Goran Musić | Lev Centrih

Snimke predavanja Gorana Musića i Leva Centriha, 13./19.12.2013.

Donosimo snimke zagrebačkih gostovanja Gorana Musića i Leva Centriha, u organizaciji Centra za radničke studije. Musić je 13.12. na FFZG-u predstavio svoju studiju “Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988.-2013.”, u kojoj istražuje kako su procesi uspona nacionalizma, privrednog kolapsa, deindustrijalizacije, tranzicije i ustoličenja neoliberalizma utjecali na svijest radništva te artikulacije njihove borbe za preživljavanje, dok je Centrih u SABA-i 19.12. govorio o fenomenu prekarizacije, smještajući je u puno dulji historijski kontekst u predavanju pod naslovom “Povijest agrarnog pitanja i prekarizacija”.

Goran Musić: Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988.-2013.

predavanje i promocija studije – http://www.rosalux.rs/sr/artikl.php?id=261

Filozofski fakultet, dvorana 3, Ivana Lučića 3, Zagreb, 13.12.2013., 19:30h

U studiji „Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013“, polazeći od položaja radništva, autor Goran Musić dotiče se nekih od najsloženijih društveno-ekonomskih procesa u srbijanskom društvu: od uspona nacionalizma kasnih 80-ih, preko privrednog kolapsa i deindustrijalizacije za vreme ratova 90-ih, pa sve do „tranzicionog“ preobražaja i ustoličenja neoliberalizma kao dominantnog ideološkog usmerenja u srbijanskoj politici tokom prve decenije 21. veka. Ključno pitanje za autora jeste na koji način su pomenuti procesi uticali na svest radništva, kao i različite oblike artikulacije njihove borbe za preživljavanje.

Goran Musić (Beč, Beograd) je rođen u Beogradu (1981), gde je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Trenutno se bavi istraživanjem radničkih štrajkova u poznom jugoslovenskom socijalizmu pri odseku za istoriju Evropskog univerzitetskog instituta u Firenci. Aktivan učesnik raznih inicijativa za studentska i radnička prava u Srbiji. Član uredništva internet portala Crvena Kritika.(Izvor)

————————————————————————————————————–

Lev Centrih: Povijest agrarnog pitanja i prekarizacija

Savez antifašističkih boraca, Hatzova 16, Zagreb, 19.12.2013., 19h

Na ljevici se već duže vrijeme vode oštre polemike o značenju prekarizacije i prekarijata u suvremenim kapitalističkim društvima. Ponekad se u tim raspravama prekarijat tretira kao nova društvena klasa i pritom ga se postavlja u poziciju koja je donedavno pripadala radničkoj klasi. U izlaganju ćemo inzistirati na tome da prekarijat nije nikakva nova klasa. Prekarizacija je stanje u kojem se nalaze radni ljudi, inače podijeljeni u različite klase, kad veliki potresi u ekonomskom i političkom životu konkretnih zajednica počinju ozbiljno narušavati njihovu reprodukciju. Prekarizacija (prekarijat) nije fenomen sadašnjosti, već dugotrajni proces koji se javlja i u najranijim fazama razvoja kapitalizma. Prvi prekarijat je u tom smislu bilo seljaštvo, stoga je povijest agrarnog pitanja najbolja polazna točka za analizu prekarizacije.

Dr.sc. Lev Centrih je povjesničar i sociolog; član Iniciative za demokratični socializem i član uredništva izdavačke kuće Sophia u Ljubljani. (Izvor)
Centar za radničke studije financijski podržava Rosa Luxemburg Stiftung SouthEast Europe.
Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

16. rujna 2014.
Tagovi:
, , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu svjesnog njegova prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka