Zanimanje: revolucionar/ka

Kada su krajem devetnaestog stoljeća nastajali moderni sportovi, jedna od najpopularnijih igara tadašnje Engleske, centra industrijske proizvodnje svijeta, bio je ragbi. Upravo tada, međutim, došlo je do nikad prevladanog raskola u tom sportu na “rugby union” i “rugby league”. U trenutku raskola, sukob se nije ticao pravila igre, veličine terena, oblika lopte ni bilo kojeg drugog pitanja koja su se redovito pojavljivala prilikom pokušaja kodificiranja sportova. Pitanje spora bilo je smije li se igrače plaćati za igranje utakmica ili bavljenje sportom treba ostati isključivo razonoda. Suprotno situaciji u kojoj smo danas, borba protiv profesionalizacije ragbija nije bila borba za vraćanje sporta navijačima – sporta koji je preoteo kapital ne mareći za tradicije kluba, dostupnost
utakmica i emocije navijača prema klubu. Podjela u ragbiju bila je prije svega klasni konflikt u kojem su upravo pristalice “uniona”, pripadnici južnoengleske buržoaske omladine, zagovarali beskompromisni amaterizam, dok su pristalice “leaguea”, radnici sa sjevera Engleske, zahtijevali kompenzaciju za igranje. Zagovor amaterizma nije proizlazio iz težnje da se sport učini što “narodnijim”, nego dapače, da ozbiljno bavljenje sportom ostane privilegija dokone visoke klase. Radnički klubovi sjeverne Engleske shvatili su da je njihovim igračina teže dostići igračku razinu njihovih buržoaskih “kolega” ako treniraju i igraju uz puno radno vrijeme, a još im je teže osigurati vlastitu egzistenciju ako propuštaju cijeli dan na poslu bez naknade u slučaju dalekih gostovanja. Ukratko, oni koji se bave sportom uz regularni posao teže se nose sa zahtjevima sporta od onih kojima je to jedina dnevna aktivnost.

Ono što vrijedi za sport, načelno vrijedi i za politiku. Oni koji se politikom mogu baviti cijelo radno vrijeme imaju većih izgleda da postignu dobre rezultate od onih koji za tu aktivnost “love vrijeme sa strane”. Ali dok ragbi može biti jednako zabavan bilo da ga igramo na livadi sa susjedima ili na stadionu pred tisućama ljudi, “amaterizam” u politici može dalekosežno imati vrlo negativne
posljedice po radničku klasu. Uz nedostupnost kapitala i sredstava komunikacije, nedostatak obrazovanja i infrastrukture, radnici u klasnu borbu ulaze s još jednim hendikepom – nedostatkom kadrova, jer oni koji rade za nadnicu trebaju naći vremena da se bave politikom. Ovaj nedostatak “radne snage” predstavlja izvjestan paradoks za uvjerljivo najbrojniju klasu, ali djelomično svakako doprinosi neprestanom zaostajanju u kvaliteti kadrova u odnosu na klasnog neprijatelja. Također, ovaj fenomen objašnjava i neobičnu činjenicu da su se u počecima radničkom politikom bavili uglavnom buržuji i aristokrati.

“Utopijski socijalisti” kao što su Saint-Simon ili Robert Owen, svoje utopije su skicirali (ili pokušali ostvarivati) kao kombinaciju hobija i filantropskog poduhvata na koji su trošili svoja davno ranije akumulirana bogatstva. I puno poslije njihovih još uvijek uvelike moralistički motiviranih pokušaja, “radnički pokret” je uvelike ovisio o onima kojima je vrijeme za borbu protiv klasnog društva bilo jedna od privilegija njihove klasne pozicije. Tako je i ambiciozna “Prva internacionala”, službeno nazvana Međunarodno udruženje radnika, na svojim kongresima okupljala većinom potomke buržuja, razočarane liberale i globtrotere, često pomalo boemske tipove koji su se izdržavali kombinacijom obiteljskog nasljeđa i onog što bismo danas zvali prekarnim intelektualnim radom. Tijekom svoje karijere kao političkih aktivista i revolucionara, slavni par Marx-Engels nikad nije propuštao beskompromisno inzistirati na klasnoj, nasuprot moralističkoj motivaciji za socijalizam, što je bilo u očitom kontrastu prema njihovom vlastitom klasnom porijeklu. Tu činjenicu nisu ni sami propustili gotovo ironično komentirati u Manifestu: “Kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan dio buržoazije prelazi na stranu proletarijata, a naročito jedan dio buržuja-ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumijevanja cjelokupnog povijesnog kretanja”.

No, ipak, bilo bi nepravedno radnički pokret devetnaestog stoljeća svoditi na “buržuje-ideologe”. Već prilikom osnivanja Prve internacionale u njoj su sudjelovali predstavnici pravih organizacija radničke klase. Tada već razvijeni engleski sindikalni pokret imao je iza sebe više organiziranih štrajkova i pokušaja koordinacije radnika različitih sektora. Iako su engleski sindikati odbijali postati članovi Internacionale, postojali su stalni kontakti. Prednosti organiziranog klasnog djelovanja su brojne zbog čega je sindikalno organiziranje dugo bilo zabranjeno i opet to postaje zastrašujućom brzinom i intenzitetom. Jedna od ključnih prednosti jest posjedovanje kase solidarnosti, koja omogućuje radnicima u štrajku da prežive bez plaće na temelju prikupljenih sredstava. Dakle, redovito prikupljanje sredstava omogućuje radničkoj klasi da privremeno izađu iz zavisnosti prema kapitalu kako bi zauzela strateški povoljniju poziciju u klasnom sukobu. Prema kraju devetnaestog stoljeća infrastruktura radničkog pokreta daleko je nadrasla sindikalnu kasu pa je tadašnja socijaldemokracija (svaka sličnost sa suvremenim istoimenim pojavama sasvim je slučajna) stvorila kulturne, sportske, stambene i druge institucije zajednice; organizacije ekonomske, kao i političke borbe. Sve to omogućilo je i obrazovanje i uzdržavanje kadrova, a socijaldemokratski političari uskoro su postali ravnopravni “predstavnici birača” u mnogim parlamentarnim zemljama Europe. Implikacije takvog razvoja su dakako višeznačne, jedan od ključnih problema predstavlja birokratizacija, a iako je radnička klasa sasvim sigurno platila skupu cijenu za prepuštanje vodstva pokreta svojim političarima, ipak se problem preobražaja socijaldemokratskih pokreta u liberalne stranke nažalost ne može svesti samo na problem nedostatka demokracije unutar radničkog pokreta.

Konkurentski koncept koji je postao dominantan na europskom istoku i bivšim kolonijama kao koncept organizacije “profesionalnih revolucionara” podrazumijeva postojanje kadrova koji “rade za partiju”,
tj. ne rade nigdje drugdje nego sve svoje vrijeme posvećuju organiziranju drugih. Takvi kadrovi dio su šireg koncepta konspirativne organizacije (Lenjinovog) koji je kritiziran kao model sličniji onima romantičnih liberalnih zavjerenika u carskoj Rusiji devetnaestog stoljeća, nego radničkom pokretu. Također, pojavile su se alternativne interpretacije koje dovode u pitanje je li riječ o revolucionarnima koji rade za plaću ili je riječ o revolucionarnima po profesiji, tj. po zvanju, dakle onima koji kao svoj poziv vide posvećivanje života revolucionarnom radu.

Vjerojatnije je ipak da uspješnost jednog modela manje ovisi o autentičnim interpretacijama Lenjina, a više o konkretnoj situaciji u kojoj je primjenjivan. Čini se da je model konspirativne organizacije s profesionalnim kadrovima bio uspješan u Rusiji (a neuspješan negdje drugdje) jer očito daje određenu stratešku prednost u situaciji otvorene represije te također otvara neke mogućnosti
koje su u povijesti znale biti iskorištavane kao što su recimo posjedovanje oružja ili financiranje “socijalizacijom imovine klasnog neprijatelja”, npr. pljačkom banke. Drugim riječima, primjena ovog ili onog modela organizacije, a samim time i odnosa prema kadrovima i financiranju, nije pitanje “autentičnosti” nečijeg revolucionarnog angažmana (kako to često romantiziraju rasprave na ljevici), nego pitanje strateškog promišljanja u političkoj borbi.

Zbog toga oblici konspirativnih organizacija i preživljavaju u područjima gdje pružaju stratešku prednost za revolucionarni pokret. Jedan od najboljih primjera za to je suvremena Turska. Osnovna arhitektura Turske Republike u velikoj mjeri je izgrađena za vrijeme vojne hunte i otvoreno orijentirana gušenju disidentskih elemenata. U situaciji otvorenog terora, u kojoj se samo članstvo u
ilegalnoj organizaciji kažnjava višegodišnjom zatvorskom kaznom, konspiracija se čini kao razuman izbor. Međutim, treba primijetiti kako konspirativan rad zahtijeva znatno više vremena: organiziranje sastanka pa čak i svakodnevna komunikacija postaje zahtjevan posao, što dodatno pojačava potrebu za profesionalnim kadrovima. Orijentacija prema profesionalnim kadrovima nije dakle toliko posljedica pristajanja uz ovu ili onu “tradiciju”, koliko uz iskustvo represije. Naposljetku, jedan od najvećih i najutjecajnijih ljevičarskih pokreta u povijesti Turske bila je široka i labavo strukturirana platforma oko časopisa Revolucionarni put (“Devrimci Yol”). Nasuprot konceptu konspirativne organizacije, Dev-Yol je odbacio ne samo kadrove, nego i članstvo u strogom smislu riječi. Ova je organizacija sa stotinama tisuća pristalica čak uspostavila vlast u crnomorskom gradu Fatsa u kojem je umjesto uobičajenih institucija uspostavila vlast tijela neposredne demokracije. Međutim, to je ujedno bila je posljednja organizacija u Turskoj koja je primijenila takvu strategiju, nakon što je desetkovana u puču 1980. i neposredno nakon njega.

Izravno iskustvo drugačijih pokušaja vjerojatno je najodgovornije za raširenost profesionalizma na turskoj ljevici. Dakako, uzdržavanje profesionalnih revolucionara, čak i ako osobno imaju asketskih sklonosti, zahtijeva prilična sredstva. Sve to stavlja veliki teret na ostalo članstvo koje tako može doći u situaciju da više participira u uzdržavanju organizacije, nego u političkom radu. Tu u pomoć priskaču druge grane pokreta, kao na primjer legalna publikacija, glazbeni sastav, klub, kafić ili kebabdžinica, sve dakako formalno nepovezane s bilo kakvom političkom djelatnošću. Međutim, organizacijsko uzdržavanje ne mora se nužno svoditi na “financiranje”. Zanimljiva kombinacija faktora: relativno nedavnih migracija sa sela u velegradove i višedesetljetna tradicija borbene ljevice
dovela je do pojave fenomena “revolucionarne obitelji”, tj. tradicionalno povezane obitelji u kojoj oblici pritisaka prema članovima pospješuju njihovu politizaciju. Obaveza pomaganja političke organizacije se obiteljski nasljeđuje, a od organizacije se očekuje da, kao neobični član proširene obitelji, šalje delegacije na vjenčanja i druge proslave. Riječ je o vrlo zanimljivom prisvajanju jedne tradicionalne institucije kojoj se u načelu ljevica protivi.

Turska je također zemlja s tradicionalno velikom emigracijom. S obzirom na višedesetljetnu represiju i tri puča izravno usmjerena protiv ljevice ne treba čuditi kako politički disidenti predstavljaju relativno visok postotak emigranata. Anegdota koji kruži među Turcima (i Kurdima) u emigraciji kaže kako je migranta iz Dersima (regije u središnjoj Anadoliji poznatoj po antisistemskom raspoloženju)
jedan od njegovih novih njemačkih susjeda pitao je li veći Dersim ili Turska (jer je toliko ljudi poznavao iz Dersima). Ovi “gastarbajteri” koji su zapravo političke izbjeglice predstavljaju još jedan važan izvor sredstava, a razvijenost infrastrukture turske ljevice u pojedinim gradovima posebno na zapadu Njemačke često je na znatno višoj razini nego one njemačkih organizacija.

To međutim nije jedina razlika. Za početak, odabir karijere “profesionalnog revolucionara” znatno je lakši u Njemačkoj, budući da ne zahtijeva nikakvu razvijenu infrastrukturu ljevice. Iznos državne socijalne pomoći za nezaposlene je sasvim dovoljan da omogući skroman život onome tko se odluči da svoje radno vrijeme posveti aktivnostima koje poslodavci nisu skloni honorirati. To doduše vrijedi samo za državljane SR Njemačke koji nipošto ne čine cjelokupnu aktivističku bazu njemačke ljevice. Tako da ilegalni i legalni prekarni rad još uvijek igra veliku ulogu u reprodukciji aktivističke radne snage. Osim uzdržavanja osoba, njemačke država otvara i velike mogućnosti za projektno financiranje, a još su značajniji fondovi koje drže određene političke stranke, sindikati, umjetničke organizacije ili studentski zborovi. Dakako, korištenje sredstava namijenjenih izvannastavnim aktivnostima studenata za financiranje npr. kampanje protiv njemačke vojne intervencije u stranim zemljama predstavlja u najboljem slučaju “sivu zonu”, ali prešutni pristanak države na to moguće je vidjeti i kao kompromis kojim izbjegava korištenje ilegalnijih sredstava popularnih
sedamdesetih.

Ako je doista riječ o određenom kompromisu, onda je lako zamisliti i da ti izvori financiranja jednog dana nestanu, jednostranom odlukom nadležnih institucija. Ta mogućnost postavlja pred pokret zadatak samoodrživosti. Svijest o nužnosti podupiranja važnih projekata i racionalnog raspolaganja dostupnim sredstvima u svakodnevnom životu ovdje je od presudnog značaja.

Tako recimo modeli zajedničkog stanovanja aktivista, bilo da se radi o skvotovima (okupiranim praznim prostorima), haus-projektima (svojevrsnim stambenim zadrugama) ili pak običnim unajmljenim stanovima, mogu biti višestruko korisni. S jedne strane olakšavaju pristup stambenom prostoru, jednom od ključnih faktora u reprodukciji radne snage, a s druge stvaraju prostore kolektivnog
stanovanja i političkog rada s demokratskim mehanizmima odlučivanja. Stambeni prostor kao politički kolektiv ujedno ima veću odgovornost prema sceni pa će na primjer politički stan kupiti pretplatu na sve ljevičarske novine u regiji i time doprinijeti njihovom održanju. Politički prostori se ne ograničavaju samo na stambene prostore, već gotovo svako mjesto ima i knjižaru, kafić ili
info-shop koji je prepoznat kao “lijevo” mjesto. Mnogi politički klubovi funkcioniraju tako da osim prostora za tribine ili predavanja političkim grupama prepuštaju i šank ili kuhinju. Tako odabir mjesta za ručanje ili večernji izlazak također postaje pokazatelj političke svijesti, a odgovorno trošenje osobnih sredstava omogućava održanje infrastrukture scene. Prema procjenama aktivista, tulumi predstavljaju najvažniji izvor sredstava njemačke ljevice. Međutim, kao i mnogi drugi mehanizmi samoodržanja, oni pretpostavljaju određenu političku “kulturu” odgovornosti, ne na temelju supkulturne pripadnosti, nego na temelju svjesne političke odluke. Tulum solidarnosti može funkcionirati samo ako ljudi dolaze da kupe ulaznicu ili na ručak u klub baš zato što će na taj način sredstva “reciklirati” natrag na scenu.

Da se vratimo na polemiku oko Lenjina, samoodržanje ljevice zahtijeva obje interpretacije: revolucionare po zvanju, tj. revolucionarnom ponašanju u svakodnevnom životu, da bi moglo osigurati profesionalne revolucionare, tj. reprodukciju radne snage na ljevici.

Nikola Vukobratović
Tekst je objavljen u sklopu temata “Ljevica: uvjeti reprodukcije” 361. broja Zareza (priredio Marko Kostanić), oprema redakcijska
Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.