Izvorno objavljeno naAeon Ideas u svibnju 2015. godine.
U današnje su vrijeme borbe za zajednička dobra i prosvjedi protiv mjera štednje mizanscena svakodnevice. Desnica preuzima glavnu riječ u mnogim zemljama, pa tako i u Velikoj Britaniji. Autorica u svom kratkom odgovoru na pitanje "Kako izgleda budućnost socijalizma?" ukazuje na potrebu da se iznova promisli uloga države: "Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati kako je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji."
Svakom stanovniku Velike Britanije, u kojoj je politika upravo naglo skrenula udesno, bit će oprošteno razmišljanje da socijalizam – zajedničko vlasništvo nad resursima, slobodan pristup uslugama koje su utemeljenje na potrebama, suradnji, pa čak i korak na putu u komunizam – izgleda kao daleka budućnost. Umjesto toga, mogli smo svjedočiti brzoj i gotovo potpunoj rasprodaji i privatizaciji svega što je moglo u jednom trenutku biti u nadležnosti države: zdravstvo, transport, obrazovanje, vode, šume, pošte, stanovanje. Sve zamislivo što bi se moglo dijeliti ili poslužiti kao potpora potrebitima stavljeno je na dražbu – politika se više ne brine za ljude ili opće dobro – već o dioničarima, privatnim interesima, zemljoposjednicima, „obiteljima koje naporno rade“, poreznim obveznicima, te istovremeno, paradoksalno-no-ne-uistinu, korporacijama koje izbjegavaju plaćanje poreza, nedomicilnom bogatom dijelu stanovništva, poreznim utočištima i svakome tko kupuje nekretnine kao investicije, neovisno koliko prazne i ruševne te stambene jedinice mogu postati.
Čini se kako je ideale socijalizma pomeo plimni val osobnih interesa. U međuvremenu, izgleda da su od države preostali tek njezini represivni elementi, sve ono što međusobno razdvaja ljude – policija, sudovi, zatvori, sigurnosne mjere, nadzor. No kako bismo trebali razmišljati o državi? Kao što je Tony Judt svojevremeno napisao: „Moramo započeti s državom: kao utjelovljenjem kolektivnih interesa, kolektivnih potreba i zajedničkih dobara. Nećemo dospjeti daleko ukoliko nismo u stanju još jednom naučiti ‘kako promišljati državu’.“
Očito je ideja da su ljudska bića samodostatne individue ideološka i pogrešna. Kao ljudska bića, zbog vlastita zdravlja i blagostanja, u velikoj smo mjeri ovisni o mirijadama drugih kolektiviteta. Te se potrebe množe kod mladih, starih, bolesnih, osoba s invaliditetom, nezaposlenih, itd. Ako kao glavnu premisu ne postavimo homo economicusa – „racionalnog“, proračunatog, izoliranog čovjeka – već ranjivost i potrebitost kao elementarnu istinu o čovječanstvu, mogli bismo iznova razmisliti na koji način djelovati bez države
Iako je Judt često bio kritičan prema ljevici, bio je u pravu kada je ukazao na važnost promišljanja o državi te o tome kakva bi njezina uloga mogla i trebala biti u svakom progresivnom socijalističkom projektu. Mogli bismo poželjeti započeti upravo ovdje: očito je ideja da su ljudska bića samodostatne individue ideološka i pogrešna. Kao ljudska bića, zbog vlastita zdravlja i blagostanja, u velikoj smo mjeri ovisni o mirijadama drugih kolektiviteta. Te se potrebe množe kod mladih, starih, bolesnih, osoba s invaliditetom, nezaposlenih, i tako dalje – teško da se radi o neznatnom postotku stanovništva! Kako na ljevici, tako i na desnici, ako kao glavnu premisu ne postavimo homo economicusa – „racionalnog“, proračunatog, izoliranog čovjeka – već ranjivost i potrebitost kao elementarnu istinu o čovječanstvu, mogli bismo iznova razmisliti na koji način djelovati bez države.
Kako danas, u doba prekarizacije rada, društvene atomizacije i goleme nejednakosti, iznova promišljati socijalizam? Što možemo preuzeti? Što nam još uvijek pripada? Mnogi su mislioci pokušali ukazati na određene oblike društvenih odnosa – komunikacija, ljubaznost, suradnja – koji se, kako se čini, odupiru svođenju na ekonomsku vrijednost, što naravno nije isto kao izjaviti da te stvari ne mogu biti komodificirane: posve smo svjesni da se pažnju, brigu i ljubav može „kupiti“. Iz toga proizlazi pitanje: je li ostalo išta od kolektivne čovječnosti što bi moglo poslužiti kao temelj za ideju socijalizma u budućnosti? Što s našim odnosom prema okolišu? Usprkos nasilnom opustošivanju zemlje od strane energetskih tvrtki i masovnih proizvođača, većina ljudi protivi se uništavanju okoliša, bilo na osobnoj ili na kozmičkoj razini. Možemo li se ujediniti oko zajedničke brige za okoliš? Izvjesno je da promjene ponašanja koje bi bile dovoljne za ublažavanje daljnje štete po okoliš moraju biti širokog razmjera – ne mogu se svesti tek na djelovanje pojedinaca koji recikliraju kućanski otpad.
Pored već postojećih oblika suradnje i nesebičnog kolektivnog ponašanja, postoje i mjesta koja zadržavaju određenu vrstu neovisnosti od kapitalističke misli koja podrazumijeva da se svatko bori za sebe u svojevrsnoj hobsijanskoj distopiji u kojoj je muškarac prema ženi vuk koja je vuk prema ženi koja je prema muškarcu vuk: trebali bismo se ugledati na zemlje u kojima bezuvjetni temeljni dohodak stvara svojevrsnu sigurnosnu mrežu (iako se, naravno, na nacionalnoj razini ovakva odredba može podjednako iskoristiti da se ‘druge’ drži izvan nje – stoga bi, pod pretpostavkom da moramo zadržati novac u jednadžbi, globalni temeljni dohodak bio revolucionarniji potez). Trebamo obratiti pozornost na aktualne borbe usmjerene ka očuvanju zajedničkog karaktera zajedničkih dobara: borba protiv privatizacije zajedničkih dobara – zajedničkih resursa – još uvijek nije završena u mnogim dijelovima svijeta, neovisno kako to možda izgledalo iz pozicije zemalja koje su u većoj mjeri neoliberalizirane.
Budućnost socijalizma izgledat će kao kombinacija ekonomskog upravljanja, brige o okolišu, brige za drugoga, uvažavanja diferencijalnih potreba te spremnosti da se prihvati da je svijet utemeljen na kolektivnosti neusporedivo zanimljiviji i uzbudljiviji od onoga koji je utemeljen na stjecanju i izolaciji.
Nina Power je profesorica na Odsjeku za filozofiju na Sveučilištu u Roehamptonu i autorica knjige One-Dimensional Woman.
12. svibnja 2025.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]
Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]
15. veljače 2025.Jedan svijet, kolektivna borba
Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
23. prosinca 2024.Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga
Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.