Svaki veliki pojedinac stoji na ramenima drugih

Za sva postignuća pojedinaca najvećim je dijelom zaslužno društvo – rad i djelovanje drugih ljudi čine osnovu od koje polazimo i na kojoj, sudjelujući u zajedničkom pothvatu, gradimo vlastite živote. Kao što u tekstu autor kaže za Stephena Hawkinga: “Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovom talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi.”

Čak su i impresivna postignuća Stephena Hawkinga proizvod velike mreže suradnje. Ne smijemo zaboraviti kolektivni doprinos osobnom uspjehu
Stephen Hawking je ikona individualnog uspjeha ostvarenog usprkos gotovo nezamislivoj nedaći. Dijagnoza bolesti motoričkih neurona gotovo uvijek predstavlja smrtnu presudu, i to takvu koja je strašnija od većine drugih. Kao što pokazuje Teorija svega, nedavno snimljen, dirljivi film o Hawkingovom životu, riječ je o nadarenom 21-godišnjem studentu koji je 1963. godine, kada je bolest otkrivena, tek započeo rad na svome doktoratu na Cambridgeu. Prognoza je glasila da mu preostaje još dvije godine do smrti, te se mladi znanstvenik, koji je do tada bezbrižno vozio bicikl po Cambridgeu, morao suočiti sa spoznajom da će njegovo tijelo propadati sve dok naposljetku ne prestane disati.

A ipak, Hawking je još uvijek živ: u 72-oj godini života još mu nekoliko godina nedostaje do prosječnog životnog vijeka za muškarce u Velikoj Britaniji. Ne samo da je njegovo tijelo nadmašilo očekivanja medicinske znanosti, nego je i njegov um procvjetao. Unatoč tome što je postao gotovo potpuno paraliziran, elektronski glas kojim govori postao je začas prepoznatljiv: Hawking je najslavniji živući znanstvenik.

Postignuća onih koji uspiju usprkos nevjerojatno slabim izgledima mogu ponekad obeshrabriti i zastrašiti nas ostale. Mene ne muči nijedna tegoba takve vrste, razmišljamo u sebi, no što sam unatoč tome uspio/la postići? Ipak, kao što ovaj film pokazuje, svi smo mi – koliko god bili nadareni – proizvodi kolektivnog djelovanja, zbroj napora i iskustava ljudi koji nas okružuju, bilo da su posljedice dobre ili loše.

Hawkingovo djelo svakako ne bi bilo ostvareno da je izostala podrška njegove supruge Jane, koja je s njime provela četvrt stoljeća. Ljubav nas veže uz partnera bez obzira na okolnosti, no obvezati se na odnos s voljenom osobom u ranoj fazi bolesti s tako sumornom prognozom – unatoč pritisku da to ne učini – pokazatelj je nepopustljive odlučnosti.

Zaruke s Jane “promijenile su mi život”, često se prisjeća Hawking. “Zbog toga sam imao razloga živjeti”. S obzirom da je ona de facto bila njegova njegovateljica, to je podrazumijevalo brojne žrtve, među kojima i one vezane uz njezinu karijeru, a posebice nakon što su dobili djecu. Kritičari su komentirali kako je film pretjerano naklonjen Stephenu Hawkingu i da odstupa od memoara koje je napisala Jane, na kojima se navodno temelji. U knjizi stoji da je znao biti sebičan, odbijao dodatnu pomoć, bio snishodljiv prema njenim znanstvenim interesima i da je njihov dug brak okončao na okrutan način. No, da ona nije bila uz njega, čini se da Hawking nikada ne bi postigao svoj veličanstven uspjeh.

Naravno, njegovo je funkcioniranje također podržavano nevjerojatnim kolektivnim naporima zdravstva i medicinske znanosti. Kao što je i sam rekao u oštrim izjavama protiv privatizacije, on ne bi bio preživio bez NHS-a (sustava “Državne zdravstvene službe”, op. prev.). Njegovi doprinosi znanosti – ma koliko bili značajni – i sami su dijelom ogromnog kolektivnog pothvata.

Znanost se razvija pomoću nadgradnje i interakcije s radom drugih; ona je pothvat koji se proteže kroz stoljeća. Hawking je, primjerice, nagradu Wolf za fiziku 1988. godine dobio zajedno sa svojim suradnikom Sir Rogerom Penroseom. Također, važan je i njegov odgoj: poznato je da “kulturni kapital”, kao što su vokabular i obrazovanje koje smo stekli u obitelji, ima ogroman utjecaj. Sve to ide u prilog shvaćanju da je veliki znanstvenik rezultat timskog rada – kao što smo to i svi mi.

Isto vrijedi i za mnoge druge junake. Jedan od meni najdražih primjera je Rosa Parks, neosporno hrabra Afroamerikanka koja se 1955. godine usprotivila zakonima Alabame o rasnoj segregaciji u javnom prijevozu. No ona nije bila prva koja je to napravila niti je to učinila iz svog osobnog hira.

Parks je bila istaknuta lokalna aktivistkinja u NAACP-u (National Association for the Advancement of Colored People), surađivala je s radikalnim sindikalnim aktivistima, a do njezina čina građanskog neposluha došlo je u dogovoru s lokalnim sindikalnim pokretom i NAACP-om. Ta je suradnja bila poticaj za bojkot segregacije u autobusima, koji je kao takav bio i zamišljen. Radi se o ključnom događaju u nastanku američkog pokreta za građanska prava. Zapravo, taj je bojkot bio moguć jer je njezina hrabrost bila združena s naporom mnogo većeg broja ljudi.

Kako u znanosti i politici, tako i u sportu. Pelé je, primjerice, nogomet naučio igrati od svojih roditelja, a vještinu je brusio u bezbrojnim utakmicama sa svojim vršnjacima; Muhammada Alija trenirali su ljudi poput Chucka Bodaka; a roditelji Michaela Schumachera radili su dodatne poslove kako bi podržali njegove snove o utrkivanju. Isto tako, velikani glazbe i književnosti često su školovani uz prilično velike troškove i bili nadahnuti radom drugih. Svatko od nas – ma koliko talentiran/a ili renomiran/a – stoji na ramenima drugih.

Usprkos svim dokazima koji upućuju na suprotno, prevladavajući kompetitivni individualizam pretpostavlja da su oni koji ostvaruju uspjehe za njih u potpunosti sami zaslužni. No, prava i slobode koje danas uživamo postignuti su kroz ogromne, višegeneracijske borbe naših predaka, koji su nam također ostavili svoje kolektivno znanje i iskustvo. Ovisimo o iznimno skupom sustavu obrazovanja, koji ne služi samo nama kao pojedincima nego i obrazovanju ljudi o kojima ovisimo i mi sami. Ovisimo o sustavu zdravstvenih usluga koji nas – i naše susjede – čuva od najgorih posljedica katastrofalnih bolesti; te o infrastrukturi koja omogućuje funkcioniranje društva. Kao društvene životinje ovisimo o interakciji, interesu i ljubavi ljudi oko nas. Mi smo društveno konstruirana bića koja tvore golemi dinamični sustav kojeg se ne može razumjeti ako ga svedemo na njegove individualne dijelove.

Ništa od toga ne umanjuje važnost pojedinca. Kliše da smo svi jedinstveni jest istinit; svi imamo individualnu sposobnost djelovanja, sposobnost da odlučujemo, čak i ako su odluke koje donosimo ograničene okolinom u kojoj živimo. Iako svi doprinosimo velikom kolektivnom projektu, taj projekt ne bi bio moguć bez jedinstvenih doprinosa milijunâ pojedinaca. Razumijevanje ovoga omogućilo bi svakome od nas da lakše napreduje i uspije prevladati kolektivne, društveno konstruirane nepravde koje funkcioniraju kao prepreke za ostvarivanje potencijala.

To je ono što sam naučio od velikih ljudi poput Hawkinga. Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovu talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi. Dobro ili loše koje činimo, posvuda po sebi ima otiske prstiju drugih ljudi. To je razlog zašto bismo svi trebali osjećati ponos zbog postignuća drugih. Zajedno ćemo uspjeti ili ćemo zajedno propasti. Svi smo povezani, ruku pod ruku, sviđalo se to nama ili ne.
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Guardian-u 4. siječnja 2015.

Owen Jones je kolumnist i autor knjige Chavs: The Demonisation of the Working Class. Njegova nova knjiga, The Establishment – And How They Get Away With It, objavljena je u rujnu 2014. godine.

Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Progress-a

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve