Naslijeđe Martina Luthera Kinga

“”Moramo priznati da postoje ograničenja naših uspjeha na Jugu,” rekao je King na sastanku odbora SCLC-a 1967. godine. SCLC bi morao pozvati na “radikalnu redistribuciju bogatstva i moći”. King je svojim pomoćnicima u više navrata naznačio da je SAD-u potreban demokratski socijalizam koji bi garantirao poslove i prihode za sve.” Lee Sustar opisuje razvojni put Martina Luthera Kinga Jr. od vođe pokreta za građanska prava do radikalnijeg kritičara cjelokupnog sistema u posljednjim godinama njegova života. Pročitajte prijevod teksta iz Socialist Workera, koji je u tiskanim izdanjima istog objavljen još 1987. godine.


Gotovo svaki političar Demokratske strane, bio crnac ili bijelac, prisvaja naslijeđe Martina Luthera Kinga Jr.

Pritom se prikladno zaboravlja činjenica da se u posljednjim godinama života, prije atentata 1968. godine, King razišao s predsjednikom Lyndonom Johnsonom oko pitanja rata u Vijetnamu te nesposobnosti administracije da implementira zakone građanskih prava na Jugu. To je nešto što nijedan demokrat nacionalnog ugleda danas ne bi bio spreman učiniti.

Iako su reforme za koje se King zalagao većinu svog života bile blage u usporedbi sa zahtjevima radikalnijih crnih nacionalista, svejedno su ih osuđivali ti isti demokrati koji od tada pokušavaju pretvoriti Kinga u herojsku ikonu i simbol crnačkog prilagođavanja sistemu.

Kako bismo razumjeli Kingov konačni zaokret prema ljevici, potrebno je sagledati klasne borbe koje su bile u temelju pokreta za građanska prava, kao i narav SCLC-a (Southern Christian Leadership Conference), Kingove organizacije.

Kada se King pojavio kao vođa pokreta bojkota autobusnog prijevoza u Montgomeryju 1950-ih, našao se na čelu lokalnog pokreta čiji su primjer u narednim godinama slijedili deseci drugih južnjačkih gradova. Organizacija u čijem je osnivanju sudjelovao, SCLC, uspostavila je nekoliko podružnih ureda, ali je u suštini bila grupa profesionalnih organizatora koji su se obično kretali od grada do grada kako bi sudjelovali u borbama koje su pokretali lokalni crni studenti, radnici i farmeri.

Cilj SCLC-a nije bio pomoći tim aktivistima da se nezavisno razviju, već da ih se usmjeri prema nenasilnoj konfrontaciji sa segregacionistima, okrutnim policajcima te državnom policijom koji su podupirali zakone Jim Crow. Prema vođama SCLC-a, kao što su bili Hosea Williams i Wyatt T. Walker, federalna bi vlada tada bila prisiljena intervenirati i poduprijeti aktiviste pokreta za građanska prava kako bi zaustavila nerede.

Isprva se činilo kako strategija funkcionira. Odluka Vrhovnog suda poduprla je bojkot buseva u Montgomeryju. Predsjednik Kennedy predstavio je legislativu o građanskim pravima nakon opetovanih napada policajaca iz Birminghama u Alabami na marševe koje je organizirao SCLC 1963. godine, a prijedlog zakona stupio je na snagu godinu dana kasnije. Krvavi obračuni u gradovima St. Augustine u Floridi i Selma u Alabami potaknuli su Kennedyjevog nasljednika, Lyndona Johnsona, da 1965. u Kongresu progura Zakon o pravu glasa (Voting Rights Act).

Kennedy i Johnson podržavali su građanska prava samo onda kada su vjerovali da je to potrebno kako bi obuzdali militantniju crnačku pobunu. Nisu željeli od sebe odvratiti moćno južnjačko krilo svoje stranke (Southern Dixiecrats). Kinga i proteste SCLC-a moglo se tolerirati sve dok su nastavljali biti “nenasilni”, dok su se ograničavali na borbu protiv segregacije na Jugu i sve dok nisu dovodili u pitanje rasističku ekonomsku diskriminaciju ukorijenjenu u kapitalizam SAD-a.

No do 1965. godine, Kingov je kredibilitet među južnjačkim aktivistima slabio. Navika SCLC-a da dođe u grad usred borbe, ugrabi glavno mjesto u medijima i pregovara o nagodbi, iritiralo je lokalne crnce, kao i sve radikalnije članove SNCC-a (Student Nonviolent Coordinating Committee), koji su nastojali pomoći južnjačkom crnačkom stanovništvu da razvije vlastito vodstvo.

Crni nacionalist Malcolm X smatrao je pak kako nenasilje za koje se zalažu King i SCLC izlaže crnačko stanovništvo napadima policije i rasističkih nasilnika.

Kritike na račun Kinga dosegle su novi vrhunac 1965. godine u Selmi, gdje je policija suzavcima i palicama napala aktiviste koji su pokušavali marširati do Montgomeryja, glavnog grada savezne države Alabame. Kada je organiziran drugi marš, policija ga nije zaustavila. Međutim, King je marševe odveo natrag u Selmu umjesto da prkosi sudskom nalogu. Ovo povlačenje, zajedno s Kingovim prihvaćanjem simboličnih ustupaka političara iz Selme, bilo je javno prikazano kao izdaja od strane radikala.

Razlike su izašle na vidjelo godinu dana kasnije, nakon što je James Meredith, prvi crni student koji je pohađao Sveučilište u Mississippiju, upucan tijekom njegova protestnog marša kroz državu. King i vođa SNCC-a Stokely Carmichael (kasnije poznat kao Kwame Ture) bili su među vođama pokreta za građanska prava koji su se pridružili nekoliko stotina aktivista kako bi dovršili Meredithov marš u ljeto 1966. godine.

Progonjeni od strane rasističkih nasilnika i brutalnih napada policije na svakom koraku, gnjevni prosvjednici željno su se priključivali Carmichaelovom improviziranom skandiranju “Black Power” (crna moć), pažljivo slušajući njegove ideje o crnom nacionalizmu. Dok se King odbijao pridružiti konzervativnijim vođama pokreta za građanska prava u napadu na slogan “Black Power” kao rasistički, odbio je podržati ga na temelju toga što je implicirao nasilje te bi odvratio potencijalnu potporu bijelaca.

“Moramo transformirati naš pokret u pozitivnu i kreativnu silu,” rekao je kada su ga pitali za mišljenje o Carmichaelu. Crni militanti su na Kinga gledali kao na izdajnika. No za demokratske liberale, koji su se bojali utjecaja ideja crnih nacionalista i masovnih pobuna crnačkog stanovništva u gradovima na Sjeveru, Kingova pozicija se praktički činila kao odobravanje pokreta Black Power.

King je shvatio da pokušava premostiti jaz koji se sve više povećava. “Vlada mi mora dopustiti neke pobjede kako bih održao ljude nenasilnima”, izjavio je. King će se zapravo uskoro suočiti sa sjevernjačkim demokratima kao otvorenim neprijateljem. Budući da je zakon o pravu glasa iz 1965. godine formalno ukinuo posljednje južnjačke segregacijske zakone Jim Crow, King i SCLC svoju su pažnju usmjerili prema sve militantnijem crnačkom stanovništvu sa Sjevera.

Konačan Kingov raskid s Johnsonom nastupio je u travnju 1967. godine, kada je King pozvao na američko povlačenje iz svog “kolonijalnog” rata u Vijetnamu.

Iako se veći broj senatora demokrata već okrenuo protiv rata, većina glavnih vođa pokreta za građanska prava i dalje je nastavila podupirati administraciju. Liberalne novine poput New York Timesa i Washington Posta, koje su inače bile naklonjene Kingu tijekom borbi za građanska prava na Jugu, napale su ga zbog njegovog antiratnog stava.

Osvetoljubivi Johnson dozvolio je FBI-u da pojača svoje dugotrajno šikaniranje Kinga i drugih vođa SCLC-a. Predsjednik je bio bijesan kada je doznao za Kingov plan da povede Marš siromašnih ljudi (Poor People’s March) na Washington kako bi blokirao Kapitol SAD-a.

Johnson i demokrati počeli su se oslanjati na Kingove nenasilne taktike i njegovu podršku njihovoj stranci kao važnu protutežu sve većem broju radikala u rastućem buntu pokreta Black Power. Kada je King 1967. godine osudio rat, demokrati su na njega gledali kao na izdajicu.

Pa ipak, Kingov raskid s demokratima nije mu osigurao potporu crnačkog stanovništva na Sjeveru, gdje su se pobune na ulicama događale u svakom većem gradu u zemlji. Činilo se da je politika radikalnijih crnih nacionalista – pogotovo njihovo zagovaranje samoobrane u suočavanju s rasističkim nasiljem – bila prikladnija za borbu u ovakvim okolnostima.

Napadan i od ljevice i desnice, King je bio prisiljen iznova promisliti svoju karijeru i SCLC, organizaciju koju je vodio. “Moramo priznati da postoje ograničenja naših uspjeha na Jugu,” rekao je na sastanku odbora SCLC-a 1967. godine. SCLC bi morao pozvati na “radikalnu redistribuciju bogatstva i moći”. King je svojim pomoćnicima u više navrata naznačio da je SAD-u potreban demokratski socijalizam koji bi garantirao poslove i prihode za sve.

Drugi vođe SCLC-a, kao Andrew Young, Jesse Jackson i Ralph Abernathy, bili su neprijateljski nastrojeni prema planovima za Marš siromašnih ljudi. Podružnice SCLC-a na Jugu bile su zanemarivane tijekom nesretnog pokušaja organiziranja protiv segregacijske stambene politike u Chicagu, a podružnice na Sjeveru bile su još slabije.

Štoviše, plan je bio u sukobu s crnačkom kapitalističkom orijentacijom SCLC-ove Operacije košare za kruh (Operation Breadbasket), koju je vodio Jackson. “Ako ste toliko zainteresirani za rad na onome što vas zanima da ne možete raditi na onome za što je organizacija stvorena, samo naprijed,” rekao je King u odgovoru na Jacksonovu kritiku marša. “Ako si želite stvoriti nišu u društvu, samo dajte, ali za Boga miloga, nemojte mi smetati!”

Ipak, demokrati su Kingovu kampanju za siromašne ljude doživjeli kao izdaju – dok je desno krilo izjavilo kako to dokazuje ono što su cijelo vrijeme tvrdili – da je King komunist. Ovi elementi, potpomognuti predsjedničkom kampanjom guvernera Alabame, segregacionista Georgea Wallacea, javno su ugrožavali Kingov život.

Suočen s neprijateljstvom Johnsonove administracije, kritiziranjem od strane i crnih nacionalista i crnačkog establishmenta te razjedinjenim osobljem, King je uoči atentata u Memphisu 4. travnja 1968. godine – nešto manje od tri tjedna prije početka Marša siromašnih ljudi – bio politički izoliran kao nikad prije. King je otputovao u Memphis kako bi podržao štrajk crnačkih sanitarnih radnika – bio je jedini nacionalni vođa pokreta za građanska prava koji je to učinio.

Ipak, nije prošlo dugo nakon njegove smrti kada su novinarski pijuni vladajuće klase počeli pretvarati Kinga u bezopasnog sveca.

Međutim, kako bi to učinili, bilo je potrebno zakopati pravo naslijeđe Martina Luthera Kinga – kao vođe kritične rane faze u borbi pokreta za građanska prava koji je odbijao prihvatiti molbe svojih liberalnih demokratskih saveznika za strpljenjem i umjerenošću, i kao radikalnijeg crnačkog vođe kasnih šezdesetih čija se vizija o onome što se treba promijeniti u društvu neizmjerno proširila.


S engleskog prevela Anja Grgurinović

Objavljeno na Socialist Workeru 14. prosinca 2012. Verzija ovog članka prvotno je objavljena u dva dijela u tiskanim izdanjima Socialist Workera za rujan i listopad 1987. godine.


Adaptirana fotografija preuzeta s commercialappeal.com


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve