Socijalistička partija u Nizozemskoj – s ulice u parlament

Nizozemska Socijalistička partija imala je zanimljiv razvoj od maoističke organizacije orijentirane na vanparlamentarni rad u lokalnoj zajednici tokom 1960-ih i 70-ih do jedne od najjačih parlamentarnih stranaka u 21. stoljeću. Socijalizam i rad u zajednici je u međuvremenu zamijenila mlaka socijaldemokracija. Alex de Jong u tekstu, po izboru i u prijevodu našeg suradnika Tonija Bandova, izvorno objavljenom u časopisu De Socialist daje pregled razvojnih faza i izmjena ideologije stranke. De Jong je socijalist i direktor International Institute for Research and Education (IIRE) u Amsterdamu.



SP (Socialistische Partij) diše za vratom PvdA-u (Partij van de Arbeid; socijaldemokrati), no čini se kako ih SP ne uspijeva nadmašiti. Razvoj SP-a od lijeve splinter stranke do jedne masovne stranke vrijedan je pažnje, no dolazi li taj razvoj sada do svojih granica?

Kao što redovito možemo pročitati u listovima kao što je Elsevier,[1] partija ima maoističku prošlost. Gledano iz godine 2014. to ipak spada u prethistoriju SP-a. Osamdesetih godina prošlog stoljeća partija prolazi kroz duboke promjene kada je, prema riječima Jana Marijnissena, ‘stari SP’ zamijenio ‘novi SP’, te se otada partija nastavila mijenjati. Taj stari SP je prije svega bio vidljiv na katoličkom jugu. Lijeve partije su, historijski gledano, relativno slabe u Nizozemskoj. Jedan od razloga za to bio je ‘verzuiling'[2] (pilarizacija). Tim je putem veliki dio nizozemske radničke klase bio organiziran prema vjerskoj osnovi, u vlastitim sindikatima i strankama. Kada se na jugu katolički ‘stup’ raspao za vrijeme lijevog vala 60-ih godina to je otvorilo mogućnost mladom SP-u da stekne pristaše, a da ne mora konkurirati s ostalim lijevim organizacijama.

Dok je mnogo socijalista pokušalo igrati ulogu u sindikalnom pokretu i borbama na državnoj razini, SP je tomu posvećivao sasvim malo pažnje. SP je prije svega organizirao kampanje vezane uz lokalna pitanja. Dok je radikalna ljevica bila sasvim slabo vidljiva na kvartovskoj razini, to je pak SP-u bilo upravo važno područje za potvrđivanje i stvaranje podrške. Na ovaj je način SP izbjegao kompeticiju i ideološku diskusiju s ostatkom ljevice.
Ovakav pristup urodio je lokalnim plodovima: 1982. partija je imala već 22 općinska vijećnika. No u ovom desetljeću vidljivim su postala i ograničenja toga. Partija je od 1977. sudjelovala na parlamentarnim izborima, no nikad nije osvojila mjesto u parlamentu. Na državnoj je razini osvajala čak i manje glasova nego u usporedbi s ukupnim rezultatom na lokalnoj razini.

Čini se kako veliki broj lokalnih glasača nije imao nimalo povjerenja u to da će partija znati braniti njihove interese na državnoj razini. To je nesumnjivo prouzrokovano dijelom iz razloga što je partija na režim Mao Ce Tunga službeno gledala kao primjer. Pozivanje na Maovo učenje izgubilo se 70-ih godina, no partija službeno nikad nije raskinula s ovim ‘marksizmom-lenjinizmom’.

Promjena kursa


Kako bi stali na kraj stagnaciji, vođe SP-a kao što su Marijnissen i Tiny Kox inzistirali su na reorijentaciji. Godine 1988. organizacija partije se iz temelja promijenila, a Marijnissen je postao predsjednikom. Nominalni vođa starog SP-a, utemeljitelj i tadašnji predsjednik stranke Daan Monjé, gurnut je u stranu zajedno s preostalim maoističkim referencijama.

Stari partijski manifest samo je shematski opisivao što bi zapravo trebala biti strategija partije, a posebice je na lokalnoj razini teorija imala sasvim malo toga zajedničkog s praksom. Iz tog se razloga stari ‘marksizam-lenjinizam’ s lakoćom mogao gurnuti u stranu. U novom se manifestu iz 1988. pod nazivom Een maatschappij voor mensen. Handvest 2000 (Društvo za ljude. Povelja 2000) više nije moglo naći referenci na revoluciju ili zbacivanje kapitalističke države.
SP je 80-ih godina u velikoj mjeri funkcionirao kao savez lokalnih ispostava. Sada se organizacija centralizirala kako bi mogla stvoriti jači državni profil te kako bi mogla biti efektivnija u izbornim kampanjama. Stari je SP bio kadrovska partija koja je postavljala velike zahtjeve svojim članovima, no sada su se pobrisale razlike između aktivnih članova i ‘potpornih članova’ (steunleden). Odsada je svatko tko je plaćao stanoviti doprinos mogao postati punopravnim članom. Sa 750 članova u ranim 80-ima partija je 1992. godine narasla na 15.000.

U novi SP spadala je također veća spremnost za suradnju s ostalim lijevim grupacijama i koalicijama, prvenstveno u državnim mobilizacijama. Prije toga bi SP sam organizirao kampanje usporedo s postojećim inicijativama. Tako je, primjerice, SP organizirao podršku za pokrete oslobođenja u Južnoj Africi ili Latinskoj Americi i time ignorirao postojeće komitete solidarnosti. Na taj je način SP mogao kontrolirati kampanje i koristiti ih kako bi se sam izgradio. Da ovaj odvojeni nastup vjerojatno nije bio najbolji način da se organizira zbiljska podrška činilo se od sporednog značaja. Ovaj novi pristup povećao je vidljivost partije u, primjerice, demonstracijama protiv prvog Zaljevskog rata.

U međuvremenu je politički pejzaž prošao kroz duboke promjene. Stranke koje su stajale lijevo od PvdA[3] (CPN[4] i PSP[5]) 80-ih su godina nestale iz parlamenta. Krajem 70-ih godina te s krizom kao pozadinom u ofenzivu je krenula desnica. Mnogo se ljudi okupilo oko PvdA u nadi da će ova u svakom slučaju biti dovoljno jaka kako bi mogla ponuditi zaštitu. Njihovu su nadu izdali: PvdA je 1989. oformio koaliciju s CDA[6] (demokršćani) i unatoč prosvjedima sindikalnog pokreta ova je vlada pod nož stavila WAO (Zakon o invalidskom osiguranju).[7] PvdA je 90-ih definitivno raskrstila sa svojom socijaldemokratskom prošlošću i prigrlila neoliberalnu politiku. Prijašnji socijaldemokrati sada su radili na privatizacijama, rezovima na kolektivnim ugovorima te liberalizaciji tržišta rada i nekretnina. Broj članova PvdA počeo je sa skoro stalnim padom. Samo je između 1989. i 1993. više od 25.000 ljudi napustilo stranku.

Prodor


Osamdesete i devedesete su isto tako bile teške i za ljevicu van parlamenta. Nakon nekoliko poraza u ranim 80-im godinama, sindikalni je pokret ipak pokleknuo pred sporazumom Wassenaar (Akkoord van Wassenaar)[8] s politikom umjerenog rasta plaća (loonmatiging) i stvaranjem općeg konsenzusa (polderen) te je time izgubio puno kredibiliteta. U periodu od 10 godina postotak radnika koji su članovi sindikata opao je s više od 35 posto na manje od 25 posto u 90-im godinama. Isto tako, primjerice, veliki protesti protiv nuklearnog oružja nisu prouzročili nikakvu jasnu pobjedu. Ljevica je zapala u duboku krizu.

Nakon što su se lijeve partije počele raspadati pod udarcima rastućeg neoliberalizma, kolapsom Istočnog Bloka i neoliberalnim zaokretom PvdA, mnogim se ljudima SP činio jedinom preostalom lijevom opozicijom. CPN i PSP spojile su se 1990. s dvije druge progresivne partije u GroenLinks (Zeleni; vidi fn. 4 i 5), koja se jako brzo razvila u zelenu partiju koja se prvenstveno usmjerila na progresivne visoko obrazovane. SP-u je, međutim, pošlo za rukom da preuzme neke od ostataka stare ljevice.

Zajedno s nestajanjem parlamentarne lijeve konkurencije u većoj mjeri te krizom PvdA i vlade, „novom“ se SP-u otvorila jedinstvena prilika. Na izborima 1994. osvojili su 1,32 posto glasova, trostruko više od rezultata iz 1989. Nizozemski izborni sistem omogućuje malim strankama, relativno jednostavno, osvajanje mjesta u parlamentu te je tada 118.768 glasova bilo dovoljno za dva zastupnička mjesta. SP je rastao brzo, kako u broju članova tako i u parlamentu. Na izborima 1998. osvojili su 5 zastupničkih mjesta, 2002. godine 9, a 2003. postaju najvećom strankom lijevo od PvdA. Prije svega zahvaljujući SP-u, SP i GroenLinks su 2004. zajedno imali više članova od PvdA. U periodu između 2007. – 2010. broj članova SP-a dosegnuo je vrhunac u brojci od 50.000, nakon toga će nešto opasti na oko 45.000. Time je postupno opadajući broj članova PvdA od 52.000 došao u vidno polje.

Nijedna frakcija bez akcije


Tipično za SP jest da je, u usporedbi s ostalim strankama, veliki broj njihovih članova aktivan. Oko 5000 članova čine odani aktivisti i time SP ima znatan mobilizacijski potencijal za akcije na ulici. U augustu 2007. zastupnik u parlamentu Ronald van Raak sažeo je viziju SP-a za takvu vrstu akcija u listu Spanning, listu za aktivne SP-ovce: „Vođenje akcija direktna je forma politike, koja uključuje ljude u donošenju odluka, skreće pozornost na probleme, a vlastodršce stavlja pod pritisak.“ Akcije su stoga važna „nadopuna predstavničkoj politici općinskih vijeća i parlamenta (Tweede Kamer)“. Izvanparlamentarno djelovanje je, dakle, podređeno radu parlamenta ili općinskog vijeća. Koliko će neka akcija biti vidljiva te kako se očekuje da će mediji reagirati važni su kriteriji za odluke hoće li i kako će partija sudjelovati.

Tako je SP igrao središnju ulogu u demonstracijama protiv invazije na Irak 2003. godine. Ali nakon invazije, kada je antiratni pokret oslabio i kada je oslabila pažnja za isti, SP svoju uključenost znatno smanjuje. Izgradnja socijalnog pokreta koji može operirati neovisno o parlamentu ne dolazi u obzir, akcije su uvijek samo nadopuna parlamentu, gdje se očigledno odigrava „prava“ politika.

Sindikalnom pokretu, koji u prvom redu nije usmjeren na parlament i općinska vijeća, time se dodjeljuje jedna podređena uloga. Među vođama sindikata SP je jako popularan, ali partija radi jako malo kako bi organizirala podršku. Nekoliko godina unazad, novinska tvrtka SP-a Solidair štrajkala je i prekinula izdavanje tiskovina i otada SP ne organizira u industrijskim prostorima. U nedavnim borbama sindikalnog pokreta, kao što je štrajk čistačica, SP-ovci su često igrali prominentne uloge, ali to su činili kao članovi sindikata. Partija ostaje simpatizer koji promatra izvana.

Parlament i ulica


SP je 80-ih godina bio još jako skeptičan o tome koliki utjecaj ljevica može vršiti putem parlamenta. Parlamentarna demokracija bila je „najdemokratičniji oblik vladavine“ moguć u kapitalističkom društvu, ali je ljevica samo izvan parlamenta mogla izgraditi moć koja je bila potrebna kako bi se provele fundamentalne promjene, tvrdili su 1987. Handvest 2000 tvrdi da je vlast ‘prema volji naroda’ moguća samo ako bogatstvo društva dođe u ruke radnikâ; ‘bez kontrole nad ekonomijom svaki će demokratski sistem šepati’. S promjenom stoljeća i manifestom Heel de Mens (Cijela osoba) iz 1999. takva je kritika parlamentarne demokracije nestala. Parlamentarna demokracija sada je ‘najvažnije sredstvo kako bi se volja stanovništva mogla izraziti i provesti’.

Gledajući unatrag, period između prihvaćanja programa Heel de Mens i vrhunca izbornog uspjeha SP-a 2006. godine s 25 zastupničkih mjesta, usporediv je s periodom krajem 80-ih, početkom 90-ih godina. S programom Heel de Mens Socijalistička Partija ne samo da je izmijenila svoja gledišta glede parlamenta, čime su njegove aktivnosti dobile još veći prioritet, već se također promijenilo značenje njihovog ‘socijalizma’. Od programa Heel de Mens socijalizam za SP više nije jedno socijal-ekonomsko uređenje društva već moralna ljestvica „ljudskog dostojanstva, jednakosti i solidarnosti među ljudima“. Od tog se perioda SP i eksplicitno smješta u socijaldemokratsku tradiciju stranke PvdA prije njene neoliberalne ere. Oni osporavaju poziciju PvdA kao najveće partije na „ljevici“ i pokušavaju se pozicionirati kao potencijalna vladajuća stranka. Pritom im pomaže napuštanje prijašnjih stajališta o republici, napuštanju NATO pakta te ponovnog uvođenja stare 72 postotne porezne stope.

Budući da je sada rezanje kolektivnih ugovora uznapredovalo do takve mjere, stara je socijaldemokratska država blagostanja u očima mnogih ljudi postala mutno, često idealizirano, sjećanje. Budući da je ljevica ovako slaba, čini se da je obrana te eventualno ojačavanje preostataka države blagostanja ono što je najviše izvodljivo – a budućnost onkraj kapitalizma čini se samo nedohvatljivim snom. Međutim, sve je manje prostora za vrstu socijaldemokratske politike koju promiče SP. Međunarodna liberalizacija trgovine te slabljenje socijalnih mjera i sindikata znače i slabljenje položaja radnih ljudi u odnosu na poduzeća.

Ne uzimajući u obzir žele li to uopće vladajući, oni uz to imaju sve manje sredstava kako bi mogli reagirati protivno interesima poslovnog svijeta. Za vrijeme vlade Den Uyla (Kabinet Den Uyl) 1976. čelnici velikih multinacionalnih kompanija prijetili su da će, ukoliko se vladajuća politika ne izmijeni, oni sa ‘svojim’ kapitalom i poduzećima napustiti zemlju. Den Uyl je pred njima savio koljena. Ovaj se primjer navodi u publikaciji Atlas van de macht (Atlas moći) koji je SP sam izdao 1998. godine. Potpisi devet direktora simboliziraju ogromni pritisak pod kojim se našao Den Uyl. No neobično je to što autori Atlasa iz ovoga ne izvlače nikakve zaključke. U današnje vrijeme poslovni svijet je još jači. SP bi se, nađe li se jednom u vladi, jako brzo sudario s uskim marginama suvremenog kapitalizma.
Bez izgradnje vlastitih snaga izvan parlamenta, ljevica u parlamentu neće biti u stanju oduprijeti se moći novca i poslovnog svijeta. Za to su potrebni sindikalni i društveni pokreti koji štrajkovima, demonstracijama itd. mogu ojačati interese radnih ljudi. To je nesumnjivo perspektiva koja se nalazi sasvim daleko, no ona je gorka nužnost. Ona zahtijeva da ljevica razvije dugoročnu strategiju kako bi mogla ponovno izgraditi društvene pokrete te pridobiti ljude za socijalističke ideje. Nedavni su izbori pokazali da SP u izbornom smislu počinje udarati u svoje granice – upravo negdje izvan tih granica socijaliste čeka svijet kojeg treba osvojiti.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

Napomene prevoditelja


[1] Elsevier je najprodavaniji tjednik u Nizozemskoj s desne strane političkog spektra.
[2] Verzuiling je sociološki pojam koji opisuje podjelu društva po političko-denominacijskoj osnovi. Društvo je
podijeljeno na vertikalne i odvojene stupove (nl. zuil – stup). Svaki od stupova ima svoje vlastite institucije i
organizacije: novine, emitere, političke stranke, sindikate, banke, škole, bolnice, sveučilišta itd. U Nizozemskoj
možemo pratiti razvoj tri do četiri stupa kroz 20. st. a to su: protestantski, katolički, socijal-demokratski i
eventualno liberalni.
[3] Partij van de Arbeid (PvdA) u prijevodu Stranka rada najveća je (nominalno) socijaldemokratska stranka u
Nizozemskoj u ovom trenutku s 38 zastupnika u nizozemskom parlamentu (od 150).
[4] Communistische Partij van Nederland (Komunistička partija Nizozemske), osnovana 1909. ali koja 1991. postaje
dijelom stranke GroenLinks (Zeleni).
[5] Pacifistisch Socialistische Partij (Pacifistička Socijalistička Partija) nizozemska je stranka nastala 1957. a od
1991. zajedno sa strankom CPN (vidi fn. 4) tvori novu stranku GroenLinks.
[6] Christen-Demokratisch Appèl (CDA) demokršćanska je stranka u Nizozemskoj nastala 1980. Nekoć jedna od najjačih
stranaka, trenutno ima 13 zastupnika u parlamentu (od 150).
[7] Wet op de arbeidsongeschiktheidsverzekering (WAO) ili zakon o invalidskom osiguranju nastao je 1966. koji se u
periodu od 1990. – 2004. višestruko mijenjao (rezao) što je bilo uzrokom stalnih neslaganja sindikata s vladama
koje su ga mijenjale.
[8] Akkoord van Wassenaar donesen je krajem 1982. sporazumom udruženja poslodavaca i sindikata. U to vrijeme se
smatrao vladinim uspjehom koja je prigrlila politiku umjerenog rasta plaća u zamjenu za smanjenje radnog vremena.
Opći konsenzus nastao tim sporazumom smatrao se uspjehom tzv. poldermodela a ekonomski rast koji je Nizozemska
doživjela sljedećih godina nazivao se Dutch miracle.



*Tekst je objavljen u časopisu De Socialist br. 262, mart 2014., str. 12-13. pod nazivom SP: van de straat in het parlement.
Adaptirana slika preuzeta sa stranica GUE/NGL
br />

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve