“Otkaz Zakonu o radu – žensko NE fleksibilizaciji”, 20. studenog 2013.

Pored činjenice izostanka bilo kakve ozbiljnije ekonomsko-socijalne strategije izlaska Hrvatske iz krize koja se ne bi temeljila isključivo na politici štednje i zaduživanja te daljoj deindustrijalizaciji, promocija se nesigurnih oblika rada, fleksibilizacija radnog vremena i ukidanje osmosatnog radnog dana nameće kao vrlo opasan smjer Vlade u transformaciji tržišta rada. Uspostava tobožnjeg reda na tržištu rada temeljenog na reformi radnog, socijalnog i mirovinskog zakonodavstva se posve suprotno lamentacijama o novim radnim mjestima i investicijskim prilikama primarno pokazuje kao negativni društveni trend koji se temelji na kršenju teško stečenih radničkih i socijalnih prava.

Radno pravo i mirovinski sustav trebali bi biti temelj socijalne sigurnosti građanki i građana svake države koja sebe naziva socijalnom. Ono što se spomenutim reformama zapravo legitimira su osnove dugoročnih socijalnih procesa čije će posljedice biti vidljive u neposrednim radnim odnosima i mirovinskoj potpori, te će odrediti smjer društvenih kretanja i generacijama koje slijede.

Kao što je to slučajem u svim primjerima notorne neoliberalizacije društva, bilo da je riječ o zemljama centra ili periferije, negativne posljedice politike neoliberalizacije koje se provode reformama radnog zakonodavstva najteže pogađaju žensko radništvo, majke i trudnice te dodatno pogađaju ekonomsku i socijalnu sigurnost kućanstava o kojima tradicionalno mahom skrbe žene.

Upravo stoga ćemo na prvoj tribini najavljenog ciklusa diskusija govoriti o fleksibilizaciji radnog vremena, posljedicama rada na određeno, prekarnom i agencijskom radu, outsourceingu, vaučer-radu, diskriminaciji na radnom mjestu, egzistencijalnoj sigurnosti, pri tomw ističući nezaobilaznu žensku perspektivu posljedica reformi radnog i socijalnog zakonodavstva.

(Izvor)