Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška.”


Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevičarskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je težak položaj naroda moguće mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome što su na vlasti loši i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast došla “svježa lica”, dobri i pošteni ljudi, oni bi, postupnim poboljšanjima i procesom pravednije raspodjele društvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom političkom projektu.


Ovo nam nije prvi put

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se često pojavljivala u (zapadno)njemačkim ljevičarskim raspravama o teoriji države te odnosima između države i kapitala sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjemačke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoterična i teško razumljiva svima osim stručnjacima i stručnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodište bilo izrazito aktualno-političko: kritika marša kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj te eurokomunističkog zaokreta europske ljevice općenito.

Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije
Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politički plan osnivao se na pretpostavci da je političko polje, tj. država, autonomno, te je stoga u okvirima građanskih demokracija državu moguće koristiti za ostvarenje bilo kakvog političkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, građanska država nije autonomna, već relativno autonomna, tj. “oposebljena”. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalistička. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalistička, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, čisto ekonomskog (klasnog) oblika društvene dominacije – koja se uspostavlja upravo između formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca – mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava opće, univerzalno poštivanje privatnog vlasništva te pravnu slobodu i jednakost pojedinačnih osoba. Država od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uopće mogla biti kapitalistička – zato je građanska država uvijek kapitalistička država tj. politička forma kapitalizma. Njezina odvojenost, “oposebljenost”, ne znači potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogućava i reproducira kapitalističnost kapitalističke ekonomije.

Ljevičarske stranke popuštaju pod pritiscima

Iz navedenoga slijedi kako državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. To znači da postoje sistemski pritisci koji pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te “svježinu” njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose.
Državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. Sistemski pritisci pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose
Sam državni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem – primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma – ugrozi uspješnu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedinačnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, čak i u slučaju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim političkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promišljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, što znači da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja političkog centra.

Ukoliko to ne učine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poništava se sav trud uložen u uspostavljanje klijentelističkih mreža, u zauzimanje strateški važnih položaja u ministarstvima, stranci se drastično smanji – ili u potpunosti ukida – državno financiranje, itd. Pritom se kao ključni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), već kako disciplinirati članstvo i bazu da barem javno ne izražavaju ogorčenje, odnosno kako da to ogorčenje ne ugrozi političke karijere vodstva stranke.

Problem je sistem

Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu i zauzeti sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Na primjer, poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška. Bez obzira na predizbornu retoriku ili čak iskrenu
Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala
naklonost radničkoj klasi, svaka vladajuća stranka brzo se suoči sa sistemskim granicama parlamentarne politike.

S druge strane, to ne znači da reforme u korist naroda u kapitalističkoj državi nisu moguće, tek da su objektivno ograničene općim ekonomskim odnosima te ih je moguće uspješno provoditi isključivo unutar parametara koji ne ugrožavaju uspješnu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.

Navedenim granicama (građanske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjemačka ljevica sedamdesetih, možemo dodati i četvrtu, koja se ne tiče međusobnog odnosa države i kapitala, već je “unutarpolitička”, odnosno vezana uz logiku djelovanja političkog polja u građanskim državama. Političke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a činjenica da se radi o političkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne čini to nadmetanje ništa manje neumoljivim od tržišnog nadmetanja među pojedinačnim poduzećima. Razlika je u tome što u politici cilj nije maksimizacija profita i tržišnog udjela, već maksimizacija udjela u biračkom tijelu te posljedično nadzora nad državnim proračunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.

Promotrimo li stvar s druge strane, političko djelovanje građana svedeno je na izbore (ostale oblike političkog djelovanja demokratska država ne preporučuje i priječi – po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Građani na izborima nastupaju kao privatne individue, u tišini izborne šutnje, pa svoje političke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako drugačije nego privatnim, tajnim glasanjem.
Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna
U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to što radi izabrana stranka/zastupnici/ministri.

Istovremeno se i stranke građanima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apolitičnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima građanske demokracije politička komunikacija ne može biti ništa drugo doli propaganda.

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kritičko mišljenje, jer ono može dovesti do onoga što se u ideološkom govoru naziva rasipanjem glasova, sektašenjem, narcizmom malih razlika, i tome slično. Zato stranke teže idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju – ukoliko ne žele zbuniti potencijalne glasače – zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskonačnost ponavljajući nekoliko napamet naučenih fraza.

Stranka nije rješenje

Mislim da je to osnovni politički i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformističkih programa (posteurokomunističke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek nešto više od dresiranog medijskog majmuna – prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine šoka pripisati Naomi Campbell – niti smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.
U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji ne smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsjeća na stari vic, u kojemu čovjek po noći izgubi ključeve u grmu, a traži ih pod uličnom svjetiljkom, opravdavajući se na opasku prolaznika kako traži na krivom mjestu: “Ali ovdje je barem svjetlo!” Slično je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje korača kroz institucije građanske države pomoću kojih, doduše, ne može nadići kapitalizam, ali barem ima priliku držati djelić državne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlučnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kritičara – ako se držimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti države, blaga redistribucija je najviše što možemo učiniti.

Budući da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram ključnim političkim pitanjem današnjeg slovenskog postustaničkog historijskog trenutka – je li ono što nas boli, što nas čini depresivnima i tjeskobnima, što blokira naše političke i općenito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to što je ovaj ili onaj političar lagao o svom imovinskom stanju, ili što je ovaj ili onaj “tajkun” privatizirao određenu količinu novca? Nadalje, je li uistinu sve što želimo tek poštena plaća za pošten rad u poštenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod poštenim šefom, te poštena TV prodaja i poštene reality emisije u poštenom slobodnom vremenu?


Sa slovenskog preveo Goran Matić



Primož Krašovec je sociolog i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.


Fotografija je preuzeta sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve