Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?

“Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o “sukobu civilizacija”. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza.” Uz nedvosmislenu osudu ubojstva novinarâ redakcije Charlie Hebdo i kolateralnih žrtava u Parizu, ne možemo jednostavno reći Je suis Charlie.


O napadu na Charlie Hebdo


Charba sam uživo vidjela 24. siječnja 2010. godine u Parizu, na dan komemoracije smrti francuskog filozofa i aktivista Daniela Bensaïda u konferencijskom centru La Mutualité, gdje se okupilo mnoštvo ljudi. Tijekom govora, Charb je crtao i na platno projicirao karikature svoga druga Daniela, čiju je knjigu Marx: Mode d’Emploi ilustrirao godinu dana ranije. Usred duboke tuge koja je ispunjavala veliku prostoriju, njegove su nas karikature neprestano podsjećale na Bensaïdov suptilni smisao za humor, na njegov zlobni smiješak kojim nas je znao sve šarmirati, pomažući nam da postepeno prebolimo gubitak. Charb, glavni urednik satiričkog časopisa Charlie Hebdo, bio je jedan od deset karikaturista i novinara, zajedno s dvoje policajaca, ubijenih u divljačkom napadu koji se dogodio 7. siječnja 2015. godine.

Od tada poruke solidarnosti ispisane riječima „Je suis Charlie“ – Ja sam Charlie – preplavljuju internet i druge medije, odvija se ogromna potjera kako bi se privelo ubojice, iz sačmarica se pucalo na dvije džamije, bomba je bačena na prodavaonicu kebaba, a svi francuski politički lideri pozvali su na nacionalno jedinstvo u obrani Republike. Nažalost, ovo znači da je napad možda bio uspješan. Od svih meta koje su napadači mogli izabrati, namjerno su odabrali časopis koji je, unatoč kontroverzama u vezi s poprilično islamofobnim karakaturama koje objavljuje, još uvijek zadržao određeni kredibilitet među francuskom ljevicom. Štoviše, časopis koji utjelovljuje sasvim specifičnu francusku tradiciju sekularističkog nepoštovanja, distinktivnog francuskog ponosa da se bude slobodan satirizirati kako Boga, tako i Kralja, uživajući u obitavanju u trivijalnim opscenostima žanra. Meta je pažljivo i politički odabrana. Narativ o izravnoj korespondenciji između objavljivanja uvredljivih karikatura proroka Muhameda i samog napada, kao da je riječ o mehaničkoj vezi uzroka i posljedice, suviše je pojednostavljen. Također, narativ o napadima na slobodu govora i tiska nije dostatan da bi se razumjelo što je doista posrijedi. Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o „sukobu civilizacija“. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj (oko 5 milijuna ljudi) te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza, to jest, muslimanskih Francuza. A kako se muslimanskom stanovništvu ne bi ostavilo ni jednu opciju za otpor osim radikalnog islamizma, takva strategija udara na francusku ljevicu, na jedinu prepreku protiv nekontrolirane proliferacije islamofobije diljem zemlje, dakle udara tamo gdje najviše boli: na njezine probleme pri suočavanju s francuskom kolonijalnom prošlošću i nasljeđem te s reformuliranjem univerzalizma na način da isti osigurava potpunu uključenost Arapa i muslimana.

Charlie Hebdo je ekstremni simptom problemâ s kojima se suočava francuska ljevica. Na njegovim se naslovnicama izmjenjuje kritiziranje francuskih politika protiv imigranata i Houellebecqova islamofobična paranoja s beskrajnom serijom karikatura usmjerenih protiv „islamista“. Nakon umorstva tisuću pripadnika Muslimanskog bratstva u masakru na trgu Rabaa u Egiptu 2013. godine, CH je objavio naslovnicu s karikaturom na kojoj piše: „Le Coran, c’est de la merde, ça n’arrête pas les balles“ (Kuran je sranje, uopće ne zaustavlja metke). Nakon kritika i optužbi za islamofobiju koje su počele pristizati na adresu Charlie Hebdoa, njegovi su branitelji neprestano ukazivali na to da je njihova satira usmjerena prema svim religijama, bez razlike. Neovisno je li tome tako (a ja mislim da nije sasvim), ovakav odgovor pokazuje fundamentalno nerazumijevanje konteksta – radi se o istom nerazumijevanju koje je dovelo do kapitulacije dijelova francuske ljevice pred apstraktnim republikanskim sekularizmom povodom diskusija vezanih uz zakon o nošenju hidžaba. Muslimani nisu samo u velikoj mjeri ugnjetavana i eksploatirana manjina u Francuskoj, već ubrzano postaju i žrtvena janjad za ekonomsku krizu, zrcalom na koje bijeli Europljani projiciraju svoje najdublje noćne more i strahove. U Njemačkoj se svaki tjedan u raznim gradovima, na demonstracijama protiv „islamizacije Zapada“ pod organizacijskom kapom PEGIDA-e okupi po nekoliko tisuća ljudi (PEGIDA znači „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Talijanske desničarske novine objavile su fotografije napada na Charlie Hebdo pod naslovom „Ovo je islam“, a veliki dio talijanskog stanovništva ne bi imao ništa protiv toga da se muslimanski imigranti podave u Sredozemnom moru bez da im itko priskoči u pomoć. U ovom zabrinjavajućem, i da budem iskrena, zastrašujućem kontekstu, opetovano objavljivanje crteža u kojima se islamiste karikira korištenjem religijskih simbola i stereotipnih reprezentacija preko kojih se po istoj logici identificira pet milijuna podjarmljenih ljudi koji žive u Francuskoj, nije bio čin hrabrosti.

Usprkos vrlo dragoj uspomeni koju imam na drage, duhovite i dirljive karikature o Danielu Bensaïdu, ne mogu se prisiliti da sudjelujem u zboru i kažem „Ja sam Charlie“. Međutim, tu se susrećem s problemom. Ovaj napad i ova ubojstva stjerala su u kut ljude poput mene; naime, postaje nam iznimno teško izjaviti kako držimo da se radi o odvratnom i neprihvatljivom činu nasilja, kako nemamo ništa osim najdubljeg prijezira za politiku, strategije, i metode radikalnih islamista, kako smo bolno pogođeni ovim ubojstvima, no kako se ipak ne možemo identificirati s Charlie Hebdom. Isto tako ne možemo razviti očekivanu parolu „Svi smo mi Francuzi“ u trenutku kada se specifična verzija francuskog nacionalnog identiteta mobilizira kako bi ugnjetavala one francuske građane koji se s njome ni na koji način ne mogu poistovjetiti.

Ovaj maleni prostor, prostor rezerviran za solidarnost koja je sposobna identitete dovesti u pitanje, umjesto da ih ojača i nanovo utvrdi, za solidarnost kojoj nije potrebna afirmacija zajedničkog identiteta kako bi se izrazila, je prostor koji je napadom na Charlie Hebdo pod prijetnjom da bude izgubljen, sve nas prisiljavajući da, htjeli ili ne htjeli, izravno ili neizravno, sudjelujemo u obnovljenoj farsi sukoba civilizacija.


S engleskog preveo Martin Beroš

Objavljeno na Public Seminar-u 10. siječnja 2015.

Cinzia Arruzza je asistentica na Odsjeku za filozofiju na New School for Social Research, Sveučilište u New Yorku. Trenutno radi na dva istraživačka projekta: 1) Odnos između politike i filozofije u dvadesetostoljetnim interpretacijama Platonove političke misli, te 2) Ugnjetavanje žena i društvena reprodukcija u Marxovoj kritici političke ekonomije.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Daily Mirror-a


Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve