Klase, klasna borba i povijesni determinizam

Donosimo prijevod teksta Michaela Heinricha, profesora ekonomije na berlinskoj Hochschule für Technik und Ökonomie, urednika časopisa PROKLA i predstavnika tzv. Novog njemačkog čitanja Marxa. Heinrich u tekstu objašnjava razliku između strukturalnog i povijesnog načina razumijevanja društvenih klasa te se bavi nekim zabludama tradicionalnog marksizma po pitanju klasa, klasne borbe i povijesnog determinizma.


Mnoge struje tradicionalnog marksizma razumjele su Marxovu analizu kapitala u prvoj liniji kao klasnu analizu, kao istraživanje borbe između buržoazije i proletarijata. Za većinu suvremenih konzervativaca i liberala, pojmovi poput “klasa” i posebno “klasna borba” slove kao “ideološki”, što treba čitati kao “neznanstveni”. U pravilu, te termine uglavnom koriste ljevičari. Doduše, govor o klasama ni u kojem slučaju nije specifičan za Marxa. Već prije Marxa, buržujski povjesničari su govorili o klasama i klasnoj borbi, a David Ricardo, kao najveći zastupnik klasične političke ekonomije, naglasio je fundamentalno oprečne interese tri najveće klase kapitalističkog društva (kapitalista, veleposjednika i radnika).

Klase i klasna borba predstavljali su za Marxa, prije svega u Komunističkom manifestu (1848), centralnu podlogu njegove argumentacije. Tako se odmah na početku Manifesta može pronaći njegova poznata rečenica “Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi” (MEW 4, str. 462). U Marxovom pismu njegovom prijatelju Weydenmeyeru 1852. godine, može se vidjeti što je prema njegovom mišljenju bio njegov doprinos teoriji klasa. Marx naglašava da on nikako nije otkrio klase ili njihovu borbu, međutim uvidio je:

1. da je postojanje klasa povezano s određenim razvojnim fazama proizvodnje; 
2. da klasna borba neophodno vodi do diktature proletarijata i 
3. da je ova diktatura samo prijelaz do nadilaženja klasa i ostvarivanja besklasnog društva (MEW 28, str. 508; riječ “diktatura” ovdje ne označava autoritarni oblik vladavine, već naprosto klasnu vladavinu neovisnu o političkom obliku).

Druga i treća točka zvuče veoma deterministički, tj. doima se kao da je povijest – poticana klasnom borbom – usmjerena određenom cilju; to viđenje je također prisutno u Komunističkom manifestu.

U Kapitalu Marx stalno govori o klasama, ali nema nikakvog pokušaja sistematske obrade ili pak definicije. Tek na samom kraju trećeg sveska Marx započinje jedan dio o klasama i upravo na ovom mjestu nakon nekoliko rečenica prekida se rukopis. Iz takvog se rasporeda može zaključiti da sistematska obrada klasa ne predstavlja pretpostavku njegove analize, već da joj je, kao rezultatu, mjesto na kraju.

U nastavku neće biti spekuliranja o tome što je Marx možda htio uvrstiti u nenapisani dio o klasama, već o tome što se može na temelju prethodnog reći o klasama i klasnoj borbi. Dakle, nastavak je čvrsto ovisan o ovdje skiciranoj koncepciji kritike političke ekonomije. (usp. za uvod u Marxovu teoriju klasa Kößler/Wienold 2001, str. 199ff; za različite klasno-teoretske koncepcije vidi članke u Fantomas br. 4 2003, kao i moju polemiku s Karl Reitterom 2004, Heinrich 2004a).

O društvenim klasama može se govoriti na dva različita načina. Jedan način je strukturalni prema kojemu se klase određuju prema njihovom mjestu unutar društvenog procesa proizvodnje. U tom smislu, netko može pripadati nekoj klasi, iako on/a toga nije svjestan. Za razliku od toga, postoji diskurs o klasama u njihovom povijesnom smislu: ovdje se radi o društvenim grupama koje se u konkretnim povijesnim momentima same razumiju kao klase nasuprot drugim klasama, tj. članovi klase se pokazuju kroz zajedničku “klasnu svijest”.

Marx u Kapitalu pojam klase pretežno koristi u strukturalnom smislu. U tom smislu tvrdi da kapital-odnos biva temeljem određenog klasnog odnosa: s jedne strane, posjednici novca i sredstava za proizvodnju i, s druge strane, u dvostrukom smislu “slobodni” radnici i radnice (usp. gore poglavlje 4.3). Kao srednje klase ili malograđanštinu Marx označava grupe koje nisu ni buržoazija ni proleteri. To su prije svega samostalni subjekti poput malih obrtnika, sitnih trgovaca i seljaka.

Klase u strukturalnom smislu ne smiju se poistovjetiti sa svojim konkretnim povijesnim karakteristikama: tako kapitalistima ne pripada neophodno cigara i vozač, kao što se radnici ne mogu reducirati na industrijske radnike koji žive u radničkim četvrtima. Razrješenje takvih stereotipa ne predstavlja kraj klasa, već samo promjenu njihova povijesnog oblika.

U pogledu klasa i klasne borbe, povijest marksizma je često dolazila do dviju zabluda. Prva je da se u nekom klasnom polju neminovno prije ili kasnije mora razviti klasna svijest, dok je druga da ova klasna svijest mora sadržavati manje ili više “revolucionarni” sadržaj
Tko pripada kojoj klasi, u strukturalnom smislu, ne može se odrediti niti formalnim svojstvima, poput postojanja nadničnog odnosa, već jedino mjestom unutar procesa proizvodnje. Preciznije, to se može odrediti samo na razini “ukupnog procesa proizvodnje”, do kojeg Marx dolazi u trećem svesku, tj. kada je već pretpostavljeno jedinstvo procesa proizvodnje i procesa prometa (usp. gore početak trećeg poglavlja). Na ovoj razini postaje jasno da sama činjenica posjedovanja sredstava za proizvodnju te isto tako njihovo neposjedovanje – ne igra ključnu ulogu pri odlučivanju klasne pripadnosti. Iako predsjednik uprave nekog dioničkog društva može biti u nadničnom odnosu, on ipak “funkcionira kao kapitalist”: on upravlja kapitalom (iako to nije njegovo vlasništvo), on organizira eksploataciju i njegova “isplata” nije usmjerena prema vrijednosti njegove radne snage, nego prema stvorenom profitu. S druge strane možemo vidjeti mnoge formalno samostalne subjekte (koji čak posjeduju neka vlastita sredstva za proizvodnju) – kao i dalje proletere, koji žive od de facto prodaje svoje radne snage, koja se eventualno odvija pod lošijim uvjetima – kao da su u nadničnom odnosu.

Razlike u životnim uvjetima (prihodi, obrazovanje, pa čak i očekivani životni vijek) i danas su znatne među strukturalno određenim klasama “proletera” i “buržoazije”. No i među “proleterima” postoji široki raspon posve različitih životnih realnosti (kako kod prihoda, rada i obrazovanja, tako i kod konzumacije slobodnog vremena i kupovnih navika). Hoće li se jedno klasno polje pretvoriti u zajedničku svijest i ponašanje, hoće li se strukturalno određena klasa transformirati u povijesno-socijalnu klasu, jest sve samo ne sigurno: ona to može ali ne mora.

Čak kad bi se (strukturalno određeni) proletarijat, ili jedan njegov dio, razvio u povijesnu klasu i razvio klasnu svijest, to još uvijek ne znači da toj klasnoj svijesti automatski pripada emancipatorska predodžba o nadilaženju kapitalističkog odnosa. Klasno-svjesni proletarijat nije automatski “revolucionaran”.

U kapitalističkom procesu proizvodnje buržoazija i proletarijat stoje u oprečnom odnosu, a eksploatacija proletarijata omogućuje postojanje kapitala kao oplođujuće vrijednosti. No borba se stalno vodi oko konkretnih uvjeta pod kojima se odvija oplođivanje vrijednosti: vrijednost radne snage mora zadovoljavati mogućnost normalne reprodukcije, no što slovi za normalno, ovisi o tome koje zahtjeve radnička klasa može provesti (usp. poglavlje 4.4). Ujedno se borba vodi oko dužine radnog vremena (usp. poglavlje 5.1), kao i oko konkretnih uvjeta u kojima se odvija proces proizvodnje (usp. poglavlje 5.4). Utoliko zajedno s kapital-odnosom postoji ujedno i klasna borba, htio to netko tako nazvati ili ne. Kod onih koji se bore u klasnoj borbi može se izgraditi klasna svijest koja, ovisno o povijesnim okolnostima, može poprimati posve različite oblike.

Klasne borbe ne pretpostavljaju samo direktnu konfrontaciju između proletarijata i buržoazije, već se one mogu odnositi i na državu, primjerice tako što će zakoni propisivati određene pozicije ili otklanjati druge (određivanje dopuštenog radnog vremena, zakone o radu, socijalno osiguranje itd.). Klasni sukobi nisu jedine važne linije sukoba u kapitalističkom društvu. Za društveni razvoj su sukobi oko rodnih pozicija, oko rasne diskriminacije te ujedno odnos prema migracijskim kretanjima od iznimnog značaja.

Tradicionalni je marksizam klasne konflikte često smatrao jedinim uistinu važnim društvenim sukobima.

Talijanski “operaizam”, jedna od lijevo-radikalnih struja nastalih 1960-ih godina, vidio je klasni sukob čak kao odlučujući faktor za kapitalističke krize. Da provedba zahtjeva radničke klase pojačava krize ili ih inicira – nije sporno. Upravo buržujskim ekonomistima, poput suvremenih neoklasičara, ova poveznica služi kao polazište kada govore o visokim nadnicama, o jakim sindikatima i o (radnicima sklonim) regulacijama tržišta rada kao razlozima kriza i nezaposlenosti. Raširenost i oblik klasne borbe pri analizi razvoja kapitalizma u određenoj zemlji i u određenom povijesnom trenutku predstavljaju, bez ikakve sumnje, važne stavke. Ako se ipak na razini prikaza kapitalističkog načina proizvodnje “u njegovom idealnom presjeku” (to znači na razini prikaza Marxova Kapitala, usp. gore poglavlje 2.1) krize reduciraju na klasne sukobe, promašit će se odlučujuća točka Marxove teorije kriza. Marx je upravo nastojao prikazati da kapital posjeduje imanentne tendencije koje neovisno o stanju klasne borbe vode do kriza. To znači, ako bi klasna borba bila uglavnom prigušena, svejedno bi došlo do kriza.

Klasne borbe su prvenstveno borbe unutar kapitalizma: proletarijat se oko svojih egzistencijalnih uvjeta bori kao proletarijat; tu se radi o višim nadnicama, boljim radnim uvjetima, propisivanju pravnih pozicija itd. Prema tome, klasne borbe nisu predznaci posebne slabosti kapitala ili nadolazeće revolucije, već normalni oblik tijeka sukoba između buržoazije i proletarijata. Također, utemeljenje njihovih zahtjeva ostaje uglavnom unutar okvira određenog “trinitarnom formulom”: oni zahtijevaju “pravedniju” nadnicu, a taj i slični zahtjevi počivaju na iracionalnosti oblika nadnice (naime, nadnice kao naplate vrijednosti rada, a ne kao naplate vrijednosti radne snage; usp. gore poglavlje 4.5) o kojem je Marx ustvrdio da predstavlja temelj svih pravnih predodžbi kako radnika tako i kapitalista. To znači, kada ljudi, radnici/radnice ili kapitalisti, nastoje u kapitalističkom društvu formulirati svoje interese, oni to prvenstveno rade u krugu fetišiziranih oblika mišljenja i predočavanja, koji vladaju u spontanoj svakodnevnoj svijesti.

Međutim, klasne borbe imaju i svoju vlastitu
Iz Marxove analize nikako ne proizlazi da to vodi ka neizbježnom formiranju jedne revolucionarne klase. Upravo suprotno, Kapital zapravo pruža elemente za razumijevanje zašto su revolucionarni razvoji tako rijetki. Jedan revolucionarni razvoj može nastati kao posljedica, on nije isključen, ali on je sve osim jednog neizbježnog ishoda.
dinamiku. One mogu dovesti do procesa učenja ili radikaliziranja u kojima se na kapitalistički sistem u cjelini stavlja znak upitnika. Fetišizam ipak nije toliko neprobojan. Prije svega u fazi implementacije industrijskog kapitalizma, nerijetko se na radničke borbe reagiralo brutalnom državnom represijom (npr. zabrana sindikata i štrajkova, progon aktivista), a kroz ovo se proces radikaliziranja često samo pojačavao. U usporedbi s 19. i ranim 20. stoljećem, upotreba ovakve direktne represije se u mnogim državama povukla (iako u jednom nizu država ona i dalje igra značajnu ulogu). Danas u mnogim vodećim kapitalističkim državama postoji manje ili više stroga pravna regulacija oblika u kojima se sukobi buržoazije i proletarijata mogu odvijati: klasna borba se smije odvijati, no ona ne smije biti opasna za sistem (tako je npr. u Njemačkoj zagarantirano pravo na sindikalno udruživanje i štrajk, poduzetnicima je zagarantirana autonomija tarifa i imaju pravo na obustavu rada; dok je s druge strane zabranjen politički štrajk). Ukratko, određeni su oblici borbe uglavnom oslobođeni od državne represije, dok su drugi još više proganjani.

U pogledu klasa i klasne borbe, povijest marksizma je često dolazila do dviju zabluda. Prva je da se u nekom klasnom polju neminovno prije ili kasnije mora razviti klasna svijest, dok je druga da ova klasna svijest mora sadržavati manje ili više “revolucionarni” sadržaj. Zato nije čudno da se nerijetko neka aktivna klasna borba najavljivala kao uvertira za konačnu revolucionarnu borbu. Tvrdilo se da se proletarijat u tijeku razvoja kapitalizma nužno mora razviti u klasno-svjesnu i revolucionarnu klasu. Povijest je uistinu pokazala slučajeve u kojima su dijelovi proletarijata revolucionarno agitirali, no ovi slučajevi nisu bili proizvod opće tendencije razvoja proletarijata u revolucionarnu klasu, nego mnogo više proizvodi konkretnih povijesnih okolnosti (npr. u Njemačkoj 1918. godine, nakon poraza u ratu i gubitka legitimiteta dotada odlučujućih aristokratsko-vojnih krugova). Prema tome, to što su dijelovi proletarijata imali određenu revolucionarnu orijentaciju, ostaje samo kao prolazni fenomen.

Mnoge marksističke “klasne analize” koje se kreću oko pitanja “Tko pripada proletarijatu?” kreću od predodžbe o nužnom razvoju proletarijata u revolucionarnu klasu. Postoji vjera da s analitičkim određenjem proletarijata nužno dolazi i “revolucionarni subjekt”. Ako realnim proleterima nije jasna njihova uloga, onda ju im je potrebno razjasniti – uglavnom preko “partije radničke klase”; što je titula za koju su inače mnogi kandidati vodili ogorčene borbe.

Također se i kod Marxa mogu pronaći obje zablude i tome nadgrađujuća koncepcija povijesti, ponajprije u Komunističkom manifestu – dakle, tekstu koji je u tradicionalnom marksizmu i mnogim radničkim partijama uvijek igrao važnu ulogu.

U Kapitalu je Marx znatno oprezniji, iako se i ovdje mogu pronaći talozi ranijeg povijesnog determinizma. Na kraju prvog sveska, Marx ukratko skicira na svega tri stranice “historijsku tendenciju kapitalističke akumulacije” (tako glasi naslov ovoga poglavlja). On prvo sažima nastanak kapitalističkog načina proizvodnje kao eksproprijaciju pojedinačnih malih proizvođača (manji seljaci i obrtnici). Tijekom tzv. “prvobitne akumulacije” oni gube vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i na taj su način prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kapitalistima. Na kapitalističkoj podlozi započinje fundamentalni preobražaj načina proizvodnje: mala poduzeća postaju velika poduzeća, kapital se koncentrira i centralizira, sistematski se uvode tehnika i znanost, sredstva za proizvodnju se ekonomiziraju i nacionalne se ekonomije integriraju u svjetsko tržište. Marx nastavlja:
Sa stalnim opadanjem broja magnata kapitala, koji uzurpiraju (prisvajaju, op. a.) i monopoliziraju sve prednosti tog procesa preobrazbe, raste masa siromaštva, pritiska, degeneriranja, sužanjstva, eksploatacije, no također raste gnjev stalno rastuće i kroz mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje ujedinjene, organizirane i samouke radničke klase. Monopol kapitala postat će okov načina proizvodnje, koji je s ovim i pod ovim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljenje rada dolazi do točke u kojem će oni postati neizdrživi u svojoj kapitalističkoj ljusci. Ona će pasti, a posljednji časovi kapitalističkog privatnog vlasništva otkucavaju. Eksproprijatori će doživjeti eksproprijaciju. (MEW 23, str. 790f)
U ovoj se skici razvoj proletarijata u revolucionarnu klasu i krah vladavine kapitala pojavljuju kao neizbježan proces. Marx na ovome mjestu, u jednoj fusnoti, citira također Komunistički manifest, gdje o buržoaziji stoji:
Njihov konačni pad i trijumf proletarijata ionako je neotklonjiv. (MEW 23, str. 791, fn. 252)
Takve poruke imale su dobru recepciju u ranom radničkom pokretu. Razlog za to pružalo je svakodnevno iskustvo u isključujućem i ponižavajućem građanskom društvu čiji se neizbježni kraj najavljuje u ovim porukama. U socijaldemokratskoj štampi prije Prvoga svjetskog rata, te kasnije u komunističkoj, ovo se poglavlje od tri stranice iz prvog toma Kapitala tiskalo i naširoko citiralo, tako da je ono umnogome doprinijelo predstavi o čemu se u Marxovoj analizi radi.

Međutim, ove prognoze nisu potkrijepljene u Marxovim vlastitim istraživanjima. U kojoj je mjeri monopol kapitala “postao okovom načina proizvodnje koji je s njim i pod njim procvjetao” ostaje nejasno. Činjenica da su plodovi i društveni troškovi kapitalističkog razvoja tako ekstremno nejednako raspoređeni, nije prepreka kapitalističkom razvoju, već – kao što je Marxova analiza jasno pokazala – njegov najvlastitiji oblik kretanja. A to da se proletarijat s provedbom kapitalističkog načina proizvodnje brojčano povećava i da se kroz krupnu industriju na neki način “ujedinjuje” i “školuje” (u onoj mjeri u kojoj se proletarijat uopće radno i politički morao ujediniti, kako bi kao proletarijat uopće mogao postojati), doista je točno, ali iz Marxove analize nikako ne proizlazi da to vodi ka neizbježnom formiranju jedne revolucionarne klase. Upravo suprotno, Kapital zapravo pruža elemente za razumijevanje zašto su revolucionarni razvoji tako rijetki, zašto “gnjev” o kojemu je u citatu riječ ne vodi odmah u borbu protiv kapitalizma. Analizom fetišizma, iracionalnosti nadničkog oblika i trinitarne formule Marx je pokazao kako kapitalistički način proizvodnje stvara sliku samoga sebe u kojoj su društveni odnosi postvareni, gdje se čini kako kapitalistički proizvodni odnosi proizlaze iz uvjeta svake proizvodnje, tako da se o promjenama jedino može raditi unutar kapitalističkih odnosa. Jedan revolucionarni razvoj može nastati kao posljedica, on nije isključen, ali predstavlja sve osim jednog neizbježnog ishoda.

Marx je u spomenutom poglavlju povukao zaključke koji se svode na povijesni determinizam, koji u njegovom kategorijalnom prikazu nemaju uporišta. U tom je pogledu to poglavlje više izraz njegovog nadanja nego njegove analize, revolucionarni zanos prevladao je nad hladnim znanstvenikom. Međutim, sam prikaz kapitalističkog načina proizvodnje ni na jednom mjestu ne ovisi o ovim upitnim izvodima. Za razumijevanje kapitalističkog načina proizvodnje Kapital i dalje pruža najbolji doprinos. Hoće li i kako će ovaj način proizvodnje doći do svoga kraja, unaprijed se ne može odrediti. Tu nema sigurnosti, već samo borba s otvorenim ishodom.

S njemačkog preveli Zoran Veselinović i Toni Bandov
Prevedeni tekst treći je dio 10. poglavlja Heinrichove knjige Kritik der politischen Ökonomie – Eine Einführung

Literatura

Fantômas. Magazin für linke Debatte und Praxis br. 4 (2003): Soziale Klassen, soziale Kämpfe.
Heinrich, Michael (2004), “Über ‘Praxeoloqie’,’Ableitungen aus dem Begriff’ und die Lektüre von Texten. Zu Wolfgang Fritz Haugs Antwort auf meinen Beitrag in Argument 251”, in: Das Argument 254.
Heinrich, Michael (2004a), “Welche Klassen, welche Kämpfe?”, in: Grundrisse 11.
Kößler, Reinhart; Wienold, Hanns (2001), Gesellschaft bei Marx. Münster.
Marx, Karl/Engels, Friedrich (1845), “Manifest der kommunistischen Partei”, in: MEW4.
Marx, Karl (1867-94), “Das Kapital. Kritik der politischen Ökonomie”, MEW 23-25.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve