Tko je ubio Erica Garnera?

Policijsko ubojstvo Erica Garnera, kojem je preko snimke mogao svjedočiti gotovo cijeli svijet, nije uzrokovao samo diskriminatorni sustav kaznenog pravosuđa SAD-a. Uzrok je kapitalistički društveni sustav koji dio stanovništva čini “suvišnim”, a potom ga kriminalizira i nekažnjeno ubija. Donosimo prijevod teksta iz časopisa Jacobin.


Kod ubojstva Erica Garnera nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Radi se o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi.


Svi smo vidjeli smrt Erica Garnera. Svi se, uključujući Georgea W. Busha, slažemo da je Eric Garner ubijen. Međutim, takvo površno slaganje može prikriti stvarne uzroke njegove smrti, a to bi zajamčilo da će se događaj poput ovoga ponoviti. Svi smo svjedočili tom zločinu, no sada se moramo zapitati tko je zapravo ubio Erica Garnera?

Usprkos onome što tvrdi kaznenopravni sustav očit je odgovor da ga je ubio Daniel Pantaleo, i ne smije se nikada zaboraviti da je taj čovjek ubojica. Štoviše, kao što su mnogi ustvrdili, Pantaleov je zločin bio moguć upravo zbog duboko ukorijenjenog sustava institucionalnog rasizma. Iz toga je očekivano proizišao zahtjev da se popravi neispravni pravosudni sustav. No postoji opasnost da preuski fokus usmjeren samo na policiju, sudove i pravosudni sustav zamagli dublje uzroke Garnerove smrti.

Ovaj stanovnik Staten Islanda navodno je prodavao cigarete po komadu kada je ubijen. Ukupni porez na cigarete u gradu New Yorku, koji iznosi 5,85 dolara po kutiji, stvorio je neku vrstu crnog tržišta cigareta, a time i priliku za neke – poput Garnera, kojeg je astma prisilila na davanje otkaza – da steknu kakvu-takvu svotu novca za preživljavanje.

Garner je dakle jedan od nekoliko desetaka milijuna ljudi u SAD-u koji se bave poslovima koji su neformalni, ilegalni ili se obavljaju “ispod stola”, kako bi preživjeli – bilo da je riječ o prodaji krivotvorenih torbica, uličnoj prodaji nakita kućne izrade, preprodaji droge, prodaji piratiziranih medijskih proizvoda, radu na crno, uličnim nastupima ili prodaji cigareta po komadu.

Ne radi se o marginalnoj ili neuobičajenoj pojavi. S obzirom da kapitalizam “ne započinje ponudom zaposlenja već imperativom da se zaradi za život”, kako piše povjesničar Michael Denning, “nezaposlenost prethodi zapošljavanju, a neformalna ekonomija prethodi formalnoj, kako u povijesnom tako i u konceptualnom pogledu”. Puna zaposlenost koja je pravedna i uvažava slobodu odabira je mit.

Kada oni koji žive takvim “životom bez plaće” i pronađu formalne poslove, obično se radi o privremenim ili sezonskim tipovima zaposlenja s užasno niskim plaćama. Ljudi koji nisu formalno zaposleni, što je stanje koje u nekim slučajevima može trajati cijeli život, moraju se pobrinuti za vlastito preživljavanje. No, mnogi od njih ili ne ispunjavaju uvjete za socijalnu pomoć ili te socijalne usluge i sâme prestaju postojati. Stanarine su previsoke, a hrana i zdravstvene usluge preskupe. Milijuni ljudi lišeni su osnovnih životnih potrepština.

Marx je pokušao objasniti povijesni nastanak tog života bez plaće tako što je pokazao da sâm kapitalizam nije strukturno sposoban osigurati punu zaposlenost svima koji ovise o plaći kako bi preživjeli. Kapitalizam nužno stvara “relativnu prenaseljenost radnika, tj. za prosječne potrebe oplođivanja kapitala prekobrojno i zbog toga suvišno radničko stanovništvo”[1].

A stalno stvaranje onoga što je nazvao “relativno suvišnim stanovništvom” kojem “pripada svaki radnik” kada je “samo djelomično zaposlen ili potpuno nezaposlen”, obilježeno je bijedom, patnjom i “mogućom smrću”. Takav je život prožet nasiljem i sastavna je značajka kapitalizma.

Kao što pokazuje Garnerova smrt, proizvodnja suviška stanovništva tijesno je isprepletena s rasizmom. Povijest kapitalizma pokazuje da procesi koji proizvode izvlašteni, disciplinirani i terorizirani suvišak populacije neprekidno inkorporiraju te ustvari rekonstituiraju rasne kategorije.

Nebrojeno mnogo Afroamerikanaca, Latinosa i pripadnika drugih “manjina” je kroz pravnu diskriminaciju, policijsko nasilje, gentrifikaciju, podfinanciranost škola i prenatrpane zatvore pretvoreno u potrošni materijal, u one koje se može nekažnjeno ubiti. Na međunarodnoj razini ovakvo obezvređivanje ne samo da opravdava imperijalističke ratove, nego ujedno čitave narode svrstava u kategoriju ljudi koji su uvijek-već žrtve gladi, genocida ili bolesti. U samom SAD-u, upravo je taj proces ubio Mikea Browna, Erica Garnera i bezbroj drugih.

Država danas aktivno stvara uvjete mjera štednje koji primoravaju ljude poput Garnera da prežive koristeći se svim raspoloživim sredstvima, a potom ih prati na svakom uglu, spremna da ih policijski kontrolira, zatvori ili ubije jer su se usudili preživjeti. Oni koje smatra suvišnima žive u egzistencijalnoj klopci: kada traže podršku ih se zanemaruje, a kada sami pronađu načine da prežive ih se maltretira. Garnerovim nezaboravnim riječima, “svaki put kada me ugledaš, stvaraš mi probleme”.

Stoga kod Garnerova ubojstva nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Također je riječ o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi. Moramo dovesti u pitanje ne samo policiju, sudove i pravosudni sustav koji ubijaju i prikrivaju takva ubojstva, već i društveni sustav koji to sve omogućuje. Zato se trebamo voditi iskustvom anti-rasističkih pokreta iz prošlosti i pronaći načine da povežemo našu kritiku rasizma s našom kritikom kapitalizma, kako se nikada više nikoga ne bi moglo nazvati “suvišnim”.

Nedvojbeno je kako Pantalea treba smatrati odgovornim za Garnerovo ubojstvo. No kad prosuđujemo ekonomski sustav koji ostavlja ljude bez posla zbog bolesti poput astme koja im narušava radnu sposobnost, sustava koji ih tjera da prodaju cigarete na ulici kako bi zaradili za život, treba upotrijebiti isto mjerilo pravednosti. Taj bi se sustav trebao naći na optuženičkoj klupi kao suučesnik u ubojstvu, jer je Garnera učinio bespomoćnim protiv uniformiranog ubojice.



S engleskog preveo Damjan Rajačić




Prevoditeljske opaske

[1] Citirano iz K. Marx, “Kapital”, prijevod Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, Školska knjiga, 1975.


Salar Mohandesi je urednik Viewpoint Magazine-a i postdiplomski student povijesti na Sveučilištu u Pennsylvaniji.


Objavljeno na Jacobinu 17. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina


Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve