Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom

Laburistička stranka Velike Britanije izabrat će svog novog lidera 12. rujna. U početku se činilo da će to biti jedan od tri kandidata tzv. „blairovskog establišmenta“ – Yvette Cooper, Andy Burnham ili Liz Kendall. Međutim, dogodilo se iznenađenje. Ulogu favorita neočekivano je preuzeo Jeremy Corbyn, 66-godišnji zastupnik lijevog krila stranke od kojega se prije nekoliko mjeseci nije ni očekivalo da će ući u utrku.


Od potpunog autsajdera Corbyn je u vrlo kratkom periodu postao najpopularniji kandidat. Vodi uvjerljivo u svim anketama. Deseci tisuća mladih ljudi inspirirani njime učlanjuju se u Laburističku stranku i volontiraju za njega. Pjesnici pišu pjesme o njemu. Corbyn je izazvao čuđenje u svijetu. Britaniju je obuzeo fenomen zvan Corbynmanija.

Establišment Laburističke stranke je Corbynov uspon, kao i ponovnu pojavu izvornih socijaldemokratskih i laburističkih vrijednosti u javnom diskursu, dočekao s oprezom, strahom, zgražanjem, prijetnjama i bijesom.
Establišment Laburističke stranke je Corbynov uspon, kao i ponovnu pojavu izvornih socijaldemokratskih i laburističkih vrijednosti u javnom diskursu, dočekao s oprezom, strahom, zgražanjem, prijetnjama i bijesom
Od članova i simpatizera stranke tražilo se da ne gurnu stranku „radikalno ulijevo“, s litice u vječni bezdan opozicije, dok su neki članovi stranke otvoreno tražili suspenziju pa čak i poništavanje procesa stranačkih izbora. Iz svoje ekstremno profitabilne karijere savjetovanja homicidalnih azijskih diktatora izronio je Tony Blair, vrišteći kako će Corbynova „nerealna sanjarska fantazmatska ultra-lijeva“ politika zauvijek uništiti Laburističku stranku. Potpuno očekivano, Blairova osuda učinila je Corbyna još popularnijim.

Takve jake, strastvene i povremene psihotične reakcije Corbyn nije izazvao prijedlogom trenutačnog uvođenja komunizma, otvaranjem gulaga za aristokrate i biznismene i bacanja kraljevske obitelji u bunar s morskim psima. Corbyn je jednostavno predložio umjerenu socijaldemokratsku politiku. Činjenica da je time izazvao nevjerojatnu histeriju, i to iz redova vlastite, laburističke stranke, kao i činjenica da je Syriza s prijedlogom istog takvog tipa politike etiketirana kao radikalno ili ekstremno lijeva stranka, dovoljno govori o moći neoliberalne političko-ekonomske paradigme s kojom smo danas suočeni.

*

Jeremy Corbyn je rođen 1949. godine. Kao član Laburističke stranke počeo se baviti politikom u 25. godini života. 1983. godine izabran je za zastupnika u britanskom parlamentu, u londonskom izbornom okrugu Islington North, koji ga već 32 godine kontinuirano bira u parlament s premoćnom većinom. Kroz sve te godine, Corbyn je bio konzistentan u svom zalaganju za laburističke, socijaldemokratske i pacifističke vrijednosti.
U periodu laburističke vlasti, od 1997. do 2010., Corbyn je bio jedan od najbuntovnijih laburističkih zastupnika u parlamentu, dovodeći u pitanje direktive koje su dolazile iz vrha stranke, oštro se protiveći ratovima koje su Amerika i Britanija počele voditi, prvo u Afganistanu a onda u Iraku
Bio je jedan od glavnih članova Kampanje za nuklearno razoružanje (CND, Campaign for Nuclear Disarmament), a poziciju da se Britanija treba unilateralno riješiti svog nuklearnog oružja zastupa i danas.

Uvijek je bio na lijevom krilu stranke, dapače smatrali su ga jednim od najžešćih laburističkih zastupnika s lijevog krila stranke. U kontinuitetu od 1983. do danas piše tjednu kolumnu za Morning Star, britanske novine koje se, za britanske standarde, neslužbeno smatraju komunističkima (štoviše, imaju crvenu zvijezdu na naslovnici). U periodu laburističke vlasti, od 1997. do 2010., bio je jedan od najbuntovnijih laburističkih zastupnika u parlamentu, dovodeći u pitanje direktive koje su dolazile iz vrha stranke. Bio je nacionalni vođa Stop the War koalicije od 2001., oštro se protiveći ratovima koje su Amerika i Britanija počele voditi, prvo u Afganistanu a onda u Iraku.

Od svih 650 zastupnika u britanskom parlamentu Corbyn je 2010. godine tražio najmanje novca za službene troškove.

*

Laburistička stranka je na parlamentarnim izborima u svibnju ove godine pretrpjela težak poraz. Dobila je 230 zastupnika u parlamentu, čak stotinu manje od konzervativaca. Šok je bio utoliko veći što su ankete predviđale ili izjednačenost dviju velikih stranaka ili blagu prednost laburista. S jedne strane, laburisti su izgubili oko 50 zastupničkih mjesta u Škotskoj, koje je uvjerljivo osvojila Škotska nacionalna stranka (SNP), čiji je primarni smisao postojanja nezavisnost Škotske od Britanije,
Laburistička stranka je prihvatila ideju da nema alternative politici rezova. U svom izbornom manifestu, obvezala se na rezanje deficita svake godine mandata, naravno na štetu socijalnih prava, školstva i zdravstva
a uz to se i protivi politici rezova te je se može nazvati strankom lijevog centra. S druge strane, u Engleskoj su konzervativci pobijedili u velikoj većini izbornih okruga u kojima su prema anketama bili izjednačeni s laburistima. Vođa laburista Ed Miliband podnio je ostavku jutro nakon izbornog poraza. David Cameron je to isto jutro imao ono što konzervativci na izborima nisu imali od 1992. godine – apsolutnu većinu u parlamentu, te slobodne ruke da provode svoje politike bez ikakva uplitanja drugih stranaka. U tome im je itekako pomogao groteskni politički suicid Liberalnih demokrata, koji su prije izbora 2010. obećavali svojoj mlađoj glasačkoj bazi prepunoj studenata da će ukinuti školarine na sveučilištima, da bi ih nakon ulaska u koaliciju s konzervativcima pristali povećati trostruko. Pali su s 57 na 8 zastupnika. Kako je jedan novinar veselo primijetio, imena svih njihovih zastupnika sada stanu u jedan tweet.

Retrospektivno gledajući, i nije teško shvatiti takav rezultat izbora. Naime, Laburistička stranka je prihvatila ideju da nema alternative politici rezova. U svom izbornom manifestu, obvezala se na rezanje deficita svake godine mandata, naravno na štetu socijalnih prava, školstva i zdravstva. Podržavala je nastavak britanskog nuklearnog programa Trident, unatoč tome što su stotine tisuća lijevo orijentiranih glasača u Škotskoj, gdje su nuklearne podmornice Trident smještene, snažno protiv toga (na čemu je između ostalog uvjerljivo profitirala Škotska nacionalna stranka).
Corbyn želi odbaciti New Labour doktrine gotovo u potpunosti. Njegova vizija Laburističke stranke je prilično drugačija – može se jednostavno opisati riječju socijaldemokracija. Ulaganje u zdravstvo, školstvo, socijalnu državu i slične „staljinističke“ strahote
Uz iznimku nekoliko kvalitetnih prijedloga (kao što je predizborna najava zabrane zero-hours ugovora – ultra-fleksibilnih ugovora o radu koji ne pružaju gotovo nikakvu zaštitu radnicima, a sve više se koriste u Britaniji), zapravo se pretvorila u blijedu kopiju konzervativaca. I u skladu s frazom koju je novinar i autor George Monbiot upotrijebio u svojoj kolumni u Guardianu, „why vote for the echo when you can vote for the shout?“ („čemu glasati za jeku, ako možete glasati za poklič?“), uvjerljivo je izgubila druge izbore zaredom. Našla se u situaciji 10-godišnjeg tavorenja u opoziciji. Raspisani su unutarstranački izbori za novog lidera. I tada se postavilo pitanje – nastaviti li dalje sa strategijom kojom stranka gubi izbore dvaput zaredom, ili nešto promijeniti?

Tri od četiri kandidata objeručke je prihvatilo opciju nastavljanja dalje po starome. Četvrti, Jeremy Corbyn, predstavio je ideju promjene smjera. I to ne u smjeru kojim je Laburistička stranka išla od 1997., već onaj koji su laburisti imali u periodu prije njega. Corbyn želi odbaciti New Labour doktrine gotovo u potpunosti. Njegova vizija Laburističke stranke je prilično drugačija – može se jednostavno opisati riječju socijaldemokracija. Ulaganje u zdravstvo, školstvo, socijalnu državu i slične „staljinističke“ strahote. Desničarski tisak i gotovo cijeli vrh Laburističke stranke na tu je ideju doživio napadaj užasa.

New Labour faza ili vrijeme Tonya Blaira (te u zadnjih par godina Gordona Browna), od 1997. do 2010. godine, može se jednostavno opisati anegdotom u kojoj je svojedobno jedan novinar ili autobiograf upitao Margaret Thatcher što smatra najvećim uspjehom cijele njezine političke karijere. Njezin je odgovor glasio: „New Labour!“ To i nije nimalo čudno.
Kao što je Bill Clinton u to vrijeme u Americi ukinuo Glass-Steagallov zakon čime je deregulirao Wall Street i velike banke, tako je Tony Blair pokrenuo marketizaciju britanskog sustava javnog zdravstva (NHS), uvodeći tržišno natjecanje u do tada isključivo javnu i državnu instituciju
Laburisti su od 1979. do 1997. – dakle punih 18 godina – proveli u opoziciji. Sredinom 90-ih u vrhu stranke prevladalo je mišljenje da je razlog njihovim neuspjesima to što je stranka programski otišla previše ulijevo. U to vrijeme došlo je i do pada socijalizma i trubile su se razne ridikulozne ideje o kraju povijesti i konačnom trijumfu kapitalizma. Iako je postojalo mnogo drugih teorija o neuspjesima laburista tijekom 80-ih i ranih 90-ih (kao recimo ona o disidentima iz stranke koji su sredinom 80-ih osnovali Socijaldemokratsku stranku, a koja je na izborima zajedno s liberalima oduzimala laburistima veliki dio glasača lijevo od centra), vrh laburista je 1994., dolaskom Tonya Blaira na poziciju lidera, iz stranačkog statuta izbrisao Članak 4, prema kojem je cilj stranke nacionalizacija industrije i uspostava socijalizma demokratskim putem. Iako je Laburistička stranka tijekom cijelog svojeg postojanja bila demokratska zapadna socijalistička stranka (tj. socijaldemokratska), prema mišljenju Tonya Blaira bilo kakvo spominjanje socijalizma moralo je biti uklonjeno iz statuta.

Na izborima 1997. godine laburisti pod Blairom uvjerljivo pobjeđuju konzervativce i osvajaju vlast. Iako se i tu može naći mnogo drugih teorija koje bi objasnile taj uspjeh (ogromni zamor nacije od konzervativaca nakon skoro 20 godina neprekinute vlasti, loša ekonomska situacija tijekom njihova zadnjeg mandata, nevjerojatan broj političkih skandala članova vlade), i dan-danas Blair i njegovi sljedbenici tvrde kako je isključivi razlog Blairovo „skretanje prema centru“, koje je približilo laburiste „umjerenim glasačima“.

Od 1997. do 2010. New Labour vlade pod vodstvom Blaira (i u zadnje tri godine Browna) provodile su veliki broj neoliberalnih politika. Kao što je Bill Clinton u to vrijeme u Americi ukinuo Glass-Steagallov zakon čime je deregulirao Wall Street i velike banke,
Među laburističkim zastupnicima Corbynovi pristaše i dalje su uvjerljivo u manjini. Međutim, u lokalnim ograncima stranke te na grassroots razini, Corbynova podrška je vrlo brzo nakon njegove nominacije počela nevjerojatno brzo i snažno rasti
tako je Tony Blair pokrenuo marketizaciju britanskog sustava javnog zdravstva (NHS – National Health Service), uvodeći tržišno natjecanje u do tada isključivo javnu i državnu instituciju. Danas kada torijevci nastavljaju s privatizacijom znatnih dijelova NHS-a, studentima povećavaju školarine, snižavaju poreze velikim korporacijama te smanjuju razinu građanskih prava, a osnažuju moć države kod prisluškivanja građana i zatvaranja osumnjičenika za terorizam u pritvor uz nedovoljne dokaze na dulje vrijeme bez suđenja, oni jednostavno nastavljaju, logično i organski, politike laburista iz vremena Tonya Blaira.

Nakon izbornih poraza 2010. i 2015. godine, određeni dio laburista zauzeo je stav kako je došlo vrijeme za značajnu promjenu smjera. Taj dio je bio u vrlo maloj manjini još do prije nekoliko mjeseci, kada su na jedvite jade nominirali Jeremya Corbyna za unutarstranačke izbore (prikupili su minimalnih 35 potpisa laburističkih članova parlamenta, od ukupno 232, dvije minute prije isteka roka). Među laburističkim zastupnicima Corbynovi pristaše i dalje su uvjerljivo u manjini. Međutim, u lokalnim ograncima stranke te na grassroots razini, Corbynova podrška je vrlo brzo nakon njegove nominacije počela nevjerojatno brzo i snažno rasti.

Kako je Jeremy Corbyn uspio to postići? Je li tajna u njegovom vrlo ugodnom i smirujućem glasu? Što se njega samoga tiče, vjerojatnije je da je bitan razlog njegova sposobnost da o bitnim političkim temama govori jasno i iskreno, te da je u stanju na izravna pitanja dati izravne, kratke i jasne odgovore. Samim time počeo se isticati među svojim konkurentima za mjesto lidera, koji na najkraća i najjednostavnija pitanja odmah počinju zavlačiti novinare, skretati s teme i izmotavati se na najbezveznije načine.
Corbyn želi smanjiti odavno započetu privatizaciju NHS-a i staviti energetske kompanije natrag pod državnu ingerenciju, bilo da im ograniči mogućnost dizanja cijena, bilo da otkupi većinske pakete dionica u njima te ih na taj način sporazumno i legalno nacionalizira

Najbitnija stvar su, naravno, Corbynove politike. Umjesto da posluša Tonya Blaira i dodvorava se biračima tzv. „centra“, misterioznoj tihoj većini za koju nitko zapravo ne zna gdje su, tko su i u što zapravo vjeruju (ali je zgodno pozivati se na njihove navodne želje i preferencije u predizborne svrhe), Corbyn jednostavno propagira temeljne laburističke vrijednosti. Želi smanjiti što je više moguće odavno započetu privatizaciju bitnih dijelova National Health Service-a. Želi vratiti željeznice pod državnu kontrolu, tj. ne ustupiti nove koncesije privatnim kompanijama. Jedna željeznička ruta u Britaniji već jest ponovno pod državnom ingerencijom (nakon što je gotovo propala pod privatnom upravom), i počela je ostvarivati bolje rezultate nego one pod privatnim koncesijama, bacajući malu sumnju na neoliberalni moto „privatno = uvijek dobro, državno = uvijek loše“, koji s naslovnica tabloida Sun, Express i Daily Mail konstantno vrište već godinama.

Isto tako, Corbyn želi i energetske kompanije staviti natrag pod državnu ingerenciju, bilo da im ograniči mogućnost dizanja cijena, bilo da otkupi većinske pakete dionica u njima te ih na taj način sporazumno i legalno nacionalizira. Između ostaloga predlaže i raspuštanje britanske nuklearne flote Trident, ukidanje Doma lordova i uvođenje demokratski izabranog gornjeg doma parlamenta, te povećanje poreza na korporacije s 20 na 20,5% i preusmjeravanje tog prihoda u sveučilišne školarine, čime bi se studenti oslobodili plaćanja istih.

Takav iskren način predstavljanja i afirmiranja temeljnih laburističkih i socijaldemokratskih ideja, bez straha i srama, bez podilaženja dominantnom neoliberalnom diskursu, bez hvalospjeva poduzetnicima i biznisu, može se uzeti kao najvjerojatniji razlog ogromnog vala popularnosti koji je neočekivano zapljusnuo Jeremya Corbyna.
Corbyn predlaže i raspuštanje britanske nuklearne flote Trident, ukidanje Doma lordova i uvođenje demokratski izabranog gornjeg doma parlamenta, povećanje poreza na korporacije s 20 na 20,5% i preusmje-ravanje tog prihoda u sveučilišne školarine
Njegove govore Britanci sve masovnije posjećuju, a u dvoranama predviđenim za 800 ljudi sve učestalije ih se natiska i dvostruko više.

Reakcije establišmenta su bile naprosto fascinantne, a posebno zanimljivo je bilo kako su se mijenjale. Određeni članovi vrha Laburističke stranke u početku su zapomagali kako će ova hiper-lijeva radikalizacija zauvijek odvesti laburiste u opoziciju i onemogućiti buduće izborne pobjede, jer „jednostavno se zna“ da se izbori dobivaju „na centru“, posve je logično da „umjereni birači u Engleskoj“ nisu skloni „radikalnoj ljevici“ i „socijalizmu“. Spominjale su se i teorije zavjere u kojima torijevci šalju desetke tisuća svojih ljudi (tzv. entrista) da se učlanjuju u Laburističku stranku ne bi li glasali za Corbyna i uništili ju. Na temelju toga tražio se i prekid izbora, koji nekim čudom nije odobren. Konzervativci su se cerekali i govorili kako jedva čekaju Corbyna kao vođu laburista i svoju pobjedu na parlamentarnim izborima 2020. godine kao i neprekinutu vladavinu, po svemu sudeći do kraja vremena.

S vremenom, međutim, stvari su se počele mijenjati. Što su Corbyna više napadali i laburisti i konzervativci te desničarski tisak i srednjestrujaški Guardianovi kolumnisti (cijenjena gospođa Polly Toynbee samo je ovlaš spomenula Corbyna na početku svog teksta, a u glavnini analize bavila se samo s „troje ozbiljnih kandidata“), to je njegova popularnost samo sve više i više rasla. Krajem kolovoza, ton se malčice promijenio. Ugledni član konzervativaca Ken Clarke upozorio je „Ne treba podcjenjivati Jeremya Corbyna. Dapače, treba ga shvatiti krajnje ozbiljno. Ako se dogodi još jedna recesija ili ako konzervativna vlada postane prilično nepopularna, on može pobijediti“.
Tony Blair panično upozorava kako je riječ o ekstremno lijevim idejama koje će „umjereni britanski birači“ sigurno odbaciti na izborima. Tome u prilog doduše ne idu istraživanja prema kojima Corbynov prijedlog za renacio-nalizaciju energetskog sektora podržava oko 70% Britanaca, a za renacionalizaciju željeznica gotovo 80%
Ministar financija i drugi čovjek vlade George Osborne izjavio je da je Corbyn potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti zemlje, zbog svojega stava da se Britanija treba riješiti svog nuklearnog naoružanja. Nekoliko dana nakon toga, taj isti Osborne obećao je 500 milijuna funti više za financiranje Trident nuklearne flote, naglašavajući njenu važnost uz sulude teze poput „mogu li nam laburisti jamčiti da za 35 godina Britanija neće biti napadnuta? Ne mogu. Stoga, trebaju nam nuklearne rakete danas.“

Dakle, konzervativci su se prestali cerekati Corbynu i počeli ga shvaćati ozbiljno. Tony Blair i određeni članovi vrha laburista još nisu evoluirali do te razine oštroumnosti. Vjerojatno usred leta privatnim avionom između Dubaija i Kazahstana, gdje je lokalnom satrapu savjetovao kako popraviti vlastiti imidž na svjetskoj sceni nakon naredbe policiji da puca na mirne prosvjednike, Blair je intervenirao i drugi put, te nazvao Corbynove ideje politikom „Alise u zemlji čudesa“. Panično upozorava kako je riječ o ekstremno lijevim idejama koje će „umjereni britanski birači“, koji naravno svi obitavaju „na centru“, sigurno odbaciti na izborima. Tome u prilog doduše ne idu istraživanja prema kojima Corbynov prijedlog za renacionalizaciju energetskog sektora podržava oko 70% Britanaca, a za renacionalizaciju željeznica (kojima se iako su u privatnim rukama svejedno isplaćuju ogromne državne subvencije) gotovo 80%. Isto tako, glasači drugih stranaka imaju veći afinitet prema Corbynu nego prema ostalim kandidatima za lidera laburista. Dapače, brojni birači liberalnih demokrata, zelenih te čak i UKIP-a, stranke za koju se smatra da je laburistima otela veliki broj glasača iz radničke klase, simpatiziraju Corbyna. Corbynove ekonomske ideje (Corbynomics!) podržali su brojni ugledni ekonomisti, uključujući nobelovca Josepha Stiglitza.

Čak i ako uspije kontrolirati stranku tijekom 5 godina opozicije, veliko je pitanje kako će se nositi s konstantnim napadima torijevske PR mašine pojačane histeričnim desničarskim tabloidima
Što će se dogoditi ako Corbyn pobijedi na stranačkim izborima i postane lider laburista? Gotovo nitko nije siguran. Ne isključuje se kovanje zavjera među nesklonim mu članovima stranke. Neki od njih (npr. Tristram Hunt i Yvette Cooper) unaprijed su rekli da neće htjeti sudjelovati u radu vrha stranke pod Corbynom. Čak i ako uspije kontrolirati stranku tijekom 5 godina opozicije, veliko je pitanje kako će se nositi s konstantnim napadima torijevske PR mašine pojačane histeričnim desničarskim tabloidima. A čak i ako pobijedi na parlamentarnim izborima 2020. godine, hoće li uspjeti provesti svoje ideje, usprkos moći velikih korporacija koje su svoje taktike i strategije podmetanja u medijima koje posjeduju te skrivanja novca na Djevičanskim otocima, Luksemburgu i sličnim pseudo-državicama koje kao da postoje jedino za skrivanje poreza, usavršile do razine umjetnosti? Nemoguće je reći, predvidjeti i jamčiti što će biti u budućnosti (iako George Osborne zahtijeva već danas znati hoće li 2050. biti nuklearnog napada na Britaniju ili ne). U svakom slučaju, moguće je da bi se velike nade koje je inspirirao Corbyn mogle nasukati na hridi surove realnosti na isti način kako su se nasukale nade koje je prije nekoliko mjeseci budio Alexis Tsipras. S druge strane, isto tako je moguće da bi Corbynova pobjeda u Britaniji mogla biti prvi korak u povlačenju neoliberalne paradigme sa svoje trenutne pozicije gotovo apsolutne moći. Samo će vrijeme pokazati.


Vlado Kokić



Fotografija Jeremyja Corbyna je preuzeta sa stranice The Spectator-a i prilagođena formi ikone.





Na temu nedavnih zbivanja u britanskoj Laburističkoj stranci možete pročitati i ove tekstove:

George Monbiot: Zemlja zove
Selina Todd: Je li britanska Laburistička stranka nadživjela svoju korisnost?





Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve