Ekonomska nejednakost u SAD-u – jaz između uvjerenja, ideala i stvarnosti

Od golemog jaza nejednakosti između bogatih i siromašnih u SAD-u jedino je veći raskorak između nejednakosti za koju Amerikanci procjenjuju da postoji i daleko goreg stvarnog stanja. I dok bi velika većina njih u svojoj ‘idealnoj’ raspodjeli bogatstva voljela vidjeti daleko manje nejednakosti, ipak ih većina i dalje živi u ‘američkom snu’ – ideološki proizvedenom i medijski serviranom uvjerenju da većina ljudi može uspjeti ako dovoljno uporno rade. U tu sliku svijeta slabo se probija stvarnost strukturne nejednakosti i gotovo nepostojeće uzlazne socijalne mobilnosti.

Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi.
U iskrenom razgovoru s Frankom Richom jesenas, Chris Rock je rekao: „Eh, ljudi niti ne znaju. Kada bi siromašni znali koliko su bogataši bogati, izbile bi pobune na ulicama.“ Rezultati tri istraživanja, koji su objavljeni u zadnjih tri godine u znanstvenom časopisu Perspectives on Psychological Science, pokazuju da je Rock u pravu. Nemamo pojma u kojoj je mjeri naše društvo postalo nejednako.

U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo

U svojem istraživanju objavljenom 2011. godine, Michael Norton i Dan Ariely analizirali su uvjerenja o nejednakoj raspodjeli bogatstva. Pitali su više od pet tisuća Amerikanaca kolikim smatraju postotak bogatstva (tj. ušteđevinu, imovinu, dionice, itd. – ne računajući dugove) kojim raspolaže svaka pojedina petina stanovništva. Nakon toga su ih zatražili da zamisle i opišu raspodjelu bogatstva po petinama koju smatraju idealnom. Zamislite pizzu koja predstavlja cijelo bogatstvo u Americi. Koji postotak te pizze pripada 20 posto najbogatijih Amerikanaca? Koliko ostaje za najsiromašnijih 40 posto? U idealnom svijetu, koliko bi im trebalo ostati?

Prosječni Amerikanac vjeruje da najbogatija petina posjeduje 59 posto bogatstva a da najsiromašnijih 40 posto posjeduje 9 posto. No stvarnost je upadljivo drugačija. Najbogatijih 20 posto američkih kućanstava posjeduje više od 84 posto bogatstva a najsiromašnijih 40 posto zajedno posjeduje sićušnih 0.3 posto. Obitelj Walton je, primjerice, bogatija od 42 posto svih američkih obitelji zajedno.

Amerikanci ne žele živjeti u takvom društvu. U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. Kao što je rekla novinarka Chrystia Freeland: „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo.

Možda vam je ovo sve već odnekud poznato. Informativni video s grafikonima postao je hit na internetu i pogledan je više od 16 milijuna puta.

U istraživanju objavljenom prošle godine, istraživači Norton i Sorapop Kiatpongsan koristili su sličan pristup da bi izmjerili percepciju nejednakosti u raspodjeli bogatstva. Zatražili su 55 tisuća ljudi iz 40 zemalja svijeta da procijene koliko bi izvršni direktori korporacija i neobučeni manualni radnici trebali zarađivati. Srednji (tj. medijalni) Amerikanac procijenio je da je omjer plaće izvršnog direktora i radnika 30 naprema 1 te da bi idealno trebao biti 7 naprema 1. A u stvarnosti? U stvarnosti je omjer 354 naprema 1. Prije pedeset godina omjer je bio 20 naprema 1. Ponovno su obrasci u svim podskupinama ispitanika bili isti, neovisno o dobi, obrazovanju, političkoj pripadnosti ili stavu ispitanika o pitanju nejednakosti i plaća. Istraživači su zaključili da „ukupno gledajući, ispitanici podcjenjuju razmjer stvarnog jaza u iznosima plaća, a njihov idealni jaz još je dalje od stvarnosti od tog podcijenjenog razmjera jaza.“

Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni

Ova dva istraživanja impliciraju da smo apatični u vezi nejednakosti jer imamo pretjerano pozitivan pogled na stanje stvari koji dovodi do pogrešnih shvaćanja. No, iskreno gledajući, ipak znamo da je nešto trulo. Na koncu, predsjednik Barack Obama nazvao je ekonomsku nejednakost „ključnim izazovom našeg doba“. No, iako Amerikanci prihvaćaju da se jaz između bogatih i siromašnih u zadnjem desetljeću povećao, vrlo malo njih ga smatra ozbiljnim problemom. Samo pet posto smatra nejednakost značajnim problem s kojim se treba uhvatiti u koštac. Iako Occupy pokret možda ima neku opipljivu ostavštinu, Amerikanci se ne bune na ulicama.

Jedan vjerojatni razlog za ovo nalazi se u trećem istraživanju, objavljenom početkom ove godine, u kojem istraživači Shai Davidai i Thomas Gilovich tvrde da je naša ravnodušnost rezultat kulturnog optimizma karakterističnog za SAD. U središtu ‘američkog sna’ nalazi se uvjerenje da se svatko tko uporno radi može uspeti na ekonomskoj ljestvici, bez obzira na svoje društvene uvjete i okolnosti. Davidai i Gilovich željeli su saznati poimaju li ljudi ekonomsku mobilnost na realističan način.

Njihovo je istraživanje pokazalo kako Amerikanci precjenjuju učestalost uzlazne društvene mobilnosti koja postoji u društvu. Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni.

Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi. Senator Marco Rubio kaže da Amerika „nikada nije bila zemlja onih koji imaju i onih koji nemaju. Mi smo zemlja onih koji imaju i onih koji će uskoro imati, zemlja ljudi koji su uspjeli i onih koji će uspjeti.“ Naravno, mi Amerikanci volimo dobru priču o usponu od ‘trnja do zvijezda’ no možda toleriramo toliku nejednakost jer mislimo da se te priče obistinjuju mnogo češće nego što je tome slučaj u stvarnosti.

Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene

Iako možda ne želimo vjerovati u to, Amerika je sada zemlja s najvećom nejednakošću od svih Zapadnih zemalja. Još gore od toga, u njoj je društvena mobilnost znatno manja nego u Kanadi i zemljama Europe.

Kao što sociolozi Stephen McNamee i Robert Miller Jr. ističu u svojoj knjizi Mit o meritokraciji, velika većina Amerikanaca vjeruje da su za uspjeh najviše zaslužni individualni talent i trud. Ironično je da je Michael Young prvi upotrijebio termin „meritokracija“ (u knjizi Uspon meritokracije iz 1958.) kako bi kritizirao društvo kojim upravlja „elita talenta“. „Ima smisla da se ljudima dodjeljuju poslovi na temelju njihovih zasluga,“ napisao je Young u eseju objavljenom 2001. u Guardianu, i nastavlja, „ali tome je upravo suprotno kada se oni za koje se procijeni da imaju neku određenu zaslugu pretvore u novu društvenu klasu u kojoj nema mjesta ni za koga drugog.“ Tvorac ovog termina volio bi da se taj termin prestane koristiti jer osnažuje mit da oni koji imaju novac i moć to i zaslužuju (i osnažuje još podmuklije uvjerenje da siromašni ne zaslužuju ništa bolje od onoga što ih je snašlo.)

Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene.

Komičar George Carlin našalio se da je „razlog zašto ga nazivaju ‘američkim snom’ taj da moraš spavati da bi povjerovao u njega.“ Kako se iz njega probuditi?
S engleskog preveo Ognjen Milošević

Objavljeno na Scientific American 31. ožujka 2015. godine. Ovaj je članak dostupan pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0.
Nick Fitz je diplomski student pri National Core for Neuroethics na Sveučilištu British Columbia. Njegovi su primarni interesi društvene norme vezane uz tehnologiju, zdravlje i bolest.

Fotografija je preuzeta s Wikimedia Commons i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve