Tko je ubio Erica Garnera?

Policijsko ubojstvo Erica Garnera, kojem je preko snimke mogao svjedočiti gotovo cijeli svijet, nije uzrokovao samo diskriminatorni sustav kaznenog pravosuđa SAD-a. Uzrok je kapitalistički društveni sustav koji dio stanovništva čini “suvišnim”, a potom ga kriminalizira i nekažnjeno ubija. Donosimo prijevod teksta iz časopisa Jacobin.


Kod ubojstva Erica Garnera nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Radi se o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi.


Svi smo vidjeli smrt Erica Garnera. Svi se, uključujući Georgea W. Busha, slažemo da je Eric Garner ubijen. Međutim, takvo površno slaganje može prikriti stvarne uzroke njegove smrti, a to bi zajamčilo da će se događaj poput ovoga ponoviti. Svi smo svjedočili tom zločinu, no sada se moramo zapitati tko je zapravo ubio Erica Garnera?

Usprkos onome što tvrdi kaznenopravni sustav očit je odgovor da ga je ubio Daniel Pantaleo, i ne smije se nikada zaboraviti da je taj čovjek ubojica. Štoviše, kao što su mnogi ustvrdili, Pantaleov je zločin bio moguć upravo zbog duboko ukorijenjenog sustava institucionalnog rasizma. Iz toga je očekivano proizišao zahtjev da se popravi neispravni pravosudni sustav. No postoji opasnost da preuski fokus usmjeren samo na policiju, sudove i pravosudni sustav zamagli dublje uzroke Garnerove smrti.

Ovaj stanovnik Staten Islanda navodno je prodavao cigarete po komadu kada je ubijen. Ukupni porez na cigarete u gradu New Yorku, koji iznosi 5,85 dolara po kutiji, stvorio je neku vrstu crnog tržišta cigareta, a time i priliku za neke – poput Garnera, kojeg je astma prisilila na davanje otkaza – da steknu kakvu-takvu svotu novca za preživljavanje.

Garner je dakle jedan od nekoliko desetaka milijuna ljudi u SAD-u koji se bave poslovima koji su neformalni, ilegalni ili se obavljaju “ispod stola”, kako bi preživjeli – bilo da je riječ o prodaji krivotvorenih torbica, uličnoj prodaji nakita kućne izrade, preprodaji droge, prodaji piratiziranih medijskih proizvoda, radu na crno, uličnim nastupima ili prodaji cigareta po komadu.

Ne radi se o marginalnoj ili neuobičajenoj pojavi. S obzirom da kapitalizam “ne započinje ponudom zaposlenja već imperativom da se zaradi za život”, kako piše povjesničar Michael Denning, “nezaposlenost prethodi zapošljavanju, a neformalna ekonomija prethodi formalnoj, kako u povijesnom tako i u konceptualnom pogledu”. Puna zaposlenost koja je pravedna i uvažava slobodu odabira je mit.

Kada oni koji žive takvim “životom bez plaće” i pronađu formalne poslove, obično se radi o privremenim ili sezonskim tipovima zaposlenja s užasno niskim plaćama. Ljudi koji nisu formalno zaposleni, što je stanje koje u nekim slučajevima može trajati cijeli život, moraju se pobrinuti za vlastito preživljavanje. No, mnogi od njih ili ne ispunjavaju uvjete za socijalnu pomoć ili te socijalne usluge i sâme prestaju postojati. Stanarine su previsoke, a hrana i zdravstvene usluge preskupe. Milijuni ljudi lišeni su osnovnih životnih potrepština.

Marx je pokušao objasniti povijesni nastanak tog života bez plaće tako što je pokazao da sâm kapitalizam nije strukturno sposoban osigurati punu zaposlenost svima koji ovise o plaći kako bi preživjeli. Kapitalizam nužno stvara “relativnu prenaseljenost radnika, tj. za prosječne potrebe oplođivanja kapitala prekobrojno i zbog toga suvišno radničko stanovništvo”[1].

A stalno stvaranje onoga što je nazvao “relativno suvišnim stanovništvom” kojem “pripada svaki radnik” kada je “samo djelomično zaposlen ili potpuno nezaposlen”, obilježeno je bijedom, patnjom i “mogućom smrću”. Takav je život prožet nasiljem i sastavna je značajka kapitalizma.

Kao što pokazuje Garnerova smrt, proizvodnja suviška stanovništva tijesno je isprepletena s rasizmom. Povijest kapitalizma pokazuje da procesi koji proizvode izvlašteni, disciplinirani i terorizirani suvišak populacije neprekidno inkorporiraju te ustvari rekonstituiraju rasne kategorije.

Nebrojeno mnogo Afroamerikanaca, Latinosa i pripadnika drugih “manjina” je kroz pravnu diskriminaciju, policijsko nasilje, gentrifikaciju, podfinanciranost škola i prenatrpane zatvore pretvoreno u potrošni materijal, u one koje se može nekažnjeno ubiti. Na međunarodnoj razini ovakvo obezvređivanje ne samo da opravdava imperijalističke ratove, nego ujedno čitave narode svrstava u kategoriju ljudi koji su uvijek-već žrtve gladi, genocida ili bolesti. U samom SAD-u, upravo je taj proces ubio Mikea Browna, Erica Garnera i bezbroj drugih.

Država danas aktivno stvara uvjete mjera štednje koji primoravaju ljude poput Garnera da prežive koristeći se svim raspoloživim sredstvima, a potom ih prati na svakom uglu, spremna da ih policijski kontrolira, zatvori ili ubije jer su se usudili preživjeti. Oni koje smatra suvišnima žive u egzistencijalnoj klopci: kada traže podršku ih se zanemaruje, a kada sami pronađu načine da prežive ih se maltretira. Garnerovim nezaboravnim riječima, “svaki put kada me ugledaš, stvaraš mi probleme”.

Stoga kod Garnerova ubojstva nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Također je riječ o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi. Moramo dovesti u pitanje ne samo policiju, sudove i pravosudni sustav koji ubijaju i prikrivaju takva ubojstva, već i društveni sustav koji to sve omogućuje. Zato se trebamo voditi iskustvom anti-rasističkih pokreta iz prošlosti i pronaći načine da povežemo našu kritiku rasizma s našom kritikom kapitalizma, kako se nikada više nikoga ne bi moglo nazvati “suvišnim”.

Nedvojbeno je kako Pantalea treba smatrati odgovornim za Garnerovo ubojstvo. No kad prosuđujemo ekonomski sustav koji ostavlja ljude bez posla zbog bolesti poput astme koja im narušava radnu sposobnost, sustava koji ih tjera da prodaju cigarete na ulici kako bi zaradili za život, treba upotrijebiti isto mjerilo pravednosti. Taj bi se sustav trebao naći na optuženičkoj klupi kao suučesnik u ubojstvu, jer je Garnera učinio bespomoćnim protiv uniformiranog ubojice.



S engleskog preveo Damjan Rajačić




Prevoditeljske opaske

[1] Citirano iz K. Marx, “Kapital”, prijevod Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, Školska knjiga, 1975.


Salar Mohandesi je urednik Viewpoint Magazine-a i postdiplomski student povijesti na Sveučilištu u Pennsylvaniji.


Objavljeno na Jacobinu 17. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina


Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve