Na krivoj strani povijesti u Lisinskom

Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“

Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga).
Prije nešto manje od dvadeset i pet godina, u veljači 1990. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, održao se jedan od značajnijih političkih skupova te godine. Naime, održan je Prvi opći sabor HDZ-a, stranke utemeljene tek nekoliko mjeseci prije samog događaja. Na skupu se okupljenima obratio osnivač i šef stranke Franjo Tuđman, koji je do tog trenutka bio tek zaboravljeni umirovljeni general JNA te povjesničar-disident poznat po svojim velikim skribomanskim afinitetima. Ipak, Tuđman je 1990. bio puno više od pukog partijskog otpadnika, fetišista nacionalnog identiteta i nacionalne homogenosti, važio je za glavnog kandidata na nadolazećim izborima koji su se imali održati u travnju iste godine.
 
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Bilo je to vrijeme rastućeg nacionalističko-separatističkog pokreta u Hrvatskoj kojega je HDZ bio neprikosnoveni predvodnik. Upravo mu je Tuđman kao čovjek koji je većinu svojeg političkog rada bio usmjeren na bavljenje historiografijom udario ideološki temelj koji se bazirao na hrvatskoj etnicističkoj mitomaniji i povijesnom revizionizmu. Na skupu u Lisinskom, budući je predsjednik i apsolutni vladar zemlje izgovorio rečenicu koja je danas gotovo manifestna za sve nacionalističke revizionističke tendencije: „Nezavisna Država Hrvatska nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.” Kao što znamo, HDZ je ubrzo i osvojio vlast te se na njoj zadržao do Tuđmanove smrti, a posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva. Preimenovanja ulica i trgova, uništavanje preko tri tisuće partizanskih spomenika, ponovno pisanje povijesnih udžbenika ili dodjeljivanje mirovina ustaškim veteranima, poznati su modus operandi hrvatske desnice.
 
Posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva
31. listopada 2015. godine u dvorani Lisinski, na istome mjestu na kojemu je Tuđman 1990. najavio upuštanje u udruženi poduhvat obračuna s činjenicama, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište (ekspozitura Hrvatskog žrtvoslovnog društva, osnovanog 1991. godine), kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu za „djela genocida nad hrvatskim narodom“ i Zoranu Milanoviću kao „sljedbeniku ideologije jugokomunizma“. Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.
 
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Velika je dvorana bila gotovo dupkom ispunjena, dok su na pozornici za dugačkim stolom sjedili članovi et(n)ičkog sudišta. Program započinje skupnim pjevanjem hrvatske himne, slijedi recitacija pjesme „Draga nacijo, draga Kroacijo“ Božidara Alića, da bi potom ulogu voditelja programa preuzeo povjesničar Zvonimir Šeparović. Okupljene obavještava kako skupu nažalost nije mogao nazočiti Janez Janša, „etablirani borac protiv komunizma, ali tu su zato četiri autobusa naših prijatelja iz Slovenije“. Na te riječi u publici na noge skače grupa Slovenaca mašući svojim zastavama, praćena burnim pljeskom. Šeparović se sa žaljenjem osvrće i na izostanak hrvatskog reprezentativca Džoa Šimunića, nakon čega u stilu proslavljenog braniča publiku pozdravlja ustaškim pozdravom „Za dom!“, na što mu ostatak dvorane zborski odgovara „Spremni!“, poneki i uz podizanje ruku. Šeparović tada prelazi na počasne goste koji su svojom nazočnošću dodatno uveličali ovaj događaj. Uz televizijskog voditelja Velimira Bujanca, najburnije stajaće ovacije dobiva ratni zločinac Dario Kordić. Nakon što su svi ugledni patrioti uredno pozdravljeni, članovi sudišta upoznaju nas sa svojim dosadašnjim radom. HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd. Optužnica protiv Josipa Broza, razumije se, najteža je do sada.
 
HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd.
Maršala Tita se optužuje da je za vrijeme svoje vladavine, a i za vrijeme vođenja svoje revolucionarne vojske u Drugom svjetskom ratu, počinio zločin genocida nad hrvatskim narodom. Potom se pristupa ‘dokaznom postupku’, tijekom kojega se za govornicom izmjenjuju članovi sudišta i živi svjedoci Titovih zločina. Izaslanik šatora iz Savske 66 s nama dijeli svoje ratno iskustvo: „Draga braćo i sestre, vi na svoju sreću ne znate kako je to biti ranjen, ranjen za Hrvatsku, ne znate kako je to kada nešto veliko, vruće i tvrdo prolazi kroz vaše tijelo“. Naime, HNES Tita drži odgovornim za rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995., a samim time i za ranjavanje, između ostalih, i jednog od ‘šatoraša’. Nakon ovog sugestivnog uvoda, kao svjedoci nastupaju Anto Kovačević, poznat po saborskoj izjavi da je „žena za madraca, a ne mudraca“, i Džemaludin Latić, bosanski pjesnik i dugogodišnji suradnik Alije Izetbegovića – bivši zatvorenici KP doma Zenica (ili „komunističkog kazamata u Zenici“, kako ga nazivaju organizatori). Kovačević je konstatirao kako hrvatska krv nije potekla zato da bi danas u Republici Hrvatskoj udbaške ubojice bile zaštićene, a postavio je i zanimljivu tezu kako ideali Francuske revolucije stoje i u temeljima Hrvatske, zaokruživši svoj govor izvikivanjem „Liberté, égalité, fraternité“. Latić je bio jedan od govornika koje je publika najčešće nagrađivala burnim pljeskom –
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
upozorio je na opasnost od još uvijek neporažene velikosrpske agende čije je utjelovljene Republika Srpska, podsjećajući na hrvatske i bošnjačke žrtve „srpskog genocida“ te pozvao na obnovu hrvatsko-bošnjačkog bratstva koje po njemu seže u doba „Austro-Ugarske, Prvog svjetskog rata, obaju Jugoslavija i Drugog svjetskog rata“. U zaključku izjavljuje kako ne isključuje ni mogućnost suradnje s „onim dijelom srpskog naroda koji je demokratski raspoložen“. Činjenicu da je Latiću iz prvoga reda pljeskao i Dario Kordić, osuđenik za zločine nad Bošnjacima, ne treba promatrati kao kontradiktornu, iako se ona naizgled može takvom doimati. Fanatični antikomunizam uvijek je bio dodirna točka svih fašistoidnih, zločinačkih i kvislinških pokreta u povijesti Jugoslavije s kojima se i Latić, pozivajući na „bratstvo iz Drugog svjetskog rata“, očito imao potrebu identificirati.
 
Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom?
Nakon ovih malih digresija manifestiranih kroz priče uznika koji zapravo nisu govorili o Titovoj odgovornosti za navodne zločine, sudski proces vraća se na svoj kolosijek, i pred našim se očima nastavlja odigravati drama dokazivanja jugokomunističkog (poneki govornici inzistiraju na izrazu „srbokomunističkog“) genocida. Govornici pristupa Roman Lenjak iz Slovenije, autor knjige Huda jama. Lenjak govori o genocidu koji su, prema njemu, jugoslavenski partizani provodili nad „nedužnim hrvatskim, slovenskim i njemačkim narodom“ u poslijeratnom razdoblju, većinom na području Slovenije. Na ovome mjestu potrebno je podsjetiti na značenje pojma genocid, kako bismo bili što svjesniji ridikuloznosti čitave manifestacije. Prema međunarodnom pravu, genocid je „niz djela počinjenih u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“. Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom? No, to pitanje ne muči domaće revizioniste i njihove kolege iz susjedstva.
 
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Optužnica sadrži ukupno 12 točaka, a neke od njih mogu poslužiti kao najbanalniji prikazi načina razmišljanja hrvatskih revizionista. Deseta točka optužnice tvrdi da je „komunistički totalitarni režim sustavno uništavao hrvatsku kulturnu baštinu – tradiciju, simbole, te jezični, vjerski i svaki drugi hrvatski nacionalni identitet i nametnuo svoju jednoumnu komunističku politiku u kulturi, koja je prouzročila višegeneracijsku duhovnu pustoš u javnom životu Hrvatske“. Ovu je rečenicu pročitao Josip Jurčević, poznat po tezi da su od svih zločina na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu ustaše odgovorne za njih 0,13 posto, a partizani za 89 posto.
Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom
Dakle, Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom. Toliko o zatiranju hrvatske kulture.
 
Unatoč tomu, nakon Jurčevićeva monologa dvoranom se prolomio buran pljesak. Količina nebuloznosti i kontradiktornosti u stavovima revizionista kao što je Jurčević gotovo je nepojmljiva, ali ipak i sasvim očekivana za nekoga kome je historiografska metodologija nepoznati pojam. Uostalom, revizionisti nisu povjesničari, oni su pseudopovjesničari, oni ne mare za prošlost, njihova je glavna namjera falsificiranjem utjecati na sadašnjost, stvoriti lažni temelj i povijesno opravdanje ideologiji koju zastupaju. Prema priopćenju sudišta te izvještavanju portala Lupiga, saznajemo da je noć prije održavanja ove priredbe nepoznati počinitelj na vratima Lisinskog ispisao parolu „USTAŠKI DERNEK“. Iako se natpis može protumačiti više kao najava programa, nego li kao provokacija, takvi nam događaji ukazuju da u Hrvatskoj ipak postoji otpor ustašoidnim tendencijama, ma koliko god on bio tih, ili se služio ovakvim gerilskim metodama.
 
Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom. Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo
Na zasjedanju „etičkog sudišta“, festivalu ekstremne desnice, dvoranom kao da je odzvanjala rečenica o NDH iz 1990. godine. Pronacistički orijentirani televizijski voditelji, ratni zločinci i ratni profiteri, klerofašisti, zajapureni šovinisti i drugi, prije 25 godina (a neki i ranije) prokuljali su ispod ideološke kabanice koju je skrojio Franjo Tuđman. Područje njihova djelovanja seže od nogometnih travnjaka, preko televizijskih postaja pa do akademske zajednice. Sudeći prema korištenom znakovlju, retorici, pozdravima i simbolici, nedavni skup u Lisinskom bio bi lako zamisliv ne samo 1991., s kojom je i najdirektnije povezan, već i 1941. godine. Ključna stvar koju valja imati na umu kada uzimamo u obzir njihove kontradiktorne, neutemeljene i lako oborive stavove jest kako isti počivaju na veoma jasnom političkom opredjeljenju. Ono proizlazi iz najdubljih proustaških uvjerenja o novijoj hrvatskoj povijesti usađenih u najekstremnijoj frakciji hrvatskoga nacionalizma, kojoj i HNES zasigurno pripada. Svoju političku praksu, osim na ne toliko diskretnom koketiranju s fašističkim simbolima, HNES i slične grupe nužno moraju temeljiti i na obračunu s antifašizmom ili u ovom slučaju, s Titom. Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez tog paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, procesa koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom.
 
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo. Obrana Tita kao revolucionarnog simbola, kao vođe široke narodne fronte koja je kroz partizansku borbu ostvarila emancipaciju širokih masa na svim ranije spomenutim poljima i NOB-a kao revolucionarnog, a ne samo vojnog pokreta, dužnost je svake lijeve progresivne političke grupacije, stranačke ili nestranačke. To nije samo identifikacija s najemancipatornijim političkim pokretom koji je ikada djelovao na ovim prostorima, već i način otpora onoj dominantoj struji u hrvatskoj politici koja se manje ili više diskretno identificira s onim pokretom koji je 1945. godine u Hrvatskoj i Europi poražen, iako samo vojno. U takvoj konstelaciji nedopustivo je i defetistički nasjesti na priče o efemernosti podjele na „ustaše i partizane“. Posljednjih godina, a naročito u ovo postizborno vrijeme, često od naših političara – čiji se svjetonazori po pitanju ekonomije gotovo u potpunosti preklapaju – imamo priliku slušati o tome kako ideologija u 21. stoljeću nije bitna, te da su našoj zemlji samo potrebne dobre reforme. Treći put, ili nacionalno jedinstvo na koje nas pozivaju takvi, može biti utemeljeno samo na ideologiji hrvatskog nacionalizma, i zato su nam sada, kao i uvijek, potrebne ideološke podjele, rasprave i sukobi. Jedino tako možemo povući jasnu granicu između sebe i onih koji su se u Lisinskom, kako 1990. godine, tako i prošlog mjeseca, zatekli na krivoj strani povijesti.
 

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve