Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa

Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...

Vizualni prikaz Kennyja Logginsa iz uvoda u post preuzet je s Flickr računa Surian Soosay po Attribution 2.0 Generic licenci.
Dragi uredniče,
 
Zanimaju me socijalističke ideje, međutim, nekoliko me stvari ipak brine. Primjerice, hoće li mi biti dopušteno da zadržim svoju kolekciju ploča Kennyja Logginsa?
 
Može li se u mojem slučaju napraviti iznimka, ili će to biti situacija koja podsjeća na komunu, gdje ćemo biti primorani sjediti u krugu i razgovarati o našim osjećajima slušajući povazdan Johna Lennona?
 
Hvala,
 
Kiran T.
Philadelphia, PA
Dragi Kirane,
 
Ikonička singlica „Imagine“ Johna Lennona iz 1971. godine od svojih slušatelja traži da zamisle svijet bez posjedovanja, bez pohlepe i gladi, svijet u kojem cijelo čovječanstvo ravnopravno raspolaže Zemljinim bogatstvima. Stoga ne čudi da je pjesma postala himna za generacije sanjara, no ona je uspjela uhvatiti i djelić socijalističke vizije – snažnu želju da se okonča bijeda i ugnjetavanje te svakoj osobi pomogne da dosegne svoj puni potencijal.
 
John Lennon: Imagine (1971) (Izvor: JohnLennonMusic @ YouTube)


No prizor koji nam oslikava Lennonova pjesma mogao bi zabrinuti one među nama koji ne žele svijet bez osobne imovine – svojevrsnu globalnu komunu gdje smo prisiljeni nositi narukvice od konoplje i međusobno dijeliti naše ploče Kennyja Logginsa.
 
Srećom, socijalisti nisu zainteresirani za kolektivizaciju tvoje glazbene kolekcije. I to ne zato što ne volimo Logginsa. Naprosto ne želimo živjeti u svijetu bez osobnog vlasništva – onih stvari koje su namijenjene individualnoj konzumaciji.
Iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom
Umjesto toga, socijalisti se zalažu za stvaranje društva bez privatnog vlasništva – stvari koje ljudima koji ih posjeduju daju moć nad onima koji ih ne posjeduju.
 
Moć koju stvara privatno vlasništvo odražava se najjasnije na tržištu rada, gdje vlasnici poduzeća odlučuju tko zaslužuje posao, a tko ne, i gdje im je omogućeno nametnuti uvjete rada koje bi obični ljudi u pravilu odbili, ukoliko bismo im predočili poštenu alternativu. Naime, iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom.
 
Eksploatacija se ne odvija samo u kapitalizmu. Ona postoji u svakom klasnom društvu, i naprosto podrazumijeva da će neki ljudi biti primorani raditi pod upravom, i za dobrobit drugih.
 
U usporedbi sa sustavima ropstva ili kmetstva, teškoće s kojima su mnogi radnici danas suočeni u manjoj su mjeri neposredno očigledne. Oni u većini zemalja uživaju realnu pravnu zaštitu i mogu si priuštiti osnovne potrepštine – što je rezultat bitaka koje je izvojevao radnički pokret ne bi li ograničio razmjer i intenzitet eksploatacije.
 
Kenny Loggins: Footloose (1984) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)


Međutim, eksploataciju se u kapitalizmu nikada ne može eliminirati, tek ublažiti. Razmotrimo ovaj (priznajem, apstraktan) primjer: recimo da vas vlasnik stabilne i profitabilne firme plaća 15$ po satu. Radite tamo proteklih pet godina, i obavljate otprilike 60 radnih sati tjedno.
Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije
 
Neovisno kakav je vaš posao – lagan ili mukotrpan, dosadan ili uzbudljiv – jedna stvar je sigurna: vaš rad proizvodi više (vjerojatno mnogo više) od 15$ po satu za vašeg šefa. Ova postojana razlika između onoga što proizvodite i onoga što vam se vraća naziva se eksploatacijom – i ključan je izvor profita i bogatstva u kapitalizmu.
 
I, naravno, prisiljeni ste pomoću svoje plaće kupiti sve stvari koje su vam potrebne za dobar život – smještaj, zdravstvenu skrb, skrb o djeci, fakultetsko obrazovanje – također robe, koje proizvode drugi radnici koji također nisu u potpunosti plaćeni za svoj trud.
 
Radikalna promjena situacije podrazumijevala bi oduzimanje izvora kapitalističke moći: privatnog vlasništva nad imovinom.
 
U socijalističkom društvu – čak i u onom gdje su se tržišta zadržala u sferama poput potrošačkih dobara – vi i vaši kolege radnici ne biste provodili svoje dane obogaćujući druge. Zadržavali biste mnogo više vrijednosti koju stvarate. To bi se moglo prevesti u više materijalne ugode, ili alternativno, u mogućnost da odlučite raditi manje bez gubitka u kompenzaciji, kako biste mogli pohađati školu ili se baviti svojim hobijem.
 
Kenny Loggins: Danger Zone (1986) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)


Ovakve stvari možda zvuče kao pusti snovi, no u potpunosti su plauzibilne. Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć
institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije.
 
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć. I u tome ujedno leži i etička privlačnost socijalizma: svijeta u kojem ljudi ne pokušavaju kontrolirati druge za osobnu korist, već surađuju kako bi svatko mogao napredovati.
 
A što se tiče osobnog vlasništva, možete zadržati svoje ploče Kennyja Logginsa.
 
Štoviše, u društvu koje je oslobođeno destruktivnih ekonomskih krahova endemičnih za kapitalizam, u društvu s više sigurnih radnih mjesta, u društvu u kojem su ljudske potrebe uklonjene iz sfere tržišta, vaša će zbirka ploča biti izvan opasne zone jer je nećete morati založiti kako biste platili stanarinu.
 
Ukratko, to je socijalizam: manje Johna Lennona, više Kennyja Logginsa.
 
Solidarno,
 
Bhaskar.


Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik časopisa Jacobin.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve