Mirovinska reforma diskriminira žene

Nedavno osnovana s ciljem da se razmotri stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog, socijalnog i drugog zakonodavstva, Ženska fronta za radna i socijalna prava ovoga se puta pozabavila reformom mirovinskog sustava koja ide nauštrb žena.



Povodom novog nacrta Zakona o mirovinskom osiguranju koju uskoro kreće u saborsku proceduru, Ženska fronta za radna i socijalna prava poziva hrvatsku javnost da se suprotstavi prijedlogu povećanja dobi za umirovljenje na 67 godina, jer se takvoj izmjeni protive sve sindikalne središnjice i umirovljeničke udruge. Ovih dana smo svjedočili objavi izdvojenih mišljenja sindikalnih središnjica u javnosti kojim se upozorava da u vezi takve temeljne promjene nije postignut društveni konsenzus, te da za to nema utemeljenih analiza niti opravdanja. Isto stajalište zauzimaju i umirovljeničke udruge, koje su posebno upozorile kako je očekivana životna dob hrvatskih građana, osobito broj godina zdravog života po umirovljenju, još uvijek daleko niže od europskog prosjeka, osobito za žene (tri godine manje!).

Inzistirati na povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina u ovim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju neshvatljivo je i zbog toga što smo tek na početku prijelaznog razdoblja kojim se 2030. godine treba izjednačiti dob za umirovljenje žena i muškaraca na 65 godina. K tome, nisu izrađene statističke i analitičke podloge koje bi ukazale koliko će biti povećanje invalidskih mirovina radi kasnijeg odlaska u mirovinu te druge posljedice.

Ženska fronta također naglašava kako povećanje dobi za umirovljenje nije izvorni zahtjev Europske unije, utoliko više što je od 28 zemalja članica tek manji dio predvidio tu dobnu granicu, i to s dugim prijelaznim rokovima (Njemačka, Poljska, Danska, Nizozemska, Bugarska, Velika Britanija). U nemalom broju zemalja i dalje žene mogu ići ranije u punu mirovinu.

Predložena mirovinska reforma diskriminira žene. Stoga, smatramo da je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, pogotovo ako uzmemo u obzir da veliki broj žena radi na nesigurnim radnim mjestima (rad na određeno, agencijski rad, skraćeni rad itd.), s tendencijom rasta te snose i tradicionalni teret besplatnog rada pri skrbi za djecu, invalide i starije, a ništa od toga se ne uvažava predloženim izmjenama zakona. U tom smislu, zahtijevamo uvođenje jasnih zakonskih mjera koje služe kao kompenzacijski mehanizam u izračunu mirovine za osobe koji su dio radnoaktivne dobi provele obavljajući neplaćeni rad u području socijalnih usluga. Takve mehanizme ima većina europskih zemalja.

Također, tražimo da se za radnice koje su rano započele raditi te će 2014. ostvariti 37 godina radnog staža i uplaćenih doprinosa, osigura priznavanje odlaska u punu starosnu mirovinu bez uvjeta dobi. Sukladno hrvatskom zakonodavstvu uvođenjem priznavanja odrađenog mirovinskog staža od 41 godine, kako to predviđa predlagatelj zakonskih izmjena, treba poštovati prijelazno razdoblje za žene.

Protivimo se uvođenju casino-ekonomije kroz drugi mirovinski stup individualne kapitalizirane štednje, jer se pokazao preskupim, neisplativim, rizičnim i rodno neosjetljivim, radi čega tražimo da se drugi stup zamrzne dok se ne provede široka javna rasprava o budućem modelu dodatne mirovinske štednje. Svaka reforma koja ide k slabljenju javnog stupa međugeneracijske solidarnosti nije prihvatljiva ni za žene, niza muškarce.

Naposlijetku, radi toga što u Hrvatskoj čak 34 posto osoba starijih od 65 godine živi ispod ruba siromaštva, zahtijevamo uvođenje socijalne naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju mirovinu ili druge prihode potrebne za preživljavanje.

***
Ženska fronta za radna i socijalna prava osnovana je 18. rujna 2013. na poziv ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava, kako bi se razmotrilo stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog, socijalnog i inog zakonodavstva. Fronta danas okuplja brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje, diskriminaciju i ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Žensku frontu za radna i socijalna prava čine: Autonomna ženska kuća Zagreb, BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), Centar za ženske studije, CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje, istraživanje), Inicijativa za rad spremne, Kontra, Koordinacija žena HURS-a, Odbor žena NHS-a, Roda (Roditelji u akciji), ROSA (Centar za žene žrtve rata), Sindikat trgovine Hrvatske, Sindikat umirovljenika Hrvatske, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Ženska mreža Hrvatske (30-tak ženskih grupa), Ženska sekcija SSSH.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve