Snimke izlaganjâ: Vuk Vuković i Jovica Lončar, 19.10.2013.

Pogledajte snimke izlaganjâ Vuka Vukovića i Jovice Lončara s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Vuković je u izlaganju Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko” govorio o potrebi realnog sagledavanja mogućnosti djelovanja malih organizacija kao polazne točke za bijeg iz političke marginalnosti, dok je Lončar u izlaganju Sindikalno organiziranje: čemu služi? naglasio potrebu postepene i obuhvatne izgradnje infrastrukture i paralelnih institucija radničkog pokreta.

Nedostatak politički relevantne i masovnije prepoznate radikalno lijeve alternative u Europi davno je utvrđeno faktičko stanje (unatoč raznim važnim “malim pokretima” diljem lijevog spektra), s izuzetkom nekoliko primjera političkog proboja koji su međutim samo naglasili temeljno stanje, ali i naznačili načine kako bi ga moglo biti moguće nadići. Među mnogim uzrocima te nepovoljne situacije, od kojih su neki zasigurno objektivne prirode, na subjektivnom polu možemo istaknuti problem da se male lijeve organizacije često zamišljaju kao važniji politički faktori nego što doista jesu. Polazeći od vlastitog direktnog iskustva i analiza predložit ću operativnu organizacijsku dihotomiju: male organizacije bi trebale “misliti malo”, tj. misliti i djelovati u skladu sa svojim realnim mogućnostima, umjesto da se iscrpljuju “misleći na veliko” smatrajući se političkom snagom s kapacitetima da bitno mijenja politički krajolik, kada to evidentno nisu. Iako to može zvučati trivijalno, ova dihotomija predstavlja suštinu problema jer predstavlja polaznu točku za pronalaženje odgovora na vrlo poznati niz pitanja, poput fokusa političkog rada, pitanja taktike i strategije za stjecanje šire publike, mogućnosti bijega iz političke marginalnosti, mogućih pristupa sindikatima i radničkim organizacijama, stjecanja većeg članstva itd.

Pored ovog glavnog toka argumentacije izlaganje će uključiti i razmatranja drugih ozbiljnih problema s kojima se male lijeve organizacije susreću, polazeći od pitanja mogućeg snaženja lijeve prisutnosti i njezina značaja u javnosti.

Što se dogodilo solidarnosti? Zašto ne funkcionira? Zašto imamo toliko izoliranih štrajkova?

Ako se želi propisno reagirati ne treba zaboraviti na pripremu unaprijed. Što znači pripremiti se unaprijed? Znači da je prekasno početi s organiziranjem kad je stvar krenula. Ozbiljna akcija može biti posljedica samo ozbiljnog organizacijskog napora i iziskuje vrijeme. Nužno je postojanje ozbiljne infrastrukture da bi solidarnost, organiziranje i akcija polučili efekt. Ako želimo raspravljati o organiziranju političkih partija stvari su gotove jednake, tj. politička partija koja cilja na bilo koju vrstu supstancijalne promjene mora razviti paralelne institucije koje će zadovoljavati osnovne potrebe (hrana, zdravlje, obrazovanje, stanovanje, itd) koje su komodificirane posljednjih 30 godina. Ove institucije mogu biti izgrađene jedino na osnovi snažnog radničkog pokreta. A snaga radničkog pokreta znači postepenu i obuhvatnu izgradnju navedenih kapaciteta. Pokušat ću naglasiti nekoliko nužnih preduvjeta za uspješne radničke akcije referirajući se na manje ili više poznate primjere izgradnje solidarnosti u Hrvatskoj.