna poduzeća smatrao je izvorom “efikasnosti” i “jamstvom osobne slobode”. Državi je dodijelio veliku ulogu u vidu regulacije ukupne razine potrošnje i investicija, no ta je uloga ostavljala većinu ekonomije u rukama privatnih aktera. Takvu ukupnu regulaciju, smatrao je, moglo bi se postići sredstvima poput kontrole poreza i kamatnih stopa što ne bi zahtijevalo državno “vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju”.

Keynes nije zagovarao ukidanje nejednakosti u prihodima ili bogatstvu koje je smatrao poticajima na “vrijedne ljudske aktivnosti” ni potpuno ukidanje svih prihoda od vlasništva. Dok je zemljoposjednike i rentijere optuživao za parazitizam, tu kritiku nipošto nije proširio na vlasnike poduzeća. (Kada je govorio o “opresivnoj moći kapitalista” da eksploatira oskudnost kapitala, izraz “kapitalist” koristio je za rentijere. Za vlasnike poduzeća obično je koristio izraz “poduzetnik” umjesto “kapitalist”.) Keynes je sugerirao da bi ukidanje kamatnog prihoda (od nerizičnih investicija) ipak ostavilo prostora investitorima za profitiranje od upražnjavanja “poduzetništva i vještine” u odabiru između rizičnih investicija. Također je smatrao da bi društvo moglo imati koristi od “inteligencije, odlučnosti i vještine rukovođenja” poslovnih ljudi, koje bi mogle biti “iskorištene (…) uz razumnu nagradu” u okviru sustava progresivnog oporezivanja.

Keynes nije težio velikom prevratu u osnovnim ekonomskim ili političkim institucijama kapitalističkih društava. Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu. Naprotiv, Keynes je često samoga sebe nazivao neprijateljem revolucije i naglašavao kako nijedna od promjena koje je predlagao ne iziskuje revoluciju. “Eutanaziju rentijera” zamišlja kao tih i postupan proces, “ništa nenadano, već postupan ali odužen nastavak onoga što smo nedavno mogli vidjeti u Velikoj Britaniji, bez potrebe za revolucijom”. Ukupna državna regulacija ekonomske aktivnosti, smatrao je, mogla bi biti “uvedena postupno i bez raskida s općom društvenom tradicijom”.

Što je to Keynes imao na umu


Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu
Reprezentacija Keynesea kao zagovornika “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu (osobito kao jamca pune zaposlenosti) i smanjenjem nejednakosti u prihodima i bogatstvu – ispravan je, ali nepotpun prikaz. Potpuniju sliku Keynesove vizije društva dobit ćemo iz njegovih političkih spisa iz 1920-ih, naročito iz knjige objavljene 1926. pod naslovom Britain’s Industrial Future. Iako je potonju formalno izdala ekonomska komisija britanske Liberalne stranke, Keynes je autor više dijelova u kojima skicira svoje stajalište o mjestu velike korporacije u britanskoj sadašnjosti i budućnosti.

Keynesova razmišljanja o velikim korporacijama uvelike se poklapaju s onima škole mišljenja poznate kao “menadžerijalizam”. (Godine 1932. izdana je knjiga The Modern Corporation and Private Property američkih ekonomista Adolfa Berlea i Gardinera C. Meansa koja se obično smatra inicijalnim očitovanjem menadžerijalizma. Međutim, Keynes je njezine glavne zaključke zapravo predvidio nekoliko godina ranije.) Menadžerijalisti su tvrdili kako većinu velikih korporacija kontroliraju plaćeni menadžeri (vodeći izvršni i generalni direktori) prije nego li individualni vlasnici ili kolektiv dioničara.

Tvrdili su kako je vlasništvo nad dionicama u jednoj tipičnoj, velikoj korporaciji raspršeno između tako iznimno velikog broja dioničara da obično nije moguće da većina njih ima previše znanja ili udjela u svakodnevnim odlukama korporacije. Menadžerijalisti su zaključili da menadžeri zbog toga imaju – neki su tvrdili, gotovo potpunu – slobodu upravljanja poduzećima kako god to željeli, čime efektivno zakidaju dioničare (svoje titularne “vlasnike”) za njihova prava.

Vrlo slično američkim menadžerijalistima, Keynes u knjizi Britain’s Industrial Future tvrdi da su mnoge korporacije “klonule pod efektivnom kontrolom svojih dioničara” i da su “dioničari toliko raspršeni i neorganizirani” da im je kontroliranje sastava menadžmenta “rijetko ili nikada izvedivo”. Posljedica toga je, prema Keynesu, što direktorske pozicije u “velikim poduzećima raspršenog vlasništva” počinju nalikovati “doživotnim namještenjima”. Keynes nije smatrao da je izoliranje menadžmenta od kontrole dioničara nužno dobra stvar. Tvrdio je da direktori mogu biti “beskorisni” i “bez posebnih kvalifikacija” ili primati “visoke [plaće] u odnosu na obavljeni posao”, a i dalje zadržavati svoje pozicije. Također, slaba informiranost dioničara o unutarnjem djelovanju tvrtke mogla bi omogućiti direktorima “stjecanje velike prednosti u odnosu na druge dioničare zbog svog znanja o točnom stanju o svemu što ih se tiče” (tj., iskoristiti insajderske informacije).

Poput američkih menadžerijalista, Keynes se nadao i vjerovao da bi “razdvajanje vlasništva i menadžmenta” moglo osloboditi upravljače tiranije neto dobiti i omogućiti im da teže drugim (po mogućnosti, društveno vrijednim) ciljevima. U svom eseju “Kraj laissez-fairea” (1926) Keynes tvrdi kako velike korporacije, umjesto da na umu imaju osobnu korist, pod određenim okolnostima mogu djelovati u skladu s društvenim blagostanjem. Kako se menadžement sve više razdvajao od vlasništva, po Keynesu, sve se više usmjeravao na “opću stabilnost i ugled institucije” umjesto na maksimizaciju dioničarskih profita. Po njegovu mišljenju, korporacije su sve više postajale kvazi-javnim institucijama “čiji je isključivo pravilo djelovanja unutar njihovog vlastitog polja javno dobro onako kako ga shvaćaju, iz kojega su isključeni motivi privatne koristi”. Mada se više brinu za vlastiti javni imidž od neto dobiti, velike privatne korporacije poput željeznica, komunalnih poduzeća, sveučilišta, banaka, osiguravateljskih društava, smatrao je Keynes, “s vremenom su se socijalizirale.”

Keynes, tehnokracija i demokracija


Taj argument odražava snažnu tehnokratsku crtu Keynesove misli. Keynes je mislio da bi svijetom trebala upravljati obrazovana elita koja bi se, po njegovom mišljenju, bila iznad sukobljenih klasnih interesa i koja bi vladala u javnom interesu. Nije vjerovao da političke, intelektualne ili gospodarske elite uvijek djeluju u skladu s najboljim interesima društva u cjelini, ali je vjerovao da bi prave elite to mogle. Nadalje, sigurno nije vjerovao da bi obični ljudi mogli dobro ili trebali uopće voditi društvo.

U svojoj Općoj teoriji Keynes postavlja svoj argument protiv “državnog socijalizma” – odnosno protiv sveobuhvatne nacionalizacije “oruđa proizvodnje” – kao upozorenje protiv “homogene ili totalitarne države.” Naime, čini se da implicira da previše nacionalizacije vodi ka staljinističkoj Rusiji (ili nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji).
Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu “ljudskog napretka”.
Njegov argument protiv socijalizma koji bi na vlast doveo radničku klasu je drugačiji. Keynes je slavan po prozivanju u prazno protiv marksizma u eseju “A Short View of Russia” (1925): “Kako da usvojim credo koji, preferirajući blato nad ribom, uzvisuje neotesani proletarijat nad buržoazijom i inteligencijom koje, uz sve njihove mane, još uvijek predstavljaju garanciju kvalitete u životu i zacijelo nose sjeme cjelokupnog ljudskog napretka?” To nije argument protiv totalitarizma, već protiv demokracije.

Keynes zasigurno nije imao razumijevanja za radikalno demokratske ideje socijalista njegova i našeg vremena, prema kojima principi samoupravljanja ne bi smjeli završiti pred vratima radnog mjesta te prema kojima ne može biti prave demokracije u političkoj sferi sve dok ekonomskom sferom dominiraju neizabrani industrijski magnati (bilo da se radi o vlasnicima ili menadžerima). Keynes bi se nesumnjivo sledio na pomisao da se “neotesanom proletarijatu” dopusti odlučivanje o tome kako bi se trebalo upravljati tvornicom, kamoli cijelim gospodarstvom. Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu “ljudskog napretka”.

Keynesovo stajalište je bilo u skladu s političkom demokracijom u smislu višestranačkog sustava s kompetitivnim izborima, ali ne i s njezinom odviše participativnom verzijom. Bio je sumnjičav čak i prema radničkim političkim strankama, koje je – za razliku od elite koju je zamišljao kako stoji iznad svih klasnih interesa – prokazao kao “klasne” stranke. Kao što primjećuje njegov biograf Robert Skidelsky, Keynes je vjerovao da bi društvom mogla vladati “međusobno povezana elita poslovnih menadžera, bankara, državnih službenika, ekonomista i znanstvenika, obučena u Oxfordu i Cambridgeu i prožeta etičkim kodeksom javne službe.” Drugim riječima, vjerovao je da društvom trebaju vladati ljudi koji poprilično nalikuju njemu samome.

Alejandro Reuss
Prevele Karolina Hrga i Dora Levačić
Na engleskom objavljeno na stranici Dollars & Sense

Vezani članci

  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicama, ne šefovima Ministarstvo rada Trumpove administracije početkom je prosinca najavilo vraćanje kolektivnih napojnica u restoransku industriju. Ako se predložena izmjena, stavljena na javnu raspravu do 5. veljače 2018., usvoji, dovest će na sam rub egzistencije konobare/ice, odnosno radnike/ce koji/e rade za napojnice, a već primaju substandardne nadnice koje često idu ispod propisanog minimuma. Autorica ukazuje na posljedice koje će izmjena pravilnika, pod krinkom pravedne raspodjele napojnica, donijeti najugroženijem dijelu radništva u uslužnim djelatnostima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve