400 dijelova na milijun i klasna borba

“U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.”


Iako se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. Ključno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša.


Atmosferska koncentracija ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun (ppm) može se činiti proizvoljnim određenjem prekretnice, ali s obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji koja je u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, možemo taj noviji i veći iznos iskoristiti kao priliku za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo.

Pretpostavljam da je u većem dijelu svijeta probijanje praga od 400 ppm-a ugljičnog dioksida prošlo gotovo neopaženo.
S obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, probijanje praga atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun možemo iskoristiti za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo
Tome na putu stoji prevelik broj stvari od neposrednijeg značaja, bilo da je riječ o rutinama svakodnevnog života ili spektakularnijim događajima koji preplavljuju medije – pri čemu se gotovo uvijek, osim na sportskim stranicama, radi o “lošim vijestima”.

Šteta što je tome tako. Premda mnoge od tih stvari sasvim opravdano zahtijevaju našu pozornost, istovremeno ne primjećujemo da se uvjeti nužni za naš kolektivni opstanak kontinuirano uništavaju.

U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.

Nema sumnje da će uništavanje okoliša u konačnici zahvatiti ljude svih klasa, uključujući čak i kapitaliste (bez obzira na kratkoročni uspjeh koji bi mogli imati u nagomilavanju neophodnih potrepština). No neposredna pitanja i problemi koji se odnose na provedbene politike ipak su uokvireni klasom, na više načina.

U prvom redu, klasni interes kapitala diktira neprestanu težnju za gospodarskim rastom. Kad ne bi bilo te kapitalističke usmjerenosti, povećana ekonomska aktivnost u pojedinim sektorima mogla bi biti više nego nadomještena smanjenjem aktivnosti u sektorima čiji proizvodi ne doprinose blagostanju ljudi (kao što su primjerice proizvodnja oružja, skupocjeni statusni proizvodi, pretjerani broj vozila, itd.).

S time je povezana i činjenica da politički predstavnici interesa kapitalizma konstantno i dosljedno ometaju pokušaje zaštite stanovništva od ekološki destruktivnih aktivnosti,
U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja
kao što su sve opasniji procesi vađenja fosilnih goriva (primjerice crpljenje nafte iz dubokih mora, uklanjanje vrhova planina pri vađenju ugljena, hidrauličko frakturiranje pri crpljenju plina).

Općenitije gledano, premda se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. U zemljama u kojima je političko suprotstavljanje kapitalu dobro organizirano, opstrukcije tih mjera mogu biti djelomično suzbijene. No s obzirom na ekstremni razmjer trenutne opasnosti nužno je učiniti više od reguliranja i kažnjavanja najgorih nedjela; moramo redefinirati prioritete proizvodnje i potrošnje. Trebamo smanjenje broja zrakoplova i više bicikala; manje parkirališta i više bioraznolikosti; manje visokotehnoloških gadgeta i više mogućnosti za izravnu interakciju u javnom prostoru.

Na globalnoj razini, najjače protivljenje takvim izmijenjenim prioritetima dolazi od vlade koja najpotpunije utjelovljuje moć kapitala, vlade SAD-a. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja. U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom.

Prema tome, svaka je razina političke borbe oko politike zaštite okoliša povezana s klasnim interesima. Kapitalistička klasa, sa svojom predanošću akumulaciji i ekspanziji, i dalje drži većinu uporišta svoje moći. Važno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša kako na domaćoj tako i na međunarodnoj razini.

Na domaćoj razini možemo postati spremniji uvidjeti da je očuvanje okoliša povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima.
Očuvanje okoliša je povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima. Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći
Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći.

Vojna nas dimenzija upućuje na međunarodnu razinu, na kojoj trebamo razmotriti anti-ekološki nasrtaj kapitala. Opće je poznato da priroda ne poznaje političke granice. Ono što je učinjeno ekosferi jednog lokalnog područja također utječe na sva ostala područja. Ta činjenica u potpunosti legitimira interes ljudi svih zemalja da utječu na prakse koje se poduzimaju bilo gdje u svijetu u onoj mjeri u kojoj te prakse utječu na budućnost planeta.

Zajednički interes ljudi koji ne poznaje državne granice ponovno nas podsjeća na potrebu za onom vrstom internacionalizma kakvu je inicijalno promicao Komunistički manifest, ali koja je u vremenu nakon njega pretrpjela velike poraze u cijelom svijetu. Njen temeljni princip, izražen u Manifestu, bio je vrlo jednostavan. Radnička klasa – ili, općenitije, narodna većina – u svakoj zemlji ima više zajedničkog (u pogledu svojih temeljnih interesa) sa svojim drugovima iz drugih zemalja nego što ima s vladajućom klasom u “vlastitoj” zemlji.

Za Marxa i Engelsa, u 1848. godini, ovaj je uvid bio ključan za revolucionarnu svijest. Za nas u 21. stoljeću, taj je uvid također ključan za opstanak.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Victor Wallis glavni je urednik časopisa Socialism and Democracy. Predaje političku znanost od 1968. Njegovi članci o ekološkoj krizi i lijevim pokretima izašli su na preko 12 jezika.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice CLIMATE & CAPITALISM.



Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve