Naslijeđe Martina Luthera Kinga

“”Moramo priznati da postoje ograničenja naših uspjeha na Jugu,” rekao je King na sastanku odbora SCLC-a 1967. godine. SCLC bi morao pozvati na “radikalnu redistribuciju bogatstva i moći”. King je svojim pomoćnicima u više navrata naznačio da je SAD-u potreban demokratski socijalizam koji bi garantirao poslove i prihode za sve.” Lee Sustar opisuje razvojni put Martina Luthera Kinga Jr. od vođe pokreta za građanska prava do radikalnijeg kritičara cjelokupnog sistema u posljednjim godinama njegova života. Pročitajte prijevod teksta iz Socialist Workera, koji je u tiskanim izdanjima istog objavljen još 1987. godine.


Gotovo svaki političar Demokratske strane, bio crnac ili bijelac, prisvaja naslijeđe Martina Luthera Kinga Jr.

Pritom se prikladno zaboravlja činjenica da se u posljednjim godinama života, prije atentata 1968. godine, King razišao s predsjednikom Lyndonom Johnsonom oko pitanja rata u Vijetnamu te nesposobnosti administracije da implementira zakone građanskih prava na Jugu. To je nešto što nijedan demokrat nacionalnog ugleda danas ne bi bio spreman učiniti.

Iako su reforme za koje se King zalagao većinu svog života bile blage u usporedbi sa zahtjevima radikalnijih crnih nacionalista, svejedno su ih osuđivali ti isti demokrati koji od tada pokušavaju pretvoriti Kinga u herojsku ikonu i simbol crnačkog prilagođavanja sistemu.

Kako bismo razumjeli Kingov konačni zaokret prema ljevici, potrebno je sagledati klasne borbe koje su bile u temelju pokreta za građanska prava, kao i narav SCLC-a (Southern Christian Leadership Conference), Kingove organizacije.

Kada se King pojavio kao vođa pokreta bojkota autobusnog prijevoza u Montgomeryju 1950-ih, našao se na čelu lokalnog pokreta čiji su primjer u narednim godinama slijedili deseci drugih južnjačkih gradova. Organizacija u čijem je osnivanju sudjelovao, SCLC, uspostavila je nekoliko podružnih ureda, ali je u suštini bila grupa profesionalnih organizatora koji su se obično kretali od grada do grada kako bi sudjelovali u borbama koje su pokretali lokalni crni studenti, radnici i farmeri.

Cilj SCLC-a nije bio pomoći tim aktivistima da se nezavisno razviju, već da ih se usmjeri prema nenasilnoj konfrontaciji sa segregacionistima, okrutnim policajcima te državnom policijom koji su podupirali zakone Jim Crow. Prema vođama SCLC-a, kao što su bili Hosea Williams i Wyatt T. Walker, federalna bi vlada tada bila prisiljena intervenirati i poduprijeti aktiviste pokreta za građanska prava kako bi zaustavila nerede.

Isprva se činilo kako strategija funkcionira. Odluka Vrhovnog suda poduprla je bojkot buseva u Montgomeryju. Predsjednik Kennedy predstavio je legislativu o građanskim pravima nakon opetovanih napada policajaca iz Birminghama u Alabami na marševe koje je organizirao SCLC 1963. godine, a prijedlog zakona stupio je na snagu godinu dana kasnije. Krvavi obračuni u gradovima St. Augustine u Floridi i Selma u Alabami potaknuli su Kennedyjevog nasljednika, Lyndona Johnsona, da 1965. u Kongresu progura Zakon o pravu glasa (Voting Rights Act).

Kennedy i Johnson podržavali su građanska prava samo onda kada su vjerovali da je to potrebno kako bi obuzdali militantniju crnačku pobunu. Nisu željeli od sebe odvratiti moćno južnjačko krilo svoje stranke (Southern Dixiecrats). Kinga i proteste SCLC-a moglo se tolerirati sve dok su nastavljali biti “nenasilni”, dok su se ograničavali na borbu protiv segregacije na Jugu i sve dok nisu dovodili u pitanje rasističku ekonomsku diskriminaciju ukorijenjenu u kapitalizam SAD-a.

No do 1965. godine, Kingov je kredibilitet među južnjačkim aktivistima slabio. Navika SCLC-a da dođe u grad usred borbe, ugrabi glavno mjesto u medijima i pregovara o nagodbi, iritiralo je lokalne crnce, kao i sve radikalnije članove SNCC-a (Student Nonviolent Coordinating Committee), koji su nastojali pomoći južnjačkom crnačkom stanovništvu da razvije vlastito vodstvo.

Crni nacionalist Malcolm X smatrao je pak kako nenasilje za koje se zalažu King i SCLC izlaže crnačko stanovništvo napadima policije i rasističkih nasilnika.

Kritike na račun Kinga dosegle su novi vrhunac 1965. godine u Selmi, gdje je policija suzavcima i palicama napala aktiviste koji su pokušavali marširati do Montgomeryja, glavnog grada savezne države Alabame. Kada je organiziran drugi marš, policija ga nije zaustavila. Međutim, King je marševe odveo natrag u Selmu umjesto da prkosi sudskom nalogu. Ovo povlačenje, zajedno s Kingovim prihvaćanjem simboličnih ustupaka političara iz Selme, bilo je javno prikazano kao izdaja od strane radikala.

Razlike su izašle na vidjelo godinu dana kasnije, nakon što je James Meredith, prvi crni student koji je pohađao Sveučilište u Mississippiju, upucan tijekom njegova protestnog marša kroz državu. King i vođa SNCC-a Stokely Carmichael (kasnije poznat kao Kwame Ture) bili su među vođama pokreta za građanska prava koji su se pridružili nekoliko stotina aktivista kako bi dovršili Meredithov marš u ljeto 1966. godine.

Progonjeni od strane rasističkih nasilnika i brutalnih napada policije na svakom koraku, gnjevni prosvjednici željno su se priključivali Carmichaelovom improviziranom skandiranju “Black Power” (crna moć), pažljivo slušajući njegove ideje o crnom nacionalizmu. Dok se King odbijao pridružiti konzervativnijim vođama pokreta za građanska prava u napadu na slogan “Black Power” kao rasistički, odbio je podržati ga na temelju toga što je implicirao nasilje te bi odvratio potencijalnu potporu bijelaca.

“Moramo transformirati naš pokret u pozitivnu i kreativnu silu,” rekao je kada su ga pitali za mišljenje o Carmichaelu. Crni militanti su na Kinga gledali kao na izdajnika. No za demokratske liberale, koji su se bojali utjecaja ideja crnih nacionalista i masovnih pobuna crnačkog stanovništva u gradovima na Sjeveru, Kingova pozicija se praktički činila kao odobravanje pokreta Black Power.

King je shvatio da pokušava premostiti jaz koji se sve više povećava. “Vlada mi mora dopustiti neke pobjede kako bih održao ljude nenasilnima”, izjavio je. King će se zapravo uskoro suočiti sa sjevernjačkim demokratima kao otvorenim neprijateljem. Budući da je zakon o pravu glasa iz 1965. godine formalno ukinuo posljednje južnjačke segregacijske zakone Jim Crow, King i SCLC svoju su pažnju usmjerili prema sve militantnijem crnačkom stanovništvu sa Sjevera.

Konačan Kingov raskid s Johnsonom nastupio je u travnju 1967. godine, kada je King pozvao na američko povlačenje iz svog “kolonijalnog” rata u Vijetnamu.

Iako se veći broj senatora demokrata već okrenuo protiv rata, većina glavnih vođa pokreta za građanska prava i dalje je nastavila podupirati administraciju. Liberalne novine poput New York Timesa i Washington Posta, koje su inače bile naklonjene Kingu tijekom borbi za građanska prava na Jugu, napale su ga zbog njegovog antiratnog stava.

Osvetoljubivi Johnson dozvolio je FBI-u da pojača svoje dugotrajno šikaniranje Kinga i drugih vođa SCLC-a. Predsjednik je bio bijesan kada je doznao za Kingov plan da povede Marš siromašnih ljudi (Poor People’s March) na Washington kako bi blokirao Kapitol SAD-a.

Johnson i demokrati počeli su se oslanjati na Kingove nenasilne taktike i njegovu podršku njihovoj stranci kao važnu protutežu sve većem broju radikala u rastućem buntu pokreta Black Power. Kada je King 1967. godine osudio rat, demokrati su na njega gledali kao na izdajicu.

Pa ipak, Kingov raskid s demokratima nije mu osigurao potporu crnačkog stanovništva na Sjeveru, gdje su se pobune na ulicama događale u svakom većem gradu u zemlji. Činilo se da je politika radikalnijih crnih nacionalista – pogotovo njihovo zagovaranje samoobrane u suočavanju s rasističkim nasiljem – bila prikladnija za borbu u ovakvim okolnostima.

Napadan i od ljevice i desnice, King je bio prisiljen iznova promisliti svoju karijeru i SCLC, organizaciju koju je vodio. “Moramo priznati da postoje ograničenja naših uspjeha na Jugu,” rekao je na sastanku odbora SCLC-a 1967. godine. SCLC bi morao pozvati na “radikalnu redistribuciju bogatstva i moći”. King je svojim pomoćnicima u više navrata naznačio da je SAD-u potreban demokratski socijalizam koji bi garantirao poslove i prihode za sve.

Drugi vođe SCLC-a, kao Andrew Young, Jesse Jackson i Ralph Abernathy, bili su neprijateljski nastrojeni prema planovima za Marš siromašnih ljudi. Podružnice SCLC-a na Jugu bile su zanemarivane tijekom nesretnog pokušaja organiziranja protiv segregacijske stambene politike u Chicagu, a podružnice na Sjeveru bile su još slabije.

Štoviše, plan je bio u sukobu s crnačkom kapitalističkom orijentacijom SCLC-ove Operacije košare za kruh (Operation Breadbasket), koju je vodio Jackson. “Ako ste toliko zainteresirani za rad na onome što vas zanima da ne možete raditi na onome za što je organizacija stvorena, samo naprijed,” rekao je King u odgovoru na Jacksonovu kritiku marša. “Ako si želite stvoriti nišu u društvu, samo dajte, ali za Boga miloga, nemojte mi smetati!”

Ipak, demokrati su Kingovu kampanju za siromašne ljude doživjeli kao izdaju – dok je desno krilo izjavilo kako to dokazuje ono što su cijelo vrijeme tvrdili – da je King komunist. Ovi elementi, potpomognuti predsjedničkom kampanjom guvernera Alabame, segregacionista Georgea Wallacea, javno su ugrožavali Kingov život.

Suočen s neprijateljstvom Johnsonove administracije, kritiziranjem od strane i crnih nacionalista i crnačkog establishmenta te razjedinjenim osobljem, King je uoči atentata u Memphisu 4. travnja 1968. godine – nešto manje od tri tjedna prije početka Marša siromašnih ljudi – bio politički izoliran kao nikad prije. King je otputovao u Memphis kako bi podržao štrajk crnačkih sanitarnih radnika – bio je jedini nacionalni vođa pokreta za građanska prava koji je to učinio.

Ipak, nije prošlo dugo nakon njegove smrti kada su novinarski pijuni vladajuće klase počeli pretvarati Kinga u bezopasnog sveca.

Međutim, kako bi to učinili, bilo je potrebno zakopati pravo naslijeđe Martina Luthera Kinga – kao vođe kritične rane faze u borbi pokreta za građanska prava koji je odbijao prihvatiti molbe svojih liberalnih demokratskih saveznika za strpljenjem i umjerenošću, i kao radikalnijeg crnačkog vođe kasnih šezdesetih čija se vizija o onome što se treba promijeniti u društvu neizmjerno proširila.


S engleskog prevela Anja Grgurinović

Objavljeno na Socialist Workeru 14. prosinca 2012. Verzija ovog članka prvotno je objavljena u dva dijela u tiskanim izdanjima Socialist Workera za rujan i listopad 1987. godine.


Adaptirana fotografija preuzeta s commercialappeal.com


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve