Na krivoj strani povijesti u Lisinskom

Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“

Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga).
Prije nešto manje od dvadeset i pet godina, u veljači 1990. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, održao se jedan od značajnijih političkih skupova te godine. Naime, održan je Prvi opći sabor HDZ-a, stranke utemeljene tek nekoliko mjeseci prije samog događaja. Na skupu se okupljenima obratio osnivač i šef stranke Franjo Tuđman, koji je do tog trenutka bio tek zaboravljeni umirovljeni general JNA te povjesničar-disident poznat po svojim velikim skribomanskim afinitetima. Ipak, Tuđman je 1990. bio puno više od pukog partijskog otpadnika, fetišista nacionalnog identiteta i nacionalne homogenosti, važio je za glavnog kandidata na nadolazećim izborima koji su se imali održati u travnju iste godine.
 
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Bilo je to vrijeme rastućeg nacionalističko-separatističkog pokreta u Hrvatskoj kojega je HDZ bio neprikosnoveni predvodnik. Upravo mu je Tuđman kao čovjek koji je većinu svojeg političkog rada bio usmjeren na bavljenje historiografijom udario ideološki temelj koji se bazirao na hrvatskoj etnicističkoj mitomaniji i povijesnom revizionizmu. Na skupu u Lisinskom, budući je predsjednik i apsolutni vladar zemlje izgovorio rečenicu koja je danas gotovo manifestna za sve nacionalističke revizionističke tendencije: „Nezavisna Država Hrvatska nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.” Kao što znamo, HDZ je ubrzo i osvojio vlast te se na njoj zadržao do Tuđmanove smrti, a posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva. Preimenovanja ulica i trgova, uništavanje preko tri tisuće partizanskih spomenika, ponovno pisanje povijesnih udžbenika ili dodjeljivanje mirovina ustaškim veteranima, poznati su modus operandi hrvatske desnice.
 
Posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva
31. listopada 2015. godine u dvorani Lisinski, na istome mjestu na kojemu je Tuđman 1990. najavio upuštanje u udruženi poduhvat obračuna s činjenicama, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište (ekspozitura Hrvatskog žrtvoslovnog društva, osnovanog 1991. godine), kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu za „djela genocida nad hrvatskim narodom“ i Zoranu Milanoviću kao „sljedbeniku ideologije jugokomunizma“. Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.
 
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Velika je dvorana bila gotovo dupkom ispunjena, dok su na pozornici za dugačkim stolom sjedili članovi et(n)ičkog sudišta. Program započinje skupnim pjevanjem hrvatske himne, slijedi recitacija pjesme „Draga nacijo, draga Kroacijo“ Božidara Alića, da bi potom ulogu voditelja programa preuzeo povjesničar Zvonimir Šeparović. Okupljene obavještava kako skupu nažalost nije mogao nazočiti Janez Janša, „etablirani borac protiv komunizma, ali tu su zato četiri autobusa naših prijatelja iz Slovenije“. Na te riječi u publici na noge skače grupa Slovenaca mašući svojim zastavama, praćena burnim pljeskom. Šeparović se sa žaljenjem osvrće i na izostanak hrvatskog reprezentativca Džoa Šimunića, nakon čega u stilu proslavljenog braniča publiku pozdravlja ustaškim pozdravom „Za dom!“, na što mu ostatak dvorane zborski odgovara „Spremni!“, poneki i uz podizanje ruku. Šeparović tada prelazi na počasne goste koji su svojom nazočnošću dodatno uveličali ovaj događaj. Uz televizijskog voditelja Velimira Bujanca, najburnije stajaće ovacije dobiva ratni zločinac Dario Kordić. Nakon što su svi ugledni patrioti uredno pozdravljeni, članovi sudišta upoznaju nas sa svojim dosadašnjim radom. HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd. Optužnica protiv Josipa Broza, razumije se, najteža je do sada.
 
HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd.
Maršala Tita se optužuje da je za vrijeme svoje vladavine, a i za vrijeme vođenja svoje revolucionarne vojske u Drugom svjetskom ratu, počinio zločin genocida nad hrvatskim narodom. Potom se pristupa ‘dokaznom postupku’, tijekom kojega se za govornicom izmjenjuju članovi sudišta i živi svjedoci Titovih zločina. Izaslanik šatora iz Savske 66 s nama dijeli svoje ratno iskustvo: „Draga braćo i sestre, vi na svoju sreću ne znate kako je to biti ranjen, ranjen za Hrvatsku, ne znate kako je to kada nešto veliko, vruće i tvrdo prolazi kroz vaše tijelo“. Naime, HNES Tita drži odgovornim za rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995., a samim time i za ranjavanje, između ostalih, i jednog od ‘šatoraša’. Nakon ovog sugestivnog uvoda, kao svjedoci nastupaju Anto Kovačević, poznat po saborskoj izjavi da je „žena za madraca, a ne mudraca“, i Džemaludin Latić, bosanski pjesnik i dugogodišnji suradnik Alije Izetbegovića – bivši zatvorenici KP doma Zenica (ili „komunističkog kazamata u Zenici“, kako ga nazivaju organizatori). Kovačević je konstatirao kako hrvatska krv nije potekla zato da bi danas u Republici Hrvatskoj udbaške ubojice bile zaštićene, a postavio je i zanimljivu tezu kako ideali Francuske revolucije stoje i u temeljima Hrvatske, zaokruživši svoj govor izvikivanjem „Liberté, égalité, fraternité“. Latić je bio jedan od govornika koje je publika najčešće nagrađivala burnim pljeskom –
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
upozorio je na opasnost od još uvijek neporažene velikosrpske agende čije je utjelovljene Republika Srpska, podsjećajući na hrvatske i bošnjačke žrtve „srpskog genocida“ te pozvao na obnovu hrvatsko-bošnjačkog bratstva koje po njemu seže u doba „Austro-Ugarske, Prvog svjetskog rata, obaju Jugoslavija i Drugog svjetskog rata“. U zaključku izjavljuje kako ne isključuje ni mogućnost suradnje s „onim dijelom srpskog naroda koji je demokratski raspoložen“. Činjenicu da je Latiću iz prvoga reda pljeskao i Dario Kordić, osuđenik za zločine nad Bošnjacima, ne treba promatrati kao kontradiktornu, iako se ona naizgled može takvom doimati. Fanatični antikomunizam uvijek je bio dodirna točka svih fašistoidnih, zločinačkih i kvislinških pokreta u povijesti Jugoslavije s kojima se i Latić, pozivajući na „bratstvo iz Drugog svjetskog rata“, očito imao potrebu identificirati.
 
Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom?
Nakon ovih malih digresija manifestiranih kroz priče uznika koji zapravo nisu govorili o Titovoj odgovornosti za navodne zločine, sudski proces vraća se na svoj kolosijek, i pred našim se očima nastavlja odigravati drama dokazivanja jugokomunističkog (poneki govornici inzistiraju na izrazu „srbokomunističkog“) genocida. Govornici pristupa Roman Lenjak iz Slovenije, autor knjige Huda jama. Lenjak govori o genocidu koji su, prema njemu, jugoslavenski partizani provodili nad „nedužnim hrvatskim, slovenskim i njemačkim narodom“ u poslijeratnom razdoblju, većinom na području Slovenije. Na ovome mjestu potrebno je podsjetiti na značenje pojma genocid, kako bismo bili što svjesniji ridikuloznosti čitave manifestacije. Prema međunarodnom pravu, genocid je „niz djela počinjenih u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“. Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom? No, to pitanje ne muči domaće revizioniste i njihove kolege iz susjedstva.
 
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Optužnica sadrži ukupno 12 točaka, a neke od njih mogu poslužiti kao najbanalniji prikazi načina razmišljanja hrvatskih revizionista. Deseta točka optužnice tvrdi da je „komunistički totalitarni režim sustavno uništavao hrvatsku kulturnu baštinu – tradiciju, simbole, te jezični, vjerski i svaki drugi hrvatski nacionalni identitet i nametnuo svoju jednoumnu komunističku politiku u kulturi, koja je prouzročila višegeneracijsku duhovnu pustoš u javnom životu Hrvatske“. Ovu je rečenicu pročitao Josip Jurčević, poznat po tezi da su od svih zločina na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu ustaše odgovorne za njih 0,13 posto, a partizani za 89 posto.
Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom
Dakle, Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom. Toliko o zatiranju hrvatske kulture.
 
Unatoč tomu, nakon Jurčevićeva monologa dvoranom se prolomio buran pljesak. Količina nebuloznosti i kontradiktornosti u stavovima revizionista kao što je Jurčević gotovo je nepojmljiva, ali ipak i sasvim očekivana za nekoga kome je historiografska metodologija nepoznati pojam. Uostalom, revizionisti nisu povjesničari, oni su pseudopovjesničari, oni ne mare za prošlost, njihova je glavna namjera falsificiranjem utjecati na sadašnjost, stvoriti lažni temelj i povijesno opravdanje ideologiji koju zastupaju. Prema priopćenju sudišta te izvještavanju portala Lupiga, saznajemo da je noć prije održavanja ove priredbe nepoznati počinitelj na vratima Lisinskog ispisao parolu „USTAŠKI DERNEK“. Iako se natpis može protumačiti više kao najava programa, nego li kao provokacija, takvi nam događaji ukazuju da u Hrvatskoj ipak postoji otpor ustašoidnim tendencijama, ma koliko god on bio tih, ili se služio ovakvim gerilskim metodama.
 
Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom. Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo
Na zasjedanju „etičkog sudišta“, festivalu ekstremne desnice, dvoranom kao da je odzvanjala rečenica o NDH iz 1990. godine. Pronacistički orijentirani televizijski voditelji, ratni zločinci i ratni profiteri, klerofašisti, zajapureni šovinisti i drugi, prije 25 godina (a neki i ranije) prokuljali su ispod ideološke kabanice koju je skrojio Franjo Tuđman. Područje njihova djelovanja seže od nogometnih travnjaka, preko televizijskih postaja pa do akademske zajednice. Sudeći prema korištenom znakovlju, retorici, pozdravima i simbolici, nedavni skup u Lisinskom bio bi lako zamisliv ne samo 1991., s kojom je i najdirektnije povezan, već i 1941. godine. Ključna stvar koju valja imati na umu kada uzimamo u obzir njihove kontradiktorne, neutemeljene i lako oborive stavove jest kako isti počivaju na veoma jasnom političkom opredjeljenju. Ono proizlazi iz najdubljih proustaških uvjerenja o novijoj hrvatskoj povijesti usađenih u najekstremnijoj frakciji hrvatskoga nacionalizma, kojoj i HNES zasigurno pripada. Svoju političku praksu, osim na ne toliko diskretnom koketiranju s fašističkim simbolima, HNES i slične grupe nužno moraju temeljiti i na obračunu s antifašizmom ili u ovom slučaju, s Titom. Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez tog paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, procesa koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom.
 
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo. Obrana Tita kao revolucionarnog simbola, kao vođe široke narodne fronte koja je kroz partizansku borbu ostvarila emancipaciju širokih masa na svim ranije spomenutim poljima i NOB-a kao revolucionarnog, a ne samo vojnog pokreta, dužnost je svake lijeve progresivne političke grupacije, stranačke ili nestranačke. To nije samo identifikacija s najemancipatornijim političkim pokretom koji je ikada djelovao na ovim prostorima, već i način otpora onoj dominantoj struji u hrvatskoj politici koja se manje ili više diskretno identificira s onim pokretom koji je 1945. godine u Hrvatskoj i Europi poražen, iako samo vojno. U takvoj konstelaciji nedopustivo je i defetistički nasjesti na priče o efemernosti podjele na „ustaše i partizane“. Posljednjih godina, a naročito u ovo postizborno vrijeme, često od naših političara – čiji se svjetonazori po pitanju ekonomije gotovo u potpunosti preklapaju – imamo priliku slušati o tome kako ideologija u 21. stoljeću nije bitna, te da su našoj zemlji samo potrebne dobre reforme. Treći put, ili nacionalno jedinstvo na koje nas pozivaju takvi, može biti utemeljeno samo na ideologiji hrvatskog nacionalizma, i zato su nam sada, kao i uvijek, potrebne ideološke podjele, rasprave i sukobi. Jedino tako možemo povući jasnu granicu između sebe i onih koji su se u Lisinskom, kako 1990. godine, tako i prošlog mjeseca, zatekli na krivoj strani povijesti.
 

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve