Na krivoj strani povijesti u Lisinskom

Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“

Grafit koji je jutro uoči zasjedanja HNES-a osvanuo na vratima dvorane Lisinski (izvor: Lupiga).
Prije nešto manje od dvadeset i pet godina, u veljači 1990. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, održao se jedan od značajnijih političkih skupova te godine. Naime, održan je Prvi opći sabor HDZ-a, stranke utemeljene tek nekoliko mjeseci prije samog događaja. Na skupu se okupljenima obratio osnivač i šef stranke Franjo Tuđman, koji je do tog trenutka bio tek zaboravljeni umirovljeni general JNA te povjesničar-disident poznat po svojim velikim skribomanskim afinitetima. Ipak, Tuđman je 1990. bio puno više od pukog partijskog otpadnika, fetišista nacionalnog identiteta i nacionalne homogenosti, važio je za glavnog kandidata na nadolazećim izborima koji su se imali održati u travnju iste godine.
 
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: Jutarnji list)
Bilo je to vrijeme rastućeg nacionalističko-separatističkog pokreta u Hrvatskoj kojega je HDZ bio neprikosnoveni predvodnik. Upravo mu je Tuđman kao čovjek koji je većinu svojeg političkog rada bio usmjeren na bavljenje historiografijom udario ideološki temelj koji se bazirao na hrvatskoj etnicističkoj mitomaniji i povijesnom revizionizmu. Na skupu u Lisinskom, budući je predsjednik i apsolutni vladar zemlje izgovorio rečenicu koja je danas gotovo manifestna za sve nacionalističke revizionističke tendencije: „Nezavisna Država Hrvatska nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.” Kao što znamo, HDZ je ubrzo i osvojio vlast te se na njoj zadržao do Tuđmanove smrti, a posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva. Preimenovanja ulica i trgova, uništavanje preko tri tisuće partizanskih spomenika, ponovno pisanje povijesnih udžbenika ili dodjeljivanje mirovina ustaškim veteranima, poznati su modus operandi hrvatske desnice.
 
Posljedice vladavine onih koji svoju politiku između ostalog grade i na romantiziranju kvislinške tvorevine NDH jesu deindustrijalizacija, ekonomska depriviranost i etnički gotovo očišćena ili Tuđmanovim riječima – homogenizirana država. Jedan od procesa koji je neizbježno pratio takvu političku dinamiku obračun je s antifašističkim nasljeđem i rehabilitacija ustaštva
31. listopada 2015. godine u dvorani Lisinski, na istome mjestu na kojemu je Tuđman 1990. najavio upuštanje u udruženi poduhvat obračuna s činjenicama, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište (ekspozitura Hrvatskog žrtvoslovnog društva, osnovanog 1991. godine), kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu za „djela genocida nad hrvatskim narodom“ i Zoranu Milanoviću kao „sljedbeniku ideologije jugokomunizma“. Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.
 
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Franjo Tuđman govori na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Velika je dvorana bila gotovo dupkom ispunjena, dok su na pozornici za dugačkim stolom sjedili članovi et(n)ičkog sudišta. Program započinje skupnim pjevanjem hrvatske himne, slijedi recitacija pjesme „Draga nacijo, draga Kroacijo“ Božidara Alića, da bi potom ulogu voditelja programa preuzeo povjesničar Zvonimir Šeparović. Okupljene obavještava kako skupu nažalost nije mogao nazočiti Janez Janša, „etablirani borac protiv komunizma, ali tu su zato četiri autobusa naših prijatelja iz Slovenije“. Na te riječi u publici na noge skače grupa Slovenaca mašući svojim zastavama, praćena burnim pljeskom. Šeparović se sa žaljenjem osvrće i na izostanak hrvatskog reprezentativca Džoa Šimunića, nakon čega u stilu proslavljenog braniča publiku pozdravlja ustaškim pozdravom „Za dom!“, na što mu ostatak dvorane zborski odgovara „Spremni!“, poneki i uz podizanje ruku. Šeparović tada prelazi na počasne goste koji su svojom nazočnošću dodatno uveličali ovaj događaj. Uz televizijskog voditelja Velimira Bujanca, najburnije stajaće ovacije dobiva ratni zločinac Dario Kordić. Nakon što su svi ugledni patrioti uredno pozdravljeni, članovi sudišta upoznaju nas sa svojim dosadašnjim radom. HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd. Optužnica protiv Josipa Broza, razumije se, najteža je do sada.
 
HNES donosi isključivo osuđujuće presude, a kroz njihovu su pravosudnu proceduru do sada prošli: Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Vesna Teršelič, Budimir Lončar i Carl Bildt. Točke u optužnicama većinom nalikuju jedna na drugu, i uglavnom uključuju stavke kao što su: prosrpska politika, izdajništvo, savez s unutarnjim i vanjskim neprijateljem, itd.
Maršala Tita se optužuje da je za vrijeme svoje vladavine, a i za vrijeme vođenja svoje revolucionarne vojske u Drugom svjetskom ratu, počinio zločin genocida nad hrvatskim narodom. Potom se pristupa ‘dokaznom postupku’, tijekom kojega se za govornicom izmjenjuju članovi sudišta i živi svjedoci Titovih zločina. Izaslanik šatora iz Savske 66 s nama dijeli svoje ratno iskustvo: „Draga braćo i sestre, vi na svoju sreću ne znate kako je to biti ranjen, ranjen za Hrvatsku, ne znate kako je to kada nešto veliko, vruće i tvrdo prolazi kroz vaše tijelo“. Naime, HNES Tita drži odgovornim za rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995., a samim time i za ranjavanje, između ostalih, i jednog od ‘šatoraša’. Nakon ovog sugestivnog uvoda, kao svjedoci nastupaju Anto Kovačević, poznat po saborskoj izjavi da je „žena za madraca, a ne mudraca“, i Džemaludin Latić, bosanski pjesnik i dugogodišnji suradnik Alije Izetbegovića – bivši zatvorenici KP doma Zenica (ili „komunističkog kazamata u Zenici“, kako ga nazivaju organizatori). Kovačević je konstatirao kako hrvatska krv nije potekla zato da bi danas u Republici Hrvatskoj udbaške ubojice bile zaštićene, a postavio je i zanimljivu tezu kako ideali Francuske revolucije stoje i u temeljima Hrvatske, zaokruživši svoj govor izvikivanjem „Liberté, égalité, fraternité“. Latić je bio jedan od govornika koje je publika najčešće nagrađivala burnim pljeskom –
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
upozorio je na opasnost od još uvijek neporažene velikosrpske agende čije je utjelovljene Republika Srpska, podsjećajući na hrvatske i bošnjačke žrtve „srpskog genocida“ te pozvao na obnovu hrvatsko-bošnjačkog bratstva koje po njemu seže u doba „Austro-Ugarske, Prvog svjetskog rata, obaju Jugoslavija i Drugog svjetskog rata“. U zaključku izjavljuje kako ne isključuje ni mogućnost suradnje s „onim dijelom srpskog naroda koji je demokratski raspoložen“. Činjenicu da je Latiću iz prvoga reda pljeskao i Dario Kordić, osuđenik za zločine nad Bošnjacima, ne treba promatrati kao kontradiktornu, iako se ona naizgled može takvom doimati. Fanatični antikomunizam uvijek je bio dodirna točka svih fašistoidnih, zločinačkih i kvislinških pokreta u povijesti Jugoslavije s kojima se i Latić, pozivajući na „bratstvo iz Drugog svjetskog rata“, očito imao potrebu identificirati.
 
Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom?
Nakon ovih malih digresija manifestiranih kroz priče uznika koji zapravo nisu govorili o Titovoj odgovornosti za navodne zločine, sudski proces vraća se na svoj kolosijek, i pred našim se očima nastavlja odigravati drama dokazivanja jugokomunističkog (poneki govornici inzistiraju na izrazu „srbokomunističkog“) genocida. Govornici pristupa Roman Lenjak iz Slovenije, autor knjige Huda jama. Lenjak govori o genocidu koji su, prema njemu, jugoslavenski partizani provodili nad „nedužnim hrvatskim, slovenskim i njemačkim narodom“ u poslijeratnom razdoblju, većinom na području Slovenije. Na ovome mjestu potrebno je podsjetiti na značenje pojma genocid, kako bismo bili što svjesniji ridikuloznosti čitave manifestacije. Prema međunarodnom pravu, genocid je „niz djela počinjenih u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“. Kako izvršavanje smrtne kazne nad pripadnicima kvislinških formacija, koje su u svibnju 1945. nastavile s vojnim akcijama i odbile se predati (nakon četiri godine rata tijekom kojega su upravo kvislinzi, nizom djela, pokušali u cijelosti ili djelomično uništiti mnoge nacionalne, etničke, i vjerske skupine, tj. počinili genocid) – može biti smatrano genocidom? No, to pitanje ne muči domaće revizioniste i njihove kolege iz susjedstva.
 
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Koncertna dvorana Lisinski, 31.10.2015. (foto: BČ)
Optužnica sadrži ukupno 12 točaka, a neke od njih mogu poslužiti kao najbanalniji prikazi načina razmišljanja hrvatskih revizionista. Deseta točka optužnice tvrdi da je „komunistički totalitarni režim sustavno uništavao hrvatsku kulturnu baštinu – tradiciju, simbole, te jezični, vjerski i svaki drugi hrvatski nacionalni identitet i nametnuo svoju jednoumnu komunističku politiku u kulturi, koja je prouzročila višegeneracijsku duhovnu pustoš u javnom životu Hrvatske“. Ovu je rečenicu pročitao Josip Jurčević, poznat po tezi da su od svih zločina na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu ustaše odgovorne za njih 0,13 posto, a partizani za 89 posto.
Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom
Dakle, Jurčević je tezu o komunističkom zatiranju hrvatske kulture izgovorio u Koncertnoj dvorani Lisinski, izgrađenoj 1973. godine, koja je u to (prema Jurčeviću) mračno doba dobila ime po hrvatskom preporoditelju Vatroslavu Lisinskom. Toliko o zatiranju hrvatske kulture.
 
Unatoč tomu, nakon Jurčevićeva monologa dvoranom se prolomio buran pljesak. Količina nebuloznosti i kontradiktornosti u stavovima revizionista kao što je Jurčević gotovo je nepojmljiva, ali ipak i sasvim očekivana za nekoga kome je historiografska metodologija nepoznati pojam. Uostalom, revizionisti nisu povjesničari, oni su pseudopovjesničari, oni ne mare za prošlost, njihova je glavna namjera falsificiranjem utjecati na sadašnjost, stvoriti lažni temelj i povijesno opravdanje ideologiji koju zastupaju. Prema priopćenju sudišta te izvještavanju portala Lupiga, saznajemo da je noć prije održavanja ove priredbe nepoznati počinitelj na vratima Lisinskog ispisao parolu „USTAŠKI DERNEK“. Iako se natpis može protumačiti više kao najava programa, nego li kao provokacija, takvi nam događaji ukazuju da u Hrvatskoj ipak postoji otpor ustašoidnim tendencijama, ma koliko god on bio tih, ili se služio ovakvim gerilskim metodama.
 
Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom. Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo
Na zasjedanju „etičkog sudišta“, festivalu ekstremne desnice, dvoranom kao da je odzvanjala rečenica o NDH iz 1990. godine. Pronacistički orijentirani televizijski voditelji, ratni zločinci i ratni profiteri, klerofašisti, zajapureni šovinisti i drugi, prije 25 godina (a neki i ranije) prokuljali su ispod ideološke kabanice koju je skrojio Franjo Tuđman. Područje njihova djelovanja seže od nogometnih travnjaka, preko televizijskih postaja pa do akademske zajednice. Sudeći prema korištenom znakovlju, retorici, pozdravima i simbolici, nedavni skup u Lisinskom bio bi lako zamisliv ne samo 1991., s kojom je i najdirektnije povezan, već i 1941. godine. Ključna stvar koju valja imati na umu kada uzimamo u obzir njihove kontradiktorne, neutemeljene i lako oborive stavove jest kako isti počivaju na veoma jasnom političkom opredjeljenju. Ono proizlazi iz najdubljih proustaških uvjerenja o novijoj hrvatskoj povijesti usađenih u najekstremnijoj frakciji hrvatskoga nacionalizma, kojoj i HNES zasigurno pripada. Svoju političku praksu, osim na ne toliko diskretnom koketiranju s fašističkim simbolima, HNES i slične grupe nužno moraju temeljiti i na obračunu s antifašizmom ili u ovom slučaju, s Titom. Revitalizacija ustaštva nemoguća je bez tog paralelnog procesa uništavanja antifašističke baštine, procesa koji ne samo da diskreditira, već postupno i eliminira tekovine socijalističke revolucije koja je prije 70 godina izborila pobjedu nad fašizmom.
 
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Atmosfera ispred Lisinskog uoči Prvog općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. godine (Izvor: hdz.hr)
Te se tekovine ne ogledaju samo u „opipljivom“ nasljeđu poput devastiranih spomenika, već i u danas ugroženim principima kao što su rodna prava, radnička prava, društveno vlasništvo, nacionalna ravnopravnost ili besplatno školstvo. Obrana Tita kao revolucionarnog simbola, kao vođe široke narodne fronte koja je kroz partizansku borbu ostvarila emancipaciju širokih masa na svim ranije spomenutim poljima i NOB-a kao revolucionarnog, a ne samo vojnog pokreta, dužnost je svake lijeve progresivne političke grupacije, stranačke ili nestranačke. To nije samo identifikacija s najemancipatornijim političkim pokretom koji je ikada djelovao na ovim prostorima, već i način otpora onoj dominantoj struji u hrvatskoj politici koja se manje ili više diskretno identificira s onim pokretom koji je 1945. godine u Hrvatskoj i Europi poražen, iako samo vojno. U takvoj konstelaciji nedopustivo je i defetistički nasjesti na priče o efemernosti podjele na „ustaše i partizane“. Posljednjih godina, a naročito u ovo postizborno vrijeme, često od naših političara – čiji se svjetonazori po pitanju ekonomije gotovo u potpunosti preklapaju – imamo priliku slušati o tome kako ideologija u 21. stoljeću nije bitna, te da su našoj zemlji samo potrebne dobre reforme. Treći put, ili nacionalno jedinstvo na koje nas pozivaju takvi, može biti utemeljeno samo na ideologiji hrvatskog nacionalizma, i zato su nam sada, kao i uvijek, potrebne ideološke podjele, rasprave i sukobi. Jedino tako možemo povući jasnu granicu između sebe i onih koji su se u Lisinskom, kako 1990. godine, tako i prošlog mjeseca, zatekli na krivoj strani povijesti.
 

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve