
Za sva postignuća pojedinaca najvećim je dijelom zaslužno društvo – rad i djelovanje drugih ljudi čine osnovu od koje polazimo i na kojoj, sudjelujući u zajedničkom pothvatu, gradimo vlastite živote. Kao što u tekstu autor kaže za Stephena Hawkinga: “Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovom talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi.”
Čak su i impresivna postignuća Stephena Hawkinga proizvod velike mreže suradnje. Ne smijemo zaboraviti kolektivni doprinos osobnom uspjehu
Stephen Hawking je ikona individualnog uspjeha ostvarenog usprkos gotovo nezamislivoj nedaći. Dijagnoza bolesti motoričkih neurona gotovo uvijek predstavlja smrtnu presudu, i to takvu koja je strašnija od većine drugih. Kao što pokazuje
Teorija svega, nedavno snimljen, dirljivi film o Hawkingovom životu, riječ je o nadarenom 21-godišnjem studentu koji je 1963. godine, kada je bolest otkrivena, tek započeo rad na svome doktoratu na Cambridgeu. Prognoza je glasila da mu preostaje još dvije godine do smrti, te se mladi znanstvenik, koji je do tada bezbrižno vozio bicikl po Cambridgeu, morao suočiti sa spoznajom da će njegovo tijelo propadati sve dok naposljetku ne prestane disati.
A ipak, Hawking je još uvijek živ: u 72-oj godini života još mu nekoliko godina nedostaje do prosječnog životnog vijeka za muškarce u Velikoj Britaniji. Ne samo da je njegovo tijelo nadmašilo očekivanja medicinske znanosti, nego je i njegov um procvjetao. Unatoč tome što je postao gotovo potpuno paraliziran, elektronski glas kojim govori postao je začas prepoznatljiv: Hawking je najslavniji živući znanstvenik.
Postignuća onih koji uspiju usprkos nevjerojatno slabim izgledima mogu ponekad obeshrabriti i zastrašiti nas ostale. Mene ne muči nijedna tegoba takve vrste, razmišljamo u sebi, no što sam unatoč tome uspio/la postići? Ipak, kao što ovaj film pokazuje, svi smo mi – koliko god bili nadareni – proizvodi kolektivnog djelovanja, zbroj napora i iskustava ljudi koji nas okružuju, bilo da su posljedice dobre ili loše.
Hawkingovo djelo svakako ne bi bilo ostvareno da je izostala podrška njegove supruge Jane, koja je s njime provela četvrt stoljeća. Ljubav nas veže uz partnera bez obzira na okolnosti, no obvezati se na odnos s voljenom osobom u ranoj fazi bolesti s tako sumornom prognozom – unatoč pritisku da to ne učini – pokazatelj je nepopustljive odlučnosti.
Zaruke s Jane “promijenile su mi život”,
često se prisjeća Hawking. “Zbog toga sam imao razloga živjeti”. S obzirom da je ona
de facto bila njegova njegovateljica, to je podrazumijevalo brojne žrtve, među kojima i one vezane uz njezinu karijeru, a posebice nakon što su dobili djecu. Kritičari su komentirali kako je film
pretjerano naklonjen Stephenu Hawkingu i da odstupa od memoara koje je napisala Jane, na kojima se navodno temelji. U knjizi stoji da je znao biti sebičan, odbijao dodatnu pomoć, bio snishodljiv prema njenim znanstvenim interesima i da je njihov dug brak okončao na okrutan način. No, da ona nije bila uz njega, čini se da Hawking nikada ne bi postigao svoj veličanstven uspjeh.
Naravno, njegovo je funkcioniranje također podržavano nevjerojatnim kolektivnim naporima zdravstva i medicinske znanosti. Kao što je i sam rekao u oštrim izjavama protiv privatizacije,
on ne bi bio preživio bez NHS-a (sustava “Državne zdravstvene službe”, op. prev.). Njegovi doprinosi znanosti – ma koliko bili značajni – i sami su dijelom ogromnog kolektivnog pothvata.
Znanost se razvija pomoću nadgradnje i interakcije s radom drugih; ona je pothvat koji se proteže kroz stoljeća. Hawking je, primjerice,
nagradu Wolf za fiziku 1988. godine dobio zajedno sa svojim suradnikom Sir Rogerom Penroseom. Također, važan je i njegov odgoj: poznato je da “kulturni kapital”, kao što su vokabular i obrazovanje koje smo stekli u obitelji, ima ogroman utjecaj. Sve to ide u prilog shvaćanju da je veliki znanstvenik rezultat timskog rada – kao što smo to i svi mi.
Isto vrijedi i za mnoge druge junake. Jedan od meni najdražih primjera je
Rosa Parks, neosporno hrabra Afroamerikanka koja se 1955. godine usprotivila zakonima Alabame o rasnoj segregaciji u javnom prijevozu. No ona nije bila prva koja je to napravila niti je to učinila iz svog osobnog hira.
Kako u znanosti i politici, tako i u sportu. Pelé je, primjerice, nogomet naučio igrati od svojih roditelja, a vještinu je brusio u bezbrojnim utakmicama sa svojim vršnjacima; Muhammada Alija trenirali su ljudi poput
Chucka Bodaka; a roditelji Michaela Schumachera radili su dodatne poslove kako bi podržali njegove snove o utrkivanju. Isto tako, velikani glazbe i književnosti često su školovani uz prilično velike troškove i bili nadahnuti radom drugih. Svatko od nas – ma koliko talentiran/a ili renomiran/a – stoji na ramenima drugih.
Usprkos svim dokazima koji upućuju na suprotno, prevladavajući kompetitivni individualizam pretpostavlja da su oni koji ostvaruju uspjehe za njih u potpunosti sami zaslužni. No, prava i slobode koje danas uživamo postignuti su kroz ogromne, višegeneracijske borbe naših predaka, koji su nam također ostavili svoje kolektivno znanje i iskustvo. Ovisimo o iznimno skupom sustavu obrazovanja, koji ne služi samo nama kao pojedincima nego i obrazovanju ljudi o kojima ovisimo i mi sami. Ovisimo o sustavu zdravstvenih usluga koji nas – i naše susjede – čuva od najgorih posljedica katastrofalnih bolesti; te o infrastrukturi koja omogućuje funkcioniranje društva. Kao društvene životinje ovisimo o interakciji, interesu i ljubavi ljudi oko nas. Mi smo društveno konstruirana bića koja tvore golemi dinamični sustav kojeg se ne može razumjeti ako ga svedemo na njegove individualne dijelove.
Ništa od toga ne umanjuje važnost pojedinca. Kliše da smo svi jedinstveni jest istinit; svi imamo individualnu sposobnost djelovanja, sposobnost da odlučujemo, čak i ako su odluke koje donosimo ograničene okolinom u kojoj živimo. Iako svi doprinosimo velikom kolektivnom projektu, taj projekt ne bi bio moguć bez jedinstvenih doprinosa milijunâ pojedinaca. Razumijevanje ovoga omogućilo bi svakome od nas da lakše napreduje i uspije prevladati kolektivne, društveno konstruirane nepravde koje funkcioniraju kao prepreke za ostvarivanje potencijala.
To je ono što sam naučio od velikih ljudi poput Hawkinga. Moguće je osjećati strahopoštovanje prema njegovu talentu i doprinosu, istovremeno razumijevajući kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i napora bezbroj drugih ljudi. Dobro ili loše koje činimo, posvuda po sebi ima otiske prstiju drugih ljudi. To je razlog zašto bismo svi trebali osjećati ponos zbog postignuća drugih. Zajedno ćemo uspjeti ili ćemo zajedno propasti. Svi smo povezani, ruku pod ruku, sviđalo se to nama ili ne.
S engleskog preveo Damjan Rajačić
Objavljeno na
Guardian-u 4. siječnja 2015.
Owen Jones je kolumnist i autor knjige Chavs: The Demonisation of the Working Class. Njegova nova knjiga, The Establishment – And How They Get Away With It, objavljena je u rujnu 2014. godine.