
Od golemog jaza nejednakosti između bogatih i siromašnih u SAD-u jedino je veći raskorak između nejednakosti za koju Amerikanci procjenjuju da postoji i daleko goreg stvarnog stanja. I dok bi velika većina njih u svojoj ‘idealnoj’ raspodjeli bogatstva voljela vidjeti daleko manje nejednakosti, ipak ih većina i dalje živi u ‘američkom snu’ – ideološki proizvedenom i medijski serviranom uvjerenju da većina ljudi može uspjeti ako dovoljno uporno rade. U tu sliku svijeta slabo se probija stvarnost strukturne nejednakosti i gotovo nepostojeće uzlazne socijalne mobilnosti.
Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi.
U iskrenom
razgovoru s Frankom Richom jesenas, Chris Rock je rekao: „Eh, ljudi niti ne znaju. Kada bi siromašni znali koliko su bogataši bogati, izbile bi pobune na ulicama.“ Rezultati tri istraživanja, koji su objavljeni u zadnjih tri godine u znanstvenom časopisu
Perspectives on Psychological Science, pokazuju da je Rock u pravu. Nemamo pojma u kojoj je mjeri naše društvo postalo nejednako.
U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo
U svojem
istraživanju objavljenom 2011. godine,
Michael Norton i
Dan Ariely analizirali su uvjerenja o nejednakoj raspodjeli bogatstva. Pitali su više od pet tisuća Amerikanaca kolikim smatraju postotak bogatstva (tj. ušteđevinu, imovinu, dionice, itd. – ne računajući dugove) kojim raspolaže svaka pojedina petina stanovništva. Nakon toga su ih zatražili da zamisle i opišu raspodjelu bogatstva po petinama koju smatraju idealnom. Zamislite pizzu koja predstavlja cijelo bogatstvo u Americi. Koji postotak te pizze pripada 20 posto najbogatijih Amerikanaca? Koliko ostaje za najsiromašnijih 40 posto? U idealnom svijetu, koliko bi im trebalo ostati?
Prosječni Amerikanac vjeruje da najbogatija petina posjeduje 59 posto bogatstva a da najsiromašnijih 40 posto posjeduje 9 posto. No
stvarnost je upadljivo drugačija. Najbogatijih 20 posto američkih kućanstava posjeduje više od 84 posto bogatstva a najsiromašnijih 40 posto zajedno posjeduje sićušnih 0.3 posto. Obitelj Walton je, primjerice, bogatija od 42 posto svih američkih obitelji
zajedno.
Amerikanci ne žele živjeti u takvom društvu. U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. Kao što je
rekla novinarka Chrystia Freeland: „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo.
U
istraživanju objavljenom prošle godine, istraživači Norton i
Sorapop Kiatpongsan koristili su sličan pristup da bi izmjerili percepciju nejednakosti u raspodjeli bogatstva. Zatražili su 55 tisuća ljudi iz 40 zemalja svijeta da procijene koliko bi izvršni direktori korporacija i neobučeni manualni radnici
trebali zarađivati. Srednji (tj. medijalni) Amerikanac procijenio je da je omjer plaće izvršnog direktora i radnika 30 naprema 1 te da bi idealno trebao biti 7 naprema 1. A u stvarnosti?
U stvarnosti je omjer 354 naprema 1. Prije pedeset godina
omjer je bio 20 naprema 1. Ponovno su obrasci u svim podskupinama ispitanika bili isti, neovisno o dobi, obrazovanju, političkoj pripadnosti ili stavu ispitanika o pitanju nejednakosti i plaća. Istraživači su zaključili da „ukupno gledajući, ispitanici podcjenjuju razmjer stvarnog jaza u iznosima plaća, a njihov idealni jaz još je dalje od stvarnosti od tog podcijenjenog razmjera jaza.“
Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni
Ova dva istraživanja impliciraju da smo apatični u vezi nejednakosti jer imamo pretjerano pozitivan pogled na stanje stvari koji dovodi do pogrešnih shvaćanja. No, iskreno gledajući, ipak znamo da je
nešto trulo. Na koncu, predsjednik Barack Obama nazvao je ekonomsku nejednakost „
ključnim izazovom našeg doba“. No, iako Amerikanci
prihvaćaju da se jaz između bogatih i siromašnih u zadnjem desetljeću povećao,
vrlo malo njih ga smatra ozbiljnim problemom. Samo
pet posto smatra nejednakost značajnim problem s kojim se treba uhvatiti u koštac. Iako
Occupy pokret možda ima neku
opipljivu ostavštinu, Amerikanci se ne bune na ulicama.
Jedan vjerojatni razlog za ovo nalazi se u
trećem istraživanju, objavljenom početkom ove godine, u kojem istraživači Shai Davidai i
Thomas Gilovich tvrde da je naša ravnodušnost rezultat kulturnog optimizma karakterističnog za SAD. U središtu ‘američkog sna’ nalazi se uvjerenje da se svatko tko uporno radi može uspeti na ekonomskoj ljestvici, bez obzira na svoje društvene uvjete i okolnosti. Davidai i Gilovich željeli su saznati poimaju li ljudi ekonomsku mobilnost na realističan način.
Njihovo je istraživanje pokazalo kako Amerikanci precjenjuju učestalost uzlazne društvene mobilnosti koja postoji u društvu. Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u
stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni.
Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no
60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi. Senator Marco Rubio
kaže da Amerika „nikada nije bila zemlja onih koji imaju i onih koji nemaju. Mi smo zemlja onih koji imaju i onih koji će uskoro imati, zemlja ljudi koji su uspjeli i onih koji će uspjeti.“ Naravno, mi Amerikanci volimo dobru priču o usponu od ‘trnja do zvijezda’ no možda toleriramo toliku nejednakost jer mislimo da se te priče obistinjuju mnogo češće nego što je tome slučaj u stvarnosti.
Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene
Kao što sociolozi Stephen McNamee i Robert Miller Jr. ističu u svojoj knjizi
Mit o meritokraciji, velika većina Amerikanaca vjeruje da su za uspjeh najviše zaslužni individualni talent i trud. Ironično je da je Michael Young prvi upotrijebio termin „meritokracija“ (u
knjizi Uspon meritokracije iz 1958.) kako bi kritizirao društvo kojim upravlja „
elita talenta“. „Ima smisla da se ljudima dodjeljuju poslovi na temelju njihovih zasluga,“ napisao je Young u
eseju objavljenom 2001. u
Guardianu, i nastavlja, „ali tome je upravo suprotno kada se oni za koje se procijeni da imaju neku određenu zaslugu pretvore u novu društvenu klasu u kojoj nema mjesta ni za koga drugog.“ Tvorac ovog termina volio bi da se taj termin prestane koristiti jer osnažuje mit da oni koji imaju novac i moć to i zaslužuju (i osnažuje još podmuklije uvjerenje da siromašni ne zaslužuju ništa bolje od onoga što ih je snašlo.)
Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene.
Komičar George Carlin
našalio se da je „razlog zašto ga nazivaju ‘američkim snom’ taj da moraš spavati da bi povjerovao u njega.“ Kako se iz njega probuditi?
S engleskog preveo Ognjen Milošević
Nick Fitz je diplomski student pri National Core for Neuroethics na Sveučilištu British Columbia. Njegovi su primarni interesi društvene norme vezane uz tehnologiju, zdravlje i bolest.
Fotografija je preuzeta s Wikimedia Commons i prilagođena formi ikone.