Dragocjeno iskustvo rada za 1600 kn

Stanovništvo većine postsocijalističkih zemalja jugoistočne Europe suočeno je s nizom negativnih trendova poput porasta društvenih nejednakosti i siromaštva, povećanja kompeticije na tržištu rada, rasta nezaposlenosti i nesigurnog rada te pada kvalitete i dostupnosti javnih servisa poput obrazovanja i zdravstvene zaštite. Mlade posebno pogađa i porast nejednakosti obrazovnih šansi[1] što, uz sve navedeno, rezultira odgađanjem pronalaska sigurnog i stalnog zaposlenja za kasniju dob te usporenim ekonomskim osamostaljivanjem.

Nakon izbijanja nedavne ekonomske krize stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj s ionako visokih 25% je 2010. godine naglo porasla na 32,7%, da bi 2013. dosegnula čak 51,6% (graf 1) čime je Hrvatska zauzela visoko treće mjesto na ljestvici zemalja Europske unije s najvećom stopom nezaposlenosti mladih, nakon Grčke i Španjolske.

Kategorija mladih na koju se izneseni podaci odnose obuhvaća kategoriju ljudi između 15 i 24 godine starosti, no ukoliko mlade definiramo kao osobe koje prvi put izlaze na tržište rada, gornja granica ove kategorije puno je rastezljivija – od nezaposlenih osoba bez staža najveći dio (57%) čine osobe od 15 do 24 godine starosti, ali nezanemariv dio (17%) čine osobe do 29 godina starosti.[2] Kasniji ulazak mladih na tržište rada i produženo trajanje studiranja teško je promatrati neovisno o manjku šansi za pronalazak posla što je zasigurno faktor koji utječe na produžen ostanak u sustavu visokog obrazovanja.[3]

Nezaposlenost mladih često se izdvaja kao poseban problem kojeg se pokušava riješiti različitim mjerama poticanja njihovog zapošljavanja. Otkako je nedavna ekonomska kriza dovela do alarmantnih stopa nezaposlenosti takvim se mjerama posvećuje više pozornosti, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama Europske unije. Primjerice u Italiji je krajem 2013. godine uveden niz mjera poput poreznih olakšica za poslodavce koji zapošljavaju mlade između 18 i 29 godina koji su nezaposleni više od 6 mjeseci, a u Velikoj Britaniji 2011. godine vlada uvodi program pod nazivom Youth Contract koji mladima od 18 do 24 godine nudi radno iskustvo putem stažiranja, a poslodavcima se pritom nude subvencije za svaku mladu osobu koju zaposle po isteku mjere.

Međutim nije realno očekivati da će uvođenje takvih modela biti moguće u različitim zemljama EU, kao ni da će oni polučiti slične rezultate. U kontekstu postsocijalističkih zemalja jugoistočne Europe nezaposlenost je uz određene oscilacije kontinuirano visoka u posljednjih dvadesetak godina (s izuzetkom Slovenije, donedavno) što je posljedica deindustrijalizacije, gubitka radnih mjesta te zauzimanja periferne pozicije naspram razvijenih zemalja europskog centra uslijed primjene neoliberalne ekonomske politike. Stoga će stvarno rješavanje problema nezaposlenosti zemalja ove regije zahtijevati daleko opsežnije strukturne promjene od uvođenja mjera poput navedenih.

Program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa je mjera čiji je cilj nezaposlenim mladim osobama ponuditi radno iskustvo u zanimanju za koje su završile školovanje. Skupine koje je obuhvaćala ova mjera 2011. godine, kada je u Hrvatskoj uvedena, bile su osobe koje trebaju polagati majstorski ili stručni ispit, da bi se se 2012. usvajanjem Zakona o poticanju zapošljavanja primjena mjere proširila na sve nezaposlene do 29 godina starosti koji imaju do godinu dana radnog staža. Iste godine produženo je i moguće trajanje stručnog osposobljavanja te je ukinuta dobna granica za korištenje mjere. Mjesečni iznos novčane pomoći za vrijeme trajanja stručnog osposobljavanja iznosi 1600 kuna što polaznicima osposobljavanja uplaćuje država zajedno s uplatom obaveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a u 2013. godini je uvedena i novčana naknada za trošak prijevoza.

U sklopu kvalitativnog dijela istraživanja koje provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) obavljena su dva grupna razgovora s desetero mladih ljudi koji su bili ili još uvijek jesu korisnici ove mjere. Prikupljene informacije i komentare o njihovom iskustvu stažiranja ćemo u ovom tekstu koristiti za ilustraciju nekih tema koje će biti ispitane u drugoj fazi istraživanja anketnim upitnikom na reprezentativnom uzorku korisnika i korisnica ove mjere.

O situaciji na tržištu rada s kojom se susreću mladi u Hrvatskoj govori činjenica da, prema istraživanju Mladi u vrijeme krize, više od polovice mladih prihvaća poslove izvan svoje struke te poslove koje bi u ekonomski povoljnijem okruženju nevoljko prihvaćali, a trend zapošljavanja mladih na određeno vrijeme posljednjih godina je u velikom porastu.[4]

Slično kao što se fleksibilni oblici zapošljavanja pokušavaju legitimirati njihovom navodnom kompatibilnošću s obiteljskim (najčešće majčinskim) obavezama[5], oni se mladima nastoje predstaviti kao neminovno obilježje “novog vremena” u kojem se mladi više ne trebaju nadati sigurnom i stalnom zaposlenju. Riječima ministra Mrsića, “Moramo mijenjati svijest da kada završim jednu školu ili jedan fakultet to ne znači da ću u tom zanimanju raditi cijeli život, kada se zaposlim u jednoj tvrtci ne znači da ću u toj tvrtci raditi cijeli život, a kada se zaposlim u jednoj zemlji ne znači da ću u toj zemlji raditi cijeli život”.

Ovako opisana budućnost mladih na tržištu rada predstavlja se kao novi i poželjan model koji uključuje kreativnost, promjene i prilagodljivost koja se potom nagrađuje dinamičnim i ispunjenim radnim vijekom. No s druge strane, kada su mladi upitani o vlastitim profesionalnim aspiracijama (prema istraživanju Mreže mladih Hrvatske o mladima na tržištu rada Neudoban položaj[6]), velika većina izjavljuje kako se prvenstveno nada sigurnom radnom mjestu i zadovoljavajućem dohotku – od sedamnaest ponuđenih profesionalnih aspiracija, prva tri mjesta zauzimaju “naći stalan i siguran posao” (80%), “zaposliti se” (79%) i “osigurati egzistenciju” (75%). Kao najvažnije razloge za prihvaćanje posla mladi navode plaću i sigurnost radnog mjesta, dok se stavke poput zadovoljstva samim poslom ili ugodnog radnog okruženja nalaze daleko niže na listi prioriteta.

Budućnost mladih na tržištu rada predstavlja se kao novi i poželjan model koji uključuje kreativnost, promjene i prilagodljivost. No s druge strane, kada su mladi upitani o vlastitim profesionalnim aspiracijama, velika većina izjavljuje kako se prvenstveno nada sigurnom radnom mjestu i zadovoljavajućem dohotku

Proširenjem mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa i na one kojima državni odnosno majstorski ispit nije uvjet za rad u struci, ono je predviđeno i za osobe koje su već zadovoljile uvjete za izlazak na tržište rada završetkom formalnog obrazovanja. Na taj se način odgovornost za rješavanje problema nezaposlenosti prebacuje na razinu pojedinca ili riječima ministra Mrsića, ovom mjerom nastoji se pomoći mladima “(…) da na tržištu rada postanu konkurentniji stjecanjem dragocjenog radnog iskustva”. Jedan je sugovornik, dotičući se upravo kvalifikacija radne snage u potrazi za zaposlenjem istaknuo da smatra da su mladi ljudi po izlasku iz visokog obrazovanja dovoljno kvalificirani nakon završetka fakulteta te da glavni problem ne leži u nedostatku stručnosti, već u nedostatku radnih mjesta: “Vidim koliko mladih radi za 1600 i koliko su pametniji, kompetentniji od nekih ljudi koji su u sustavu, a znam koliko su plaćeni, odvratno mi je kad vidim da mladi ljudi kopne.”

Novčana naknada ili pomoć koju država uplaćuje korisnicima stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog osnosa iznosi 1600 kuna što je bitno manje od neto iznosa minimalne plaće u Hrvatskoj. Ova se vrsta pomoći pri stručnom osposobljavanju ne smatra plaćom nego upravo pomoći od države, a stvarnu bi korist korisnici imali tek pri pronalasku posla u struci za koji su se putem mjere stručno osposobljavali. Među našim sugovornicima postojala je bojazan da bi se praksa smanjivanja cijene rada mogla nastaviti i jednom kada zasnuju radni odnos, štoviše da bi pristanak na volontiranje uz novčanu pomoć od nedostatnih 1600 kuna mogla nagnati poslodavce da ih drukčije tretiraju ubuduće. Jedan od naših sugovornika se boji da će poslodavci gledati na “mrsićevce” kao: “(…) bijednike koji su radili za 1600 jer nisu mogli naći normalno plaćen posao, manje će cijeniti takve radnike – evo radio je za 1600, sve je bolje od toga, zašto bi mu ja sad dao 5000 kad mogu manje.”

Zanimljivo je da u analizama tržišta rada zabilježena tendencija slična opisanoj – istraživanje provedeno od strane National Association of Colleges and Employers (NACE) u SAD-u koje govori o šansama na tržištu rada korisnika pripravničkog staža može poslužiti kao ilustracija. Pokazalo se da gotovo i nema razlike u dobivenim poslovnim ponudama između onih koji su odradili godinu dana neplaćenog pripravništva i onih koji nikad nisu stažirali.[7] Na tragu bojazni našeg sugovornika, rezultati istog istraživanja pokazuju kako se neplaćenim pripravnicima u prosjeku nudila manja plaća pri idućem zaposlenju nego onima koji nisu imali nikakav pripravnički staž.[8]

Osim toga problemi koje sugovornici ističu kada je u pitanju novčana pomoć koja je određena u sklopu ove mjere dotiču se i normalizacije potplaćenog rada koji u uvjetima visoke stope nezaposlenosti može postati praksa koju bi poslodavci primjenjivali na nove pristiglice na tržištu rada: “Ova mjera se normalizira, 1600 je postalo normalno, ovo nije zadnja rupa na svirali, nego je to normalni korak koji se sad podrazumijeva. Prvo radiš za 1600 godinu dana pa ćemo vidjet“, izjavila je jedna od korisnica mjere. Ovu promjenu vrednovanja vlastitog rada sažeo je drugi sugovornik ustvrdivši: “Da mi je netko prije par godina rekao da ću raditi za 1600 kuna bio bih prestravljen”, dok njegov kolega još slikovitije opisuje ovaj proces: “Svi su se skanjivali. Skandalozno! Kakvih 1600? A onda je prošao taj period skanjivanja, ljudi se navikli, stvarno ne mogu naći posao, pa ajde daj tih 1600, ali onda i kad pristaneš ne možeš naći, onda vuci veze. Veze za 1600???”

Slično kao što se fleksibilni oblici zapošljavanja pokušavaju legitimirati njihovom navodnom kompatibilnošću s obiteljskim (najčešće majčinskim) obavezama, oni se mladima nastoje predstaviti kao neminovno obilježje “novog vremena” u kojem se mladi više ne trebaju nadati sigurnom i stalnom zaposlenju

Kontinuirano povećanje broja korisnika ove mjere govori o normalizaciji ovakvog načina neplaćanja rada što ide u prilog predviđanjima naših sugovornika. Kroz 2013. godinu ova mjera doživjela je izrazitu ekspanziju usporedimo li je s prethodnim godinama. Stoga će njen učinak biti nešto jasniji kroz 2014. godinu kada se očekuju masovni izlasci iz mjere. Da bi se utvrdila učinkovitost mjere potrebno je usporediti postotak onih koji su po završetku programa stručnog osposobljavanja pronašli posao u struci s kontrolnom skupinom sačinjenom od onih koji nisu bili korisnici mjere. Međutim, potrebno je pratiti i stopu zaposlenosti među potencijalnim korisnicima jer osobe u programu stručnog osposobljavanja nisu u tom periodu zavedene kao nezaposlene, no kako nije riječ o zasnivanju radnog odnosa ne mogu biti smatrani niti zaposlenima. Takvi podaci svakako će pružiti nešto bolji uvid u cijelu sliku, no pregledavanjem aktualne ponude poslova na Burzi rada (HZZ) već je sada lako primijetiti da stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa brojčano daleko nadmašuje ponude za “normalni” posao. Kako je primijetila naša sugovornica: ”Dok sam tražila posao, za sve poslove se tražilo minimalno godinu dana iskustva, 5% oglasa je bilo za normalno zaposlenje, a 95% je bilo za Mrsićeve mjere.” Jedan od naših sugovornika svoje iskustvo opisao je ovako: “Javljao sam se na natječaje za stručno osposobljavanje, bilo je više od 300 ljudi na jedno radno mjesto”. Druga sugovornica također uočava sličan trend: “Ako se ne nude poslovi, onda nemam drugog izbora – ja nisam imala drugog izbora nego slati sto molbi za poslove od 1600kn.”

Iz ovoga je jasno koliko prepreka u pronalasku zaposlenja čeka korisnike mjere, ali i sve ostale. No ostajemo li u okvirima evaluacije same mjere, pravo je pitanje može li ona imati upravo suprotan učinak i zamjenjuje li program ove mjere možda i dio mogućih radnih mjesta: “Mnogi od njih bi mogli zaposliti nekoga, ali sada uzmu nekoga na 1600 na godinu dana da isprobaju čovjeka”, mišljenje je jedne sugovornice. Ovim se programom ne subvencionira poslodavce da zaposle korisnike ove mjere nego se subvencionira stvaranje iskustva, za koje se prilično nejasnim kriterijima pretpostavlja da je ključ u rješavanju nezaposlenosti. No ponovni dolazak na Burzu rada, smatra korisnica mjere, vraća je u jednako neugodan položaj pa tvrdi: “(…) radije bih bila godinu dana na Burzi, pa nakon toga pronašla pravi posao, nego radila za 1600 i znala da se nakon toga opet vraćam na Burzu”. Neka iskustva mogu se opisati i kao pozitivna s obzirom na trenutno stanje tržišta rada u Hrvatskoj: ”Meni je bilo super tih godinu dana. Ja ne znam šta ću sad. Bar imaš tih 1600. Bar nešto. Dovede te do toga da si sretan što imaš tih 1600. To je ironija svega”.

Među nezaposlenim osobama od 15 do 29 godina starosti dominira kategorija onih sa završenom srednjom školom (u ožujku 2014. od ukupno 123467 nezaposlenih, 88880 odnosno 72% ih je sa završenom srednjom školom – vidi graf 2 – što gotovo uopće ne odstupa od situacije u trenutku uvođenja mjere u 2011. godini), dok su mjeru stručnog osposobljavanja koristili većinom oni s višom razinom obrazovanja. Ovakvi omjeri dovode u pitanje socijalnu osjetljivost mjere čija je proklamirana namjera bila poticanje “konkurentnosti” mladih na tržištu rada, što je svakako aspekt koji bi trebalo detaljnije istražiti. 

Drugi aspekt spomenute socijalne osjetljivosti mjere odnosi se na novčanu pomoć predviđenu za njezine korisnike. Iako na temelju iskaza prikupljenih u kvalitativnom dijelu istraživanja nije moguće donositi općenite zaključke, socioekonomski status korisnika mjere svakako je nezaobilazna smjernica za sva buduća istraživanja uspješnosti i implementacije ove mjere zapošljavanja. Naši su sugovornici uglavnom oslobođeni plaćanja stanarine jer su smješteni kod roditelja, u stanu rodbine ili posjeduju vlastitu nekretninu, a režije im plaćaju roditelji. Iako im čak i tada 1600 kuna često nije dovoljno za ostale životne troškove, sugovornici su svjesni da su u relativno povoljnijoj poziciji u odnosu na one koji nemaju takve uvjete: ”Da nisam iz Zagreba, da se prijavljujem iz drugog grada na stručno osposobljavanje, znači bez pomoći roditelja, ne znam kako, to ne postoji. A u manjim mjestima je teško uopće doći i do Mrsića, a kamoli pravog posla.”

Svi sugovornici kao problem ističu to što stručno osposobljavanje podrazumijeva puno radno vrijeme što onemogućava dodatnu zaradu sa strane – riječima jedne sugovornice “cijela ova mjera bi bila druga priča da je barem minimalac u pitanju, da je to iznos s kojim ti realno možeš cijeli mjesec preživjeti bez pomoći roditelja, neki održivi minimum. Meni se sve sviđa u ovoj mjeri, sve drugo ima smisla, osim te cifre, to je prestrašno. Da barem odmah u startu na ovih 1600kn od države poslodavac mora nešto još dodati, bilo bi puno bolje.”

Pored svega navedenog, trebalo bi ispitati i regionalne, rodne i druge razlike u korištenju mjere, što zbog manjka podataka trenutno nije moguće.

Najnovija mjera poticanja zapošljavanja mladih ambicioznog naziva EU garancija za mlade: odgovor na nezaposlenost mladih već je uvedena u mnogim državama EU te je u Hrvatskoj trenutno u fazi implementacije. Mladima bi trebala osigurati zaposlenje, naukovanje, pripravništvo ili nastavak obrazovanja u roku od četiri mjeseca po izlasku iz sustava obrazovanja, tj. završetku formalnog obrazovanja ili u slučaju nezaposlenosti, a stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa samo je jedna od 28 mjera u paketu. Bilo da je riječ o ovoj ili drugim sličnim mjerama koje su sve češći način nošenja s posljedicama nepromišljene ekonomske politike, važno je pratiti i evaluirati ovakve programe ne bi li se na vrijeme anticipirale njihove dugoročne posljedice na cijenu rada i radnička prava uopće. No svakako je nužno podvući da je osnovni preduvjet za smanjenje nezaposlenosti otvaranje radnih mjesta i poticanje proizvodnje na što ovakve mjere zasigurno nisu odgovor.

[1] Doolan, Karin i Matković, Teo, 2008., „Koga nema? – O (ne)jednakim mogućnostima u utrci za akademskim kvalifikacijama u Hrvatskoj“. Zagreb: Institut za razvoj obrazovanja.

[2] Izvor podataka: baza podataka Statistika on-line Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (statistika.hzz.hr)

[3] To pokazuje analiza problema nezaposlenosti mladih u Sloveniji:http://www.eurofound.europa.eu/ewco/studies/tn1306013s/si1306011q.htm. Nema razloga sumnjati da je slična situacija i u Hrvatskoj gdje mnogi poslodavci preferiraju zapošljavanje preko Student servisa, a mladim osobama u sustavu visokog obrazovanja to nerijetko predstavlja sigurniji oblik pronalaska posla i dolaska do zarade.

[4] Ilišin, Vlasta; Bouillet, Dejana ; Gvozdanović, Anja; Potočnik, Dunja, 2013., Mladi u vrijeme krize, Zagreb: Institut za društvena itraživanja i Friedrich Ebert Stiftung Zagreb.

[5] Intervju Ladislava Tomičića s Vedranom Bibić “Dvostruka potlačenost žena postaje još izraženija”, Novi list, 8.veljače 2014.

[6] Neudoban položaj: Izvještaj o diskriminaciji mladih na hrvatskom tržištu rada. Mreža mladih Hrvatske, Zagreb, 2012.

Dora Levačić i Jelena Ostojić

Istraživanje je obavljeno u sklopu projekta Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.