Izgubljena kontrakultura

Film Skrivena mana briljantno prikazuje kako je neoliberalizam kooptirao kontrakulturu.

Na prvi pogled, mogućnosti za „filmsku umjetnost“ danas izgledaju neizvjesnije nego ikada. Poslovne strategije korporativnih studija organizirane su tako da godišnje proizvedu nekoliko velikih blokbastera, sve više po obrascu nizanja beskonačnih nastavaka i spinofova, pa u takvom okružju stvaranje umjetnosti djeluje neuklopivo u logiku holivudske filmske produkcije.

Ovo čemerno stanje stvari briljantno je satirizirano u filmu Birdman Alejandra Gonzaleza Inarritua. A sada nam i Paul Thomas Anderson svojim filmom Skrivena mana (Inherent Vice, 2014.) donosi nadu da je drugačiji film moguć.

Anderson redovito uspijeva kreirati filmove koji plijene pažnju pomičući granice, kako u odnosu na filmove koji im prethode, tako i s obzirom na suvremena filmska ostvarenja njegovih kolega. Doista, redatelji suviše često konformistički skliznu u neprestano snimanje svojih „najvećih hitova“ iznova – pogledajte samo

Suvremenost filma Skrivena mana proizlazi iz njegova istraživanja trenutka u kojemu se može uočiti pojava neoliberalnih snaga koje će naposljetku proizvesti krizu iz 2008. godine: privatizacije, deregulacije, špekulacije na tržištu nekretnina, i razvojne bumove

Wesa Andersona, čiji fini, slatki, bajkoviti svjetovi odašilju istu mješavinu ciničnog otuđenja, arogancije i neiskrenosti, dok prežvakavaju koliko je pri stvaranju smisla u našim životima presudno očinstvo; ili braću Coen, koji su Homerovu Odiseju dosad obradili desetak ili više puta, premda svaki put s drukčijim ekscentričnim junacima.

No svaki novi film Paula Thomasa Andersona revolucionira naše razmišljanje o tome što je sve moguće na filmskome platnu. Možda zbog toga njegove filmove razumijemo bolje tek nakon što prođe neko vrijeme; moramo ih gledati više od jednom, probaviti, promisliti.

Skrivena mana možda je najbriljantniji prikaz konstrukcije neoliberalne hegemonije i surove propasti snova generacije 1960-ih. Ovaj se film izrazito naglašeno obraća nama koji živimo danas i ovdje, osuđujući nostalgični eskapizam koji žudi za „šezdesetima“ te pokazujući kako taj epohalni svijet u obliku u kojem ga obično zamišljamo – nikada nije postojao.

Suvremenost ovoga filma također proizlazi iz njegova istraživanja trenutka u kojemu se može uočiti pojava neoliberalnih snaga koje će naposljetku proizvesti krizu iz 2008. godine: privatizacije, deregulacije, špekulacije na tržištu nekretnina, i razvojne bumove. Nije slučajnost da je Skrivena mana Thomasa Pynchona objavljena 2009. godine. A kao što i film i knjiga sugeriraju, hipijevski ideal u sebi je nosio upravo ono sjeme – „skrivenu manu“ – koje će ga pretvoriti u noćnu moru.

Postmoderni noir

Film operira unutar žanrovskih konvencija noir filma, i prepun je sjenki, magle, mračnih uličica, svojevrsnih fatalnih žena, i do nerazumljivosti kompliciranog zapleta: Doca Sportella, privatnog detektiva hipika koji puši marihuanu, posjeti njegova bivša djevojka Shasta Faye Hepworth, koja se u međuvremenu počela družiti s Mickeyem Wolfmannom, velikom poduzetničkom zvijerkom u poslu izgradnje nekretnina. Shasta tvrdi da se Mickeyeva supruga Sloane i njezin ljubavnik – navodno njezin “duhovni savjetnik” – planiraju otarasiti Mickeya i pobjeći s njegovim novcem, da bi potom i sama ubrzo nestala. Kasnije, Doca unajmi Hope Harlingen, bivša narkomanka s lažnim zubima, kako bi saznala što se dogodilo njenome suprugu Coyu, komunistu navučenom na heroin koji je postao doušnik za COINTELPRO.

Ispostavlja se da ova dva slučaja povezuje “Golden Fang” (Zlatni očnjak), ogromna korporacija i paravan za dilanje heroina, koja djeluje pod krinkom poreznog skloništa koje je osnovao kartel zubara. Fang također posjeduje svježe privatiziranu bolnicu za duševne bolesti, gdje higijeničari obučeni kao Isus trčkaraju okolo s uzijima u rukama,

Raniji filmovi P. T. Andersona pružali su nam postmoderna ispitivanja filma, slave, glume, genija, djetinjstva, krivnje i ljubavi, a noviji radovi uklapaju ove motive u istraživanje ključnih trenutaka povijesnog razvoja Sjedinjenih Američkih Država

i gdje “luđaci” bivaju “izliječeni”, to jest, mentalno reprogramirani kako bi postali savjesni, poslušni i pokorni građani.

Kada ga pošalju u bolnicu, poznati glumac Burke Stodger transformira se iz komunista s crne liste u žustroga reakcionara. Potom pacijenti bolnice gledaju cjelodnevne maratone Stodgerovih filmova. Ima li boljeg i smješnijeg simbola kraja 1960-ih i pojave nove hegemonističke ideologije?

Skrivena mana jasno se uklapa u Andersonove posljednje filmove – Master / The Master i Bit će krvi / There Will Be Blood – više nego li u njegova ranija ostvarenja (Magnolia, Pijani od ljubavi / Punch-Drunk Love i Kralj pornića / Boogie Nights). Potonji su nam pružali postmoderna ispitivanja filma, slave, glume, genija, djetinjstva, krivnje i ljubavi, a noviji radovi uklapaju ove motive u istraživanje ključnih trenutaka povijesnog razvoja Sjedinjenih Američkih Država, što rezultira nekim od najsofisticiranijih i najslojevitijih filmova svih vremena.

U svojim novijim filmovima, koji čine kronološki niz, Anderson postiže zapanjujuću konvergenciju između etosa i karaktera čitave jedne ere te subjektivnih borbi svojih filmskih likova.

U filmu Bit će krvi nalazimo sudbonosni susret religijskog fundamentalizma, kapitalizma i izvlačenja prirodnih resursa – fenomena koji ostaju sasvim jasno u središtu svake suvisle koncepcije “Amerike”, osobito tijekom invazije na Irak – na pozadini ekspanzije kapitalizma tijekom kasnog 19. i početkom 20. stoljeća. U Masteru nalazimo potragu za značenjem i svrhom nakon Drugog svjetskog rata, sablast poslijeratne suburbanizacije (preseljenja u predgrađa), masovni konzumerizam i nuklearnu obitelj iz 1950-ih godina.

Tako je posve logično da je radnja Skrivene mane smještena u trenutak kada su “šezdesete”, što god da one predstavljale, konačno završile; u vrijeme kada je uspostavljeni simbolički poredak značenja uništen,

Radnja Skrivene mane smještena je u trenutak kada su “šezdesete”, što god da one predstavljale, konačno završile; u vrijeme kada je uspostavljeni simbolički poredak značenja uništen, proizvodeći osjećaj duboke nesigurnosti i dezorijentiranosti

proizvodeći osjećaj duboke nesigurnosti i dezorijentiranosti. Promjena je sve i posvuda u Skrivenoj mani.

U jednoj od prvih scena filma, Sortilege – pripovjedačica filma koja možebitno halucinira – kaže Docu da mora promijeniti frizuru. “Promijeni frizuru, promijeni život.” Kada je Doc upita koji bi stil frizure trebao odabrati, njen dvosmislen odgovor lijepo sumira film: svi se moraju prilagoditi, no nitko ne zna što da postane, ni kako da to postigne.

Najjasnija je nagla, nasilna promjena urbane okoline Los Angelesa. Dok Tariq Khalil (član Obitelji Crna gerila, inspirirane Marcusom Garveyem) unajmljuje Doca da pronađe jednog od Mickeyevih rasističkih tjelohranitelja, referira mu kako je cijelo njegovo susjedstvo uništeno, a stanovnici iseljeni da bi se izgradio Channel View Estates, Mickeyev najnoviji projekt u poslu izgradnje nekretnina.

Sortilegin voiceover ukazuje publici na povezanost ovog događaja s “dugom, tužnom poviješću” ponovne urbanističke izgradnje Los Angelesa, koja uključuje i “Bitku za Chavez Ravine” (“Battle of Chavez Ravine“), tijekom koje su se stanovnici ovoga naselja, Latinoamerikanci, pokušali oduprijeti rušenju svoga kvarta kako bi se napravilo mjesta za izgradnju današnjeg Dodgers stadiona.

Čuvaj se Golden Fanga

Kompleksnost zapleta služi prije svega kako bi se ilustrirala relativna besmislenost potrage u koju je Doc uvučen, i ne bi li se istaknulo kako se “istinski” događaji odigravaju iza zatvorenih vrata. U dnu mračnih sporednih ulica, među odabranom ekipom na zabavama, u skrivenim sobama zubareva ureda, u banalnim poslovnim zgradama, ogroman i strahovito moćan korporativni entitet, u kafkijanskom stilu, ubrzano mijenja društvo – od gentrifikacije i urbane obnove do COINTELPRO-a i prodaje heroina.

Međutim, čini se da nitko zaista ništa ne primjećuje, dijelom zbog toga što obilje droge, seksa i rocka u suštini predstavlja bijeg. Kao što nas Sortilege informira: “Američki život bio je nešto od čega treba pobjeći.”

Hipici su se manje bavili osviještenim postavljanjem izazovâ strukturama moći, a više potragom za osobnom srećom. Vjerovali su kako je, po svoj prilici, dovoljno samo čvrsto zatvoriti oči, ili se još jednom puknuti, pa će se sva zla svijeta pretopiti u sunce i cvijeće. “Ljudi poput tebe gube svako poštovanje onoga trenutka kada plate stanarinu”, kaže jedan lik Docu pred kraj filma.

Ova potreba da se, kako to Hope kaže,”pričanjem priča poriče realnost”, ukazuje na jedan razlog zbog kojega je kontrakultura tako uspješno ponovno oživljena (u situacionističkom smislu). Dok su hipici kroz život išli zatvorenih očiju, reakcionarne snage vrebale su ispod površine, marljivo i potiho obnavljajući svoju snagu.

No ovo oživljavanje kontrakulture također je rezultat ideološke dinamike kapitalizma. “Mračne ekipe” na hipi-tulumima, u korporativnim uredima i vilama u predgrađu, prigrlile su one aspekte kontrakulturne revolucije koji su im odgovarali, poput slenga, odjeće, simbolike, spiritualizma i seksualnog oslobođenja, uspješno se prerušavajući u srodne, emancipirane duše.

Kao što piše Slavoj Žižek, “novi kapitalizam” koji se pojavio 1970-ih “trijumfalno je prisvojio antihijerarhijsku retoriku ’68., predstavivši se kao uspješan libertarijanski revolt protiv opresivnih društvenih organizacija korporativnog kapitalizma i ‘realno postojećeg’ socijalizma”: zamislite antikomunističke filmove Burkea Stodgera u kombinaciji sa seksualnom emancipacijom i duhovnim prosvijetljenjem Sloane Wolfmann.

“Ono što je opstalo od seksualnog oslobođenja iz 1960-ih”, nastavlja Žižek, “jest tolerantni hedonizam koji je bez poteškoća inkorporiran u hegemonističku ideologiju”. Rezultat je bila pojava “postmodernih ‘popustljivih’ gospodara čija je dominacija time jača što je manje vidljiva.”

Film naglašeno propitkuje ovu kulturalno-simboličku transformaciju. Kao što možemo vidjeti, hipici i establišment sve više postaju neraspoznatljivi. Upoznajemo Docova dvojnika i neprijatelja, Bigfoota Bjornsona, policajca s urednom, ravnom vojničkom frizurom “kremenkovskih proporcija” i “očima u kojima se ogleda sklonost kršenju ljudskih prava”, kao glumca u reklami za Channel View Estates. Njegova prva replika glasi: “Buraz, ne želim da plaćaš stanarinu!” Imitirajući hipi-sleng, on nastavlja objašnjavati kako je plaćanje stanarine “jadno” i “tlaka”, te da je rješenje kupovina novog doma u Channel View, na tlu nekadašnjeg crnačkog radničkog kvarta.

Adrian Pruska, zelenaš i plaćeni ubojica kojega koristi policija, izgovara fraze poput “psihodelično” i “guba”. Wolfmannova supruga Sloane ima “duhovnog savjetnika” s kojim je očito seksualno bliska. Jedan od Docovih doušnika za samog Wolfmanna izjavljuje da je “Židov koji bi rado bio nacist”, dok on sam posjeduje i ormar pun kravata koje vrve slikama golišavih žena s kojima je (vjerojatno) imao seksualne odnose, a otvara i privatnu duševnu bolnicu čiji naziv potječe od “drevne indijanske riječi za spokoj.”

Nemilosrdni film

Bigfoot je glumac od glave do pete – ne samo u reklami za Channel View, već i kao statist u seriji “Adam-12”, koja se natječe s prijenosom govora Richarda Nixona na mitingu “Vigilant California” (reakcionarna grassroots koalicija donekle nalik Tea Partyju), što vidimo dok Doc prebacuje televizijske programe. I govor i policijska serija nose istu poruku: nered je na ulicama, moramo ga ukloniti.

Tijekom filma, baš kao i u svome remek-djelu Magnolia, Anderson ističe kako televizija oblikuje percepciju stvarnosti – od Bigfootove ličnosti na

Anderson ističe kako televizija oblikuje percepciju stvarnosti – od Bigfootove ličnosti na ekranu i van njega, do prividnog razbijanja skupa Vigilant California kojega je izveo Coy Harlingen (a koje je, kako se ispostavi, bilo samo performans za kamere)

ekranu i van njega, do prividnog razbijanja skupa Vigilant California kojega je izveo Coy Harlingen (a koje je, kako se ispostavi, bilo samo za kamere). Usporedba mitinga sa serijom “Adam-12” podcrtava da se u oba slučaja u biti radi samo o performansima. Coyevo “razbijanje” skupa osigurava mu kredibilitet kod ljevičarskih organizacija kako bi se u njih uspješnije infiltrirao, što zapravo znači da Coy ne razbija Nixonov performans već u njemu sudjeluje. Nijedan od navedena dva primjera zapravo nije “realniji” od “Adama-12”. Prema tome, predstava postaje stvarnost.

Nasilju smo izloženi samo dva puta u filmu, i to oba puta na poprilično šokantan način, poput iznenadne erupcije “stvarnosti”. No ovo nasilje ni u kom smislu nije katarzično: ne rezultira u Docovom iskupljenju, pravda ne pobjeđuje, a mi ostajemo bez razriješenja.

Jedna od ovih erupcija manifestira se kroz seksualni odnos Doca i Shaste, koji je mučna mješavina kajanja, frustracije, ispovijesti i tragedije. Umjesto da nam pruži spilbergovsku zadovoljštinu i ujedini porodicu ili ljubavni par, ovaj odnos nam zapravo ilustrira koliko duboko problematična ostaje (ne)vezanost Doca i Shaste, što doprinosi auri neizbježne tragedije koja prožima film.

Nasuprot filmovima braće Coen, napravljenih u stilu beskonačnih rimejkova Odiseje, u kojima glavni lik mora poći u potragu ne bi li se preobrazio i prilagodio “domu” kojem se vraća na kraju putovanja, ovaj film fokusira se na to kako se svijet mijenja i primorava svakoga da postane nešto novo – iako nitko ne zna što. Poanta leži u tome da ne postoji nikakav dom kojemu se Doc može naprosto vratiti i nastaviti svoj život kao snažniji i mudriji čovjek (kao u Velikom Lebowskom / The Big Lebowski, i u bezbroj drugih).

Jedino zadovoljenje koje dobijamo je Coyev povratak doma, koji je zanimljivo izokrenut tako da on biva spašen iz COINTELPRO-a i prestaje biti njihov doušnik, te ponovno postaje članom društva. No čak i u tom trenutku kamera ostaje fokusirana na Docovom licu koje pokazuje duboku prazninu, ne dopuštajući nam da se uživimo u taj trenutak sreće.

Na kraju filma se čini kako Doc i Shasta doslovno voze u bezdan: izgleda kao da se nalaze u automobilu, no kroz prozore možemo vidjeti samo ujednačenu tminu – nema pejzaža, drugih automobila, itd. – dok Shasta spominje da ima osjećaj kao da je “cijeli svijet pod vodom, a mi smo jedini preživjeli”. Čak je i Sortilegino pripovijedanje prestalo.

U ovome bezdanu živimo još od trenutka u kojemu su se snage što ih vidimo u filmu – državna reakcija, ponovno uspostavljanje konzervativne kulture, neoliberalizam – počele sjedinjavati. Dok mi bježimo u nostalgiju i promišljamo o razdoblju koje nikada nije bilo onoliko čisto kakvim ga pamtimo, te su snage postale moćnije, a otuđenje koje proizvode dublje i obuhvatnije. Američki način života, čini se, još uvijek je “nešto od čega treba pobjeći”.

S engleskog preveo Ivan Velisavljević

Objavljeno na Jacobinu 10. veljače 2015. godine.

Stephen Maher je društveni kritičar i doktorski kandidat na Sveučilištu York u Torontu, Kanada. Vodi blog na Rational Manifesto.