Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno

U tekstu Bhaskara Sunkare, osnivača i urednika časopisa Jacobin koji će u Zagrebu održati predavanje 13. svibnja kao gost 8. Subversive festivala, djelovanje američkog demokratskog socijalista Michaela Harringtona te povijest nastanka i slabljenja socijalne države predstavljaju kontekst za argumentaciju o važnosti današnje učinkovite suradnje i suprotstavljanja američkim “liberalima” (tj. socijalnim demokratima). I dok “liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje”, demokratski bi socijalisti trebali “zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima.”


Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest da uđu u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas


Iako njegovo ime nije bilo općepoznato, Michael Harrington je tijekom druge polovice 20. stoljeća bio najistaknutiji socijalist u SAD-u. Međunarodni lideri poput švedskog premijera Olofa Palmea znali su reći kako bi Harrington, kada bi bio Europljanin, bio na čelu države – umjesto tek redovni gost kasnovečernjeg programa na TV kanalu C-Span. William F. Buckley puno je prezirnije primijetio kako je „to da vas nazivaju najvažnijim američkim socijalistom kao da ste najviša zgrada u gradu Topeka u Kansasu.“

Od Harringtonove smrti, 1989. godine, opadanje već ionako neznatnog američkog socijalističkog pokreta još je izraženije. Kada su čak i najblaži oblici tzv. „liberalizma“ u SAD-u u povlačenju, a nešto toliko ekonomski racionalno poput javno financiranog (eng. single-payer) zdravstva nije uopće dijelom političke rasprave, radikalnije politike čine se dalekim snovima. Iako socijalizam ima određenu podršku u dijelu populacije, uistinu predane domaće socijaliste trenutno se može brojati tek u tisućama, a ne u milijunima. Po prilici onako kako obožavatelji serije Star Trek hodočaste po trekki konvencijama,
Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata
ovaj kadar se svake godine sjati na Left Forum u New York kako bi participirao u usijanim raspravama oko ovog ili onog djelića sektaške ezoterije.

Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata (Progressive Democrats of America). Riječ na „S“ uglavnom se smatra smetnjom koju treba prikrivati. Osim što tu riječ koriste desničari kao taktiku zastrašivanja, podrazumijeva se da socijalizmu nema mjesta unutar američkog srednjostrujaškog političkog krajolika.

No, unatoč ovoj sumornoj slici, javljaju se znakovi da socijalizam još nije dokrajčen. Anketa koju je krajem 2011. proveo Pew Research Center pokazala je kako je više mladih Amerikanaca blagonaklono prema socijalizmu nego prema kapitalizmu. Čak i neki od štetnijih aspekata aktivizma kakav prakticira pokret Occupy ukazuju na radikalizam koji mu se nalazi u temelju. Čežnja za pravednijom ekonomijom koju su pokazivale pučke kuhinje u Parku Zuccotti ili žeđ za dubljom demokracijom koju su utjelovili plenumi pokreta Occupy Wall Street, odražavale su duboke aspiracije, iako su se te aspiracije tek površno i nakratko ostvarile. Pripadnici generacije koja je politički stasala nakon kraja Hladnog rata možda se ne etiketiraju nazivom „socijalisti“, no ne poistovjećuju ga ni s gulazima i vojnim paradama.

Možda bismo trebali zahvaliti našim konzervativnim prijateljima. Čim više Grover Norquist naziva centrističke ekonomske politike predsjednika Baracka Obame „socijalističkima“, time ta prijeteća pogrda počinje zvučati sve manje zastrašujućom.

Povratak u budućnost

Naravno, socijalizam je nekoć bio više od pogrdnog naziva – bio je stvarna politička sila koja je zastupala radikalnu demokraciju i egalitarnu preraspodjelu. 1912. godine, Socijalistička partija Amerike (Socialist Party of America) brojila je 118.000 članova i mogla se pohvaliti s 1200 izabranih državnih službenika, uključujući 79 gradonačelnika. Iako su radnici u ovoj zemlji svoje zahtjeve formulirali jezikom ovdašnjeg kapitalizma i republikanizma u većoj mjeri od svojih europskih pandana, ipak su vodili istu klasnu borbu protiv svojih poslodavaca za bolje plaće i uvjete rada.

Ove su radikalne struje ponekad jenjavale pa ponovo jačale, no američki su socijalisti odigrali ključnu ulogu u svakom značajnijem progresivnom uspjehu, od New Deala do velikih prosvjeda 1960-ih. No ove su pobjede od 1970-ih postale rjeđe.
Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni
Nije slučajno da su se desetljeća rastuće ekonomske nejednakosti poklopila s opadanjem ljevice. Liberali u SAD-u nikada nisu imali previše strpljenja za socijaliste – no uglađeni bi režimski ljudi teško bili progurali New Deal bez crvenih koji su im marširali slijeva, prijeteći mnogo radikalnijom promjenom. Neoliberalna plima krenula je i značajno nagrizla postignuća socijalne demokracije tek nakon što se socijalizam u SAD-u povukao i osuo.

No ti se uspjesi mogu ponovno postići. U eseju naziva „The Welfare State of America“ („Američka socijalna država“), kojeg sam napisao s Peterom Fraseom za časopis In These Times u listopadu 2012., tvrdimo kako bi premještanje tereta socijalnih usluga sa saveznih država i gradova na saveznu vladu moglo učiniti socijalnu državu učinkovitijom, održivijom – i ključno – popularnijom. Ukazali smo na društvene aktere čiji bi se interesi mogli uskladiti s takvim programom – politička glasačka tijela poput radništva, koja bi, kada se mobiliziraju, mogla doprinijeti uspostavi nove ere američke socijalne demokracije.

Naš prijedlog nije bio inspiriran nostalgijom za poslijeratnim razdobljem – čežnjom za ugodnijim i blažim kapitalizmom kakav smo imali ranije. Niti smo napustili izvornu socijalističku viziju postkapitalističkog društva. Umjesto toga sugerirali smo da bi određene reforme, jednom kada se uspostave, istovremeno unaprijedile uvjete života radnih ljudi u neposrednoj sadašnjosti te pripremile teren za fundamentalnije strukturne promjene u budućnosti. Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni.

Odbijatelji slijeva, tehnokrati zdesna

Takav je proces nezamisliv bez ljevice koja bi bila spremna uhvatiti se u koštac s liberalizmom, no trendovi u ovom pogledu ne obećavaju. Osebujna varijanta anarhizma, koja je prevladavala dok je pokret Occupy bio aktivan, u svoje je redove privukla mnoge mlade aktiviste. Njihov veliki plan za svjetsku promjenu glasi: Odbijmo preuzeti vlast. Izbjegavajmo politiku. Okupirajmo skvotove i ‘oslobodimo prostor’. Slavimo kolaps liberalizma i nadajmo se kako će nešto bolje izrasti iz ruševina.

S obzirom na današnju političku klimu razumljivo je kako mnogo radikala odlučuje optirati za hermetičnu čistoću i zauzimanje ‘lajfstajl’ stava. Tijekom protekla tri desetljeća Demokratska stranka okrenula se u smjeru koji je još više prokorporacijski. Clinton je, a ne Reagan, bio taj koji je uspio progurati reformu koja je smanjila izdatke za socijalnu skrb; Obama je, a ne Bush, bio taj koji je ugrozio budućnost Medicarea (sustava djelomičnog zdravstvenog osiguranja za starije od 65 godina i osobe s invaliditetom, op. prev.). Unatoč tome, većina se tradicionalnih liberala protivila takvim politikama. Ključna je ta distinkcija između, s jedne strane, tehnokratskih elita u koaliciji lijevog centra ustrajnih u namjeri da upravljaju uzmakom socijalne države i, s druge strane, liberalnih aktivista koji bi htjeli da se uspjesi New Deala i Velikog društva
Upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje
(programa progresivnih socijalnih reformi koje je proveo Lyndon B. Johnson, op. prev.) obrane i prošire. Uostalom, liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje.

Američka socijalna država nastala je kao rezultat specifičnog historijskog momenta; njezina ideološka arhitektura poduprta je New Dealom te iskustvom visoko koordinirane ekonomije iz ratnog razdoblja 1940-ih. Još važnije, ona se pojavila tijekom obilja poslijeratnog ekonomskog booma, uz pomoć masovnog radničkog pokreta koji sada, 2013. godine, ne pokazuje nikakve naznake da će ponovo oživjeti i steći svoju nekadašnju slavu.

Različiti načini na koje liberali procjenjuju ovu povijest otkrivaju zanimljive lomove u liberalnom taboru. S jedne se strane nalaze liberali orijentirani prema radništvu, koji su u pravu kada čeznu za ekonomskom sigurnošću prošlih vremena i nastavljaju sanjati kako će se jednoga dana obećanje liberalizma kakav je bio sredinom 20. stoljeća ostvariti u formi robusnije industrijske demokracije. Na drugoj su strani oni koji su se svrstali uz profesionalnu liberalnu klasu policy-makera, poput Ezre Kleina, kolumnista Washington Posta, koji je u tekstu iz 18. siječnja 2013., naslovljenom „Nakon ‘kraja liberalizma glomazne države’“, napisao: „Progresivni projekt izgradnje prikladne socijalne države prepušta mjesto više tehnokratskom poslu financiranja i upravljanja istom.“ Stoga, iz te perspektive, postojeća sigurnosna mreža mora biti podrezana i inovirana kako bi se mogla uskladiti sa zahtjevima globalizirane ekonomije.

Ovi liberalni tehnokrati nisu idioti. Njihovo razumijevanje strukturnih temelja ekonomske krize iz 1970-ih, koja je uvelike preokrenula tok američke socijalne demokracije i potaknula naglo jačanje neoliberalizma, sofisticiranije je od onog koje imaju njihovi kolege na radničkoj ljevici. Međutim, upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona – skupa autora koje se promiče kao one koji su „ljudi s idejama“ u američkom liberalizmu – predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje.

U zemlji čuda

Savez za novi New Deal donio bi dobro liberalnoj ljevici, no igranje uloge u pomlađivanju američkog liberalizma mora biti tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tu su Michael Harrington i njegovi suučesnici, mnogi od kojih su bili vođe radničkog pokreta, pogriješili. Njihova greška nije bila u protivljenju da surađuju s liberalima, na način na koji se danas tome protivi anarhistička mladež, već u tome što je njihova politička strategija bila tako kreirana da je nužno svirala drugu violinu političkoj strategiji njihovih liberalnih pandana i s vremenom postala nerazlučiva od nje. Iako im se za to
Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje
pružila prilika dok je američki liberalizam bio u svojoj najsnažnijoj fazi, oni nisu bili u stanju izgraditi vlastite institucije i boriti se za prevlast unutar šire progresivne koalicije.

Kroz rad u zajednici i agitprop današnji će demokratski socijalisti morati zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima. To će značiti i stvaranje partija i organizacija različitih od onih koje trenutno postoje na američkoj političkoj sceni, takvih koje istovremeno nisu odvojene od življene stvarnosti običnih ljudi.

Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje.


S engleskog preveo Martin Beroš



Bhaskar Sunkara, osnivač i urednik časopisa Jacobin, viši je urednik časopisa In These Times. Možete ga slijediti na Twitteru: @el_bhask


Fotografija Bhaskara Sunkare je preuzeta s autorova Twittera i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve