Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška.”


Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevičarskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je težak položaj naroda moguće mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome što su na vlasti loši i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast došla “svježa lica”, dobri i pošteni ljudi, oni bi, postupnim poboljšanjima i procesom pravednije raspodjele društvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom političkom projektu.


Ovo nam nije prvi put

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se često pojavljivala u (zapadno)njemačkim ljevičarskim raspravama o teoriji države te odnosima između države i kapitala sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjemačke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoterična i teško razumljiva svima osim stručnjacima i stručnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodište bilo izrazito aktualno-političko: kritika marša kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj te eurokomunističkog zaokreta europske ljevice općenito.

Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije
Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politički plan osnivao se na pretpostavci da je političko polje, tj. država, autonomno, te je stoga u okvirima građanskih demokracija državu moguće koristiti za ostvarenje bilo kakvog političkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, građanska država nije autonomna, već relativno autonomna, tj. “oposebljena”. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalistička. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalistička, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, čisto ekonomskog (klasnog) oblika društvene dominacije – koja se uspostavlja upravo između formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca – mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava opće, univerzalno poštivanje privatnog vlasništva te pravnu slobodu i jednakost pojedinačnih osoba. Država od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uopće mogla biti kapitalistička – zato je građanska država uvijek kapitalistička država tj. politička forma kapitalizma. Njezina odvojenost, “oposebljenost”, ne znači potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogućava i reproducira kapitalističnost kapitalističke ekonomije.

Ljevičarske stranke popuštaju pod pritiscima

Iz navedenoga slijedi kako državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. To znači da postoje sistemski pritisci koji pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te “svježinu” njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose.
Državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. Sistemski pritisci pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose
Sam državni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem – primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma – ugrozi uspješnu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedinačnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, čak i u slučaju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim političkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promišljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, što znači da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja političkog centra.

Ukoliko to ne učine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poništava se sav trud uložen u uspostavljanje klijentelističkih mreža, u zauzimanje strateški važnih položaja u ministarstvima, stranci se drastično smanji – ili u potpunosti ukida – državno financiranje, itd. Pritom se kao ključni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), već kako disciplinirati članstvo i bazu da barem javno ne izražavaju ogorčenje, odnosno kako da to ogorčenje ne ugrozi političke karijere vodstva stranke.

Problem je sistem

Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu i zauzeti sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Na primjer, poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška. Bez obzira na predizbornu retoriku ili čak iskrenu
Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala
naklonost radničkoj klasi, svaka vladajuća stranka brzo se suoči sa sistemskim granicama parlamentarne politike.

S druge strane, to ne znači da reforme u korist naroda u kapitalističkoj državi nisu moguće, tek da su objektivno ograničene općim ekonomskim odnosima te ih je moguće uspješno provoditi isključivo unutar parametara koji ne ugrožavaju uspješnu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.

Navedenim granicama (građanske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjemačka ljevica sedamdesetih, možemo dodati i četvrtu, koja se ne tiče međusobnog odnosa države i kapitala, već je “unutarpolitička”, odnosno vezana uz logiku djelovanja političkog polja u građanskim državama. Političke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a činjenica da se radi o političkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne čini to nadmetanje ništa manje neumoljivim od tržišnog nadmetanja među pojedinačnim poduzećima. Razlika je u tome što u politici cilj nije maksimizacija profita i tržišnog udjela, već maksimizacija udjela u biračkom tijelu te posljedično nadzora nad državnim proračunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.

Promotrimo li stvar s druge strane, političko djelovanje građana svedeno je na izbore (ostale oblike političkog djelovanja demokratska država ne preporučuje i priječi – po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Građani na izborima nastupaju kao privatne individue, u tišini izborne šutnje, pa svoje političke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako drugačije nego privatnim, tajnim glasanjem.
Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna
U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to što radi izabrana stranka/zastupnici/ministri.

Istovremeno se i stranke građanima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apolitičnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima građanske demokracije politička komunikacija ne može biti ništa drugo doli propaganda.

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kritičko mišljenje, jer ono može dovesti do onoga što se u ideološkom govoru naziva rasipanjem glasova, sektašenjem, narcizmom malih razlika, i tome slično. Zato stranke teže idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju – ukoliko ne žele zbuniti potencijalne glasače – zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskonačnost ponavljajući nekoliko napamet naučenih fraza.

Stranka nije rješenje

Mislim da je to osnovni politički i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformističkih programa (posteurokomunističke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek nešto više od dresiranog medijskog majmuna – prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine šoka pripisati Naomi Campbell – niti smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.
U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji ne smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsjeća na stari vic, u kojemu čovjek po noći izgubi ključeve u grmu, a traži ih pod uličnom svjetiljkom, opravdavajući se na opasku prolaznika kako traži na krivom mjestu: “Ali ovdje je barem svjetlo!” Slično je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje korača kroz institucije građanske države pomoću kojih, doduše, ne može nadići kapitalizam, ali barem ima priliku držati djelić državne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlučnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kritičara – ako se držimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti države, blaga redistribucija je najviše što možemo učiniti.

Budući da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram ključnim političkim pitanjem današnjeg slovenskog postustaničkog historijskog trenutka – je li ono što nas boli, što nas čini depresivnima i tjeskobnima, što blokira naše političke i općenito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to što je ovaj ili onaj političar lagao o svom imovinskom stanju, ili što je ovaj ili onaj “tajkun” privatizirao određenu količinu novca? Nadalje, je li uistinu sve što želimo tek poštena plaća za pošten rad u poštenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod poštenim šefom, te poštena TV prodaja i poštene reality emisije u poštenom slobodnom vremenu?


Sa slovenskog preveo Goran Matić



Primož Krašovec je sociolog i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.


Fotografija je preuzeta sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve