Primož Krašovec: Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška.”


Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevičarskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je težak položaj naroda moguće mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome što su na vlasti loši i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast došla “svježa lica”, dobri i pošteni ljudi, oni bi, postupnim poboljšanjima i procesom pravednije raspodjele društvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom političkom projektu.


Ovo nam nije prvi put

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se često pojavljivala u (zapadno)njemačkim ljevičarskim raspravama o teoriji države te odnosima između države i kapitala sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjemačke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoterična i teško razumljiva svima osim stručnjacima i stručnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodište bilo izrazito aktualno-političko: kritika marša kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj te eurokomunističkog zaokreta europske ljevice općenito.

Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije
Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politički plan osnivao se na pretpostavci da je političko polje, tj. država, autonomno, te je stoga u okvirima građanskih demokracija državu moguće koristiti za ostvarenje bilo kakvog političkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, građanska država nije autonomna, već relativno autonomna, tj. “oposebljena”. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalistička. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalistička, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, čisto ekonomskog (klasnog) oblika društvene dominacije – koja se uspostavlja upravo između formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca – mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava opće, univerzalno poštivanje privatnog vlasništva te pravnu slobodu i jednakost pojedinačnih osoba. Država od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uopće mogla biti kapitalistička – zato je građanska država uvijek kapitalistička država tj. politička forma kapitalizma. Njezina odvojenost, “oposebljenost”, ne znači potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogućava i reproducira kapitalističnost kapitalističke ekonomije.

Ljevičarske stranke popuštaju pod pritiscima

Iz navedenoga slijedi kako državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. To znači da postoje sistemski pritisci koji pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te “svježinu” njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose.
Državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. Sistemski pritisci pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose
Sam državni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem – primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma – ugrozi uspješnu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedinačnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, čak i u slučaju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim političkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promišljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, što znači da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja političkog centra.

Ukoliko to ne učine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poništava se sav trud uložen u uspostavljanje klijentelističkih mreža, u zauzimanje strateški važnih položaja u ministarstvima, stranci se drastično smanji – ili u potpunosti ukida – državno financiranje, itd. Pritom se kao ključni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), već kako disciplinirati članstvo i bazu da barem javno ne izražavaju ogorčenje, odnosno kako da to ogorčenje ne ugrozi političke karijere vodstva stranke.

Problem je sistem

Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu i zauzeti sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Na primjer, poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška. Bez obzira na predizbornu retoriku ili čak iskrenu
Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala
naklonost radničkoj klasi, svaka vladajuća stranka brzo se suoči sa sistemskim granicama parlamentarne politike.

S druge strane, to ne znači da reforme u korist naroda u kapitalističkoj državi nisu moguće, tek da su objektivno ograničene općim ekonomskim odnosima te ih je moguće uspješno provoditi isključivo unutar parametara koji ne ugrožavaju uspješnu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.

Navedenim granicama (građanske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjemačka ljevica sedamdesetih, možemo dodati i četvrtu, koja se ne tiče međusobnog odnosa države i kapitala, već je “unutarpolitička”, odnosno vezana uz logiku djelovanja političkog polja u građanskim državama. Političke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a činjenica da se radi o političkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne čini to nadmetanje ništa manje neumoljivim od tržišnog nadmetanja među pojedinačnim poduzećima. Razlika je u tome što u politici cilj nije maksimizacija profita i tržišnog udjela, već maksimizacija udjela u biračkom tijelu te posljedično nadzora nad državnim proračunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.

Promotrimo li stvar s druge strane, političko djelovanje građana svedeno je na izbore (ostale oblike političkog djelovanja demokratska država ne preporučuje i priječi – po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Građani na izborima nastupaju kao privatne individue, u tišini izborne šutnje, pa svoje političke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako drugačije nego privatnim, tajnim glasanjem.
Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna
U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to što radi izabrana stranka/zastupnici/ministri.

Istovremeno se i stranke građanima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apolitičnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima građanske demokracije politička komunikacija ne može biti ništa drugo doli propaganda.

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kritičko mišljenje, jer ono može dovesti do onoga što se u ideološkom govoru naziva rasipanjem glasova, sektašenjem, narcizmom malih razlika, i tome slično. Zato stranke teže idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju – ukoliko ne žele zbuniti potencijalne glasače – zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskonačnost ponavljajući nekoliko napamet naučenih fraza.

Stranka nije rješenje

Mislim da je to osnovni politički i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformističkih programa (posteurokomunističke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek nešto više od dresiranog medijskog majmuna – prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine šoka pripisati Naomi Campbell – niti smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.
U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji ne smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsjeća na stari vic, u kojemu čovjek po noći izgubi ključeve u grmu, a traži ih pod uličnom svjetiljkom, opravdavajući se na opasku prolaznika kako traži na krivom mjestu: “Ali ovdje je barem svjetlo!” Slično je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje korača kroz institucije građanske države pomoću kojih, doduše, ne može nadići kapitalizam, ali barem ima priliku držati djelić državne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlučnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kritičara – ako se držimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti države, blaga redistribucija je najviše što možemo učiniti.

Budući da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram ključnim političkim pitanjem današnjeg slovenskog postustaničkog historijskog trenutka – je li ono što nas boli, što nas čini depresivnima i tjeskobnima, što blokira naše političke i općenito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to što je ovaj ili onaj političar lagao o svom imovinskom stanju, ili što je ovaj ili onaj “tajkun” privatizirao određenu količinu novca? Nadalje, je li uistinu sve što želimo tek poštena plaća za pošten rad u poštenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod poštenim šefom, te poštena TV prodaja i poštene reality emisije u poštenom slobodnom vremenu?


Sa slovenskog preveo Goran Matić



Primož Krašovec je sociolog i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.


Fotografija je preuzeta sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve