Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?

Ograničenja političkog djelovanja stranaka unutar okvira kapitalističke države ne mogu se tek tako premostiti: “Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka osvoji apsolutnu većinu u parlamentu i zauzme sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška.”


Ovih je dana, u razdoblju izbornog uspona i rasta utjecaja ljevičarskih stranaka, ponovno u modi uvjerenje kako je težak položaj naroda moguće mijenjati kroz izbore i parlament. Odnosno, uvjerenje kako je problem u tome što su na vlasti loši i korumpirani ljudi pod utjecajem kapitala. Nadalje, ukoliko bi na vlast došla “svježa lica”, dobri i pošteni ljudi, oni bi, postupnim poboljšanjima i procesom pravednije raspodjele društvenog bogatstva, mogli uvesti socijalizam. Namjera teze o granicama politike jest ukazati na strukturne, sistemske prepreke jednom takvom političkom projektu.


Ovo nam nije prvi put

Naslov teksta aluzija je na sintagmu granice politike, koja se često pojavljivala u (zapadno)njemačkim ljevičarskim raspravama o teoriji države te odnosima između države i kapitala sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle u vrijeme zalaska, odnosno institucionalizacije zapadnonjemačke radikalne ljevice i studentskog pokreta. Iako je ta rasprava povremeno bila vrlo ezoterična i teško razumljiva svima osim stručnjacima i stručnjakinjama za marksologiju, njezino je ishodište bilo izrazito aktualno-političko: kritika marša kroz institucije i parlamentarizacije radikalne ljevice u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj te eurokomunističkog zaokreta europske ljevice općenito.

Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije
Politička oklada – kako njemačkog marša kroz institucije, tako i eurokomunizma – glasila je: tranzicija u socijalizam može se ostvariti specifičnom upotrebom građanskih političkih i javnih institucija: redistribucijom bogatstva, širenjem područja socijalne države i postupnom nacionalizacijom ekonomije. Taj politički plan osnivao se na pretpostavci da je političko polje, tj. država, autonomno, te je stoga u okvirima građanskih demokracija državu moguće koristiti za ostvarenje bilo kakvog političkog cilja, pa tako i za tranziciju u socijalizam.

No, tu nailazimo na niz problema. Prvo, građanska država nije autonomna, već relativno autonomna, tj. “oposebljena”. Od ekonomije je i odvojena upravo zato da bi ekonomija mogla biti kapitalistička. Naime, da bi ekonomija mogla funkcionirati kao kapitalistička, tj. kao prostor konkurentskog nadmetanja individualnih privatnih tvrtki, sa individualnim, partikularnim privatnim interesima te kao prostor uspostave posebnog, čisto ekonomskog (klasnog) oblika društvene dominacije – koja se uspostavlja upravo između formalno-pravno slobodnih i jednakih pojedinaca – mora postojati ekonomiji vanjska, od ekonomije formalno odvojena instanca, koja osigurava opće, univerzalno poštivanje privatnog vlasništva te pravnu slobodu i jednakost pojedinačnih osoba. Država od ekonomije mora biti odvojena upravo zato da bi ekonomija uopće mogla biti kapitalistička – zato je građanska država uvijek kapitalistička država tj. politička forma kapitalizma. Njezina odvojenost, “oposebljenost”, ne znači potpunu autonomiju, nego relativnu autonomiju koja upravo omogućava i reproducira kapitalističnost kapitalističke ekonomije.

Ljevičarske stranke popuštaju pod pritiscima

Iz navedenoga slijedi kako državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. To znači da postoje sistemski pritisci koji pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet i etiku te “svježinu” njihovih lica, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose.
Državu nije moguće koristiti kao “oruđe” za bilo kakav politički projekt, već isključivo za politike koje se zadržavaju unutar općeg horizonta kapitalizma. Sistemski pritisci pojedinačnim strankama i političarima, bez obzira na njihov osobni integritet, ne dozvoljavaju da svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne kapitalističke društvene odnose
Sam državni aparat financira se iz poreza, koji ovise o stopi akumulacije kapitala, odnosno gospodarskom rastu. Ukoliko politika svojim djelovanjem – primjerice radikalnim reformama u smjeru socijalizma – ugrozi uspješnu akumulaciju kapitala, time potkopava i vlastite financijske temelje.

Takav sistemski pritisak djeluje i na razini pojedinačnih stranaka. Vodstvo stranke i njihovi najprisniji suradnici, čak i u slučaju radikalno lijevih stranaka, egzistencijalno ovise o vlastitim političkim karijerama, a kako bi se one nastavile, prisiljeni su djelovati i nastupati s kredibilitetom, ozbiljno, realno, promišljeno, ne smiju se zamjeriti koalicijskim partnerima ili potencijalnim saveznicima, što znači da s vremenom usvajaju retoriku, ali i metode djelovanja političkog centra.

Ukoliko to ne učine, ispadaju iz igre (parlamenta) i poništava se sav trud uložen u uspostavljanje klijentelističkih mreža, u zauzimanje strateški važnih položaja u ministarstvima, stranci se drastično smanji – ili u potpunosti ukida – državno financiranje, itd. Pritom se kao ključni izazov ne pokazuje pitanje kako provesti radikalne politike (od te ambicije, pod uvjetom da su je ikad i imale, parlamentarne stranke vrlo brzo odustaju), već kako disciplinirati članstvo i bazu da barem javno ne izražavaju ogorčenje, odnosno kako da to ogorčenje ne ugrozi političke karijere vodstva stranke.

Problem je sistem

Čak i ako iskreno radikalna ljevičarska stranka nekako uspije osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu i zauzeti sva ključna ministarstva, ubrzo se suoči s objektivnim ograničenjima parlamentarne politike. Na primjer, poveća li poreze na kapital, kako bi redistribucijom bogatstva poboljšala životne uvjete radničke klase koja ju je na izborima dovela na vlast, kapital može odgovoriti štrajkom. Budući da u građanskoj državi politika ne smije posezati u privatno vlasništvo kapitalista, državi su prilikom štrajka kapitala ruke vezane te može tek nemoćno promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti standard radništva opada, a s njim i njihova izborna podrška. Bez obzira na predizbornu retoriku ili čak iskrenu
Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala
naklonost radničkoj klasi, svaka vladajuća stranka brzo se suoči sa sistemskim granicama parlamentarne politike.

S druge strane, to ne znači da reforme u korist naroda u kapitalističkoj državi nisu moguće, tek da su objektivno ograničene općim ekonomskim odnosima te ih je moguće uspješno provoditi isključivo unutar parametara koji ne ugrožavaju uspješnu akumulaciju kapitala. Povijest europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća svjedoči kako su povremena razdoblja relativno egalitarne državne redistribucije moguća. No istovremeno, povijest poraza socijaldemokracije krajem 20. stoljeća također svjedoči i da se takvi sistemi slamaju čim dođe do općeg usporavanja akumulacije kapitala, odnosno globalne sistemske krize kapitalizma.

Navedenim granicama (građanske) politike, o kojima je raspravljala zapadnonjemačka ljevica sedamdesetih, možemo dodati i četvrtu, koja se ne tiče međusobnog odnosa države i kapitala, već je “unutarpolitička”, odnosno vezana uz logiku djelovanja političkog polja u građanskim državama. Političke stranke su upletene u konkurentsko nadmetanje, a činjenica da se radi o političkoj, a ne ekonomskoj konkurenciji, ne čini to nadmetanje ništa manje neumoljivim od tržišnog nadmetanja među pojedinačnim poduzećima. Razlika je u tome što u politici cilj nije maksimizacija profita i tržišnog udjela, već maksimizacija udjela u biračkom tijelu te posljedično nadzora nad državnim proračunom, ministarstvima i javnom infrastrukturom.

Promotrimo li stvar s druge strane, političko djelovanje građana svedeno je na izbore (ostale oblike političkog djelovanja demokratska država ne preporučuje i priječi – po potrebi i konjicom te vodenim topovima). Građani na izborima nastupaju kao privatne individue, u tišini izborne šutnje, pa svoje političke preferencije i odluke ne mogu socijalizirati nikako drugačije nego privatnim, tajnim glasanjem.
Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna
U skladu s tim, niti nakon glasanja ne mogu utjecati na to što radi izabrana stranka/zastupnici/ministri.

Istovremeno se i stranke građanima dodvoravaju kao privatnim pojedincima u njihovoj asocijalnoj i apolitičnoj intimnoj sferi. Osnovno sredstvo demokratske političke komunikacije jest propaganda, koja – budući da svaka stranka teži dobiti što veći broj glasova – mora biti jedinstvena, udarna i uvjerljiva, stoga u njoj nema prostora za refleksiju, što znači da je nužno, već po definiciji, lažna. Istinita propaganda ne postoji, a u okvirima građanske demokracije politička komunikacija ne može biti ništa drugo doli propaganda.

Zbog nagona za opstankom i borbe za dobre izborne rezultate, stranke zatiru refleksiju i kritičko mišljenje, jer ono može dovesti do onoga što se u ideološkom govoru naziva rasipanjem glasova, sektašenjem, narcizmom malih razlika, i tome slično. Zato stranke teže idejnom sjedinjavanju, te barem simuliranju unutarnje idejne koherentnosti, koju – ukoliko ne žele zbuniti potencijalne glasače – zastupa jedno jedino medijsko lice, u beskonačnost ponavljajući nekoliko napamet naučenih fraza.

Stranka nije rješenje

Mislim da je to osnovni politički i historijski okvir kojega moramo uzeti u obzir prilikom ocjene izbornih uspjeha i reformističkih programa (posteurokomunističke) europske ljevice. U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji oko pobjede Syrize ne smijemo zaboraviti kako je Tsipras tek nešto više od dresiranog medijskog majmuna – prilikom posjeta Zagrebu mu je, primjerice, uspjelo teoriju doktrine šoka pripisati Naomi Campbell – niti smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti.
U gotovo prisilnoj ljevičarskoj euforiji ne smijemo s uma smetnuti činjenicu da Syrizin program – baš kao i opća “linija” europske ljevice – ne prelazi horizonte građanske politike, odnosno da se ograničava na kritiku i pokušaje ublažavanja (ekonomske i socijalne) nejednakosti

Kritika nejednakosti i politika pravednije raspodjele bogatstva podsjeća na stari vic, u kojemu čovjek po noći izgubi ključeve u grmu, a traži ih pod uličnom svjetiljkom, opravdavajući se na opasku prolaznika kako traži na krivom mjestu: “Ali ovdje je barem svjetlo!” Slično je i sa iz groba eurokomunizma ustalom europskom ljevicom, koja i dalje korača kroz institucije građanske države pomoću kojih, doduše, ne može nadići kapitalizam, ali barem ima priliku držati djelić državne vlasti. Vjerojatno je i to razlog tako odlučnog zaokreta prema politici jednakosti, i tako srditog neprijateljstva spram njezinih kritičara – ako se držimo prostora kojeg osvjetljavaju ovlasti države, blaga redistribucija je najviše što možemo učiniti.

Budući da za dubinsku kritiku politike jednakosti ovdje nema dovoljno prostora, za kraj tek postavljam pitanje, koje smatram ključnim političkim pitanjem današnjeg slovenskog postustaničkog historijskog trenutka – je li ono što nas boli, što nas čini depresivnima i tjeskobnima, što blokira naše političke i općenito kreativne potencijale, uistinu samo i jedino to što je ovaj ili onaj političar lagao o svom imovinskom stanju, ili što je ovaj ili onaj “tajkun” privatizirao određenu količinu novca? Nadalje, je li uistinu sve što želimo tek poštena plaća za pošten rad u poštenoj tvrtki (ili javnoj instituciji), pod poštenim šefom, te poštena TV prodaja i poštene reality emisije u poštenom slobodnom vremenu?


Sa slovenskog preveo Goran Matić



Primož Krašovec je sociolog i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.


Fotografija je preuzeta sa stranica Mladine i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve