400 dijelova na milijun i klasna borba

“U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.”


Iako se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. Ključno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša.


Atmosferska koncentracija ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun (ppm) može se činiti proizvoljnim određenjem prekretnice, ali s obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji koja je u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, možemo taj noviji i veći iznos iskoristiti kao priliku za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo.

Pretpostavljam da je u većem dijelu svijeta probijanje praga od 400 ppm-a ugljičnog dioksida prošlo gotovo neopaženo.
S obzirom na znanstveni konsenzus o 350 ppm kao maksimalnoj koncentraciji u skladu s dugoročnim opstankom ljudske vrste, probijanje praga atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida od 400 dijelova na milijun možemo iskoristiti za razmatranje smjera u kojem se ljudsko društvo uputilo
Tome na putu stoji prevelik broj stvari od neposrednijeg značaja, bilo da je riječ o rutinama svakodnevnog života ili spektakularnijim događajima koji preplavljuju medije – pri čemu se gotovo uvijek, osim na sportskim stranicama, radi o “lošim vijestima”.

Šteta što je tome tako. Premda mnoge od tih stvari sasvim opravdano zahtijevaju našu pozornost, istovremeno ne primjećujemo da se uvjeti nužni za naš kolektivni opstanak kontinuirano uništavaju.

U mjeri u kojoj ljudi nisu upoznati s ovom opasnošću besmisleno je kritizirati ih. Umjesto toga ono što moramo učiniti je pronaći stvarne poveznice između ovih neizbježnih svakodnevnih pojava i sila koje sada postojano potkopavaju uvjete opstanka života. Nužan korak prema uspostavi takvih poveznica je razumjeti – i objasniti drugima – da je sudbina okoliša klasno pitanje.

Nema sumnje da će uništavanje okoliša u konačnici zahvatiti ljude svih klasa, uključujući čak i kapitaliste (bez obzira na kratkoročni uspjeh koji bi mogli imati u nagomilavanju neophodnih potrepština). No neposredna pitanja i problemi koji se odnose na provedbene politike ipak su uokvireni klasom, na više načina.

U prvom redu, klasni interes kapitala diktira neprestanu težnju za gospodarskim rastom. Kad ne bi bilo te kapitalističke usmjerenosti, povećana ekonomska aktivnost u pojedinim sektorima mogla bi biti više nego nadomještena smanjenjem aktivnosti u sektorima čiji proizvodi ne doprinose blagostanju ljudi (kao što su primjerice proizvodnja oružja, skupocjeni statusni proizvodi, pretjerani broj vozila, itd.).

S time je povezana i činjenica da politički predstavnici interesa kapitalizma konstantno i dosljedno ometaju pokušaje zaštite stanovništva od ekološki destruktivnih aktivnosti,
U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja
kao što su sve opasniji procesi vađenja fosilnih goriva (primjerice crpljenje nafte iz dubokih mora, uklanjanje vrhova planina pri vađenju ugljena, hidrauličko frakturiranje pri crpljenju plina).

Općenitije gledano, premda se nitko ne vodi namjernim interesom uništavanja okoliša, kapitalu je u interesu da blokira mjere kojima je cilj zaštititi okoliš. U zemljama u kojima je političko suprotstavljanje kapitalu dobro organizirano, opstrukcije tih mjera mogu biti djelomično suzbijene. No s obzirom na ekstremni razmjer trenutne opasnosti nužno je učiniti više od reguliranja i kažnjavanja najgorih nedjela; moramo redefinirati prioritete proizvodnje i potrošnje. Trebamo smanjenje broja zrakoplova i više bicikala; manje parkirališta i više bioraznolikosti; manje visokotehnoloških gadgeta i više mogućnosti za izravnu interakciju u javnom prostoru.

Na globalnoj razini, najjače protivljenje takvim izmijenjenim prioritetima dolazi od vlade koja najpotpunije utjelovljuje moć kapitala, vlade SAD-a. Ovdje kapital pokazuje svoj temeljni nasrtaj i ima najmanje ograničenja. U SAD-u je kapital do te mjere dominirao u raspravi o okolišu da se sama činjenica da su ljudi uzrokovali klimatske promjene još uvijek naširoko smatra nedokazanom.

Prema tome, svaka je razina političke borbe oko politike zaštite okoliša povezana s klasnim interesima. Kapitalistička klasa, sa svojom predanošću akumulaciji i ekspanziji, i dalje drži većinu uporišta svoje moći. Važno je prepoznati ovu klasnu dimenziju borbe za zaštitu okoliša kako na domaćoj tako i na međunarodnoj razini.

Na domaćoj razini možemo postati spremniji uvidjeti da je očuvanje okoliša povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima.
Očuvanje okoliša je povezano s drugim zahtjevima radničke klase ili anti-kapitalističkim zahtjevima. Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći
Snage koje pokreću napad na okoliš iste su one koje žele zadržati plaće niskima te preusmjeravaju resurse od zadovoljavanja ljudskih potreba na akumulaciju bogatstva i održavanje globalne vojne nadmoći.

Vojna nas dimenzija upućuje na međunarodnu razinu, na kojoj trebamo razmotriti anti-ekološki nasrtaj kapitala. Opće je poznato da priroda ne poznaje političke granice. Ono što je učinjeno ekosferi jednog lokalnog područja također utječe na sva ostala područja. Ta činjenica u potpunosti legitimira interes ljudi svih zemalja da utječu na prakse koje se poduzimaju bilo gdje u svijetu u onoj mjeri u kojoj te prakse utječu na budućnost planeta.

Zajednički interes ljudi koji ne poznaje državne granice ponovno nas podsjeća na potrebu za onom vrstom internacionalizma kakvu je inicijalno promicao Komunistički manifest, ali koja je u vremenu nakon njega pretrpjela velike poraze u cijelom svijetu. Njen temeljni princip, izražen u Manifestu, bio je vrlo jednostavan. Radnička klasa – ili, općenitije, narodna većina – u svakoj zemlji ima više zajedničkog (u pogledu svojih temeljnih interesa) sa svojim drugovima iz drugih zemalja nego što ima s vladajućom klasom u “vlastitoj” zemlji.

Za Marxa i Engelsa, u 1848. godini, ovaj je uvid bio ključan za revolucionarnu svijest. Za nas u 21. stoljeću, taj je uvid također ključan za opstanak.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Victor Wallis glavni je urednik časopisa Socialism and Democracy. Predaje političku znanost od 1968. Njegovi članci o ekološkoj krizi i lijevim pokretima izašli su na preko 12 jezika.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice CLIMATE & CAPITALISM.



Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve