John Bellamy Foster: Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”

Uz snimku tribine “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta” u organizaciji Grupe22, na kojoj su govorili Igor Matutinović i Brian Davey, sa stranice Prava na Grad prenosimo prijevod teksta Johna Bellamyja Fostera Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti: “S obzirom na to da je njezina meta apstraktni koncept ekonomskog rasta, a ne konkretna stvarnost akumulacije kapitala, teorija negativnog rasta – u utjecajnom obliku u kojem su je artikulirali Latouche i drugi – nailazi, dakako, na poteškoće suočavajući se s današnjom stvarnošću ekonomske krize/stagnacije, koja je proizvela razinu nezaposlenosti i ekonomsko uništenje kakve nismo vidjeli od 30-ih godina prošlog stoljeća.”




DOSTA?: PRIRODNA OGRANIČENJA EKONOMSKOG RASTA


24/04/2013 20:00 Zagreb Tehnički muzej, Savska 18

Grupa 22 i Heinrich Boell Stiftung Hrvatska na Festivalu znanosti organiziraju predavanje s raspravom na temu granica ekonomskog rasta u 21. stoljeću. U ovom stoljeću globalno će se društvo suočiti s ekološkim granicama ekonomskog rasta temeljnog na energiji iz fosilnih goriva, dok većina globalnog stanovništva još uvijek teži dobrobitima materijalnog razvoja koje obećava industrijalizacija.

Igor Matutinović i Brian Davey, ekološki ekonomisti, predstavit će različita viđenja strategija koje bismo mogli usvojiti kako bi zadovoljili materijalne potrebe stanovništva i ekološka ograničenja.

U ovom stoljeću globalno će se društvo suočiti s ekološkim granicama ekonomskog rasta temeljnog na energiji iz fosilnih goriva, dok većina globalnog stanovništva još uvijek teži dobrobitima materijalnog razvoja koje obećava industrijalizacija. Hrvatska pozicija po globalnim pokazateljima razvoja i ekološkog otiska mogla bi pružiti komparativno povoljne preduvjete za zaokret ka drugačijoj razvojnoj paradigmi. Takva bi paradigma značila napuštanje ekonomije temeljene na težnji za rastom i okretanje ekonomiji koja nastoji omogućiti materijalnu osnovu dobrobiti što širem spektru građana, uz strateško smanjenje opterećenja globalnih i lokalnih prirodnih sustava. Predavanje i debatapredstavit će interdisciplinarni pogled na ograničenja ekonomskog rasta u promišljanju budućnosti. Dva predavača, ekološki ekonomisti, predstavit će različita viđenja strategija koje bismo mogli usvojiti kako bi zadovoljili materijalne potrebe stanovništva i ekološka ograničenja.

Igor Matutinović voditelj je ureda GfK istraživanja tržišta za Hrvatsku i istraživač u području razvoja, zaštite okoliša i primjene teorije kompleksnosti na ekonomske sustave. Predaje održivost na Sveučilištu u Zagrebu i predstavnik je Europskog društva za ekološku ekonomiju u Hrvatskoj. Autor je članka Od-rast: može li si Hrvatska priuštiti manje rada i manje potrošnje? u Green EuropeanJournal(http://www.greeneuropeanjournal.eu/de-growth-can-croatia-afford-less-work-and-less-consumption/).

Brian Davey je nezavisni ekološki ekonomist koji živi i radi u Nottinghamu, UK i blisko surađuje s Feastainstitutom za održivu ekonomiju iz Dublina na području klime i energije. Ekonomist je kojeg interesira mentalno zdravlje i kako i kada se sustavi raspadaju. Jedan je od koordinatora kampanje Cap and Share, s iskustvom u inicijativama za promjene utemeljenim u lokalnim zajednicama. Brian je urednik i jedan od autora zbornika Sharing for Survivalposvećenog stabiliziranju globalne klime uz poštivanje društvene pravednosti (http://www.sharingforsurvival.org/).

Mladen Domazet je koautor analize Trebamo promjenu: mapiranje potencijala Hrvatske za održivi razvoj i član Grupe 22. Grupa 22 je istraživačka organizacija posvećena zelenoj i lijevoj progresivnoj politici; odlučna da njeguje alternativne modele društveno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava za 22. stoljeće.

Predavanje organizira Grupa 22 u partnerstvu s Heinrich Böll Stiftung Hrvatska.


Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)


+ + +


John Bellamy Foster:
Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti



Već je u prvom ulomku svoje knjige Storms of My Grandchildren iz 2009. godine James Hansen, najistaknutiji svjetski znanstveni autoritet po pitanju globalnog zatopljenja, izjavio: “Planet Zemlja, tvorevina, svijet u kojemu se razvila civilizacija, svijet s klimatskim obrascima koje poznajemo i stabilnim obalama, u neposrednoj je opasnosti… Zapanjujući je zaključak da neprestana eksploatacija svih fosilnih goriva na Zemlji ne ugrožava samo druge milijune vrsta na planetu, nego i opstanak samog čovječanstva – a vremenski horizont kraći je nego što smo mislili.[1]

Međutim, u toj svojoj obznani Hansen nije imao na umu samo onaj dio globalne krize okoliša koji trenutno prijeti planetu, naime klimatske promjene. U novije vrijeme vodeći su znanstvenici (uključujući Hansena) ustvrdili kako postoji devet planetarnih granica koje osiguravaju prostor za funkcioniranje planeta. Tri takve granice već su pređene (klimatske promjene, bioraznolikost i ciklus dušika), dok su druge, kao što su eksploatacija svježe vode i povećanje kiselosti oceana, planetarni rezovi koji su na pomolu. Rečeno ekološkim rječnikom, ekonomija je narasla do tolikih razmjera i stupnja zadiranja da je preskočila i planetarne granice te sada razara biogeokemijske cikluse planeta.[2]

Tako se gotovo četiri desetljeća nakon što je Rimski klub postavio pitanje “granica rasta” taj ekonomski rast, idol modernoga društva, ponovo našao pred teškim izazovom.[3] Ono što je poznato kao “ekonomija negativnog rasta”, a povezuje se osobito s djelom Sergea Latouchea, pojavilo se 2008. godine kao europski intelektualni pokret na povijesnoj konferenciji u Parizu pod nazivom “Negativni ekonomski rast za ekološku održivost i društvenu pravičnost”, i otada nadahnuo revival radikalne ekološke misli, najistaknutiji primjer koje je “Deklaracija o negativnom rastu” objavljena 2010. u Barceloni.

Prilična je ironija da se meteorski uspon teorije negativnog rasta (décroissance na francuskom) kao koncepta poklopio tijekom posljednjih triju godina s ponovnom pojavom ekonomske krize i stagnacijom golemih razmjera, kakvoj nismo svjedočili još od 30-ih godina prošlog stoljeća. Koncept negativnog rasta stoga nas prisiljava da se suočimo sa sljedećim pitanjima: je li negativni rast izvediv u kapitalističkom društvu tipa “rasti ili umri” – i ako nije, što nam to govori o tranziciji u neko novo društvo?

Prema mrežnoj stranici Europskog projekta za negativni rast, “negativni rast podrazumijeva ideju dobrovoljnog smanjenja veličine ekonomskog sustava, što uključuje i smanjenje BDP-a.”[4] Riječ “dobrovoljno” tu stavlja naglasak na voluntaristička rješenja – iako ona u europskoj koncepciji nisu tako individualistička i neplanirana kao što je to slučaj s pokretom za “dobrovoljnu jednostavnost življenja” u SAD-u, gdje pojedinci (obično dobrostojeći) naprosto odluče izaći iz tržišnog modela visoke razine potrošnje. Za Latouchea koncept “negativnog rasta” znači velike društvene promjene: radikalan pomak s rasta kao glavnog cilja moderne ekonomije na njegovu suprotnost (kontrakciju, ekonomsko usporavanje).

U osnovi tog pokreta nalazi se pretpostavka da se obećanje zelene tehnologije pokazalo lažnim kao rješenje za planetarnu ekološku krizu. To se može pripisati takozvanom Jevonsovu paradoksu, prema kojemu veća učinkovitost u uporabi energije i resursa ne dovodi do njihova očuvanja, nego do većeg ekonomskog rasta, a time i do povećanog pritiska na okoliš.[5] Neizbježan zaključak – koji se povezuje sa širokim spektrom političko-ekonomskih i ekoloških mislilaca, a ne samo s onima koji neposredno sudjeluju u Europskom projektu za negativni rast – jest taj da treba doći do drastične promjene u ekonomskim trendovima koji su na snazi još od Industrijske revolucije. Kako je to formulirao marksistički ekonomist Paul Sweezy prije više od dvaju desetljeća: “Budući da nema načina da se poveća kapacitet okoliša za podnošenje tereta [ekonomskog i demografskog] koji mu se nameću, slijedi da prilagodba mora doći u potpunosti s druge strane jednadžbe. A budući da je poremećaj ravnoteže već dosegao opasne razmjere, također slijedi da je za uspjeh ključno potpuno obrtanje, a ne naprosto usporavanje temeljnih trendova koji su na snazi proteklih nekoliko stoljeća.”[6]

Budući da su bogate zemlje već prešle sve ekološke limite, postaje sve očitije kako doista ne postoji alternativa, kao što je istaknuo i Sweezy, nego treba obrnuti zahtjeve koje ekonomija postavlja pred okoliš. To odgovara argumentima ekološkog ekonomista Hermana Dalyja, koji već dugo inzistira na potrebi uvođenja ekonomije stabilnog stanja. Daly se u tom gledištu nadovezuje na čuvenu raspravu Johna Stuarta Milla o “stacionarnom stanju” u njegovim Načelima političke ekonomije, gdje se tvrdi da bi se ekonomski cilj društva, kada bi se zaustavila ekonomska ekspanzija (kao što su to očekivali klasični ekonomisti), prebacio na kvalitativne aspekte života umjesto puko kvantitativne ekspanzije.

Stoljeće nakon Milla je i Lewis Mumford u knjizi The Condition of Man, koja je prvi put objavljena 1944. godine, iznio mišljenje kako nije ekološki nužno samo stacionarno stanje u Millovu smislu, nego bi se ono također trebalo povezati s konceptom “temeljnog komunizma… [koji] na cijelu zajednicu primjenjuje standarde domaćinstva”, raspodjeljujući “dobra prema potrebi” (gledište koje se oslanjalo na Marxa).

Danas se to priznavanje potrebe za zaustavljanjem ekonomskog rasta u pretjerano razvijenim ekonomijama, pa čak i za njegovim smanjenjem, smatra teorijski zasnovanim na knjizi The Entropy Law and the Economic Process Nicholasa Georgescu-Roegena, koja je uspostavila osnove za modernu ekološku ekonomiju.[7]

Negativni rast kao takav ne smatra se stabilnim rješenjem, čak ni kod njegovih zagovornika, nego rješenjem koje cilja na smanjenje opsega ekonomije na razinu proizvodnje koja se može trajno održavati u stabilnom stanju. To bi moglo značiti redukciju bogatih ekonomija za čak trećinu današnje razine u procesu koji bi se ustvari svodio na negativno investiranje (budući da ne samo da bi se obustavile nove neto investicije, nego bi se nadomještao tek dio, a ne sav potrošeni temeljni kapital). Ekonomija stabilnog stanja bi, za razliku od toga, provela zamjensku investiciju, no odrekla bi svake nove neto investicije. Kako to definira Daly, “ekonomija stabilnog stanja” je “ekonomija s konstantnom temeljnom količinom ljudi i proizvoda, koja se održava na nekoj željenoj i dovoljnoj razini putem niskih stopa ekonomske aktivnosti potrebne za njezino održavanje, odnosno putem najnižeg izvedivog protoka materije i energije.”[8]

Ne treba ni isticati da ništa od toga ne bi bilo lako sprovedivo uzmemo li u obzir današnju kapitalističku ekonomiju. Osobito je Latoucheovo djelo, koje se može smatrati egzemplarnim za Europski projekt za negativni rast, opterećeno proturječjima, koja ne proizlaze iz koncepta negativnog rasta kao takvog, nego iz autorova nastojanja da izbjegne pitanje kapitalizma. To je očito i u njegovu članku “The Globe Downshifted” iz 2006., gdje je ustvrdio u uvijenom obliku:

Za neke na radikalnoj ljevici uobičajeni je odgovor da je problem u kapitalizmu, budući da nas on tjera da se vrtimo u krug, uslijed čega smo nesposobni pokrenuti se prema boljem društvu. Je li ekonomska kontrakcija uskladiva s kapitalizmom? To je ključno pitanje, no takvo na koje je važno odgovoriti bez pribjegavanja dogmama želimo li shvatiti koje su stvarne prepreke…

Eko-kompatibilni kapitalizam zamisliv je u teoriji, no nerealističan u praksi. Kapitalizam bi zahtijevao visoku razinu regulacije kako bi se ostvarilo smanjenje našeg ekološkog otiska. Tržišni sustav, kojim dominiraju goleme multinacionalne korporacije, nikada neće svojevoljno krenuti vrlim putem eko-kapitalizma…

Mehanizmi suprotstavljanja moći putem moći, kakvi su postojali u keynesovsko-fordističkim regulacijama socijaldemokratskog doba, zamislivi su i poželjni. No čini se da se klasna borba slomila. Problem je u sljedećem: kapital je pobijedio…

Društvo zasnovano na ekonomskoj kontrakciji ne može postojati u vladavini kapitalizma. No kapitalizam je varljivo kratka riječ za dugotrajnu i složenu povijest. Kada bismo se riješili kapitalista i ukinuli nadnički rad, monetarni sustav i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, to bi bacilo društvo u kaos. Dovelo bi do terorizma širokih razmjera… Moramo pronaći drugi put da izađemo iz razvoja, ekonomizma (vjerovanja u prvenstvo ekonomskih uzroka i čimbenika) i rasta: ali takav koji neće značiti napuštanje društvenih institucija koje je ta ekonomija anektirala (monetarni sustav, tržišta, čak nadnice), nego njihovo restrukturiranje u skladu s drugačijim načelima.[9]

U ovom naizgled pragmatičnom i nedogmatskom stilu Latouche nastoji zacrtati razliku između projekta negativnog rasta i socijalističke kritike kapitalizma, i to tako što: (1) obznanjuje kako je “eko-kompatibilni kapitalizam zamisliv”, barem u teoriji; (2) sugerira da bi keynesovski i takozvani “fordistički” pristup regulaciji, povezan sa socijaldemokracijom, mogao – ako je još uvijek izvediv – pripitomiti kapitalizam, gurajući ga na „vrli put eko-kapitalizma”; i (3) ustraje na tome da cilj negativnog rasta nije razbijanje dijalektike kapitala i nadničkog rada niti upletanje u privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. U svojim drugim radovima Latouche jasno pokazuje da projekt negativnog rasta smatra uskladivim s kontinuiranim procesom valorizacije (odnosno povećanjem kapitalističkih odnosa vrijednosti) i da je sve što se iole približava suštinskoj jednakosti izvan našeg domašaja.[10]

Ono što Latouche sasvim eksplicitno zagovara u pogledu problema okoliša jest usvajanje nečega što on naziva “reformističkim mjerama, čija je načela [velferističke ekonomije] početkom 20. stoljeća zacrtao liberalni ekonomist Arthur Cecil Pigou [i] koja će dovesti do revolucije” internalizirajući eksterne ekološke troškove kapitalističke ekonomije.[11] Ironija je u tome što se to stajalište podudara sa stajalištem neoklasične ekonomske teorije o okolišu – a razlikuje od radikalnije kritike kakvu često iznosi ekološka ekonomska teorija, gdje se žestoko napada ideja da se ekološki troškovi mogu naprosto internalizirati u sklopu današnje kapitalističke ekonomije.[12]

Kao što kritički primjećuje grčki filozof Takis Fotopoulos, u aktualnom projektu negativnog rasta “i sama ekološka kriza se spominje kao neki uobičajeni problem s kojim se ‘čovječanstvo’ suočava uslijed propadanja okoliša, pri čemu se uopće ne spominju sve one specifično klasne implikacije te krize, odnosno činjenica da se ekonomske i društvene implikacije ekološke krize prvenstveno plaćaju uništenjem života i životnih uvjeta nižih društvenih skupina – bilo to u Bangladešu ili u New Orleansu – dok elite i srednje klase daleko manje ispaštaju.”[13]

S obzirom na to da je njezina meta apstraktni koncept ekonomskog rasta, a ne konkretna stvarnost akumulacije kapitala, teorija negativnog rasta – u utjecajnom obliku u kojem su je artikulirali Latouche i drugi – nailazi, dakako, na poteškoće suočavajući se s današnjom stvarnošću ekonomske krize/stagnacije, koja je proizvela razinu nezaposlenosti i ekonomsko uništenje kakve nismo vidjeli od 30-ih godina prošlog stoljeća. Latouche je i sam napisao 2003. godine kako “ništa ne bi bilo gore od ekonomije rasta u kojoj ne bi bilo rasta.”[14] No suočeni s kapitalističkom ekonomijom uhvaćenom u dubokoj strukturalnoj krizi, europski analitičari negativnog rasta zapravo nemaju mnogo za reći. Deklaracija o negativnom rastu iz Barcelone samo kaže: “[T]akozvane antikrizne mjere koje nastoje potaknuti ekonomski rast dugoročno će pogoršati nejednakosti i stanje okoliša.”[15] Ne želeći zagovarati rast, ali ne želeći ni raskrstiti s institucijama kapitala – pa čak niti udružiti se s radnicima, čija je najveća trenutna potreba zaposlenje – vodeći teoretičari negativnog rasta neobično su tihi u pogledu najveće ekonomske krize nakon Velike depresije.

Doduše, suočen sa “stvarnim negativnim rastom” tijekom Velike recesije 2008./2009. i potrebom za tranzicijom na “održivi negativni rast”, poznati ekološki ekonomist Joan Martinez-Alier, koji je nedavno prigrlio filozofiju negativnog rasta, ponudio je palijativ “kratkoročnog zelenog keynesijanizma ili zelenog New Deala”. Cilj je, kako kaže, potaknuti ekonomski rast i “zaustaviti porast nezaposlenosti” putem javnih investicija u zelenu tehnologiju i infrastrukturu, što smatra uskladivim s projektom negativnog rasta dokle god zeleni keynesijanizam ne “postane doktrina trajnog ekonomskog rasta”.[16] No kako bi se radni narod trebao uklopiti u tu uglavnom tehnološku strategiju (utemeljenu na idejama energetske učinkovitosti koje analitičari negativnog rasta općenito odbacuju) ostalo je nejasno.

Štoviše, umjesto da se neposredno bave problemom nezaposlenosti – putem radikalnog programa koji bi ljudima ponudio poslove sa svrhom stvaranja istinske uporabne vrijednosti i na načine koji bi bili uskladivi s održivijim društvom – teoretičari negativnog rasta radije se zalažu za kraće radno vrijeme, odvajajući “pravo na naknadu za rad od činjenice zaposlenja” (odnosno zalažući se za univerzalan temeljni dohodak). Takve promjene trebale bi omogućiti ekonomskom sustavu da se reducira i istodobno zajamčiti obiteljima dohodak – a da istodobno ostanu netaknute strukture na kojima se zasnivaju akumulacija kapitala i tržišta.

No gledano s kritičnijeg stajališta, teško je uvidjeti praktičnu svrhu kraćeg radnog vremena i zajamčenog temeljnog dohotka u navedenim razmjerima drugačije nego kao elemenata u tranziciji prema postkapitalističkom (pa čak i socijalističkom) društvu. Kako kaže Marx, za kapital je pravilo sljedeće: “Akumulirajte, akumulirajte! U tome je sav Mojsije i proroci!”[17] Raskinuti s institucionalnom osnovom kapitalizma, a to je “zakon vrijednosti”, ili dovesti u pitanje strukturu na kojoj se zasniva eksploatacija radne snage (a oboje bi ugrozilo oštro skraćivanje radnog vremena i znatniji zajamčeni dohodak) znači postaviti suštinska pitanja o promjeni sustava – što vodeći teoretičari negativnog rasta trenutno nisu, kako se čini, spremni priznati. Štoviše, smislen pristup stvaranju novog društva trebao bi ponuditi ne samo dohodak i slobodno vrijeme, nego bi se također trebao pozabaviti ljudskom potrebom za korisnim, kreativnim i neotuđenim radom.

Još je problematičnije stajalište većine aktualnih teoretičara negativnog rasta prema globalnom Jugu. Kako piše Latouche:

Negativni rast mora se primijeniti na Jug baš kao i na Sjever želimo li ikako zaustaviti društva Juga da navale u slijepu ulicu ekonomije rasta. Dok je još vrijeme, ona se ne bi trebala truditi oko razvoja, nego oko oslobađanja – odstranjivanja prepreka koje ih ometaju u tome da se razviju na drugačiji način… Društva Juga trebaju pobjeći od svoje ekonomske i kulturne ovisnosti o Sjeveru i ponovo otkriti vlastite povijesti – koje su prekinute kolonijalizmom, razvojem i globalizacijom – kako bi etablirala svoje specifične kulturne identitete… Ustrajanje na rastu na Jugu, kao da je to jedini izlaz iz bijede koju je rast stvorio, može dovesti samo do još većeg pozapadnjenja.[18]

Budući da mu nedostaje adekvatna teorija imperijalizma, i da nije uspio riješiti golemi jaz nejednakosti koji razdvaja najbogatije zemlje od najsiromašnijih, Latouche tako svodi čitavi golemi problem nerazvijenosti na pitanje kulturne autonomije i podređenosti pozapadnjenom fetišu rasta. Možemo to usporediti s daleko argumentiranijim odgovorom Hermana Dalyja, koji piše:

Apsolutno je gubitak vremena, kao i moralno zaostalo, propovijedati doktrine stabilnog stanja nerazvijenim zemljama prije nego što su razvijene poduzele bilo kakve mjere da smanje bilo porast stanovništva, bilo porast svoje potrošnje resursa po glavi stanovnika. Stoga se paradigma stabilnog stanja mora najprije primijeniti u prerazvijenim zemljama… Jedna od glavnih sila koje su nužne kako bi se prerazvijene zemlje gurnule u smjeru… paradigme stabilnog stanja svakako je gnjev Trećega svijeta zbog njihove pretjerane potrošnje… Polazište u razvojnoj ekonomiji trebao bi biti “teorem nemogućnosti”… da je ekonomija masivne potrošnje u američkom stilu nemoguća za svijet od 4 milijarde ljudi; pa čak i ako bi se to nekim čudom moglo postići, svakako bi bilo kratkotrajno.[19]

Ideja da se negativni rast kao koncept može primijeniti u bitnome na isti način na bogate zemlje centra kao i na siromašne zemlje periferije predstavlja kategorijalnu pogrešku, koja proizlazi iz grubog nametanja jedne apstrakcije (negativni rast) na kontekst u kojemu je suštinski besmislena, kao što su, na primjer, Haiti ili Mali, pa čak u mnogo čemu i Indija. Stvarni problem u pogledu globalne periferije jest kako prevladati imperijalističke odnose, transformirati postojeći način proizvodnje i stvoriti održive i egalitarističke proizvodne mogućnosti. Jasno je da si mnoge zemlje na Jugu koje imaju vrlo nizak dohodak po glavi stanovnika ne mogu priuštiti negativni rast, ali bi im dobro došla neka vrsta održivog razvoja, usmjerena na stvarne potrebe kao što su dostupnost vode, hrane, zdravstvene skrbi, obrazovanja i slično. To zahtijeva radikalan pomak u društvenoj strukturi, dalje od kapitalističkih/imperijalističkih proizvodnih odnosa. Znakovito je da se u Latoucheovim itekako popularnim člancima zemlje kao što su Kuba, Venezuela i Bolivija praktički i ne spominju, a ondje se vode konkretne borbe kako bi se društveni prioriteti premjestili s profita na socijalne potrebe. Kuba je, kako navodi Living Planet Report, jedina zemlja na svijetu s visokom stopom ljudskog razvoja i održivim ekološkim otiskom.[20]

Danas se ne može poreći da je ekonomski rast glavni pokretač ekološke degradacije planeta. No zasnovati čitavu analizu na rušenju nekog apstraktnog “društva rasta” znači izgubiti svaku povijesnu perspektivu i odbaciti stoljeća društvene znanosti. Koliko god je koncept negativnog rasta vrijedan u ekološkom smislu, on može poprimiti istinski smisao jedino kao dio kritike akumulacije kapitala i dio tranzicije u održiv, egalitaristički i komunalni poredak, odnosno takav u kojemu udruženi proizvođači upravljaju metaboličkim odnosom prirode i društva u interesu budućih pokoljenja i samog planeta (socijalizam/komunizam kako ga je Marx definirao).[21] Ono što je potrebno jest “ko-revolucionaran pokret”, posudimo li snažan termin Davida Harveyja, koji će spojiti tradicionalnu radničku kritiku kapitala, kritiku imperijalizma, kritike patrijarhata i rasizma te kritiku ekološki destruktivnog rasta (zajedno s odgovarajućim masovnim pokretima).[22]

U općoj krizi našeg doba, takav sveobuhvatni ko-revolucionarni pokret je zamisliv. Tu bi cilj bio stvaranje novog poretka, u kojemu valorizacija kapitala više ne bi upravljala društvom. “Socijalizam je koristan”, napisao je E. F. Schumacher u knjizi Small Is Beautiful, i to upravo zbog “mogućnosti koju nudi za prevladavanje religije ekonomije”, odnosno “suvremenog trenda koji teži potpunoj kvantifikaciji na račun uvažavanja kvalitativnih razlika.”[23]

U održivom bi poretku ljudi iz bogatijih ekonomija (osobito oni na vrhu ljestvice primanja) trebali naučiti živjeti s “manje toga” u smislu tržišnih proizvoda kako bi smanjili zahtjeve koji se postavljaju pred okoliš po glavi stanovnika. Istodobno bi zadovoljenje istinskih ljudskih potreba i zahtjevi ekološke održivosti mogli postati konstitutivna načela novog, komunalnijeg poretka koji bi težio ljudskoj uzajamnosti te dopuštao kvalitativno poboljšanje pa čak i obilje.[24] Takva strategija – kojom ne bi upravljao slijepi produktivizam – uskladiva je s osiguravanjem dostojnog rada za sve ljude. Ekološka borba, shvaćena na taj način, mora stremiti ne naprosto negativnom rastu u apstraktnom smislu, nego i konkretnije negativnoj akumulaciji – napuštanju sustava koji je podešen tako da potiče akumulaciju kapitala bez kraja. Umjesto toga, trebamo izgraditi novo, ko-revolucionarno društvo, posvećeno zajedničkim potrebama čovječanstva i planeta.


S engleskoga prevela Marina Miladinov

Prevedeno uz podršku Heinrich Boell Stiftung

Bilješke

[1] James Hansen, Storms of My Grandchildren (New York: Bloomsbury, 2009.), ix.
[2] Johan Röckstrom i dr., “A Safe Operating Space for Humanity”, Nature 461 (rujan 2009.): 472-75; John Bellamy Foster, Brett Clark i Richard York, The Ecological Rift (New York: Monthly Review Press, 2010.), 13-19.
[3] Donella Meadows, Dennis H. Meadows, Jørgen Randers i William W. Behrens III, The Limits to Growth: A Report for the Club of Rome’s Project on the Predicament of Mankind (New York: Universe Books, 1972.).
[4] “What is Degrowth?” http://degrowth.eu.
[5] John Bellamy Foster, Brett Clark i Richard York, “Capitalism and the Curse of Energy Efficiency”, Monthly Review 62/6 (studeni 2010.): 1-12.
[6] Paul M. Sweezy, “Capitalism and the Environment”, Monthly Review 41/2 (lipanj 1989.): 6.
[7] Herman E. Daly, Beyond Growth (Boston: Beacon Press, 1996.), 3-4; John Stuart Mill, Principles of Political Economy (New York: Longmans, Green and Co., 1904.), 452-55; Lewis Mumford, The Condition of Man (New York: Harcourt Brace and Jovanovich, 1973.), 411-12; Nicholas Georgescu-Roegen, The Entropy Law and the Economic Process (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1971.).
[8] Herman E. Daly, Steady-State Economics (Washington, DC: Island Press, 1991.), 17.
[9] Serge Latouche, “The Globe Downshifted”, Le Monde Diplomatique (englesko izdanje), 13. siječnja 2006., http://mondediplo.com.
[10] Serge Latouche, “Would the West Actually be Happier with Less?: The World Downscales”, Le Monde Diplomatique (englesko izdanje), 12. prosinca 2003., http://mondediplo.com; i “Can Democracy Solve All Problems?” International Journal of Inclusive Democracy 1/3 (svibanj 2005.): 5, http://inclusivedemocracy.org.
[11] Latouche, “The Globe Downshifted”.
[12] Vidi, na primjer: Martin O’Connor, “The Misadventures of Capitalist Nature”, u: isti (ur.), Is Capitalism Sustainable? (New York: Guilford Press, 1994.), 126-33.
[13] Takis Fotopoulos, “Is Degrowth Compatible with a Market Economy?” The International Journal of Inclusive Democracy 3/1 (siječanj 2007.), http://inclusivedemocracy.org.
[14] Latouche, “Would the West Actually be Happier with Less?”
[15] “Deklaracija o negativnom rastu, Barcelona 2010.”, Druga međunarodna konferencija o negativnom ekonomskom rastu u cilju ekološke održivosti i socijalne jednakosti, 28-29. ožujka 2010., Barcelona, http://degrowth.eu.
[16] Joan Martinez-Alier, “Herman Daly Festschrift: Socially Sustainable Economic Degrowth” 9. listopada 2009., http://eoearth.org.
[17] Karl Marx, Kapital, sv. 1, prev. Moša Pijade i Rodoljub Čolaković (Beograd: Prosveta, 1974.), 524.
[18] Serge Latouche, “Degrowth Economics”, Le Monde Diplomatique (englesko izdanje), studeni 2004., http://mondediplo.com.
[19] Daly, Steady-State Economics, 148-49.
[20] World Wildlife Fund, Living Planet Report, 2006., http://panda.org.
[21] John Bellamy Foster, Marx’s Ecology (New York: Monthly Review Press, 2000.), 163-70.
[22] David Harvey, The Enigma of Capital (New York: Oxford University Press, 2010.), 228-35.
[23] E.F. Schumacher, Small is Beautiful (New York: Harper and Row, 1973.), 254-55.
[24] O konceptu obilja vidi: Juliet Schor, Plenitude (New York: Penguin, 2010.); Foster, Clark i York, The Ecological Rift, 397-99.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice What is Wind Turbine Syndrome?

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve