Ognjen Kojanić: Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija

Sa stranice Kontinuirana edukacija prenosimo tekst objavljen 21. kolovoza 2013., odgovor Ognjena Kojanića profesoru Raši Karapandži na prijedlog uvođenja seminara ne-ideološke ekonomije na istraživačkoj stanici Petnica. “Prikazivanjem ekonomije kao sfere odvojene od politike zapravo se krije očuvanje statusa quo koji počiva na nejednakoj raspodeli društvene i ekonomske moći.”


U poslednjem petničkom Almanahu (http://almanah.petnica.rs/27/pdf/B27-WEB.pdf, str. 28), profesor Raša Karapandža je izneo predlog da se u Petnici uvede program posvećen ekonomiji. Kako sam kaže, „(u) Srbiji, ekonomija je, više nego bilo koja druga naučna oblast, decenijama bila politizovana. I nije predstavljala nauku, već ideologiju. Samim tim situacija je mnogo lošija nego u drugim naukama gde se politika daleko manje mešala. Stoga bi uvođenje programa ne-ideološke ekonomije bio pravi korak. Na jednom takvom seminaru polaznici bi, koristeći slične metode koje koriste na seminarima fizike ili astronomije, mogli da izučavaju uzročnike ekonomskog rasta, optimalne ugovore i aukcije itd., i time pokušaju da pronalaze odgovore na neka od pitanja iz naše svakodnevnice.“ Iako bih pozdravio uvođenje programa posvećenog ekonomiji, imam nekoliko problema sa konceptom koji predlaže profesor Karapandža.

Ideja za koju se on zalaže podrazumeva da bi ekonomska nauka lišena upliva politike mogla da reši mnoge praktične probleme alokacije oskudnih resursa. To je viđenje ekonomije koje je karakteristično za kontekst kapitalizma u kome se neoklasična ekonomska nauka razvijala. Dakle, ono se odnosi na ekonomije u kojima je težnja ka maksimizaciji organizujući princip. Međutim, pojam ekonomije može imati šire značenje od efikasnosti odnosno „ekonomisanja“, ili savremene tržišne ekonomije. Tim pojmom mogu se označiti sve aktivnosti usmerene namirivanju materijalnih potreba ili želja, nevezano za političko-ekonomski sistem u kome se odvijaju.

Bilo je pokušaja unutar ekonomske antropologije da se i ekonomije nezapadnih društava proučavaju korišćenjem teorijsko-metodoloških alata nastalih u okviru neoklasične ekonomije. Na kritiku upućenu takvom, formalnom, pristupu da su ekonomske institucije u tim zajednicama različite od onih na Zapadu, gde je ekonomska nauka formulisana, formalisti su odgovorili humanističkim argumentom da je postuliranje razlike između ljudi na Zapadu i u primitivnim zajednicama apsurdno.

Teorija nije isključivo način na koji diskurzivno opisujemo svet koji nas okružuje, ona je aktivni činilac u izgradnji sveta. U tom smislu svi teorijski alati koje koristimo, koncepti koje usvajamo i opisi i objašnjenja koje nudimo, imaju političke posledice.
Formalisti su tako reprodukovali sliku o ekonomiji kao realnosti koja je odvojena od političkih, srodničkih i drugih društvenih odnosa. Ova zamišljena samodovoljnost ekonomske sfere je posledica toga što je diskurs o ekonomiji obeležen organicističkom koncepcijom društva, evolucionim viđenjem razvoja i herojskim narativom o istoriji, kao i esencijalističkim, falocentričnim i binarnim kognitivnim modelima. Drugim rečima, polazeći od hvale vredne ideje da nezapadne subjekte ne treba smatrati suštinski različitim od ljudi na zapadu (pod uslovom da ljudi imaju suštinu), formalisti su načinili grešku da su kategorije Zapadnog društva postulirali kao univerzalne.

I kada su analizirana društva u kojima su počeli da dominiraju kapitalistički odnosi, način na koji se na Zapadu mislilo o ekonomiji nije mogao da obuhvati svu kompleksnost tog fenomena. Na primer, Majkl Tausig u svojoj analizi folklornih priča o đavolu i rituala koji vrše radnici u Kolumbiji počinje od toga da smo toliko navikli na kapitalističku kulturu da se nalazimo u poziciji gde nas ova familijarnost ubeđuje da naša ekonomska forma nije ni istorijska, ni socijalna, ni ljudska, već prirodna. U svojoj analizi on posmatra kako se naša „društvena realnost“ nametnuta jednoj zemlji u „Trećem svetu“ prelama na drugačiji način kroz verovanja koja objašnjavaju tu realnost. Ova verovanja mogu biti iskorišćena kao alat za kritičko sagledavanje i razumevanje sakrosanktnih i nesvesnih pretpostavki koje su ugrađene u i izviru iz naših društvenih formi. Čak i posmatranje ekonomija zapadnih društava počinje da se oslobađa hegemonije perspektive koja privileguje tržišta i racionalni izbor. I tržišta mogu biti predmet analize društvenih nauka s obzirom da je većina ponašanja ugrađena u mreže interpersonalnih odnosa i da takav argument izbegava ekstreme premalo ili previše socijalizovane ljudske delatnosti.

Važnost izbegavanja zamke kapitalocentrizma sledi iz uvida Džudit Batler o performativnosti teorije. Naime, teorija nije isključivo način na koji diskurzivno opisujemo svet koji nas okružuje, ona je aktivni činilac u izgradnji sveta. U tom smislu svi teorijski alati koje koristimo, koncepti koje usvajamo i opisi i objašnjenja koje nudimo, imaju političke posledice. U slučaju ekonomije neophodna je razgradnja diskurzivne dominacije kapitalizma kroz proliferaciju diskursa ekonomskih razlika.

Ideologija nije samo sistem (pogrešnih) ideja, već celina materijalne prakse koja omogućava subjektivaciju i reprodukciju klasnih odnosa.
Ovde dolazimo do ključnog problema teksta profesora Karapandže. Naime, ono što on smatra neideološkom ekonomskom naukom zapravo je ideologija par excellence. Ideologija nije samo sistem (pogrešnih) ideja, već celina materijalne prakse koja omogućava subjektivaciju i reprodukciju klasnih odnosa. Luj Altiser podrazumeva da je reprodukcija materijalnih odnosa u društvu omogućena kroz interpeliranje u ideologiju delovanjem ideoloških aparata – školstva, religije, porodice, policije, itd. Ona se tiče odnosa subjekta i diskurzivnih formacija na koje se subjekt „prišiva“. Za Altisera se subjekt uspostavlja u trenutku odgovaranja na „poziv“ koji mu upućuje instanca ideološkog aparata. U njegovom klasičnom primeru, policajac uzvikuje slučajnom prolazniku: „Hej, ti!“.

Ono što bi ekonomija kakvu zamišlja profesor Karapandža mogla da proizvede jeste interpelacija u vladajući neoliberalni model ekonomije. I sa čim ostajemo kada zamislimo takvu ekonomiju? Uz pomoć modela maksimiziranja jedino što možemo da tvrdimo je da će ljudi uvek hteti da maksimiziraju nešto, kaže Dejvid Greber. Težnja da se društvene nauke koje se bave ekonomijom na taj način učine naučnijim propadaju jer se, zapravo, ništa ne može predvideti. Ali, što je važnije, ovime se tvrdi da niko ništa ne radi iz brige prema drugima jer je svaka aktivnost usmerena ka sopstvenoj dobiti. Tako svi treba da postanemo individue (pojam čijoj bi kritici valjalo posvetiti bar jedan ceo tekst), vlasnici, oni koji maksimiziraju svoju dobit (materijalnu ili kakvu god drugu) na racionalni način. Siromašni postaju lenji i sami krivi za svoj položaj, a bogati su, naravno, pametni i vredni.

Da pogledamo i šta su preporuke koje u okviru svoje vizije neideološke ekonomije nudi profesor u svom tekstu. On se bavi mogućnošću da ekonomska nauka reši problem siromaštva navodeći, uz ograde, da su ekonomisti uspeli da razumeju deo faktora koji doprinose razvoju rangirajući ih po značaju:

10. Procenat stanovništva koji govori strani jezik – što više stanovnika govori barem jedan strani jezik, to je brži ekonomski rast zemlje.
9. Distorzije u kursu – zemlje čije valute više osciluju oko svoje dugoročne ravnotežne vrednosti rastu sporije.
8. Geografska i vertikalna pokretljivost stanovništva – društva sa većom geografskom i vertikalnom pokretljivošću se brže razvijaju.
7. Javna potrošnja – što manje državni aparat troši, država brže raste.
6. Biračka prava – u zemljama u kojima birači imaju veća prava, ekonomija brže raste.
5. Vladavina prava – bolja vladavina prava stvara brži ekonomski rast.
4. Etnička, jezička, polna i verska podeljenost zemlje – države u kojima postoji manja etnička, verska i jezička podeljenost razvijaju se brže.
3. Otvorenost ekonomije – otvorenije države brže se razvijaju.
2. Cena investiranja – zemlje u kojima je jeftinije investirati razvijaju se brže.
1. Obrazovanje – države čije je stanovništvo bolje i više obrazovano razvijaju se brže.

Uz dužno poštovanje, ja bih rekao da su malo šta ovde ekonomisti uspeli da shvate. Kauzacija se pretpostavlja tamo gde se uočava korelacija, a uzrok i posledica se blatantno mešaju. Nije li logičnije pretpostaviti da stanovništvo govori strani jezik, ima veću geografsku i vertikalnu pokretljivost i viši stepen obrazovanja ako je zemlja ekonomski razvijenija, a ne obrnuto? A kada govorimo o ostalim stavkama na listi koje predstavljaju prednosti, da li treba da im težimo bez preispitivanja? Da li treba težiti umanjivanju etničke, verske i jezičke podeljenosti zemlje i kojim sredstvima? Možda bi neki rat i proterivanje manjina bili u redu? Ili neko blaže rešenje, na primer asimilacija?

Za neoliberalnu logiku u kojoj je smanjivanje države zamišljeno kao cilj po sebi, ukidanje ili umanjivanje poreza (što bi doprinelo smanjivanju cene investiranja) i smanjenje javnih troškova idu ruku pod ruku. Ali šta to donosi? Šta prvo treba da se umanji od javnih troškova – penzije, izdaci za obrazovanje ili izdaci za zdravstvo? Ili najbolje da ukinemo sve odjednom? I kako onda bez zdrave, a naročito obrazovane populacije računati na rast?

Rast siromašnih zemalja u najvećem broju slučajeva počiva na brutalnoj konverziji nemonetarnog u monetarni kapital (npr. ekstrakciju prirodnih resursa koja vodi devastiranju privrede), a njegove posledice ne trpe ravnopravno svi učesnici već ih najčešće trpe najsiromašniji
I najzad, šta je uopšte rast? Rast je mera promene bruto društvenog proizvoda (BDP) jedne zemlje, dok BDP predstavlja ukupnu vrednost svih roba i usluga razmenjenih u jednoj ekonomiji u toku određenog perioda. Tako jednim brojem uspevamo da obuhvatimo svu raznovrsnost društvenih odnosa koji postoje unutar nacionalne ekonomije. Preciznije rečeno, sakrivamo sve razlike koje unutar ekonomije postoje i načine na koje se generiše rast. Rast siromašnih zemalja u najvećem broju slučajeva počiva na brutalnoj konverziji nemonetarnog u monetarni kapital (npr. ekstrakciju prirodnih resursa koja vodi devastiranju privrede), a njegove posledice ne trpe ravnopravno svi učesnici već ih najčešće trpe najsiromašniji. I tu dolazimo do glavnog problema sa „neideološkom“ ekonomskom naukom za koju se zalaže profesor Karapandža. Prikazivanjem ekonomije kao sfere odvojene od politike zapravo se krije očuvanje statusa quo koji počiva na nejednakoj raspodeli društvene i ekonomske moći. To je fundamentalno važan uvid – ekonomija je uvek već politika. Ono što je pitanje je šta treba da radimo kako ne bismo svojim naučnim radom činili da pristup ekonomskom odlučivanju ostane ograničen na manjinu koja sada raspolaže bogatstvom. Između ostalog i zbog toga što kao društveni naučnici imamo etičku odgovornost prema ljudima o kojima pišemo. Koristeći isključivo metode slične onima u fizici i astronomiji tu etičku odgovornost samo možemo da stavimo pod tepih.


Ognjen Kojanić
Tekst je objavljen na sajtu Kontinuirana edukacija 21. kolovoza 2013.


Preporuke za čitanje:


Luj Altiser. Ideologija i ideološki državni aparati.
William Connolly. Neuropolitics: Thinking, Culture, Speed.
Simon Critchley. Infinitely Demanding: Ethics of commitment, politics of resistance.
Arturo Escobar. Encountering Development.
J.K. Gibson-Graham. A Postcapitalist Politics.
J.K. Gibson-Graham. The End of Capitalism (As We Knew It): A Feminist Critique of Political Economy.
David Graeber. Toward an Anthropological Theory of Value: The False Coin of Our Dreams.
Doreen Massey. For Space.
Karl Polanji. Velika transformacija.
Marshall Sahlins. Stone Age Economics.
Maršal Salins. Prvobitno društvo blagostanja.
Michael Taussig. The Devil and the Commodity Fetishism.
Eric Wolf. Europe and the People Without History.


Foto: kadar iz filma Beasts of the Southern Wild (r. Benh Zeitlin)

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve