Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera

Provođenje kriznih politika tijekom posljednjih nekoliko godina savršen je primjer kako se s jedne strane profiti privatiziraju dok se, s druge strane, gubici socijaliziraju. Duboka kriza kapitalizma za sobom je ostavila krizu državnog duga. Politička klasa odgovorila je fiskalnom konsolidacijom. Država jamči potraživanja financijskog kapitala i za njega ubire dobit. Nevidljivoj ruci tržišta pridružila se vidljiva pesnica države. Središnja bojišnica u idućih će nekoliko godina biti borba oko državnih financija.

Nema sumnje kako je to pogodovalo euforiji kojom je čak i buržujski tisak dočekao objavljivanje knjige Debt: The First 5,000 Years Davida Graebera. U Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung-u, Frank Schirrmacher piše kako Graeber “otvara čitatelju oči pred onim što se trenutno događa”, kao i da je “Graeberov tekst pravo otkriće, budući da sâm poredak više nismo prisiljeni tretirati u okviru sistema površne ekonomske racionalnosti”. Der Spiegel nudi svoje mišljenje: “Njegova knjiga o prirodi i ekonomskim te moralnim temeljima duga već se smatra standardnim anti-kapitalističkim djelom novih društvenih pokreta proizišlih tijekom svjetske ekonomske krize”. Pod time se misli na Occupy prosvjede. Čak je i glavni ekonomist Deutsche Bank grupacije, u mjesečnom časopisu za ekonomsku politiku Wirtschaftsdienst (4/2012), pozitivno recenzirao Graeberovu knjigu s obzirom na pitanje budućnosti centralnog bankarstva. Od svibnja 2012., knjiga je dostupna i u njemačkome izdanju.

Antropolog i anarhist, David Graeber je profesor na Goldsmiths Collegeu Sveučilišta u Londonu. Do 2007. godine predavao je etnologiju na prestižnom sveučilištu Yale. Njegov ugovor nije obnovljen iz političkih razloga – Graeber je politički aktivist. Od prosvjedâ protiv Svjetskog ekonomskog foruma u New Yorku 2002. godine postao je značajna figura. Njegova uloga u pokretu Occupy to potvrđuje: ne samo da je sudjelovao, već je i objavljivao knjige o pokretu.

Kao polazišnu točku Graeber postavlja pitanje: zašto se u kapitalizmu ljudsko shvaćanje moralnosti i pravde svodi na ekonomsku kvantitetu i jezik poslovne transakcije – dug? Upečatljivo je da na različitim jezicima riječ “dug” ima dvostruko, moralno-ekonomsko značenje. Kako su se moralne obveze i obećanja između ljudi pretvorila u ekonomski dug, i kakve to posljedice ima po društvo?

Za Graebera, dugovi predstavljaju obećanje – takoreći, moralnu obvezu – koja je postojala i prije kapitalizma, i neovisno o novcu. Novac pretvara uzajamno obećanje između ljudi u nešto bezlično i prenosivo – dug. Na taj su način ljudska suradnja, zajedništvo i mogućnost novih formi pregovaranja o danim obećanjima narušeni, a postojeći odnosi moći i dominacije zapečaćeni.

Novac na taj način omogućava da se “moralnost pretvori u pitanje bezlične aritmetike”, pomoću koje se obećanja mogu međusobno uspoređivati. Poravnanje računa otpisom duga, novim pregovaranjem ili putem odnosa nekomercijalne razmjene (darivanjem ili donacijama), kakvo je još prevladavalo u predkapitalističkim društvima, na taj način postaje nemoguće.

Graeber se tako koncentrira na klasično pitanje političke ekonomije, kojim i započinje knjigu: što je novac? U prvom dijelu, Graeber ispravno kritizira ekonomski teorijski mainstream. Udžbenici iz ekonomije uvijek započinju trampom, razmjenom proizvoda bez posredovanja novca. Ekonomisti kao polaznu točku obično uzimaju nehistorijske modele u kojima ljudi slijede svoje “prirodne sklonosti”, među kojima je i njihov poriv za trampom i razmjenom.

Graeber se svemu ovome suprotstavlja povijesnim argumentom. Započinje pretpostavkom kako dug, a samim time i odnos između zajmodavca i dužnika, povijesno prethodi novcu. “Monetarnu povijest obično se prikazuje upravo suprotnim redoslijedom”, tj. nizom koji započinje razmjenom, nastavlja izumom novca i završava u razvijenom kreditnom sustavu. Graeber dodatno brusi svoj argument: novac nije tek stvar, već sredstvo da se stvari učine sumjerljivima. No, što se to ovdje zapravo mjeri i uspoređuje? Graeberov pojednostavljeni odgovor glasi: dug. Njemu su novac i zajam (to jest, obećanje o podmirenju duga) de facto ista stvar.

Graeber kroz različite povijesne faze rekonstruira genezu novca iz obećanjâ. Od vremena ranih urbanih civilizacija (Egipat, Mezopotamija, Kina) negdje oko 3000. do 800. godina p. n. e., preko Srednjeg vijeka (600.-1450. n.e.), sve do “doba velikih kapitalističkih carstava” od 1450. (do 1971.).

Graeber smatra kako je država odgovorna za nastanak novca, koji uvodi u svrhu plaćanja vojnika. Istovremeno, država na taj način uspostavlja i “valutu” kojom će prikupljati poreze te popularizira upotrebu novca. Usporedno s vojarnama i masovnom ratnom proizvodnjom nastaju i tržišta, što dovodi i do jačanja uloge koju na tim tržištima zadobiva novac. Državna sila, novac/dug i dominacija tržištâ po Graeberu su usko isprepleteni.

Graeberov prikaz ukazuje na poprilično nejasno razumijevanje kapitalizma i, u skladu s anarhističkom tradicijom, pridaje dominantnu ulogu državi. Istovremeno, ta je uloga podređena ekonomiji ugovornih obveza. Isto vrijedi i za ostala obilježja kapitalizma. Monetarni fenomeni postojali su puno prije tvornica i najamnog rada. Međutim, bilo bi uzaludno u Graeberovu djelu tražiti preciznije poimanje onoga što kapitalizam uistinu jest. Jedna od karakteristika koju navodi je beskonačan rast i proizvodnja “beskonačne ekspanzije opsega materijalnih dobara”. Državna promocija “interesne ekonomije” također je centralna; povijest kapitalizma je povijest “postepene transformacije moralnih mreža prodorom bezlične – i često osvetoljubive – moći države”.
S obzirom na ovakvu podlogu, ne čudi da Graeber zaključuje kako će tržišta i novac postojati i nakon kapitalizma.

Nije teško uočiti da se Graeber u razumijevanju kapitalizma razilazi s Marxovim poimanjem istog. Međutim, ma tko da se bori protiv kapitalističkih odnosa, ipak bi trebao/la imati nekakav pojam o tome protiv čega se bori. U budućnosti, ovime se mora pozabaviti unutar radikalne ljevice. Upravo kod ove točke valja pristupiti kritici Graeberove knjige.

U načelu, Graeber polazi od društveno-ekonomskog odnosa koji generira kamatu – odnosa između vjerovnika i dužnika; no klasni odnosi, odnos između najamnog rada i kapitala te oblik proizvodnje, nisu u središtu njegove pažnje. Stoga, brojni odnosi, karakteristični za kapitalizam, u Graeberovu prikazu postaju nejasni.

Različiti akteri uključeni su u kreditne odnose. Dužnici mogu biti države, najamni radnici ili poduzeća – iz različitih razloga. Država, budući da ne ubire dovoljno poreza ili zbog toga što provodi nacionalizaciju bankovnih gubitaka; najamni radnici, jer ne zarađuju dovoljno; poduzeća, kako bi stvorila što je moguće više profita. Iz perspektive duga, međutim, svi se oni čine jednakima; povod za ulaženje u dužnički odnos doima se nebitnim.

Ovakvo zamagljivanje društvenih odnosa očituje se i u upotrebi kategorijâ novca, duga i kapitala, koje su u Graeberovu poimanju međusobno nerazlučive. Prema Marxu, s druge strane, radi se o oblicima koji posreduju posve specifične odnose. Novac ispunjava obećanje o plaćanju, on je stoga i sâm “opći ekvivalent”. Novac prihvaćaju i koriste svi, neovisno radi li se o najamnim radnicima ili kapitalistima. Novac posreduje u robnoj razmjeni. Radna snaga također biva namirena u formi novca.

Kada bi novac, kao što Graeber smatra, bio istovjetan dugu, morali bismo postaviti sljedeće pitanje: na koji bi se “stvaran” čin monetarne naknade on mogao odnositi? Kapital je valorizirana vrijednost. Kada se novac koristi kao kapital, to uvijek pretpostavlja klasni odnos. Novac se upotrebljava s ciljem stvaranja profita. Istodobno, ovakav odnos pretpostavlja postojanje ljudi koji, oslobođeni sredstava za proizvodnju, kao i personalnih odnosa zavisnosti, nemaju ništa za prodati osim vlastite radne snage. Kada kapital preuzima formu imovinskog potraživanja poput dionice, obveznice, ili druge vrste vrijednosnog papira, Marx ga naziva “fiktivnim kapitalom”. Prema Graeberu, radi se opet tek o dugu. Kako ne pridaje pažnju ovakvim razlikovanjima, njemu su “sve mačke sive”.

Ista stvar vrijedi i za njegova povijesna opažanja. Graeber ne prepoznaje što novac i dug znače u predkapitalističkim društvima, po čemu se međusobno razlikuju. Barata transhistorijskim fenomenima, bez postavljanja pitanjâ o njihovoj društveno-historijskoj formi. Pritom se radi o značajci koju dijeli s ekonomskim mainstreamom, kojeg inače kritizira. Graeber piše kako su sustavi kreditiranja i računovodstva stari koliko i sâma civilizacija. Priznaje kako nailazi na poteškoće pri razlikovanju između darivanja i duga; no, u takav se problem zapada isključivo kada se o ovim oblicima društvenih odnosa raspravlja neovisno o njihovim odgovarajućim dominantnim oblicima proizvodnje, kada se ne pojašnjava po čemu je točno kapitalizam karakterističan, što ga čini kapitalističkim te stoga i po čemu se razlikuje od drugih društvenih formacija.

Povijesno gledajući, društvena obveza nije istovjetna dugu, a čak ni dug nije isto što i dug. Ovu opservaciju se može pronaći u Marxovu djelu: “Posuđivanja i davanja zajmova bilo je i u prijašnjim situacijama, a lihvarenje je, dapače, i najstariji od pretpotopnih oblika kapitala. No posuđivanje i davanje zajmova ne predstavlja dug, isto kao što obavljanje rada ne predstavlja industrijski rad ili slobodni najamni rad” (Grundrisse, http://www.marxists.org/archive/marx/works/1857/grundrisse/ch10.htm). Što Marx pod time podrazumijeva? U predkapitalističkim odnosima, gdje se proizvodnja obavlja u svrhu zadovoljenja potreba, dug je sredstvo osiromašenja. Za razliku od toga, u kapitalizmu, dug je sredstvo povećanja novca – maksimizacije profita. Slično tome, industrijski rad (ili tvornice, u slučaju Graeberove knjige) ne može se tek tako poistovjetiti s kapitalističkom profitnom logikom.

Iako se često tvrdi da je povijesni pristup u stanju pokazati kako je nešto postojalo i prije kapitalizma te kako možemo učiti iz povijesti, razlike između kapitalističkih i predkapitalističkih društava često bivaju izbrisane (i to ne samo u Graeberovoj knjizi) ako u startu ne pojasnimo po čemu je kapitalizam specifičan, i to upotrijebimo kao polaznu točku poniranja u povijest – umjesto obrnuto[1].

Prema Graeberu, svaka revolucija započinje dugom kojeg društvo više ne može plaćati. “Otpišite dugove i ponovno razdijelite zemlju.” Ova rečenica, koju je izrekao povjesničar antike Moses Finley, jedini je revolucionarni program, koji se stoljećima iznova pojavljuje. A većini revolucija je prethodio (pretjerani) dug. Međutim, prije nego što možemo početi razmišljati o revoluciji, prvo bismo se morali složiti oko toga što točno treba revolucionirati. Otpis duga je, doduše, ispravan zahtjev, ali samo uz ukidanje i društvenih odnosa koji neprekidno dovode do zaduženosti. Čini se kako je teško doći do sporazuma s Graeberom oko točnog sadržaja tih društvenih odnosa.

S engleske verzije teksta objavljene 12. lipnja 2012. preveo: Martin Beroš

Izvorno objavljeno u časopisu analyse&kritik, 18. svibnja 2012. / Oprema teksta redakcijska.

Prijevod teksta je objavljen u Zarezu xiv/344, od 25. listopada 2012.