Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa

Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...

Vizualni prikaz Kennyja Logginsa iz uvoda u post preuzet je s Flickr računa Surian Soosay po Attribution 2.0 Generic licenci.
Dragi uredniče,
 
Zanimaju me socijalističke ideje, međutim, nekoliko me stvari ipak brine. Primjerice, hoće li mi biti dopušteno da zadržim svoju kolekciju ploča Kennyja Logginsa?
 
Može li se u mojem slučaju napraviti iznimka, ili će to biti situacija koja podsjeća na komunu, gdje ćemo biti primorani sjediti u krugu i razgovarati o našim osjećajima slušajući povazdan Johna Lennona?
 
Hvala,
 
Kiran T.
Philadelphia, PA
Dragi Kirane,
 
Ikonička singlica „Imagine“ Johna Lennona iz 1971. godine od svojih slušatelja traži da zamisle svijet bez posjedovanja, bez pohlepe i gladi, svijet u kojem cijelo čovječanstvo ravnopravno raspolaže Zemljinim bogatstvima. Stoga ne čudi da je pjesma postala himna za generacije sanjara, no ona je uspjela uhvatiti i djelić socijalističke vizije – snažnu želju da se okonča bijeda i ugnjetavanje te svakoj osobi pomogne da dosegne svoj puni potencijal.
 
John Lennon: Imagine (1971) (Izvor: JohnLennonMusic @ YouTube)


No prizor koji nam oslikava Lennonova pjesma mogao bi zabrinuti one među nama koji ne žele svijet bez osobne imovine – svojevrsnu globalnu komunu gdje smo prisiljeni nositi narukvice od konoplje i međusobno dijeliti naše ploče Kennyja Logginsa.
 
Srećom, socijalisti nisu zainteresirani za kolektivizaciju tvoje glazbene kolekcije. I to ne zato što ne volimo Logginsa. Naprosto ne želimo živjeti u svijetu bez osobnog vlasništva – onih stvari koje su namijenjene individualnoj konzumaciji.
Iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom
Umjesto toga, socijalisti se zalažu za stvaranje društva bez privatnog vlasništva – stvari koje ljudima koji ih posjeduju daju moć nad onima koji ih ne posjeduju.
 
Moć koju stvara privatno vlasništvo odražava se najjasnije na tržištu rada, gdje vlasnici poduzeća odlučuju tko zaslužuje posao, a tko ne, i gdje im je omogućeno nametnuti uvjete rada koje bi obični ljudi u pravilu odbili, ukoliko bismo im predočili poštenu alternativu. Naime, iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom.
 
Eksploatacija se ne odvija samo u kapitalizmu. Ona postoji u svakom klasnom društvu, i naprosto podrazumijeva da će neki ljudi biti primorani raditi pod upravom, i za dobrobit drugih.
 
U usporedbi sa sustavima ropstva ili kmetstva, teškoće s kojima su mnogi radnici danas suočeni u manjoj su mjeri neposredno očigledne. Oni u većini zemalja uživaju realnu pravnu zaštitu i mogu si priuštiti osnovne potrepštine – što je rezultat bitaka koje je izvojevao radnički pokret ne bi li ograničio razmjer i intenzitet eksploatacije.
 
Kenny Loggins: Footloose (1984) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)


Međutim, eksploataciju se u kapitalizmu nikada ne može eliminirati, tek ublažiti. Razmotrimo ovaj (priznajem, apstraktan) primjer: recimo da vas vlasnik stabilne i profitabilne firme plaća 15$ po satu. Radite tamo proteklih pet godina, i obavljate otprilike 60 radnih sati tjedno.
Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije
 
Neovisno kakav je vaš posao – lagan ili mukotrpan, dosadan ili uzbudljiv – jedna stvar je sigurna: vaš rad proizvodi više (vjerojatno mnogo više) od 15$ po satu za vašeg šefa. Ova postojana razlika između onoga što proizvodite i onoga što vam se vraća naziva se eksploatacijom – i ključan je izvor profita i bogatstva u kapitalizmu.
 
I, naravno, prisiljeni ste pomoću svoje plaće kupiti sve stvari koje su vam potrebne za dobar život – smještaj, zdravstvenu skrb, skrb o djeci, fakultetsko obrazovanje – također robe, koje proizvode drugi radnici koji također nisu u potpunosti plaćeni za svoj trud.
 
Radikalna promjena situacije podrazumijevala bi oduzimanje izvora kapitalističke moći: privatnog vlasništva nad imovinom.
 
U socijalističkom društvu – čak i u onom gdje su se tržišta zadržala u sferama poput potrošačkih dobara – vi i vaši kolege radnici ne biste provodili svoje dane obogaćujući druge. Zadržavali biste mnogo više vrijednosti koju stvarate. To bi se moglo prevesti u više materijalne ugode, ili alternativno, u mogućnost da odlučite raditi manje bez gubitka u kompenzaciji, kako biste mogli pohađati školu ili se baviti svojim hobijem.
 
Kenny Loggins: Danger Zone (1986) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)


Ovakve stvari možda zvuče kao pusti snovi, no u potpunosti su plauzibilne. Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć
institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije.
 
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć. I u tome ujedno leži i etička privlačnost socijalizma: svijeta u kojem ljudi ne pokušavaju kontrolirati druge za osobnu korist, već surađuju kako bi svatko mogao napredovati.
 
A što se tiče osobnog vlasništva, možete zadržati svoje ploče Kennyja Logginsa.
 
Štoviše, u društvu koje je oslobođeno destruktivnih ekonomskih krahova endemičnih za kapitalizam, u društvu s više sigurnih radnih mjesta, u društvu u kojem su ljudske potrebe uklonjene iz sfere tržišta, vaša će zbirka ploča biti izvan opasne zone jer je nećete morati založiti kako biste platili stanarinu.
 
Ukratko, to je socijalizam: manje Johna Lennona, više Kennyja Logginsa.
 
Solidarno,
 
Bhaskar.


Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik časopisa Jacobin.

Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve