Moramo naučiti „promišljati državu“

U današnje su vrijeme borbe za zajednička dobra i prosvjedi protiv mjera štednje mizanscena svakodnevice. Desnica preuzima glavnu riječ u mnogim zemljama, pa tako i u Velikoj Britaniji. Autorica u svom kratkom odgovoru na pitanje "Kako izgleda budućnost socijalizma?" ukazuje na potrebu da se iznova promisli uloga države: "Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati kako je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji."

Izvor: tomislav medak @ Flickr
Svakom stanovniku Velike Britanije, u kojoj je politika upravo naglo skrenula udesno, bit će oprošteno razmišljanje da socijalizam – zajedničko vlasništvo nad resursima, slobodan pristup uslugama koje su utemeljenje na potrebama, suradnji, pa čak i korak na putu u komunizam – izgleda kao daleka budućnost. Umjesto toga, mogli smo svjedočiti brzoj i gotovo potpunoj rasprodaji i privatizaciji svega što je moglo u jednom trenutku biti u nadležnosti države: zdravstvo, transport, obrazovanje, vode, šume, pošte, stanovanje. Sve zamislivo što bi se moglo dijeliti ili poslužiti kao potpora potrebitima stavljeno je na dražbu – politika se više ne brine za ljude ili opće dobro – već o dioničarima, privatnim interesima, zemljoposjednicima, „obiteljima koje naporno rade“, poreznim obveznicima, te istovremeno, paradoksalno-no-ne-uistinu, korporacijama koje izbjegavaju plaćanje poreza, nedomicilnom bogatom dijelu stanovništva, poreznim utočištima i svakome tko kupuje nekretnine kao investicije, neovisno koliko prazne i ruševne te stambene jedinice mogu postati.
 
Čini se kako je ideale socijalizma pomeo plimni val osobnih interesa. U međuvremenu, izgleda da su od države preostali tek njezini represivni elementi, sve ono što međusobno razdvaja ljude – policija, sudovi, zatvori, sigurnosne mjere, nadzor. No kako bismo trebali razmišljati o državi? Kao što je Tony Judt svojevremeno napisao: „Moramo započeti s državom: kao utjelovljenjem kolektivnih interesa, kolektivnih potreba i zajedničkih dobara. Nećemo dospjeti daleko ukoliko nismo u stanju još jednom naučiti ‘kako promišljati državu’.“
Očito je ideja da su ljudska bića samodostatne individue ideološka i pogrešna. Kao ljudska bića, zbog vlastita zdravlja i blagostanja, u velikoj smo mjeri ovisni o mirijadama drugih kolektiviteta. Te se potrebe množe kod mladih, starih, bolesnih, osoba s invaliditetom, nezaposlenih, itd. Ako kao glavnu premisu ne postavimo homo economicusa – „racionalnog“, proračunatog, izoliranog čovjeka – već ranjivost i potrebitost kao elementarnu istinu o čovječanstvu, mogli bismo iznova razmisliti na koji način djelovati bez države
Iako je Judt često bio kritičan prema ljevici, bio je u pravu kada je ukazao na važnost promišljanja o državi te o tome kakva bi njezina uloga mogla i trebala biti u svakom progresivnom socijalističkom projektu. Mogli bismo poželjeti započeti upravo ovdje: očito je ideja da su ljudska bića samodostatne individue ideološka i pogrešna. Kao ljudska bića, zbog vlastita zdravlja i blagostanja, u velikoj smo mjeri ovisni o mirijadama drugih kolektiviteta. Te se potrebe množe kod mladih, starih, bolesnih, osoba s invaliditetom, nezaposlenih, i tako dalje – teško da se radi o neznatnom postotku stanovništva! Kako na ljevici, tako i na desnici, ako kao glavnu premisu ne postavimo homo economicusa – „racionalnog“, proračunatog, izoliranog čovjeka – već ranjivost i potrebitost kao elementarnu istinu o čovječanstvu, mogli bismo iznova razmisliti na koji način djelovati bez države.
 
Kako danas, u doba prekarizacije rada, društvene atomizacije i goleme nejednakosti, iznova promišljati socijalizam? Što možemo preuzeti? Što nam još uvijek pripada? Mnogi su mislioci pokušali ukazati na određene oblike društvenih odnosa – komunikacija, ljubaznost, suradnja – koji se, kako se čini, odupiru svođenju na ekonomsku vrijednost, što naravno nije isto kao izjaviti da te stvari ne mogu biti komodificirane: posve smo svjesni da se pažnju, brigu i ljubav može „kupiti“. Iz toga proizlazi pitanje: je li ostalo išta od kolektivne čovječnosti što bi moglo poslužiti kao temelj za ideju socijalizma u budućnosti? Što s našim odnosom prema okolišu? Usprkos nasilnom opustošivanju zemlje od strane energetskih tvrtki i masovnih proizvođača, većina ljudi protivi se uništavanju okoliša, bilo na osobnoj ili na kozmičkoj razini. Možemo li se ujediniti oko zajedničke brige za okoliš? Izvjesno je da promjene ponašanja koje bi bile dovoljne za ublažavanje daljnje štete po okoliš moraju biti širokog razmjera – ne mogu se svesti tek na djelovanje pojedinaca koji recikliraju kućanski otpad.
 
Pored već postojećih oblika suradnje i nesebičnog kolektivnog ponašanja, postoje i mjesta koja zadržavaju određenu vrstu neovisnosti od kapitalističke misli koja podrazumijeva da se svatko bori za sebe u svojevrsnoj hobsijanskoj distopiji u kojoj je muškarac prema ženi vuk koja je vuk prema ženi koja je prema muškarcu vuk: trebali bismo se ugledati na zemlje u kojima bezuvjetni temeljni dohodak stvara svojevrsnu sigurnosnu mrežu (iako se, naravno, na nacionalnoj razini ovakva odredba može podjednako iskoristiti da se ‘druge’ drži izvan nje – stoga bi, pod pretpostavkom da moramo zadržati novac u jednadžbi, globalni temeljni dohodak bio revolucionarniji potez). Trebamo obratiti pozornost na aktualne borbe usmjerene ka očuvanju zajedničkog karaktera zajedničkih dobara: borba protiv privatizacije zajedničkih dobara – zajedničkih resursa – još uvijek nije završena u mnogim dijelovima svijeta, neovisno kako to možda izgledalo iz pozicije zemalja koje su u većoj mjeri neoliberalizirane.
 
Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati da je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji.
Nina Power je profesorica na Odsjeku za filozofiju na Sveučilištu u Roehamptonu i autorica knjige One-Dimensional Woman.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve