Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška.”


Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevičarskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je težak položaj naroda moguće mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome što su na vlasti loši i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast došla “svježa lica”, dobri i pošteni ljudi, oni bi, postupnim poboljšanjima i procesom pravednije raspodjele društvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom političkom projektu.


Ovo nam nije prvi put

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se često pojavljivala u (zapadno)njemačkim ljevičarskim raspravama o teoriji države te odnosima između države i kapitala sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjemačke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoterična i teško razumljiva svima osim stručnjacima i stručnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodište bilo izrazito aktualno-političko: kritika marša kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj te eurokomunističkog zaokreta europske ljevice općenito.

Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije
Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politički plan osnivao se na pretpostavci da je političko polje, tj. država, autonomno, te je stoga u okvirima građanskih demokracija državu moguće koristiti za ostvarenje bilo kakvog političkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, građanska država nije autonomna, već relativno autonomna, tj. “oposebljena”. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalistička. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalistička, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, čisto ekonomskog (klasnog) oblika društvene dominacije – koja se uspostavlja upravo između formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca – mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava opće, univerzalno poštivanje privatnog vlasništva te pravnu slobodu i jednakost pojedinačnih osoba. Država od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uopće mogla biti kapitalistička – zato je građanska država uvijek kapitalistička država tj. politička forma kapitalizma. Njezina odvojenost, “oposebljenost”, ne znači potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogućava i reproducira kapitalističnost kapitalističke ekonomije.

Ljevičarske stranke popuštaju pod pritiscima

Iz navedenoga slijedi kako državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. To znači da postoje sistemski pritisci koji pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te “svježinu” njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose.
Državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. Sistemski pritisci pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose
Sam državni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem – primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma – ugrozi uspješnu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedinačnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, čak i u slučaju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim političkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promišljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, što znači da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja političkog centra.

Ukoliko to ne učine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poništava se sav trud uložen u uspostavljanje klijentelističkih mreža, u zauzimanje strateški važnih položaja u ministarstvima, stranci se drastično smanji – ili u potpunosti ukida – državno financiranje, itd. Pritom se kao ključni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), već kako disciplinirati članstvo i bazu da barem javno ne izražavaju ogorčenje, odnosno kako da to ogorčenje ne ugrozi političke karijere vodstva stranke.

Problem je sistem

Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu i zauzeti sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Na primjer, poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška. Bez obzira na predizbornu retoriku ili čak iskrenu
Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala
naklonost radničkoj klasi, svaka vladajuća stranka brzo se suoči sa sistemskim granicama parlamentarne politike.

S druge strane, to ne znači da reforme u korist naroda u kapitalističkoj državi nisu moguće, tek da su objektivno ograničene općim ekonomskim odnosima te ih je moguće uspješno provoditi isključivo unutar parametara koji ne ugrožavaju uspješnu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.

Navedenim granicama (građanske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjemačka ljevica sedamdesetih, možemo dodati i četvrtu, koja se ne tiče međusobnog odnosa države i kapitala, već je “unutarpolitička”, odnosno vezana uz logiku djelovanja političkog polja u građanskim državama. Političke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a činjenica da se radi o političkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne čini to nadmetanje ništa manje neumoljivim od tržišnog nadmetanja među pojedinačnim poduzećima. Razlika je u tome što u politici cilj nije maksimizacija profita i tržišnog udjela, već maksimizacija udjela u biračkom tijelu te posljedično nadzora nad državnim proračunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.

Promotrimo li stvar s druge strane, političko djelovanje građana svedeno je na izbore (ostale oblike političkog djelovanja demokratska država ne preporučuje i priječi – po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Građani na izborima nastupaju kao privatne individue, u tišini izborne šutnje, pa svoje političke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako drugačije nego privatnim, tajnim glasanjem.
Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna
U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to što radi izabrana stranka/zastupnici/ministri.

Istovremeno se i stranke građanima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apolitičnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima građanske demokracije politička komunikacija ne može biti ništa drugo doli propaganda.

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kritičko mišljenje, jer ono može dovesti do onoga što se u ideološkom govoru naziva rasipanjem glasova, sektašenjem, narcizmom malih razlika, i tome slično. Zato stranke teže idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju – ukoliko ne žele zbuniti potencijalne glasače – zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskonačnost ponavljajući nekoliko napamet naučenih fraza.

Stranka nije rješenje

Mislim da je to osnovni politički i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformističkih programa (posteurokomunističke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek nešto više od dresiranog medijskog majmuna – prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine šoka pripisati Naomi Campbell – niti smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.
U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji ne smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsjeća na stari vic, u kojemu čovjek po noći izgubi ključeve u grmu, a traži ih pod uličnom svjetiljkom, opravdavajući se na opasku prolaznika kako traži na krivom mjestu: “Ali ovdje je barem svjetlo!” Slično je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje korača kroz institucije građanske države pomoću kojih, doduše, ne može nadići kapitalizam, ali barem ima priliku držati djelić državne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlučnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kritičara – ako se držimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti države, blaga redistribucija je najviše što možemo učiniti.

Budući da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram ključnim političkim pitanjem današnjeg slovenskog postustaničkog historijskog trenutka – je li ono što nas boli, što nas čini depresivnima i tjeskobnima, što blokira naše političke i općenito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to što je ovaj ili onaj političar lagao o svom imovinskom stanju, ili što je ovaj ili onaj “tajkun” privatizirao određenu količinu novca? Nadalje, je li uistinu sve što želimo tek poštena plaća za pošten rad u poštenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod poštenim šefom, te poštena TV prodaja i poštene reality emisije u poštenom slobodnom vremenu?


Sa slovenskog preveo Goran Matić



Primož Krašovec je sociolog i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.


Fotografija je preuzeta sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve