Ekonomska nejednakost u SAD-u – jaz između uvjerenja, ideala i stvarnosti

Od golemog jaza nejednakosti između bogatih i siromašnih u SAD-u jedino je veći raskorak između nejednakosti za koju Amerikanci procjenjuju da postoji i daleko goreg stvarnog stanja. I dok bi velika većina njih u svojoj ‘idealnoj’ raspodjeli bogatstva voljela vidjeti daleko manje nejednakosti, ipak ih većina i dalje živi u ‘američkom snu’ – ideološki proizvedenom i medijski serviranom uvjerenju da većina ljudi može uspjeti ako dovoljno uporno rade. U tu sliku svijeta slabo se probija stvarnost strukturne nejednakosti i gotovo nepostojeće uzlazne socijalne mobilnosti.


Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi.


U iskrenom razgovoru s Frankom Richom jesenas, Chris Rock je rekao: „Eh, ljudi niti ne znaju. Kada bi siromašni znali koliko su bogataši bogati, izbile bi pobune na ulicama.“ Rezultati tri istraživanja, koji su objavljeni u zadnjih tri godine u znanstvenom časopisu Perspectives on Psychological Science, pokazuju da je Rock u pravu. Nemamo pojma u kojoj je mjeri naše društvo postalo nejednako.

U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo
U svojem istraživanju objavljenom 2011. godine, Michael Norton i Dan Ariely analizirali su uvjerenja o nejednakoj raspodjeli bogatstva. Pitali su više od pet tisuća Amerikanaca kolikim smatraju postotak bogatstva (tj. ušteđevinu, imovinu, dionice, itd. – ne računajući dugove) kojim raspolaže svaka pojedina petina stanovništva. Nakon toga su ih zatražili da zamisle i opišu raspodjelu bogatstva po petinama koju smatraju idealnom. Zamislite pizzu koja predstavlja cijelo bogatstvo u Americi. Koji postotak te pizze pripada 20 posto najbogatijih Amerikanaca? Koliko ostaje za najsiromašnijih 40 posto? U idealnom svijetu, koliko bi im trebalo ostati?

Prosječni Amerikanac vjeruje da najbogatija petina posjeduje 59 posto bogatstva a da najsiromašnijih 40 posto posjeduje 9 posto. No stvarnost je upadljivo drugačija. Najbogatijih 20 posto američkih kućanstava posjeduje više od 84 posto bogatstva a najsiromašnijih 40 posto zajedno posjeduje sićušnih 0.3 posto. Obitelj Walton je, primjerice, bogatija od 42 posto svih američkih obitelji zajedno.

Amerikanci ne žele živjeti u takvom društvu. U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. Kao što je rekla novinarka Chrystia Freeland: „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo.

Možda vam je ovo sve već odnekud poznato. Informativni video s grafikonima postao je hit na internetu i pogledan je više od 16 milijuna puta.

U istraživanju objavljenom prošle godine, istraživači Norton i Sorapop Kiatpongsan koristili su sličan pristup da bi izmjerili percepciju nejednakosti u raspodjeli bogatstva. Zatražili su 55 tisuća ljudi iz 40 zemalja svijeta da procijene koliko bi izvršni direktori korporacija i neobučeni manualni radnici trebali zarađivati. Srednji (tj. medijalni) Amerikanac procijenio je da je omjer plaće izvršnog direktora i radnika 30 naprema 1 te da bi idealno trebao biti 7 naprema 1. A u stvarnosti? U stvarnosti je omjer 354 naprema 1. Prije pedeset godina omjer je bio 20 naprema 1. Ponovno su obrasci u svim podskupinama ispitanika bili isti, neovisno o dobi, obrazovanju, političkoj pripadnosti ili stavu ispitanika o pitanju nejednakosti i plaća. Istraživači su zaključili da „ukupno gledajući, ispitanici podcjenjuju razmjer stvarnog jaza u iznosima plaća, a njihov idealni jaz još je dalje od stvarnosti od tog podcijenjenog razmjera jaza.“

Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni
Ova dva istraživanja impliciraju da smo apatični u vezi nejednakosti jer imamo pretjerano pozitivan pogled na stanje stvari koji dovodi do pogrešnih shvaćanja. No, iskreno gledajući, ipak znamo da je nešto trulo. Na koncu, predsjednik Barack Obama nazvao je ekonomsku nejednakost „ključnim izazovom našeg doba“. No, iako Amerikanci prihvaćaju da se jaz između bogatih i siromašnih u zadnjem desetljeću povećao, vrlo malo njih ga smatra ozbiljnim problemom. Samo pet posto smatra nejednakost značajnim problem s kojim se treba uhvatiti u koštac. Iako Occupy pokret možda ima neku opipljivu ostavštinu, Amerikanci se ne bune na ulicama.

Jedan vjerojatni razlog za ovo nalazi se u trećem istraživanju, objavljenom početkom ove godine, u kojem istraživači Shai Davidai i Thomas Gilovich tvrde da je naša ravnodušnost rezultat kulturnog optimizma karakterističnog za SAD. U središtu ‘američkog sna’ nalazi se uvjerenje da se svatko tko uporno radi može uspeti na ekonomskoj ljestvici, bez obzira na svoje društvene uvjete i okolnosti. Davidai i Gilovich željeli su saznati poimaju li ljudi ekonomsku mobilnost na realističan način.

Njihovo je istraživanje pokazalo kako Amerikanci precjenjuju učestalost uzlazne društvene mobilnosti koja postoji u društvu. Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni.

Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi. Senator Marco Rubio kaže da Amerika „nikada nije bila zemlja onih koji imaju i onih koji nemaju. Mi smo zemlja onih koji imaju i onih koji će uskoro imati, zemlja ljudi koji su uspjeli i onih koji će uspjeti.“ Naravno, mi Amerikanci volimo dobru priču o usponu od ‘trnja do zvijezda’ no možda toleriramo toliku nejednakost jer mislimo da se te priče obistinjuju mnogo češće nego što je tome slučaj u stvarnosti.
Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene

Iako možda ne želimo vjerovati u to, Amerika je sada zemlja s najvećom nejednakošću od svih Zapadnih zemalja. Još gore od toga, u njoj je društvena mobilnost znatno manja nego u Kanadi i zemljama Europe.

Kao što sociolozi Stephen McNamee i Robert Miller Jr. ističu u svojoj knjizi Mit o meritokraciji, velika većina Amerikanaca vjeruje da su za uspjeh najviše zaslužni individualni talent i trud. Ironično je da je Michael Young prvi upotrijebio termin „meritokracija“ (u knjizi Uspon meritokracije iz 1958.) kako bi kritizirao društvo kojim upravlja „elita talenta“. „Ima smisla da se ljudima dodjeljuju poslovi na temelju njihovih zasluga,“ napisao je Young u eseju objavljenom 2001. u Guardianu, i nastavlja, „ali tome je upravo suprotno kada se oni za koje se procijeni da imaju neku određenu zaslugu pretvore u novu društvenu klasu u kojoj nema mjesta ni za koga drugog.“ Tvorac ovog termina volio bi da se taj termin prestane koristiti jer osnažuje mit da oni koji imaju novac i moć to i zaslužuju (i osnažuje još podmuklije uvjerenje da siromašni ne zaslužuju ništa bolje od onoga što ih je snašlo.)

Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene.

Komičar George Carlin našalio se da je „razlog zašto ga nazivaju ‘američkim snom’ taj da moraš spavati da bi povjerovao u njega.“ Kako se iz njega probuditi?


S engleskog preveo Ognjen Milošević

Objavljeno na Scientific American 31. ožujka 2015. godine. Ovaj je članak dostupan pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0.


Nick Fitz je diplomski student pri National Core for Neuroethics na Sveučilištu British Columbia. Njegovi su primarni interesi društvene norme vezane uz tehnologiju, zdravlje i bolest.



Fotografija je preuzeta s Wikimedia Commons i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve