“Revolucionar” koji to nije bio

Alejandro Reuss je povjesničar, ekonomist i član kolektiva Dollars & Sense. U nastavku pročitajte uvodni dio njegovog teksta “Opća teorija i trenutna kriza: Početnica kejnzijanske ekonomike” u kojem razbija mit o Keynesu kao revolucionarnom ekonomskom misliocu te zagovorniku “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu.

Keynesa često opisuju kao “revolucionarnog” mislioca što u određenom smislu jest točno. Keynes je bio jedan od najvažnijih ekonomista modernog vremena, a njegove su ideje bile u središtu velike “promjene paradigme” ekonomske teorije i politike. Svoje je kapitalno djelo, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936), izdao u presudnom trenutku, usred Velike depresije, kada se činilo da se ortodoksnim pristupom, s kojim je Keynes raskinuo u tom djelu, ne može objasniti uzroke krize niti naći izlaz iz nje.

Keynes nije bio prvi veliki ekonomski teoretičar koji je shvatio da su kapitalističke ekonomije sklone depresijama (Marx je pisao tome gotovo jedno stoljeće ranije), niti je bio jedini veliki ekonomist svoje generacije koji je uvidio kako bi ukupna potražnja mogla biti nedostatna da se održi razina koja bi osigurala punu zaposlenost. (I drugi su isto zaključili neovisno o Keynesu, pa čak i nešto ranije od njega: ponajprije poljski ekonomist Michał Kalecki). Međutim, u vrijeme kada je Velika Britanija bila puno važnija svjetska sila nego što je danas, Keynes je već bio istaknuto ime britanske ekonomije i politike. Upravo zato su njegove ideje imale veći utjecaj u vladajućim krugovima nego što bi imale da su potekle iz drugog izvora ili od ekonomista s radikalnijim idejama o promjenama koje bi bile nužne za pronalazak rješenja.

Koliko god “revolucionarnu” figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac. To ne znači da su promjene koje je predlagao – posebno u pogledu uloge države u kapitalističkim ekonomijama – bile trivijalne. Vjerovao je da su problemi kapitalizma bili vrlo ozbiljni (posebice “arbitrarna i nepravedna” raspodjela prihoda i bogatstva te “neuspjeh u ostvarivanju pune zaposlenosti”) te nije mislio da će se te “ustrajne mane” kapitalističkih ekonomija riješiti same od sebe. Smatrao je da će država morati odigrati ključnu ulogu u njihovom ispravljanju. No, koliko god htio eliminirati ono što je smatrao lošim u kapitalističkim društvima, toliko je težio očuvati ono što je smatrao njihovim dobrim stranama, a toga je bilo mnogo.

Koliko god “revolucionarnu” figuru predstavljao u povijesti ekonomske misli, Keynes je s druge strane bio duboko antirevolucionaran mislilac

U Općoj teoriji Keynes nedvosmisleno >hvali ono što smatra vrlinama “vlastitog interesa”, “individualizma” i “privatne inicijative i odgovornosti” te njihovu ulogu u kapitalističkom društvu. Htio je ukinuti prekomjernu nejednakost i nezaposlenost zato što ih je smatrao prijetnjom za kapitalizam. Po njegovom mišljenju te “ustrajne mane” povećavale su izglede za revolucionarni ustanak. Povećanje uloge države bilo je jedino “upotrebljivo sredstvo” da se ti problemi eliminiraju te da se “izbjegne uništenje postojećih ekonomskih oblika u cijelosti”. Lako je zamisliti Keynesa kako kudi one koji prokazuju državne intervencije u gospodarstvo kao “socijalizam”, na račun njihova neuspjeha da u tim politikama prepoznaju sredstvo očuvanja funkcionalne kapitalističke ekonomije.

“Socijalizacija investicija”

Keynes nije imao prigovora na “značajne nejednakosti” u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva. Za nejednakost je ponudio dva rješenja: poticaj proizvodne aktivnosti i “ventil” za natjecateljske nagone koji bi inače, smatrao je, mogli poprimiti grabežljivije oblike. Međutim, mislio je da su postojeće nejednakosti pretjerane i da bi bilo poželjno smanjiti ih.

Keynes nije smatrao da akumulacija štednje u rukama bogatih – i nužnost te štednje za financiranje investicija – opravdavaju nejednakost. Ukazao je da su kamatne stope potrebne da se otrgne ušteđevinu bogatih kako bi ju društvo koristilo za financiranje investicija obično bile previsoke da bi ih se moglo uskladiti s punom zaposlenošću. Keynes je tvrdio kako su uz previsoke kamatne stope investicije preniske (jer neki investicijski projekti, koji bi bili profitabilni po nižoj kamatnoj stopi, uz višu kamatnu stopu ne bi bili profitabilni te se zbog toga u njih ne bi ni ulazilo), a posljedično su niski i ukupni output i zaposlenost.

Keynes je kamatni prihod (koji je nazivao “rentijerskim” prihodom) smatrao u osnovi parazitskim. Uspoređivao je kamatni prihod “suvišnog investitora” s rentijerskim prihodom feudalnih zemljoposjednika. Tvrdio je kako se od primatelja kamatnog ili rentijerskog prihoda ne zahtijeva nikakva “istinska žrtva”. Radi se naprosto o naknadama za posjedovanje oskudnih resursa. Stoga je zagovarao ukidanje ili drastično smanjenje kamatne stope i ono što je nazivao “eutanazijom rentijera”. Trošak kapitalne opreme, tvrdio je, pokrio bi njihov proizvodni trošak, kao i deprecijaciju i rizik, no ne i prihode za besposlene posjednike kapitala.

Keynes je smatrao da dramatično smanjenje kamatnih stopa ne mora nužno ometati funkcioniranje kapitalističke ekonomije. Kao prvo, uviđao je da bi takva politika povećala poticaje na trenutačnu potrošnju, no nije se slagao s konvencionalnim ekonomistima da bi to nužno smanjilo ukupnu štednju

Keynes nije imao prigovora na “značajne nejednakosti” u prihodima i bogatstvu te stoga nije ni težio stvaranju društva u kojemu bi prihodi i bogatstvo bili jednako (ili gotovo jednako) raspodijeljeni među svim članovima društva

ili investicije. Smatrao je da bi povećanje izdataka za potrošnju, povećanjem potražnje i posljedično većim prihodima, u konačnici moglo povećati štednju i investicije. Kao drugo, tvrdio je da veće kamatne stope rezultiraju nižim investicijama, s obzirom na to da poduzetnici pokreću samo one investicijske projekte čiji povrat pokriva kamatnu stopu. Stoga će do većih investicija i prihoda dovesti niže a ne više kamatne stope. Kao treće, Keynes je smatrao da bi veliki investicijski program kojim bi upravljala država mogao eliminirati oskudnost kapitala i samim time “opresivnu moć kapitalista” da izvuče danak u obliku kamate.

Keynes je predložio da za potrebe financiranja investicija na mjesto privatne štednje stupi “zajednička štednja posredovana Državom”. Detalji u Općoj teoriji donekle su površni, no moguće je zamisliti državni investicijski fond koji bi opskrbljivao privatna poduzeća sredstvima za nabavu trajne opreme ili izravno financirao izradu takve opreme te ju iznajmljivao privatnim poduzećima.

Iako Keynes ne ulazi u detalje po pitanju izvora tih štednji, čini se da prvenstveno misli na porezni prihod (umjesto dobrovoljnih depozita u javnoj banci). Premda navodi mogućnost “višeg oporezivanja visokih prihoda i nasljedstava”, ipak ne stoji čvrsto iza te ideje niti donosi ikakve zaključke o dosegu tih mjera, odnosno o granici do koje je “ispravno i razumno zahtijevati od živuće generacije da ograniči vlastitu potrošnju” za dobrobit budućih generacija.

Što Keynes nije imao na umu

Keynes nije davao prednost općoj socijalizaciji (javnoj kontroli) proizvodnih poduzeća. Privatna poduzeća smatrao je izvorom “efikasnosti” i “jamstvom osobne slobode”. Državi je dodijelio veliku ulogu u vidu regulacije ukupne razine potrošnje i investicija, no ta je uloga ostavljala većinu ekonomije u rukama privatnih aktera. Takvu ukupnu regulaciju, smatrao je, moglo bi se postići sredstvima poput kontrole poreza i kamatnih stopa što ne bi zahtijevalo državno “vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju”.

Keynes nije zagovarao ukidanje nejednakosti u prihodima ili bogatstvu koje je smatrao poticajima na “vrijedne ljudske aktivnosti” ni potpuno ukidanje svih prihoda od vlasništva. Dok je zemljoposjednike i rentijere optuživao za parazitizam, tu kritiku nipošto nije proširio na vlasnike poduzeća. (Kada je govorio o “opresivnoj moći kapitalista” da eksploatira oskudnost kapitala, izraz “kapitalist” koristio je za rentijere. Za vlasnike poduzeća obično je koristio izraz “poduzetnik” umjesto “kapitalist”.) Keynes je sugerirao da bi ukidanje kamatnog prihoda (od nerizičnih investicija) ipak ostavilo prostora investitorima za profitiranje od upražnjavanja “poduzetništva i vještine” u odabiru između rizičnih investicija. Također je smatrao da bi društvo moglo imati koristi od “inteligencije, odlučnosti i vještine rukovođenja” poslovnih ljudi, koje bi mogle biti “iskorištene (…) uz razumnu nagradu” u okviru sustava progresivnog oporezivanja.

Keynes nije težio velikom prevratu u osnovnim ekonomskim ili političkim institucijama kapitalističkih društava. Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu. Naprotiv, Keynes je često samoga sebe nazivao neprijateljem revolucije i naglašavao kako nijedna od promjena koje je predlagao ne iziskuje revoluciju. “Eutanaziju rentijera” zamišlja kao tih i postupan proces, “ništa nenadano, već postupan ali odužen nastavak onoga što smo nedavno mogli vidjeti u Velikoj Britaniji, bez potrebe za revolucijom”. Ukupna državna regulacija ekonomske aktivnosti, smatrao je, mogla bi biti “uvedena postupno i bez raskida s općom društvenom tradicijom”.

Što je to Keynes imao na umu

Nije se protivio privatnom vlasništvu (nad proizvodnim resursima poput tvornica, rudnika, zemlje itd.), najamnom radu (odnosno radu radnika koje plaćaju vlasnici tih resursa) ni tržišnoj razmjeni, niti je zagovarao naglu ili konfliktnu društvenu promjenu

Reprezentacija Keynesea kao zagovornika “reguliranog kapitalizma“ sa znatno povećanom ulogom države u gospodarskom životu (osobito kao jamca pune zaposlenosti) i smanjenjem nejednakosti u prihodima i bogatstvu – ispravan je, ali nepotpun prikaz. Potpuniju sliku Keynesove vizije društva dobit ćemo iz njegovih političkih spisa iz 1920-ih, naročito iz knjige objavljene 1926. pod naslovom Britain’s Industrial Future. Iako je potonju formalno izdala ekonomska komisija britanske Liberalne stranke, Keynes je autor više dijelova u kojima skicira svoje stajalište o mjestu velike korporacije u britanskoj sadašnjosti i budućnosti.

Keynesova razmišljanja o velikim korporacijama uvelike se poklapaju s onima škole mišljenja poznate kao “menadžerijalizam”. (Godine 1932. izdana je knjiga The Modern Corporation and Private Property američkih ekonomista Adolfa Berlea i Gardinera C. Meansa koja se obično smatra inicijalnim očitovanjem menadžerijalizma. Međutim, Keynes je njezine glavne zaključke zapravo predvidio nekoliko godina ranije.) Menadžerijalisti su tvrdili kako većinu velikih korporacija kontroliraju plaćeni menadžeri (vodeći izvršni i generalni direktori) prije nego li individualni vlasnici ili kolektiv dioničara.

Tvrdili su kako je vlasništvo nad dionicama u jednoj tipičnoj, velikoj korporaciji raspršeno između tako iznimno velikog broja dioničara da obično nije moguće da većina njih ima previše znanja ili udjela u svakodnevnim odlukama korporacije. Menadžerijalisti su zaključili da menadžeri zbog toga imaju – neki su tvrdili, gotovo potpunu – slobodu upravljanja poduzećima kako god to željeli, čime efektivno zakidaju dioničare (svoje titularne “vlasnike”) za njihova prava.

Vrlo slično američkim menadžerijalistima, Keynes u knjizi Britain’s Industrial Future tvrdi da su mnoge korporacije “klonule pod efektivnom kontrolom svojih dioničara” i da su “dioničari toliko raspršeni i neorganizirani” da im je kontroliranje sastava menadžmenta “rijetko ili nikada izvedivo”. Posljedica toga je, prema Keynesu, što direktorske pozicije u “velikim poduzećima raspršenog vlasništva” počinju nalikovati “doživotnim namještenjima”. Keynes nije smatrao da je izoliranje menadžmenta od kontrole dioničara nužno dobra stvar. Tvrdio je da direktori mogu biti “beskorisni” i “bez posebnih kvalifikacija” ili primati “visoke [plaće] u odnosu na obavljeni posao”, a i dalje zadržavati svoje pozicije. Također, slaba informiranost dioničara o unutarnjem djelovanju tvrtke mogla bi omogućiti direktorima “stjecanje velike prednosti u odnosu na druge dioničare zbog svog znanja o točnom stanju o svemu što ih se tiče” (tj., iskoristiti insajderske informacije).

Poput američkih menadžerijalista, Keynes se nadao i vjerovao da bi “razdvajanje vlasništva i menadžmenta” moglo osloboditi upravljače tiranije neto dobiti i omogućiti im da teže drugim (po mogućnosti, društveno vrijednim) ciljevima. U svom eseju “Kraj laissez-fairea” (1926) Keynes tvrdi kako velike korporacije, umjesto da na umu imaju osobnu korist, pod određenim okolnostima mogu djelovati u skladu s društvenim blagostanjem. Kako se menadžement sve više razdvajao od vlasništva, po Keynesu, sve se više usmjeravao na “opću stabilnost i ugled institucije” umjesto na maksimizaciju dioničarskih profita. Po njegovu mišljenju, korporacije su sve više postajale kvazi-javnim institucijama “čiji je isključivo pravilo djelovanja unutar njihovog vlastitog polja javno dobro onako kako ga shvaćaju, iz kojega su isključeni motivi privatne koristi”. Mada se više brinu za vlastiti javni imidž od neto dobiti, velike privatne korporacije poput željeznica, komunalnih poduzeća, sveučilišta, banaka, osiguravateljskih društava, smatrao je Keynes, “s vremenom su se socijalizirale.”

Keynes, tehnokracija i demokracija

Taj argument odražava snažnu tehnokratsku crtu Keynesove misli. Keynes je mislio da bi svijetom trebala upravljati obrazovana elita koja bi se, po njegovom mišljenju, bila iznad sukobljenih klasnih interesa i koja bi vladala u javnom interesu. Nije vjerovao da političke, intelektualne ili gospodarske elite uvijek djeluju u skladu s najboljim interesima društva u cjelini, ali je vjerovao da bi prave elite to mogle. Nadalje, sigurno nije vjerovao da bi obični ljudi mogli dobro ili trebali uopće voditi društvo.

U svojoj Općoj teoriji Keynes postavlja svoj argument protiv “državnog socijalizma” – odnosno protiv sveobuhvatne nacionalizacije “oruđa proizvodnje” – kao upozorenje protiv “homogene ili totalitarne države.” Naime, čini se da implicira da previše nacionalizacije vodi ka staljinističkoj Rusiji (ili nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji).

Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu “ljudskog napretka”.

Njegov argument protiv socijalizma koji bi na vlast doveo radničku klasu je drugačiji. Keynes je slavan po prozivanju u prazno protiv marksizma u eseju “A Short View of Russia” (1925): “Kako da usvojim credo koji, preferirajući blato nad ribom, uzvisuje neotesani proletarijat nad buržoazijom i inteligencijom koje, uz sve njihove mane, još uvijek predstavljaju garanciju kvalitete u životu i zacijelo nose sjeme cjelokupnog ljudskog napretka?” To nije argument protiv totalitarizma, već protiv demokracije.

Keynes zasigurno nije imao razumijevanja za radikalno demokratske ideje socijalista njegova i našeg vremena, prema kojima principi samoupravljanja ne bi smjeli završiti pred vratima radnog mjesta te prema kojima ne može biti prave demokracije u političkoj sferi sve dok ekonomskom sferom dominiraju neizabrani industrijski magnati (bilo da se radi o vlasnicima ili menadžerima). Keynes bi se nesumnjivo sledio na pomisao da se “neotesanom proletarijatu” dopusti odlučivanje o tome kako bi se trebalo upravljati tvornicom, kamoli cijelim gospodarstvom. Keynes je vjerovao da bi, kada bi običnim ljudima bilo dopušteno odlučivati o sudbini društva, njihova neukost i manjak profinjenosti stajali na putu “ljudskog napretka”.

Keynesovo stajalište je bilo u skladu s političkom demokracijom u smislu višestranačkog sustava s kompetitivnim izborima, ali ne i s njezinom odviše participativnom verzijom. Bio je sumnjičav čak i prema radničkim političkim strankama, koje je – za razliku od elite koju je zamišljao kako stoji iznad svih klasnih interesa – prokazao kao “klasne” stranke. Kao što primjećuje njegov biograf Robert Skidelsky, Keynes je vjerovao da bi društvom mogla vladati “međusobno povezana elita poslovnih menadžera, bankara, državnih službenika, ekonomista i znanstvenika, obučena u Oxfordu i Cambridgeu i prožeta etičkim kodeksom javne službe.” Drugim riječima, vjerovao je da društvom trebaju vladati ljudi koji poprilično nalikuju njemu samome.

Alejandro Reuss
Prevele Karolina Hrga i Dora Levačić
Na engleskom objavljeno na stranici Dollars & Sense

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve