Svaki veliki pojedinac stoji na ramenima drugih

Za sva postignuća pojedinaca najvećim je dijelom zaslužno društvo – rad i djelovanje drugih ljudi čine osnovu od koje polazimo i na kojoj, sudjelujući u zajedničkom pothvatu, gradimo vlastite živote. Kao što u tekstu autor kaže za Stephena Hawkinga: “Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovom talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi.”


Čak su i impresivna postignuća Stephena Hawkinga proizvod velike mreže suradnje. Ne smijemo zaboraviti kolektivni doprinos osobnom uspjehu


Stephen Hawking je ikona individualnog uspjeha ostvarenog usprkos gotovo nezamislivoj nedaći. Dijagnoza bolesti motoričkih neurona gotovo uvijek predstavlja smrtnu presudu, i to takvu koja je strašnija od većine drugih. Kao što pokazuje Teorija svega, nedavno snimljen, dirljivi film o Hawkingovom životu, riječ je o nadarenom 21-godišnjem studentu koji je 1963. godine, kada je bolest otkrivena, tek započeo rad na svome doktoratu na Cambridgeu. Prognoza je glasila da mu preostaje još dvije godine do smrti, te se mladi znanstvenik, koji je do tada bezbrižno vozio bicikl po Cambridgeu, morao suočiti sa spoznajom da će njegovo tijelo propadati sve dok naposljetku ne prestane disati.

A ipak, Hawking je još uvijek živ: u 72-oj godini života još mu nekoliko godina nedostaje do prosječnog životnog vijeka za muškarce u Velikoj Britaniji. Ne samo da je njegovo tijelo nadmašilo očekivanja medicinske znanosti, nego je i njegov um procvjetao. Unatoč tome što je postao gotovo potpuno paraliziran, elektronski glas kojim govori postao je začas prepoznatljiv: Hawking je najslavniji živući znanstvenik.

Postignuća onih koji uspiju usprkos nevjerojatno slabim izgledima mogu ponekad obeshrabriti i zastrašiti nas ostale. Mene ne muči nijedna tegoba takve vrste, razmišljamo u sebi, no što sam unatoč tome uspio/la postići? Ipak, kao što ovaj film pokazuje, svi smo mi – koliko god bili nadareni – proizvodi kolektivnog djelovanja, zbroj napora i iskustava ljudi koji nas okružuju, bilo da su posljedice dobre ili loše.

Hawkingovo djelo svakako ne bi bilo ostvareno da je izostala podrška njegove supruge Jane, koja je s njime provela četvrt stoljeća. Ljubav nas veže uz partnera bez obzira na okolnosti, no obvezati se na odnos s voljenom osobom u ranoj fazi bolesti s tako sumornom prognozom – unatoč pritisku da to ne učini – pokazatelj je nepopustljive odlučnosti.

Zaruke s Jane “promijenile su mi život”, često se prisjeća Hawking. “Zbog toga sam imao razloga živjeti”. S obzirom da je ona de facto bila njegova njegovateljica, to je podrazumijevalo brojne žrtve, među kojima i one vezane uz njezinu karijeru, a posebice nakon što su dobili djecu. Kritičari su komentirali kako je film pretjerano naklonjen Stephenu Hawkingu i da odstupa od memoara koje je napisala Jane, na kojima se navodno temelji. U knjizi stoji da je znao biti sebičan, odbijao dodatnu pomoć, bio snishodljiv prema njenim znanstvenim interesima i da je njihov dug brak okončao na okrutan način. No, da ona nije bila uz njega, čini se da Hawking nikada ne bi postigao svoj veličanstven uspjeh.

Naravno, njegovo je funkcioniranje također podržavano nevjerojatnim kolektivnim naporima zdravstva i medicinske znanosti. Kao što je i sam rekao u oštrim izjavama protiv privatizacije, on ne bi bio preživio bez NHS-a (sustava “Državne zdravstvene službe”, op. prev.). Njegovi doprinosi znanosti – ma koliko bili značajni – i sami su dijelom ogromnog kolektivnog pothvata.

Znanost se razvija pomoću nadgradnje i interakcije s radom drugih; ona je pothvat koji se proteže kroz stoljeća. Hawking je, primjerice, nagradu Wolf za fiziku 1988. godine dobio zajedno sa svojim suradnikom Sir Rogerom Penroseom. Također, važan je i njegov odgoj: poznato je da “kulturni kapital”, kao što su vokabular i obrazovanje koje smo stekli u obitelji, ima ogroman utjecaj. Sve to ide u prilog shvaćanju da je veliki znanstvenik rezultat timskog rada – kao što smo to i svi mi.

Isto vrijedi i za mnoge druge junake. Jedan od meni najdražih primjera je Rosa Parks, neosporno hrabra Afroamerikanka koja se 1955. godine usprotivila zakonima Alabame o rasnoj segregaciji u javnom prijevozu. No ona nije bila prva koja je to napravila niti je to učinila iz svog osobnog hira.

Parks je bila istaknuta lokalna aktivistkinja u NAACP-u (National Association for the Advancement of Colored People), surađivala je s radikalnim sindikalnim aktivistima, a do njezina čina građanskog neposluha došlo je u dogovoru s lokalnim sindikalnim pokretom i NAACP-om. Ta je suradnja bila poticaj za bojkot segregacije u autobusima, koji je kao takav bio i zamišljen. Radi se o ključnom događaju u nastanku američkog pokreta za građanska prava. Zapravo, taj je bojkot bio moguć jer je njezina hrabrost bila združena s naporom mnogo većeg broja ljudi.

Kako u znanosti i politici, tako i u sportu. Pelé je, primjerice, nogomet naučio igrati od svojih roditelja, a vještinu je brusio u bezbrojnim utakmicama sa svojim vršnjacima; Muhammada Alija trenirali su ljudi poput Chucka Bodaka; a roditelji Michaela Schumachera radili su dodatne poslove kako bi podržali njegove snove o utrkivanju. Isto tako, velikani glazbe i književnosti često su školovani uz prilično velike troškove i bili nadahnuti radom drugih. Svatko od nas – ma koliko talentiran/a ili renomiran/a – stoji na ramenima drugih.

Usprkos svim dokazima koji upućuju na suprotno, prevladavajući kompetitivni individualizam pretpostavlja da su oni koji ostvaruju uspjehe za njih u potpunosti sami zaslužni. No, prava i slobode koje danas uživamo postignuti su kroz ogromne, višegeneracijske borbe naših predaka, koji su nam također ostavili svoje kolektivno znanje i iskustvo. Ovisimo o iznimno skupom sustavu obrazovanja, koji ne služi samo nama kao pojedincima nego i obrazovanju ljudi o kojima ovisimo i mi sami. Ovisimo o sustavu zdravstvenih usluga koji nas – i naše susjede – čuva od najgorih posljedica katastrofalnih bolesti; te o infrastrukturi koja omogućuje funkcioniranje društva. Kao društvene životinje ovisimo o interakciji, interesu i ljubavi ljudi oko nas. Mi smo društveno konstruirana bića koja tvore golemi dinamični sustav kojeg se ne može razumjeti ako ga svedemo na njegove individualne dijelove.

Ništa od toga ne umanjuje važnost pojedinca. Kliše da smo svi jedinstveni jest istinit; svi imamo individualnu sposobnost djelovanja, sposobnost da odlučujemo, čak i ako su odluke koje donosimo ograničene okolinom u kojoj živimo. Iako svi doprinosimo velikom kolektivnom projektu, taj projekt ne bi bio moguć bez jedinstvenih doprinosa milijunâ pojedinaca. Razumijevanje ovoga omogućilo bi svakome od nas da lakše napreduje i uspije prevladati kolektivne, društveno konstruirane nepravde koje funkcioniraju kao prepreke za ostvarivanje potencijala.

To je ono što sam naučio od velikih ljudi poput Hawkinga. Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovu talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi. Dobro ili loše koje činimo, posvuda po sebi ima otiske prstiju drugih ljudi. To je razlog zašto bismo svi trebali osjećati ponos zbog postignuća drugih. Zajedno ćemo uspjeti ili ćemo zajedno propasti. Svi smo povezani, ruku pod ruku, sviđalo se to nama ili ne.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Guardian-u 4. siječnja 2015.

Owen Jones je kolumnist i autor knjige Chavs: The Demonisation of the Working Class. Njegova nova knjiga, The Establishment – And How They Get Away With It, objavljena je u rujnu 2014. godine.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Progress-a


Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve