Sindikalne borbe u savezništvu s udrugama civilnog društva + promocija 4. broja časopisa “Nepokoreni grad”

Povodom izlaska četvrtog broja časopisa “Nepokoreni grad” u izdanju Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), čija će se promocija održati danas, 28.11.2014. u 20h u caffe baru “Škver” (Zvonimirova 31), prenosimo tekst Bojana Nonkovića o novijoj povijesti sindikalnog rada te nužnosti stvaranja zajedničkih platformi za djelovanje povezivanjem sindikata i udruga civilnog društva kao prirodnih partnera u izgradnji solidarne društvene organizacije.

Predstavljanje novog broja Nepokorenog grada u Škveru

28.11.2014., 20h, Caffe bar “Škver”, Zvonimirova 31, Zagreb

Predstavljamo 4. broj Nepokorenog grada, časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba.

Središnja tema ovog broja posvećena je strategijama, taktikama i metodama terenskog rada temeljenog na izgradnji “paralelnih” društvenih struktura, koje sadržavaju praktičnu (realna pomoć egzistencijalno ugroženim skupinama) i političku (edukacija i širenje baze) dimenziju. Stoga se tekstovima osvrćemo na rad Crnih pantera, turske Stranke pravde i razvoja (AKP), grčke platforme Solidarity for all, arhitektonskog kolektiva Usina iz Brazila i novonastale zadruge Pametnija zgrada iz Beograda. Časopis donosi i tekst o sindikatima i njihovom povezivanju s udrugama civilnog društva, pregled praktičnog i teorijskog rada Antonija Gramscija, članak o razotkrivanju hrvatske wikipedije, o otporu labinskih rudara 1921. godine. Tu je i članak o spomen-parku Dotrščina i inovativnim komemorativnim praksama koje su ondje pokrenute. Kulturni blok predstavlja pjesnika Aleksandra Kuta Honoa i grčku anarhističku pjesnikinju Katerinu Gogou, te kratke performativne akcije Alenke Cindrić. S posebnim zadovoljstvom u ovom broju predstavljamo i članak o akciji prikupljanja humanitarne pomoći za poplavljena područja BiH, koju je organizirala i uspješno provela naša udruga.

Nataša Kovačević i Velimir Gašparac iz uredništva časopisa razgovarat će ovom prilikom s gošćama, Lidijom Čulo i Ivom Ivas, jednima od autorica priloga u ovome broju.

Uzmite svoj besplatni primjerak časopisa i nakon prezentacije ostanite na piću uz super muziku koju su za vas birali članovi MAZ-a.


(Izvor)


* * *


Sindikalne borbe u savezništvu s udrugama civilnog društva


Organiziranje solidarnosti podrazumijeva prvenstveno kontinuirani i predani rad na postojećim organizacijskim strukturama. O novijoj povijesti sindikalnog rada, nužnosti stvaranja zajedničkih platformi za djelovanje povezivanjem sindikata i udruga civilnog društva kao prirodnih partnera u izgradnji solidarne društvene organizacije piše Bojan Nonković.


Sindikalno organiziranje predstavlja osnovni organizacijski oblik putem kojeg se u praksi može djelovati u smjeru poboljšanja položaja radnika. S tim u vezi nameće se zaključak da je za aktere koji imaju aspiracije raditi šire društvene platforme nužno ostvariti određeni tip suradnje sa sindikalnim strukturama. Udruge civilnog društva, kao organizacije koje teže društvenoj relevantnosti, jedni su od subjekata u čijem je interesu ostvarivanje te suradnje.

Zašto je za radnike važno sindikalno se organizirati?

Legislativna dimenzija

Zakonska rješenja propisuju koji pravni oblik određene institucije radničkog organiziranja moraju imati. Radnici imaju interesa i aspiracija da sklapaju kolektivne ugovore kojima će izboriti određene interese, kao i da stupaju u štrajk, koji je jedan od načina borbe za ostvarivanje i zaštitu tih interesa. Hrvatski Zakon o radu te je funkcije, kolektivno pregovaranje i pokretanje štrajka, predvidio isključivo za organizacije koje su registrirane kao sindikati. Kolektivni ugovor pisani je sporazum između poslodavca ili grupe poslodavaca i sindikata ili grupe sindikata kojim se definiraju uvjeti rada i zaposlenja. Za razliku od pravilnika o radu, koji je jednostrani akt poslodavca, kolektivni ugovor rezultat je pregovora poslodavca i predstavnika radnika udruženih u formu sindikata. Sindikalno neorganizirani radnici u pravilu će uživati koristi kolektivnih ugovora, a borbi kroz štrajk mogu se pridružiti jednako kao i sindikalno organizirani radnici. Ali sindikalno neorganizirani radnici nemaju mogućnosti direktno utjecati na te procese. Strana u kolektivnim pregovorima, prema hrvatskim zakonima, može biti samo sindikat, a ne grupa radnika. Radnici udruženi u sindikat delegiraju, ili bi barem trebali delegirati, pregovarački odbor koji bi u procesu kolektivnog pregovaranja trebao zastupati njihove prethodno utvrđene stavove.

Odustajanjem od sindikalnog udruživanja radnici zapravo odustaju od zakonske mogućnosti kolektivnog pregovaranja, jedne moćne poluge kojom određuju uvjete svojeg rada. Kako se pravo na štrajk direktno veže uz kolektivno pregovaranje odustajanjem od sindikalnog organiziranja radnici sebi praktički onemogućuju pravo na legalan ulazak u štrajk[1]. Ulaskom u nezakoniti štrajk radnici se izlažu ozbiljnom riziku da ostanu bez svog radnog mjesta, tako što će poslodavac svima ili samo nekima na zakonit način otkazati ugovor o radu bez obveze plaćanja otpremnine.

Ignoriranje zakonskih odredbi pretpostavlja snagu organiziranog radništva da se nosi s posljedicama takvog kršenja. Radničke akcije u danim situacijama moraju izlaziti iz okvira zakona – to je slučaj prilikom zauzimanja pogona, zabrane ulazaka upravama, blokada prometnica. Ne postoji dilema između djelovanja unutar okvira zakona ili automatskog odbacivanja nametnutih i štetnih okvira već se radi o pravilnoj taktičkoj procjeni vlastitih snaga i očekivanih ishoda akcije.

Organizacijska dimenzija

Osim zakonskog imperativa da određene radničke prakse moraju imati zakonski zadanu organizacijsku formu postoje i materijalni razlozi zašto će određena organizacijska forma biti uspješnija u izvršavanju tih funkcija od nekih drugih formi organiziranja.

Za radničku borbu, kao uostalom i za bilo koji drugi tip ozbiljnog rada, potreban je kontinuitet i predanost. Radnici često pokreću akcije kad je manje-više sve gotovo, tj. kada je poduzeće uništeno. Primjerice, štrajk zbog neisplaćenih plaća u pravilu je po radnike loš razvoj situacije. Ako poduzeće dođe u fazu da se ne mogu namaknuti sredstva za plaće to može značiti da su vrlo vjerojatno upravljačke strukture prethodno opljačkale poduzeće. U oba slučaja ishodi akcije vrlo su limitirani. Da bi akcija bila pravovremena bitan je kontinuitet u djelovanju. Anticipacija problema zahtjeva i određena stručna znanja. Važno je da u redovima organiziranih radnika postoje ljudi, ili da takvi ljudi djeluju kao vanjski suradnici, koji aktivno prate stanje poduzeća u smislu njegovog položaja na tržištu, vlasničkih odnosa, odnosa politike, potpisanih ugovora. U zagrebačkoj tvrtki RIZ – Odašiljači, bivši direktor Milić Bijelić, čovjek koji je bio na čelu tvrtke u njenom najuspješnijem razdoblju, osamdesetih godina prošlog stoljeća, jedan je i od najzaslužnijih što RIZ i danas uspješno opstaje i posluje. Zbog svog znanja s područja financija i prava, Bijelić je anticipirao razvoj situacije te je zajedno sa sindikatom osmišljavao akcije obrane tvrtke. Kontinuitet rada na pojedinom aspektu postiže se ili tako da se radnik koji je zaposlen u poduzeću bavi tim aspektom u opisu svog radnog mjesta ili da se kao vanjski suradnik za određenu naknadu bavi tim aspektima. Predanost nekom aspektu označava količinu vremena kojom će se ljudi baviti tim aspektom. Proporcije vremena koje će pojedine organizacije posvetiti pojedinim zadacima i način na koji će formulirati zadatke stvar su organizacijske odluke, kao i političkog poimanja vlastite uloge. Primjerice, ako je ideja da se radnici trebaju baviti isključivo pitanjima plaća i radnih uvjeta, vjerojatnije je da će se forsirati dizanje kapacitiranosti u smjeru stručnjaka iz područja radnog prava, a ne trošiti resurse na stvaranje kapaciteta za povezivanje s ostalim akterima, kao što su npr. udruge civilnog društva.

Kontinuiranost i predanost zadacima koje nameće radnička organizacija u teoriji se može postići i kroz volonterski rad. To znači da će se nakon radnog vremena određeni broj radnih sati posvetiti pitanjima od važnosti za organizaciju, kao i da će vanjski suradnici iz nefinancijskih pobuda svoje kapacitete staviti na raspolaganje organizaciji. Volonterski rad predstavlja nužan aspekt za svaku organizaciju koja se želi širiti i biti akcijski sposobna te ga svakako treba poticati.

Međutim, u uvjetima realnog svijeta neodrživo je organizaciju bazirati samo na volonterskom radu. Organizacija koja ima aspiraciju okupljati široku bazu radnika zaposlenih u različitim poduzećima morat će osigurati da se neki ljudi u punom radnom vremenu bave samo stvarima vezanim za organizaciju. U tom slučaju moraju se osigurati sredstva kojima bi se isplatila plaća takvim ljudima. Također je nužno osigurati i sredstva za proizvodnju: mobitele, kompjutore, automobile, radne prostorije. Potrebno je osigurati stabilnost struktura koje će biti sposobne kontinuirano djelovati. Pojedina akcija može se bazirati na kampanjskom voluntarizmu u kojem se manjak materijalnih i ljudskih kapaciteta kompenzira viškom zalaganja učesnika, ali takav princip neće funkcionirati kada se djelovanje mora protegnuti na duže razdoblje. U pojedinom poduzeću moraju postojati ustaljeni mehanizmi reagiranja u različitim realnim situacijama. Ako primjerice neki radnik ima problema s nadređenima morao bi znati što u takvom slučaju raditi i kome se obratiti. Znanje radnika o zakonskom definiranju prava i obveza iz radnog odnosa bitan je preduvjet za ozbiljnije sindikalno djelovanje. Radnik koji se osjeća bespomoćno i percipira da poslodavac ima apsolutnu moć da mu otkaže ugovor ili smanji plaću vjerojatno neće biti visoko motiviran za bilo kakvo djelovanje u smjeru konfrontacije radi zaštite i proširivanja vlastitih prava. Prisutnost stabilne organizacijske strukture uvjet je za rutinsko obavljanje pojedinih funkcija. Te funkcije pomažu u rješavanju benignih sporova na radnom mjestu pa sve do organizacije štrajka. Motiviranost za djelovanje određena je i pravilnom procjenom vlastitih snaga, iskustvom prijašnjih akcija i međusobnim povjerenjem. Svakodnevnim djelovanjem gradi se povjerenje, akumuliraju se znanja i uspostavljaju prakse potrebne za uspješnu radničku borbu.

Za uspješno djelovanje u smjeru poboljšanja svoje pozicije, radnicima treba cijeli niz specifičnih znanja, organizacijskih iskustava, mreža suradnika. Ti kapaciteti grade se kontinuiranim strukturiranim radom, za što je potrebno osigurati materijalna sredstva, vrijeme i novac. Sindikalna organizacija prikupljanjem članarina gradi sindikalnu infrastrukturu koja bi trebala služiti radnicima na terenu u provedbi funkcija koje smo naznačili bitnima za jačanje pozicije radnika.

Opcije sindikaliziranja

Često se postavlja opozicija između samoorganizacije radnika i sindikalne strukture. Ovo predstavlja pogrešno postavljenu alternativu. Inicijalna samoorganizacija radnika često se u kasnijim fazama organizira putem sindikata. Ovaj ishod u pravilu znači ispravnu procjenu vlastitih kapaciteta i pozitivan iskorak u smjeru osnaživanja vlastite pozicije. Uspješne radničke borbe u Hrvatskoj naslanjale su se na sindikalnu strukturu čak i kada je sindikat aktivno opstruirao konkretne borbe radnika.

Ova činjenica otvara drugo pitanje, a to je neadekvatnost postojećih sindikata. Konkretne opcije za radnike, članove takvih organizacija, različite su. Može se raditi na promjeni uvjeta u postojećem sindikatu. Također, moguće je izaći iz sindikata i priključiti se nekom drugom sindikatu. Ako ni to nije opcija moguće je osnovati potpuno novi sindikat ili djelovati kao grupa sindikalno neorganiziranih radnika.

Kao što je već rečeno, bez forme sindikata nije moguće sudjelovati u kolektivnim pregovorima. Teoretski, osnivanje novog sindikata rješava ovaj problem. Ali i jedan i drugi slučaj u praksi obično znači da će se infrastruktura morati graditi od nule. Prije donošenja bilo kakvih organizacijskih odluka nužno je pravilno procijeniti izvedivost postavljenih ciljeva. Prelazak u drugi postojeći sindikat u praksi je najlakše izvediva opcija pronalaska rješenja u slučaju nezadovoljstva postojećim sindikatom. Ipak, koliko god bilo jednostavno promijeniti sindikat, od 2012. postoje značajna ograničenja u mogućnosti sindikalnog djelovanja. Tada je donesen tzv. zakon o reprezentativnosti, nakon kojega slijedi novi zakon o reprezentativnosti iz 2014. U obje verzije zakona kriterij za sudjelovanje u kolektivnim pregovorima je da sindikat kod nekog poslodavca ili grupe poslodavaca ima dvadeset posto sindikalno organiziranih radnika. Sindikat koji je ispod tog cenzusa ne može sudjelovati u kolektivnim pregovorima, čime mu je značajno limitirana mogućnost djelovanja. Ovaj zakon u praksi je znatno suzio prostor slobode izbora sindikata jer je nekim sindikatima onemogućeno djelovanje u punom potencijalu. Ipak, radnicima je bolja opcija ući u sindikat koji nije reprezentativan nego ostati u reprezentativnom, ali nefunkcionalnom sindikatu.

Osnovni kriterij pri odabiru sindikalne organizacije trebao bi biti upravo historijat dotadašnjih sindikalnih akcija, tj. legitimitet pojedinog sindikata. Potrebno je sagledati je li sindikat u prošlosti participirao u uspješnim akcijama (pod uspješnim se misli da je u danim okolnostima postignut maksimalan ili prihvatljiv rezultat) te imaju li radnici koji su sudjelovali u tim akcijama prigovore na ulogu vodstava tih sindikata tijekom akcija.

Konkretni problemi

Sindikalne strukture ključna su poluga za djelovanje radnika u svrhu poboljšanja svog statusa u radnom procesu. Ipak, sindikalni interes usko shvaćen kao interes članova problematičan je iz više razloga. Vođenjem za uskim i trenutnim interesima članstva iz vida se ispušta šira slika interesa cjelokupne radničke klase. Fragmentacija radništva na pojedine skupine dovodi do smanjenja mogućnosti efikasnog otpora i generalno opadanje moći rada u odnosu na kapital. Ovakva interesna razmrvljenost na hrvatskom primjeru često se očitovala u prepucavanjima čelnika sindikata i središnjica iz javnog i privatnog sektora oko toga tko treba podnijeti teret krize.

Ovakvi odnosi proizašli su i iz ideološkog okvira koji je postulirao slijepu vjeru u kapitalizam i slobodno tržište kao garanciju efikasne alokacije resursa i maksimalnog blagostanja. U toj konstelaciji sindikat je definiran kao interesno udruženje pojedinaca koji žele maksimizirati svoju korist, što sindikat ostvaruje kroz borbe za plaće i poboljšanje uvjeta rada. U toj logici pitanja participiranja u upravljanju poduzećima predstavljaju relikt samoupravnog socijalizma kojemu nema mjesta u “modernom” sustavu. Potom, pitanje kriminala pitanje je državnih institucija i sindikat se ne bi trebao baviti time, a deindustrijalizacija se opravdava kao posljedica rata i socijalističke strukture industrije koja po ovoj logici – nije mogla opstati u novim uvjetima pa je stoga i morala propasti. Na taj način je i povezivanje radničke klase kroz šire sindikalne platforme označeno kao nebitno jer bi se obećano blagostanje trebalo doseći naprosto integracijom u Europu i uspostavljanjem tržišnih odnosa koji će sami od sebe obnoviti proizvodnju i zaposlenost. Vrijeme je pokazalo koliko su ove koncepcije bile pogrešne i koliko je sindikalna scena ostala limitirana ovakvim poimanjem svoje uloge. Treba istaknuti da krivnja leži i na akademskoj zajednici koja, osim rijetkih izuzetaka, nije proizvodila relevantna i upotrebljiva znanja o društvenim procesima zadnjih tridesetak godina.

Posljedica začahurenosti u vrlo usko shvaćeno bavljenje svojim članstvom (često čak ni to) katastrofalno je osipanje broja sindikaliziranih radnika. Novozaposleni u pravilu ne postaju članovi sindikata. Razlozi za to mnogostruki su. Novozaposleni se danas mahom nalaze u raznim oblicima prekarnih radnih odnosa, od ugovora na određeno vrijeme, tzv. „stručnog osposobljavanja“, tj. „Mrsićevih mjera“, raznih oblika autorskih i ugovora o djelu do najnovijeg promoviranja agencijskog rada. U takvim nesigurnim odnosima mladi radnici ispravno zaključuju da im članstvo u sindikatu smanjuje izglede za dugoročnije zaposlenje. S obzirom na mahom staro sindikalno članstvo, sindikalna scena nije napravila ništa ili vrlo malo kako bi utjecala na donošenje zakona koji bi obuzdali bujanje ovakvih oblika rada. No, čak ni oni mladi radnici koji nisu zaposleni na prekarnim radnim mjestima ne vide važnost sindikalnog organiziranja. To je jedan od rezultata pasivnosti sindikata i politike fokusiranosti na usporavanje destrukcije radnih prava postojećih članova – često se sindikati ne bave čak ni time već pasivno prikupljaju članarinu. Izostao je rad na osvještavanju važnosti sindikalnog organiziranja, kako među potencijalnim tako i među postojećim članstvom.

Budućnost sindikalnog organiziranja ovisi o razbijanju logike začahurenog autizma i u povezivanju s radnicima iz ostalih sektora i različitih radno-pravnih statusa – prekarno zaposlenih, kao i nezaposlenih. Isto tako, potrebna je unutarnja i vanjska legitimacija. Unutarnja legitimacija znači postojanje radničke potpore organizaciji i svijest o važnosti sindikata među direktno uključenim radnicima, članovima i nečlanovima. Ova potpora i svijest nisu ništa samorazumljivo već su proizvod kontinuiranog terenskog rada sindikalnih aktivista. Vanjsku legitimaciju predstavlja potpora šireg društva. Jedan od odličnih primjera takve potpore iskustvo je borbe radnika kutinske Petrokemije koja je ujedinila cijelu lokalnu zajednicu. Postignuta je svijest da obrana tvornice ne predstavlja samo partikularni interes zaposlenih radnika već da bi propast Petrokemije značila pravu katastrofu za kutinski kraj.

Stvaranje saveza

Na primjeru Petrokemije možemo učiti važnost stvaranja širih društvenih platformi. U takvoj konstelaciji, udruge civilnog društva uspostavljaju se kao prirodni partner sindikatima. Kao što je radnicima važno da ne odbacuju mogućnosti sindikalnog organiziranja zbog nefunkcionalnosti konkretnih sindikata, isto vrijedi i za druge aktere koji aspiriraju na određeno društveno djelovanje. Suradnjom sindikata i udruga civilnog društva može se postići obostrana sinergija. Povijest ove suradnje u Hrvatskoj nažalost nije previše duga, ozbiljnija suradnja ne seže dalje od nekoliko godina unazad. Udruge civilnog društva raspolažu značajnim kapacitetima za proizvodnju analiza i senzibiliziranje javnosti za određene teme. Dobar primjer suradnje sindikata i civilnog sektora predstavlja suradnja oko zagrebačkog komunalnog poduzeća Čistoća, koja je kulminirala zajedničkim prosvjedom ispred gradske skupštine. Sindikati i udruge poručivali su javnosti da bi davanje u koncesiju i privatiziranje usluge odvoza smeća osim drastičnog otpuštanja radnika i smanjenja radničkih prava donijelo ekološki neracionalno gospodarenje otpadom te skuplju i lošiju uslugu stanovništvu. Ovo povezivanje otežalo je pokušaje nekih medija da stvar etiketiraju kao borbu za partikularne privilegije preplaćenih radnika u javnom sektoru. Nešto ozbiljnija suradnja, ostvarena je u stvaranju široke koalicije okupljene u inicijativu Ne damo naše autoceste! Ovo udruživanje dva sindikata, sedam udruga civilnog društva i pet sindikalnih središnjica prvenstveno je posljedica predhodnog zajedničkog rada na spomenutom slučaju, a rezultat svakako nije zanemariv budući da je prikupljeno preko pola milijuna potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se trebalo spriječiti davanje autocesta u koncesiju.

Pri izboru partnera na sindikalnoj sceni nevladine udruge trebale bi se voditi sličnim kriterijima kao i radnici koji biraju sindikat. To je historijat akcija i poštenih odnosa. Treba voditi računa da sindikat nije homogeni entitet već složena struktura koja se sastoji od radnika na terenu, povjerenika i čelništva. U različitim slučajevima isti sindikat znao je odigrati od krajnje pozitivne do krajnje negativne uloge u radničkim borbama. U početnim fazama suradnje sa sindikalnom scenom, kao što je sada slučaj u Hrvatskoj, postoji opasnost da se zbog nerealno postavljenih ciljeva i platformi dogodi razočaranje, prvenstveno od strane udruga, a koje rezultira bitnom redukcijom suradnje. Čest je slučaj da radnici zbog vlastitog negativnog sindikalnog iskustva postanu krajnje negativni prema sindikatima u cjelini. Bitno je dakle realno anticipirati ishode akcije i partnere, a platforme posložiti prema kriteriju prijemčivosti za buduće suradnje. Točke preklapanja moraju se jasno detektirati, inzistirati na zajedničkim, usuglašenim vrijednostima i ciljevima umjesto inzistirati na razlikama.

Suradnja udruga civilnog društva i sindikata trebala bi rezultirati povezivanjem progresivnih aktera unutar sindikalne scene, kao i širenjem područja koja su obuhvaćena borbama ovih pojedinih aktera. Udruge bi trebale proširiti fokus djelovanja od usko definiranog predmeta prema šire društveno relevantnim temama. Na primjer, ekološke udruge trebale bi proširiti interes za temu ekologije u kontekstu cjelokupnih i konkretnih društvenih odnosa, tj. društvene reprodukcije u kapitalizmu. Sindikati bi u svom djelovanju, osim neposrednog interesa svojih članova, trebali inkorporirati širi društveni interes. Sindikati su neizostavan akter u izgradnji šireg društvenog pokreta transformacije postojećih društvenih odnosa u smjeru demokratizacije odnosa u proizvodnji i raspodjeli društvenog proizvoda, održivom razvoju i solidarnosti. Umrežavanjem različitih društvenih aktera iskorištava se postojeća infrastruktura i stvara nova. Iluzorno je očekivati da će proces biti brz i lagan. Bitno je inzistirati na zajedničkim ciljevima umjesto prenaglašavati razlike. Na kraju, bitno je naglasiti da je sadašnji stupanj suradnje bio nezamisliv prije samo nekoliko godina čega trebamo biti svjesni u smislu u kojem razumijemo da je za promjenu situacije zaslužan predan i kontinuiran rad aktera i sindikalne i udrugaške scene, rad koji je dovoljan zalog za odbacivanje defetizma.


Bilješke


[1] Po hrvatskom Zakonu o radu dva su moguća uvjeta za ulazak u legalan štrajk: neisplata plaće i zastoj u procesu kolektivnih pregovora (moguć je i štrajk solidarnosti). Ovako usko postavljanje razloga za štrajk znači da bi štrajk koji bi bio organiziran protiv npr. privatizacije poduzeća, uništavanja poduzeća od strane uprave ili donošenja štetnih zakona bio sudskim putem proglašen nezakonitim.

(Tekst je nastao na osnovu izlaganja u sklopu programa Paralelne strukture u organizaciji Baze za radnička prava i demokratizaciju i MAZa.)


Bojan Nonković je ekonomist i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju


Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve