400 dijelova na milijun i klasna borba

“U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.”


Iako se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. Ključno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša.


Atmosferska koncentracija ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun (ppm) može se činiti proizvoljnim određenjem prekretnice, ali s obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji koja je u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, možemo taj noviji i veći iznos iskoristiti kao priliku za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo.

Pretpostavljam da je u većem dijelu svijeta probijanje praga od 400 ppm-a ugljičnog dioksida prošlo gotovo neopaženo.
S obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, probijanje praga atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun možemo iskoristiti za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo
Tome na putu stoji prevelik broj stvari od neposrednijeg značaja, bilo da je riječ o rutinama svakodnevnog života ili spektakularnijim događajima koji preplavljuju medije – pri čemu se gotovo uvijek, osim na sportskim stranicama, radi o “lošim vijestima”.

Šteta što je tome tako. Premda mnoge od tih stvari sasvim opravdano zahtijevaju našu pozornost, istovremeno ne primjećujemo da se uvjeti nužni za naš kolektivni opstanak kontinuirano uništavaju.

U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.

Nema sumnje da će uništavanje okoliša u konačnici zahvatiti ljude svih klasa, uključujući čak i kapitaliste (bez obzira na kratkoročni uspjeh koji bi mogli imati u nagomilavanju neophodnih potrepština). No neposredna pitanja i problemi koji se odnose na provedbene politike ipak su uokvireni klasom, na više načina.

U prvom redu, klasni interes kapitala diktira neprestanu težnju za gospodarskim rastom. Kad ne bi bilo te kapitalističke usmjerenosti, povećana ekonomska aktivnost u pojedinim sektorima mogla bi biti više nego nadomještena smanjenjem aktivnosti u sektorima čiji proizvodi ne doprinose blagostanju ljudi (kao što su primjerice proizvodnja oružja, skupocjeni statusni proizvodi, pretjerani broj vozila, itd.).

S time je povezana i činjenica da politički predstavnici interesa kapitalizma konstantno i dosljedno ometaju pokušaje zaštite stanovništva od ekološki destruktivnih aktivnosti,
U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja
kao što su sve opasniji procesi vađenja fosilnih goriva (primjerice crpljenje nafte iz dubokih mora, uklanjanje vrhova planina pri vađenju ugljena, hidrauličko frakturiranje pri crpljenju plina).

Općenitije gledano, premda se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. U zemljama u kojima je političko suprotstavljanje kapitalu dobro organizirano, opstrukcije tih mjera mogu biti djelomično suzbijene. No s obzirom na ekstremni razmjer trenutne opasnosti nužno je učiniti više od reguliranja i kažnjavanja najgorih nedjela; moramo redefinirati prioritete proizvodnje i potrošnje. Trebamo smanjenje broja zrakoplova i više bicikala; manje parkirališta i više bioraznolikosti; manje visokotehnoloških gadgeta i više mogućnosti za izravnu interakciju u javnom prostoru.

Na globalnoj razini, najjače protivljenje takvim izmijenjenim prioritetima dolazi od vlade koja najpotpunije utjelovljuje moć kapitala, vlade SAD-a. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja. U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom.

Prema tome, svaka je razina političke borbe oko politike zaštite okoliša povezana s klasnim interesima. Kapitalistička klasa, sa svojom predanošću akumulaciji i ekspanziji, i dalje drži većinu uporišta svoje moći. Važno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša kako na domaćoj tako i na međunarodnoj razini.

Na domaćoj razini možemo postati spremniji uvidjeti da je očuvanje okoliša povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima.
Očuvanje okoliša je povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima. Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći
Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći.

Vojna nas dimenzija upućuje na međunarodnu razinu, na kojoj trebamo razmotriti anti-ekološki nasrtaj kapitala. Opće je poznato da priroda ne poznaje političke granice. Ono što je učinjeno ekosferi jednog lokalnog područja također utječe na sva ostala područja. Ta činjenica u potpunosti legitimira interes ljudi svih zemalja da utječu na prakse koje se poduzimaju bilo gdje u svijetu u onoj mjeri u kojoj te prakse utječu na budućnost planeta.

Zajednički interes ljudi koji ne poznaje državne granice ponovno nas podsjeća na potrebu za onom vrstom internacionalizma kakvu je inicijalno promicao Komunistički manifest, ali koja je u vremenu nakon njega pretrpjela velike poraze u cijelom svijetu. Njen temeljni princip, izražen u Manifestu, bio je vrlo jednostavan. Radnička klasa – ili, općenitije, narodna većina – u svakoj zemlji ima više zajedničkog (u pogledu svojih temeljnih interesa) sa svojim drugovima iz drugih zemalja nego što ima s vladajućom klasom u “vlastitoj” zemlji.

Za Marxa i Engelsa, u 1848. godini, ovaj je uvid bio ključan za revolucionarnu svijest. Za nas u 21. stoljeću, taj je uvid također ključan za opstanak.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Victor Wallis glavni je urednik časopisa Socialism and Democracy. Predaje političku znanost od 1968. Njegovi članci o ekološkoj krizi i lijevim pokretima izašli su na preko 12 jezika.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice CLIMATE & CAPITALISM.



Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve