Akademska solidarnost
Izjava Sindikata “Akademska solidarnost” povodom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, 15.7.2013.
Prihvaćanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju za hrvatska sveučilišta i znanstvene institute počinje novo razdoblje. Sad kad je tragikomedija napokon završena, podsjećamo još jednom zainteresiranu akademsku i širu javnost na njezinu izvedbu, smjer, vrijednosti i posljedice.
Pritom želimo biti posve jasni: partitokratske strukture – bilo HDZ-a u mandatu ministra Radovana Fuchsa ili SDP-a u mandatu ministra Željka Jovanovića – iako prije dvije godine i danas u formalno suprotstavljenim ulogama vlasti i opozicije, gledaju sustav znanosti i visokog obrazovanja na potpuno jednak način. Međutim, dok je Fuchs u svoju “reformu” krenuo frontalno i otvoreno (na čemu bi mu, nakon svježih iskustava, možda trebalo čestitati) i iz nje se povukao hametice poražen, Jovanović i njegovi činovnici “reformu” su doslovno podvalili nezainteresiranoj i otupjeloj javnosti.
Načelni konsenzus o principu “najprije strategija znanosti i visokog obrazovanja, a zatim legislativa”, i to uz široku i demokratsku javnu raspravu, uspostavljen 2011. odbacivanjem prijedloga “Fuchsovih zakona”, nije ni dobio priliku, nego su u MZOS-u, nakon razorne kritike njihovih prvih i ishitrenih poteza na početku mandata, odlučili disciplinirati akademsku zajednicu i provesti zamišljeno bez obzira i po svaku cijenu, koristeći obilno medijsku pomoć Jutarnjeg lista u funkciji resornog biltena.
Svi “uspjesi” MZOS-ove politike posljedica su iznuđenih pregovora, prisile i ucjene. Ministar i njegovi trabanti ponudili su akademskoj javnosti mrvice u obliku rasprave o Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, što je zapravo problem bitno manje specifične težine u odnosu na zakonske izmjene i dalekosežnu promjenu sustava financiranja tzv. pilot-projektom programskih ugovora. Dok su Jovanovićevi oponenti opravdano prosvjedovali zbog ponuđenih kriterija izbora te prokazivali institucionalne i izvaninstitucionalne centre moći, glatko su prolazile i naposljetku prošle zakonske izmjene, kao i novi model financiranja sveučilišta i znanstvenih instituta.
Ponavljamo i ovom prilikom: visokoškolskom i znanstvenom sustavu prijeko je potrebna temeljita reforma, kao što mu je nužan i nov legislativni okvir. O tome smo nešto rekli još početkom 2012. u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju koja je temeljito ignorirana u “reformskim” procesima. Smjer što su ga izabrali Vlada RH, nadležno Ministarstvo, s njim povezane interesne grupe i raznorazni karijerni klimavci (a posredno i uglavnom inertna akademska zajednica), vodi isključivo i jedino dokidanju visokog obrazovanja i znanosti kao javnih dobara usmjerenih na dobrobit zajednice, kao i nestanku javno financiranog visokoškolskog obrazovanja. Produbljenje društvenih razlika, povećanje neravnopravnosti i jačanje svih oblika socijalne zakinutosti bit će ubrzo najuočljivije posljedice Jovanovićeve “reforme”.
Kad za koju godinu ostanu tek pomodni programi novopokrenutih studija usklađenih s “potrebama tržišta” i preskupa privatna učilišta, kad se ostaci javnog visokog školstva u borbi za goli život do kraja komercijaliziraju, kad studenti postanu samo platiše, a njihovi roditelji nakon poreza kojim proračunski financiraju sustav znanosti i visokog obrazovanja budu bez iznimke posezali još jednom u novčanik da im plate studij ili otplate studentski kredit, tek ćemo tada biti do kraja svjesni dubine ovako podvaljene “reforme” i misionarske veličine njezinih aktera i zagovornika.
16. srpnja 2013.
