Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?

“Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o “sukobu civilizacija”. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza.” Uz nedvosmislenu osudu ubojstva novinarâ redakcije Charlie Hebdo i kolateralnih žrtava u Parizu, ne možemo jednostavno reći Je suis Charlie.


O napadu na Charlie Hebdo


Charba sam uživo vidjela 24. siječnja 2010. godine u Parizu, na dan komemoracije smrti francuskog filozofa i aktivista Daniela Bensaïda u konferencijskom centru La Mutualité, gdje se okupilo mnoštvo ljudi. Tijekom govora, Charb je crtao i na platno projicirao karikature svoga druga Daniela, čiju je knjigu Marx: Mode d’Emploi ilustrirao godinu dana ranije. Usred duboke tuge koja je ispunjavala veliku prostoriju, njegove su nas karikature neprestano podsjećale na Bensaïdov suptilni smisao za humor, na njegov zlobni smiješak kojim nas je znao sve šarmirati, pomažući nam da postepeno prebolimo gubitak. Charb, glavni urednik satiričkog časopisa Charlie Hebdo, bio je jedan od deset karikaturista i novinara, zajedno s dvoje policajaca, ubijenih u divljačkom napadu koji se dogodio 7. siječnja 2015. godine.

Od tada poruke solidarnosti ispisane riječima „Je suis Charlie“ – Ja sam Charlie – preplavljuju internet i druge medije, odvija se ogromna potjera kako bi se privelo ubojice, iz sačmarica se pucalo na dvije džamije, bomba je bačena na prodavaonicu kebaba, a svi francuski politički lideri pozvali su na nacionalno jedinstvo u obrani Republike. Nažalost, ovo znači da je napad možda bio uspješan. Od svih meta koje su napadači mogli izabrati, namjerno su odabrali časopis koji je, unatoč kontroverzama u vezi s poprilično islamofobnim karakaturama koje objavljuje, još uvijek zadržao određeni kredibilitet među francuskom ljevicom. Štoviše, časopis koji utjelovljuje sasvim specifičnu francusku tradiciju sekularističkog nepoštovanja, distinktivnog francuskog ponosa da se bude slobodan satirizirati kako Boga, tako i Kralja, uživajući u obitavanju u trivijalnim opscenostima žanra. Meta je pažljivo i politički odabrana. Narativ o izravnoj korespondenciji između objavljivanja uvredljivih karikatura proroka Muhameda i samog napada, kao da je riječ o mehaničkoj vezi uzroka i posljedice, suviše je pojednostavljen. Također, narativ o napadima na slobodu govora i tiska nije dostatan da bi se razumjelo što je doista posrijedi. Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o „sukobu civilizacija“. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj (oko 5 milijuna ljudi) te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza, to jest, muslimanskih Francuza. A kako se muslimanskom stanovništvu ne bi ostavilo ni jednu opciju za otpor osim radikalnog islamizma, takva strategija udara na francusku ljevicu, na jedinu prepreku protiv nekontrolirane proliferacije islamofobije diljem zemlje, dakle udara tamo gdje najviše boli: na njezine probleme pri suočavanju s francuskom kolonijalnom prošlošću i nasljeđem te s reformuliranjem univerzalizma na način da isti osigurava potpunu uključenost Arapa i muslimana.

Charlie Hebdo je ekstremni simptom problemâ s kojima se suočava francuska ljevica. Na njegovim se naslovnicama izmjenjuje kritiziranje francuskih politika protiv imigranata i Houellebecqova islamofobična paranoja s beskrajnom serijom karikatura usmjerenih protiv „islamista“. Nakon umorstva tisuću pripadnika Muslimanskog bratstva u masakru na trgu Rabaa u Egiptu 2013. godine, CH je objavio naslovnicu s karikaturom na kojoj piše: „Le Coran, c’est de la merde, ça n’arrête pas les balles“ (Kuran je sranje, uopće ne zaustavlja metke). Nakon kritika i optužbi za islamofobiju koje su počele pristizati na adresu Charlie Hebdoa, njegovi su branitelji neprestano ukazivali na to da je njihova satira usmjerena prema svim religijama, bez razlike. Neovisno je li tome tako (a ja mislim da nije sasvim), ovakav odgovor pokazuje fundamentalno nerazumijevanje konteksta – radi se o istom nerazumijevanju koje je dovelo do kapitulacije dijelova francuske ljevice pred apstraktnim republikanskim sekularizmom povodom diskusija vezanih uz zakon o nošenju hidžaba. Muslimani nisu samo u velikoj mjeri ugnjetavana i eksploatirana manjina u Francuskoj, već ubrzano postaju i žrtvena janjad za ekonomsku krizu, zrcalom na koje bijeli Europljani projiciraju svoje najdublje noćne more i strahove. U Njemačkoj se svaki tjedan u raznim gradovima, na demonstracijama protiv „islamizacije Zapada“ pod organizacijskom kapom PEGIDA-e okupi po nekoliko tisuća ljudi (PEGIDA znači „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Talijanske desničarske novine objavile su fotografije napada na Charlie Hebdo pod naslovom „Ovo je islam“, a veliki dio talijanskog stanovništva ne bi imao ništa protiv toga da se muslimanski imigranti podave u Sredozemnom moru bez da im itko priskoči u pomoć. U ovom zabrinjavajućem, i da budem iskrena, zastrašujućem kontekstu, opetovano objavljivanje crteža u kojima se islamiste karikira korištenjem religijskih simbola i stereotipnih reprezentacija preko kojih se po istoj logici identificira pet milijuna podjarmljenih ljudi koji žive u Francuskoj, nije bio čin hrabrosti.

Usprkos vrlo dragoj uspomeni koju imam na drage, duhovite i dirljive karikature o Danielu Bensaïdu, ne mogu se prisiliti da sudjelujem u zboru i kažem „Ja sam Charlie“. Međutim, tu se susrećem s problemom. Ovaj napad i ova ubojstva stjerala su u kut ljude poput mene; naime, postaje nam iznimno teško izjaviti kako držimo da se radi o odvratnom i neprihvatljivom činu nasilja, kako nemamo ništa osim najdubljeg prijezira za politiku, strategije, i metode radikalnih islamista, kako smo bolno pogođeni ovim ubojstvima, no kako se ipak ne možemo identificirati s Charlie Hebdom. Isto tako ne možemo razviti očekivanu parolu „Svi smo mi Francuzi“ u trenutku kada se specifična verzija francuskog nacionalnog identiteta mobilizira kako bi ugnjetavala one francuske građane koji se s njome ni na koji način ne mogu poistovjetiti.

Ovaj maleni prostor, prostor rezerviran za solidarnost koja je sposobna identitete dovesti u pitanje, umjesto da ih ojača i nanovo utvrdi, za solidarnost kojoj nije potrebna afirmacija zajedničkog identiteta kako bi se izrazila, je prostor koji je napadom na Charlie Hebdo pod prijetnjom da bude izgubljen, sve nas prisiljavajući da, htjeli ili ne htjeli, izravno ili neizravno, sudjelujemo u obnovljenoj farsi sukoba civilizacija.


S engleskog preveo Martin Beroš

Objavljeno na Public Seminar-u 10. siječnja 2015.

Cinzia Arruzza je asistentica na Odsjeku za filozofiju na New School for Social Research, Sveučilište u New Yorku. Trenutno radi na dva istraživačka projekta: 1) Odnos između politike i filozofije u dvadesetostoljetnim interpretacijama Platonove političke misli, te 2) Ugnjetavanje žena i društvena reprodukcija u Marxovoj kritici političke ekonomije.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Daily Mirror-a


Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve