Prosvjedi u Turskoj

Nakon projekcije filma Ecumenopolis: City without Borders (engleski titlovi) od 6. lipnja u klubu Mama, Nikolina Rajković održala je izlaganje o urbanizacijskim politikama i prosvjedima u Turskoj (snimka), uz pitanja iz publike i moderaturu Antona Tomičića. U nastavku pročitajte i njezin tekst Užarena kugla bunta, o događajima u Turskoj, objavljen u Zarezu br. 360 od 6. lipnja.



Povodom aktualnih zbivanja u Istanbulu Pravo na grad Vas poziva na projekciju dokumentarnog filma Ecumenopolis: City without Borders, koja će se održati u četvrtak, 6.6. u 20 sati u Klubu Mama. Film problematizira razvoj Istanbula kroz urbano restrukturiranje koje grad prolazi u posljednjih nekoliko desetljeća. Nakon filma uslijedit će razgovor o filmu i trenutnim zbivanjima u Turskoj. Raspravu će otvoriti Nikolina Rajković – apsloventica turkologije i sociologije koja trenutno radi diplomski na temu urbanog restrukturiranja Istanbula, a jedno je vrijeme živjela u Turskoj – kratkim uvodom u kojem će povezati antivladine prosvjede s trenutnim vladinim politikama.

Antivladini prosvjedi koji su ovih dana zahvatili Tursku i proširili se na više od 60 turskih gradova, započeli su nakon nasilne policijske intervencije protiv inicijative za očuvanje javnog prostora u središtu Istanbula koji posljednjih desetljeća prolazi kroz neoliberalnu urbanu obnovu. Zanimljivo da je se ono što se pretvorilo u pobunu protiv Erdoganovog režima proširilo upravo iz osporavanja ovakvog tipa urbane politike i problematiziranja urbanog prostora kao prostora mobilizacije, participacije i politike. Događanja u Istanbulu po tome su slična događanjima u Berlinu, Stuttgartu ili Zagrebu gdje su se osporavanja i društveni pokreti koji su ih doveli na dnevni red koncentrirala oko prisutnog fenomena urbane politike koji bi se mogao podvesti pod nazivnik neoliberalne urbane obnove, koja u sebi prvenstveno sadrži elemente transformacije javnih prostora u privatne te nametanje njihove razmjenske vrijednosti nad uporabnom. U slučaju Turske ovaj se pokret pokazao kao ključni moment i katalizator sposoban izazvati opći revolt građana i uvođenje na dnevni red šireg spektra političkih pitanja. 

Film Ecumenopolis: City without borders (Ekumenopolis je pojam, smišljen 1967. godine od strane Constantinosa Doxiadisa, a predstavlja ideju da će u budućnosti urbana područja i megapolisi međusobno srasti i spojiti se do te mjere da bi na Zemlji postojao jedan jedini kontinuirani svjetski grad kao posljedica trenutne urbanizacije i trendova u rastu svjetske populacije) problematizira urbanu obnovu Istanbula do koje dolazi usred neoliberalne transformacije globalne ekonomije tijekom 1980-ih. Za ovu novu ekonomsku strukturu temeljenu na financijskom i uslužnom sektoru, urbani prostor postao je alat za akumulaciju kapitala što je dovelo do ozbiljnih posljedica za glavne gradove zemalja u razvoju. U Istanbulu, koji nema tradiciju principijelnog planiranja, gradska vlast je slijepo prihvatila neoliberalni pristup koji postavlja profit ispred potreba stanovnika grada; veliki igrači su se borili da dobiju dio plijena i rezultat je megagrad divljih naselja u kojem se 15 milijuna ljudi bori s nizom životnih problema. U posljednjih desetak godina, kao što je Svjetska banka predvidjela, Istanbul se mijenjao iz industrijskog u financijsko-uslužni grad orijentiran na privlačenje stranih investicija. Pretvaranje Istanbula u grad privlačan stranim investicijama podrazumijevalo je ukidanje zakonskih kontrola koje štite javna dobra, ali i paralelnu promjenu korisnika grada. To je značilo da za radničku klasu koja je zapravo izgradila grad kao industrijski centar više nema mjesta u novoj financijsko-uslužnoj konfiguraciji grada i na njih se primjenjuju projekti “urbane obnove” koji podrazumijevaju demolirane naselja i gradnju nebodere, autocesta i trgovačkih centara. Ogromni jaz između bogatih i siromašnih u Istanbulu se ogleda sve više u urbanom prostoru i prostornoj segregaciji. Bogati su u ograđenim zajednicama i rezidencijama, dok su siromašni otjerani u ispostave na periferiji grada gdje žive u očaju i beznađu. 

Nedostatak planiranja razvoja grada doveo je do toga da je Istanbul danas neodrživ grad. Iako zbog prirodnih ograničenja grad može podnijeti maksimalnu populaciju od 5 milijuna stanovnika, grad trenutno nastanjuje 15 milijuna s tendencijom rasta. Voda za grad se doprema iz udaljenih područja, a ogromna i stalna potreba za njom iscrpljuje izvore iz kojih se nabavlja čime se uništava okoliš. Sjeverna šumska područja iskorištavaju se velikom brzinom, a projekt izgradnje trećeg mosta preko Bospora ugrožava preostala šumska i vodena područja koji omogućuju život u Istanbulu. Ekološke granice su pređene, ekonomske granice su pređene, populacijske granice su pređene, socijalna kohezija je uništena. Ovo je portret neoliberalne urbanizacije: Ekumenopolis. (Izvor)



Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)


Užarena kugla bunta


Obrana posljednje zelene zone u Istambulu potaknula je građane Turske da izađu na ulice

Početkom lipnja u glavnom gradu Turske, Ankari, i trećem najvećem gradu Izmiru započeli su žestoki anti-vladini prosvjedi u kojima sudjeluju stotine tisuća građana na koje, kako navodi Halk TV, policija ispaljuje plastične metke s prozora zgrada dok vodeni topovi rastjeruju prosvjednike među kojima je više od stotinjak ozlijeđenih zbog udisanja enormne količine ispaljenih suzavaca.

Uvertira u višednevne prosvjede koje neki komentatori počinju nazivati narodnom pobunom protiv vlade premijera Recepa Tayyipa Erdoğana dogodila se 27. svibnja. Tog je datuma započelo mirno okupljanje građana protiv uništenja drveća u istambulskom parku Gezi, koje je u međuvremenu nadraslo dimenzije lokaliziranog građanskog otpora dijelu programa urbanog restrukturiranja Taksima u sklopu kojega se nalazi i sporni park. Naime, početkom ove 2013. godine visoko povjerenstvo Ministarstva kulture i turizma je dalo zeleno svjetlo transformaciji jedine preostale zelene zone u centru grada u tzv. Topçu Kışlası projekt unutar kojeg bi se trebao izgraditi šoping centar, podzemna garaža i izlazne rampe koje bi vodile na ostale gradske prometnice. Projekt implicira konstrukciju replike historijskog osmanskog vojnog zdanja, Topçu barake od 35 000 m² koja je srušena 1940. godine, također u svrhu urbane regeneracije centra. Iako je prije dva dana 6. Upravni sud u Istambulu službeno suspendirao odluku o implementaciji spornog projekta, premijer Erdoğan je u maniri političke servilnosti financijskom kapitalu u lokalnoj varijanti sultanskog pravorijeka izjavio: “Činite što vas je volja, mi smo svoju odluku donijeli.” Uputnije je ovu izjavu šire kontekstualizirati nego ad hoc prionuti tumačenju nekih medija koji premijera percipiraju kao bahatog populista autoritarnih tendencija koji je tek nedavno iz pripisane mu uloge pedagoga bliskoistočne islamske demokracije posrnuo u neoosmanskog arhitekta turskog društva za višu srednju klasu.

Gangrena urbanog krajolika

Erdoğan, kojeg buntom natopljene turske ulice ovih dana pozivaju na ostavku, predvodi stranku Pravda i razvoj (Adalet ve Kalkınma Partisi) koja je u posljednjem desetljeću koliko je na vlasti, izdala niz pravnih regulativa vezanih uz projekte urbane obnove Istambula i ostalih većih gradove Turske. Turski autori Erdem Elbas, Tansel Erbin i Çağlar Keyder navode da su u većini slučajeva te regulative poslužile kao legalno pokriće državnim agencijama TOKI (Turska administracija za stambeno planiranje) i OIB (Agencija za privatizaciju) za dominantan utjecaj nad privatizacijom i komodifikacijom javnog zemljišta[i], i što je važnije, da stvore novi zemljišni režima koji niče iz devastacije gecekondusa – Mike Davis ih tumači kao tursku varijantu slama, iako je koncept problematičniji – što vodi otvaranju prostora spekulaciji tržišta nekretninama i gentrifikaciji koja metastazira nauštrb radničke sirotinje.

Jedan od ekstremnijih primjera je istambulski kvart Sulukule u historijskoj jezgri grada, nastanjen pretežno Romima, koji se našao na putu AKP-ovim urbano-strukturalnim prilagodbama za Europsku prijestolnicu kulture 2010. Čišćenje Sulukule završeno je tako da je 3400 Roma bilo prisiljeno prodati svoje kuće za 175 funti po m² privatno-javnom partnerstvu AKP-a i investitorima u nove stambene prostore u “osmanskom stilu” čija se cijena kreće od 1 224 do1573 funti po kvadratnom metru. Jasno je da je u ovakvoj konstelaciji nemoguće povratiti domicilno stanovništvo životu u centru grada. Sličan primjer je recentno uništavanje Tarlabaşe, kvarta tek par minuta hoda udaljenog od Taksima. Stanovništvo Tarlabaşe dugi niz godina čine pretežno anatolijski migranti koji uslijed implementacije Marshallova plana 1950-ih i mehanizacije poljoprivrede u valovima naseljavaju opustošene kuće istambulskih Grka u potrazi za radničkim kruhom u tada industrijski tek procvalom Istambulu. Kasnije se u velikom broju doseljavaju i Kurdi koji uslijed deportacije i gubitka radnih mjesta, bježe u Istambul gdje u Tarlabaşi pronalaze pogodno mjesto za život zbog niskih stambenih renti.

Pomoću agresivnih marketinških kampanja i “neoliberalnog newspeaka” kojima tvrde da liječe gangrenu društva čije tkivo nagriza kriminal, prostitucija i terorističke, mahom kurdske ćelije, gradske vlasti, premijer i poduzetnici trenutno nepovratno razaraju mikrodruštveno tkivo Tarlabaşe ustupajući prostor urbanoj estetizaciji, odnosno, eksproprijaciji javnog zemljišta. Privrženost neoliberalnoj politici zasnovanoj na privatizaciji i liberalizaciji tržišta je ključna determinanta u političkoj putanji AKP-a. Priljevi stranog kapitala podigli su godišnju stopu rasta na 5 posto pri čemu je Turska uspjela otplatiti sve dugove MMF-a kojemu sada nudi 5 milijardi dolara pomoći za mjere štednje. Cemal Burak Tansel navodi da su kratkoročni učinci neoliberalizacije Turske rezultirali malenim padom u trendu siromaštva i fluktuacijama u Gini koeficijentu. AKP je zajahao val neoliberalizacije koju je turska administracija počela implementirati 1980-ih, uvećavajući postojeći neoliberalni zamah na dotada neslućene razmjere. Privatizacijom se godišnje uprihodilo 380 milijuna dolara prije 2003. godine, a u trogodišnjem mandatu AKP-a brojka je porasla na zaprepašćujućih 6 milijardi dolara. Gotovo sve što je preostalo od države u razvoju privatizirano je ili stavljeno na bubanj: od mostova[ii] preko monopola nad duhanskom industrijom (TEKEL) sve do elektrana i banaka u državnom vlasništvu. Iako su radnici TEKEL-a dugo pružali otpor kao i grassroot aktivisti koji su ustali protiv izgradnje hidroelektrane, AKP neumoljivo nastavlja sakatiti javna poduzeća i okoliš.[iii]

Opresija kao konstanta

Kotrljanje užarene kugle prosvjeda veže se i uz AKP-ove političke prilagodbe posljednjih godina, osiguravane policijskom represijom, discipliniranjem i kontroliranjem kemalističkih, socijalističkih i kurdskih opozicijskih snaga. Prošlo desetljeće obilježila su uhićenja vojnog vrha, studenata, aktivista, novinara pa čak i djece. Izvješće platforme za solidarnost s uhićenim studentima navodi da se u turskim zatvorima trenutno nalazi 771 student optužen da širi ilegalne aktivnosti u koje spadaju i zahtjevi za besplatnim obrazovanjem, a koje se utvrđuju arbitrarnim primjenama Zakona o terorizmu, inače primjenjivanog na gerilce Kurdske radničke partije (PKK) koji predviđa ekstremne zatvorske kazne. Prema izvješću Udruženja turskih novinara iz 2012. godine Turska je imala najveći broj novinara u zatvoru na svijetu.[iv] Policijska represija svakako nije inovacija AKP-a. Represivni je ideološki aparat AKP naslijedio od svojih oponenata, kemalista (Republikanska narodna stranka, CHP), koji su kroz povijest Turske, doduše, vojnim pučevima uspješno slamali ljevičarske i kurdske ustanke. Trenutno turska diplomacija uz SAD i NATO vodi huškački rat u Siriji potpomažući terorističke grupe s ciljem osiguravanja novih tržišnih pobjeda. Pored toga što su građani Turske u više navrata ove godine prosvjedovali protiv uloge Turske u Siriji, nedavni incident u gradu Reyhanli na granici sa Sirijom u kojem je poginulo 43 civila, a 140 ih je ranjeno, samo je dolio ulje na vatru nezadovoljstva politikom AKP-a. Tu su i udari na sekularističku tradiciju Turske koji se očituju u pokušajima ustavnog kršenja ženskih reproduktivnih prava, zakonu o restrikciji prodaje alkohola, zabrani nošenja ruža za usne stjuardesa Turkish Airlinesa i ljubljenja na cesti. Stoga malo čudi da se višegodišnja strukturalna represija u javnom društvenom prostoru Turske materijalizirala u pobuni čiji će razmjeri tek narednih dana poprimiti opipljive obrise. Nakon što je policija danima pred jutro tjerala prosvjednike iz parka Gezi suzavcem i paljenjem šatora, dotada mirno pružanje otpora rušenju stabala eskaliralo je na ulice oko Taksima i Istiklal avenije – žile kucavice grada, najveće turističke i šoping zone Istambula u koju se dnevno slijeva milijun ljudi. Misleći da pod kontrolom drži tek šačicu prosvjednika, policija nije računala da će primjena nasilja u parku generirati lančani gnjev pa je već u jutarnjim satima 31. svibnja dezorijentirano batinala koga je stigla: prosvjednike, turiste i djecu, bacajući suzavce čak u podzemnu željeznicu i ugostiteljske obrte uzaludno nastojeći minimalizirati daljnju eskalaciju otpora. Nedugo zatim, društvene su mreže bile bombardirane prizorima ulica posve zagušenih dimnim bombama, suzavcima, scenama policijske brutalnosti, prosvjednika u krvi i ranjenih turista koji su se tamo zatekli. Usprkos potpunoj medijskoj šutnji, ponajprije vodećih televizijskih kanala (NTV, CNN Türk, Haber Türk, Kanal D, TRT itd.) i tiskovina, prosvjedi su već u petak zahvatili gotovo sve višemilijunske gradove Turske pretvarajući ulice i kvartove u poprišta sukoba nalik atenskim ili barcelonskim najžešćim obračunima s policijom protiv mjera štednje.

Solidarnost s otporom

Prema svjedočanstvima prosvjednika i građana, Turska se u svojoj recentnijoj povijesti nije susrela s mobilizacijom takvih razmjera na svojim ulicama. Petak 31. svibnja je bio ključan za mobilizaciju stanovništva Istambula i kreiranje šire baze za solidarnost. Prosvjedima koji su počeli ujutro uskoro se pridružila i Sindikalna konfederacija revolucionarnih radničkih sindikata (DISK), jedna od četiri najveće u Turskoj. Prosvjedima je dao potporu i Kemal Kılıçdaroğlu, vođa stranke CHP-a, glavne AKP-ove opozicije, što nije izazvalo pretjerano oduševljenje prosvjednika. S druge strane Sırrı Süreya Önder iz socijalističko kurdske stranke BDP (Stranka mira i demokracije) koji je prisustvovao prosvjedima otpočetka kao glavni pravnik inicijative za park Gezi, završio je u bolnici s ozljedama od limenke suzavca koje je policija ispalila u njega. S prosvjednicima su se solidarizirali i Red Hack, maoistička hakerska grupacija koja je hakirala službene internetske stranice policijske uprave Beyoğlu, administrativne jednice pod koju spada i Taksim. Studenti medicine su na licu mjesta pomagali ozlijeđenima, vojna bolnica je dijelila gas maske i lijekove, pekare su dijelile svoje proizvode, dućani vodu, a hoteli, restorani i džamije su pretvoreni u skloništa i mjesta za pružanje prve pomoći. U noći s petka na subotu je policija opkolila park Gezi ne puštajući nikoga dalje od Taksima pri čemu se najveći dio okršaja odvijao u sporednim uličicama Istiklal avenije gdje su bile postavljenje i barikade za suzbijanje proboja policije. Pristup Internetu i mobilnim mrežama je većinu noći bio blokiran, neki članovi osoblja Turkcell, vodeće GSM mreže su novinaru Halk TV-a potvrdili da su dobili nalog za blokadom nad određenim područjima grada, dok je dio vremena Istiklal avenija bila u mraku jer je javna rasvjeta bila ugašena. Nakon što su u ranim jutarnjim satima navijači Beşiktaşa, Fenerbahçea i Galatasaraya zajedno potisnuli policiju s Istiklal avenije, park Gezi je ponovno bio pod kontrolom prosvjednika kojima su se pridruživale rijeke ljudi, iz okolnih gradskih distrikata Şişli, Harbiye i Beşiktaşa. Građani u udaljenijim kvartovima su se solidarizirali s prosvjednicima proizvodeći cjelonoćnu buku lupanjem u bubnjeve i lonce te gaseći i paleći svjetla u zgradama dok su pred zoru deseci tisuća ljudi prelazili Bosporski most s azijske strane da bi se pridružili prosvjednicima na Taksimu. Jedan dio njih je na Beşiktaşu dočekala policija nakon čega su nastali krvavi sukobi koji traju već drugi dan zaredom.

Baha Okar, ljevičar, politički zatvorenik i urednik časopisa za politiku i kulturu Bilim ve Gelecek (Znanost i budućnost) tumači prosvjede kao narodnu pobunu koju neki komentatori opisuju kao ustanak mahom srednje klase. Možda potonji komentari nisu za odbaciti, no projiciraju tek jednu stranu. Naime, nije isto analizirati prosvjede u pretežno srednjoklasnom Bešiktašu i u kurdskom, radničkom klasom napučenom Okmeydanu; gotovo svaki gradski distrikt Istambula objedinjuje kvartove značajnih razlika u socioekonomskoj strukturi stanovništva koje se presijecaju uzduž religijskih i sekularnih svjetonazora. Također, prosvjedi se odvijaju i u ostalim turskim gradovima, a većina analiza bavi se isključivo Istambulom. Okar tvrdi da osim studenata, ekologa, aktivista Prava na grad, intelektualaca, nogometnih navijača, ljevičarskih i nacionalističkih grupa, političkih opozicijskih stranaka, celebrityja (ako ništa, pojava “Sulejmana Veličanstvenog” kako maršira ruku pod ruku s građanima dovela je prosvjede u Turskoj na stranice dnevnog tiska), prosvjeduju i sindikati, radnici i sirotinja. Premda je još uvijek teško donijeti detaljniju procjenu socioekonomske strukture prosvjednika, Okar smatra da prosvjedne mase imaju zajedničku motivaciju koja se može iščitati iz njihovih zahtjeva: antagonizam naspram AKP-a i želju za obranom sloboda koje je ta politika ugrozila. Prosvjednici najčešće skandiraju da žele vladinu ostavku, rušenje diktatorskog režima i smanjenje policijskih ovlasti, ostavke svih koji su gušili otpor prosvjednika za park Gezi i u ostalim turskim gradovima, prestanak gradnji svih poduzetničkih projekata u centru, ukidanje zabrane prosvjedovanja na Taksimu i Istiklal aveniji, kao i puštanje svih zatvorenih ljevičara i aktivista na slobodu.

Politički mozaik prosvjeda

Ono što ipak u ovom mozaiku izostaje jesu socioekonomski zahtjevi kakve možemo vidjeti na ulicama europskih zemalja pogođenih mjerama štednje. Zasada se najvećom pobjedom prosvjeda može smatrati otpor onomu što je dosada predstavljalo najveću pobjeda AKP-a: fragmentacija i oslabljivanje političkih oporbenih snaga i okretanje glavnih društvenih blokova jednih protiv drugih. Prvu glavnu oporbenu snagu čine kemalisti i nacionalisti dok drugu čini blok socijalista i Kurda, historijski podjednako ugnjetavanih i od strane kemalista i liberalnih islamista okupljenih oko AKP-a. U političko-demagoškom diskursu AKP-a oba opozicijska bloka su smatrana neprijateljima društva koje se politički progoni kroz vladine čistke. Trenutno oba prosvjeduju rame uz rame protiv AKP-a, solidarno i u odsutstvu međusobnih provokacija. Sudeći po prvim javnim reakcijama, Erdoğanu je iz ruku izbijen standardni denuncijacijski arsenal, pa se na prosvjednike okomio kao na “šačicu marginalaca” da bi narednog dana povukao odluku o gradnji projekta Topçu barake, pozvavši “marginalce” da nastave prosvjedovati u svojim kućama jer narušavaju poduzetničku klimu i srozavaju potrošnju. Prosvjednici su očito imali još niz razloga ne maknuti se s ulica. Okar smatra da bi najgora opcija po AKP bila ujedinjenje kemalista i Kurda jer u Turskoj socijalisti nažalost nemaju značajniji utjecaj na mase. Izgradnja takve opozicije ipak predstavlja težak zadatak budući da liberalni ogranak BDP-a trenutno vidi AKP kao političkog partnera u rješavanju kurdskog problema i uspostavi mira. S druge strane postoji i socijalistički ogranak BDP-a koji bi mogao poduprijeti socijalističke grupe… Vjerojatnija opozicija AKP-u, kaže Okar, predstavljao bi raspad koalicije unutar samog AKP-a. Ni AKP nije unisona politička stranka. Njezin najmoćniji dio čini ogranak čiji je dio i predsjednik Abdullah Gül, blizak Fetullah Gülenu koji je kontroverzni biznismen, filantrop i islamist iz Pennsylvanije, iznimno snažnih političkih i poduzetničkih veza u cijelom svijetu. Osim što su financijski podigli anatolijsku buržoaziju, financirali privatne škole, sveučilišta, zaklade, i investiraju diljem bivšeg osmanskog dominiona, Gülenovi sljedbenici se nalaze i u AKP-u i odigrali su značajnu ulogu u razračunavanju s “ancient regime” odnosno prevlasti vojske.

Trenutno se između njih vodi borba za prevlast. Za predsjedničke izbore koji će se održati sljedeće godine planiraju pisanje novog ustava koji bi predsjedniku Turske dodijelio veće ovlasti, po uzoru na američki predsjednički sustav. Erdoğan također cilja na predsjedničke izbore s čim se ne slažu gulenisti i ako se dogodi raskol unutar AKP, to bi moglo značiti kolaps za Erdoğana. U slučaju da Erdoğan dobije predsjedničke izbore, Okar predviđa, gulenisti mogli poduprijeti i CHP . Na koji način bi se narodni ustanak mogao preusmjeriti u konstruiranje šire socijalističko lijeve opozicije? Između kojih je društvenih grupa moguća takva koalicija? Okar navodi nekolicinu socijalističkih grupa koje se podjednako distanciraju i od AKP-a i od kemalista. Većina njih smatra da je suradnja s kemalistima nemoguća, no iz trenutnih ustanaka ljevica bi morala naučiti neke lekcije da bi napravila važan iskorak u tom pogledu. Turska komunistička partija, Stranka slobode i solidarnosti, građanska platforma Halk evleri, marksisti lenjinisti okupljeni oko Revolucionarne narodne oslobodilačke partije-fronta (DHKP-C) i ostale grupe bi mogle odigrati ulogu u uspostavi relacije s pojedinim kemalističkim i kurdskim krugovima. Korak u osnaživanju zajedničke opozicije bila bi njihova potpora kurdskim odvjetnicima u sudskom procesu (KCK proces), koje se tereti kao teroriste, i kemalistima u Silivri procesu. Zasada je ustanak napravio izvrstan pomak pozvavši glavne sindikalne centrale da se uključe u generalni štrajk. Najnovije vijesti kažu da se pozivu odazvala sindikalna centrala radnika iz javnog sektora (KESK) koja će održati dvodnevni štrajk. Započinjanje procesa osnaživanja šire društveno-političke lijeve koalicije bio bi tek prvi korak k pravom “turskom proljeću”. Ali na to ćemo još morati pričekati.


Fusnote:

[i] Erdem, Elbas. Tansel Erbin, “Neoliberal Challenges and Practices of Urban Regeneration Projects in Istanbul,”reviewed paper, 2013, (http://programm.corp.at/cdrom2013/papers2013/CORP2013_167.pdf); Çağlar Keyder, “Istanbul In a Global Context“, (November 2009), Urban Age
(http://www.urban-age.net/publications/newspapers/istanbul/articles/09_CaglarKeyder/en_GB/)


[ii] Trenutno je u planu izgradnja trećeg mosta na Bosporu koji izaziva kontroverze zbog uništavanja posljednje šume i poljoprivrednih dobara, koji će otvoriti još jedan prostor kompeticiji za tržište nekretnina i socijalnom raslojavanju stanovništa, op.a.


[iii] Cemal Burak Tansel, “The Gezi Park Occupation: Confronting Authoritarian Neoliberalism”2 June 2013, (http://www.opendemocracy.net/cemal-burak-tansel/gezi-park-occupation-confronting-authoritarian-neoliberalism)



Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve